Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2788/21 (E.H.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pretpostavka nevinosti
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2788/21
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2788/21, rješavajući apelaciju E. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija E.H. podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 139685 21 Kž od 27. jula 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. E. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Ibrahim Šadić advokat iz Brčkog, podnio je 2. avgusta 2021. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 139685 21 Kž od 27. jula 2021. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se narediti da se apelant „odmah pusti na slobodu“. Na zahtjev Ustavnog suda od 9. avgusta 2021. godine, apelant je 23. avgusta 2021. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Tužilaštva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 27. avgusta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Traženi odgovori su dostavljeni u periodu od 6. do 8. septembra 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 K 139685 21 Kpp 3 od 23. jula 2021. godine apelantu je produžena mjera pritvora u trajanju od dva mjeseca, koji se računa od 23. jula 2021. godine od 21,00 sati, iz pritvorskih razloga propisanih članom 132 stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP).
6. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da Tužilaštvo vodi istragu protiv apelanta zbog produženog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 232. stav 1. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), krivičnog djela omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 233. stav 1. KZ-a i produženog krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 365. stav 1. u vezi sa članom 55. KZ-a.
7. Osnovni sud je naveo da je nakon uvida u kompletan spis i prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora broj T18 0 KT 0015168 21 od 16. jula 2021. godine, utvrdio da i dalje egzistira opći uvjet za pritvor, odnosno osnovana sumnja da je apelant izvršio krivična djela koje mu se stavljaju na teret. Naime, Osnovni sud je pojasnio da je osnovana sumnja utvrđena i to za tačku 1. prijedloga za produženje pritvora iz Zapisnika o pretresanju lica broj: 14.02.4-04.2-24154/21 od 1. aprila 2021. godine, Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 1. aprila 2021. godine te Službene zabilješke policije broj: 14.02.4-04.2-24161/21 od 1. aprila 2021. godine, u odnosu na tačku 2. prijedloga za produženje pritvora Osnovni sud je utvrdio osnovanu sumnju iz Izvještaja policije PU Bijeljina broj KU-126/21 od 1. aprila 2021. godine, Izvještaja o izvršenom pretresanju lica bez naredbe od 24. novembra 2020. godine, Službene zabilješke PU Bijeljina 15-3/1/2-268/20 od 24. novembra 2020. godine i Zapisnika o prikupljanu izjave od lica D.R. od 21. januara 2021. godine. U odnosu na tačku 3. prijedloga za produženje pritvora sud je utvrdio osnovanu sumnju iz Službene zabilješke Policije Brčko distrikta broj: I-14.05-159/19 od 18. februara 2021. godine, zatim Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od lica A.I. od 28. januara 2021. godine, Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od lica B.A. od 18. februara 2021. godine, Izvještaja sa fotodokumentacijom od 23. februara 2021. godine, te Zapisnika o saslušanju svjedoka A.R. od 28. januara 2021. godine, B.A. od 18. februara 2021. godine i J.A. od 27. aprila 2021. godine. U odnosu na tačku 4. prijedloga za produženje pritvora sud je utvrdio osnovanu sumnju iz Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 23. juna 2021. godine, Zapisnika o pretresu stana i ostalih prostorija i pokretnih stvari od 23. juna 2021. godine i Izvještaj sa fotodokumentacijom broj: 14.01- 04.4-45310/21 od 23. juna 2021. godine. Za tačku 6. prijedloga za produženje pritvora sud je utvrdio osnovanu sumnju iz Izvještaja sa fotodokumentacijom pretresa kuće koju koristi osumnjičeni E.H. broj: 14.01-04-30403/21 od 27. aprila 2021. godine. U prilog prethodno navedenim dokazima u pravcu utvrđivanja osnovane sumnje idu i iskazi svjedoka N.M. od 23. juna 2021. godine, kao i iskaz svjedoka M.Đ. od 20. aprila 2021. godine.
8. Osnovni sud je naglasio da na osnovu priloženih dokaza nije mogao utvrditi osnovanu sumnju za krivično djelo omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 233. stav 1. KZ-a. Međutim ta činjenica sama za sebe ne dovodi u pitanje osnovanost prijedloga za određivanje pritvora uvažavajući prethodni dio obrazloženja ove odluke.
9. U vezi postojanja posebnog uvjeta za pritvor iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP-a, odnosno postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovio krivično djelo, a za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, Osnovni sud je istakao da iz uvida u Izvod iz kaznene evidencije za apelanta od 24. juna 2021. godine, proizilazi da je apelant dva puta pravomoćno osuđivan i to za krivično djelo teška krađa iz člana 281. stav 1. tačka 1. KZ-a kao i za krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 232. stav 1. u vezi sa članom 55. KZ-a. Nadalje, pored prethodne osuđivanosti apelanta Osnovni sud je cijenio relevantnim i činjenice da se protiv apelanta vode dva postupka pred tim sudom zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (uz prijedlog dostavljene potvrđene Optužnice Tužilaštva broj T18 0 KT 0014432/20 od 7. decembra 2020. godine i broj T18 0 KT 0014877/20 od 6. aprila 2021. godine), dok je u konkretnoj istrazi apelant osnovano sumnjiv za šest radnji izvršenja i to: krivičnih djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 232. stav 1. u vezi sa članom 55. KZ-a i produženog krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 365. stav 1.KZ-a. Osnovni sud je naglasio i da se za sva krivična djela za koja je apelant osuđivan ili se vodi postupak ili je postupak u toku, mogu se izreći tri godine zatvora ili teža kazna. Prethodno navedeno je za Osnovni sud, kako je navedeno, sasvim dovoljan razlog za utvrđenje za postojanje okolnosti iz člana 132. stav 1. tacka c) ZKP-a.
10. Također, Osnovni sud je naveo da je, u skladu sa članom 131. ZKP-a, razmotrio mogućnost izricanje blažih mjera apelantu, ali da je zaključio da se blažim mjerama u ovoj fazi postupka ne bi mogle otkloniti okolnosti koje egzistiraju kod apelanta, a koje zakonski definiše član 132. stav 1. tačka c) ZKP-a.
11. Konačno, Osnovni sud je naglasio da su neosnovani prigovori branioca po pitanju razumnosti trajanja mjere pritvora jer je evidentno da se apelant nalazi u pritvoru mjesec dana, pa se o ovom pitanju može raspravljati tek u daljoj fazi istrage, te je sud prilikom donošenja rješenja u obrazloženju pritvora ukazao Tužilaštvu na dužnost hitnog postupanja u skladu sa članom 131. stav
4. ZKP-a. Također, u ovoj fazi postupka neosnovan je i prigovor mjesne nenadležnosti u pogledu tačke 2. prijedloga za produženje pritvora, jer je apelant osnovano sumnjiv da je istovremeno vršio protivpravne radnje na teritoriji „Brčkog i Bijeljine“, dok će se konkretna mjesna nadležnost suda u odnosu na tu tačku isprofilisati u daljnjoj fazi postupka.
12. Odlučujući o žalbi apelantovog branitelja podnesenoj protiv prvostepenog rješenja od 23. jula 2021. godine, Apelacioni sud je donio Rješenje broj 96 0 K 139685 21 Kž od 27. jula 2021. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu.
13. Apelacioni sud je ocijenio neargumentovanim žalbene navode da pobijano rješenje uopće nema razloga o odlučnim činjenicama, te da je prvostepeni sud povrijedio pretpostavku nevinosti i pravo apelanta na fer i pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ovo iz razloga, kako je naveo Apelacioni sud, što je prvostepeni sud u obrazloženju svog rješenja koristio termine „osumnjičeni“ i „osnovana sumnja“ i nije izvodio zaključke u pogledu eventualne krivice apelanta, niti je na drugi način prejudicirao ishod ovog krivičnog postupka koji se vodi protiv apelanta. Također, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud na drugoj i trećoj strani obrazloženja pobijanog rješenja, pojedinačno za svako krivično djelo, određeno po tačkama u prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, naveo dokaze na osnovu kojih je utvrdio postojanje općeg uslova za produženje pritvora, tj. osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Apelacioni sud je naveo da se ti dokazi sastoje od materijalne dokumentacije koju su sačinili postupajući policijski službenici prilikom pretresa, odnosno pronalaska i oduzimanja opojne droge za čiji se promet apelant osnovano sumnjiči, kao i zapisnika o saslušanju svjedoka. Imajući to u vidu, Apelacioni sud nije mogao prihvatiti tvrdnje branioca da prvostepeno rješenje ne sadrži relevantne i dovoljne razloge o postojanju osnovane sumnje i drugim odlučnim činjenicama, te da je povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje.
14. Prema mišljenju Apelacionog suda, činjenični opis krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, a koji je sadržan u prijedlogu Tužilaštva produženje pritvora, sadrži sva zakonom propisana obilježja bića predmetnih krivičnih djela, uključujući vrijeme, mjesto i način izvršenja djela, s obzirom da je, između ostalog, naveden broj PVC paketića sa materijom koja podsjeća na opojnu drogu, te njihova ukupna neto masa, a za koje se osnovano sumnja da je apelant prodavao, odnosno držao radi prodaje, kao i količina i kalibar municije, te dijelovi vatrenog oružja koje je apelant neovlašteno nabavio i držao. Što se tiče ostalih preciznijih detalja na kojima branilac u žalbi inzistira, Apelacioni sud je podsjetio da se predmet još uvijek nalazi u fazi istrage, tako da se ne može ni očekivati da Tužilaštvo u prijedlogu za produženje pritvora opiše sve detalje i pojedinosti vezano za način počinjenja krivičnih djela, a za koje činjenice se očekuje da će biti utvrđene prikupljanjem dodatnih dokaza u daljem toku istrage.
15. Što se tiče žalbenih navoda da „za tačku 5 nema nikakvih dokaza, dakle, nema osnovane sumnje“, Apelacioni sud je ukazao da je prvostepeni sud na 3. strani obrazloženja svog rješenja, drugi pasus, već utvrdio da na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo, nije mogao utvrditi osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 233. stav 1. KZ-a koje je opisano pod tačkom 5. prijedloga Tužilaštva, ali da ta činjenica sama za sebe ne dovodi u pitanje osnovanost prijedloga za produženje pritvora, imajući u vidu da su u pogledu preostalih pet krivičnopravnih radnji koje se prijedlogom Tužilaštva stavljaju na teret apelantu, ispunjeni zakonom propisani uvjeti za produženje pritvora.
16. Dalje, Apelacioni sud je ocijenio da je prvostepeni sud iznio adekvatnu činjeničnu i pravnu argumentaciju i za postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP-a, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. S tim u vezi je ocijenjeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant ranije osuđivan, između ostalog i za krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, te da su protiv njega u toku još dva krivična postupka za isto krivično djelo, pa kada se tome doda i brojnost radnji u ovom postupku, odnosno da postoji osnovana sumnja da je apelant radnjama opisanim u tačkama od 1. do 4. prijedloga Tužilaštva, također počinio produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, onda i po ocjeni Apelacionog suda, sve navedeno ima karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bi ostao na slobodi, ponoviti istovrsno krivično djelo. Apelacioni sud je istakao da je očigledno da postoji osnovana sumnja da se apelant, kako je to Tužilaštvo istaklo u svom prijedlogu, učestalo bavio nabavkom i prodajom opojne droge, iz čega proizlazi da je to postao obrazac njegovog ponašanja i izvor prihoda. Sve navedene okolnosti predstavljaju konkretnu opasnost (a ne apstraktnu, kako to branilac u žalbi paušalno tvrdi) da će apelant boravkom na slobodi nastaviti sa činjenjem protivpravnih radnji vezanih za neovlašteni promet opojnim drogama.
17. U pogledu navoda iz žalbe da uz prijedlog za produženje pritvora nisu dostavljeni dokazi koji inkriminišu apelanta, jer se isti odnose na oduzimanje telefona od treće osobe koja nema status osumnjičenog, Apelacioni sud je ukazao da branitelj zanemaruje dokazni materijal koji je tužitelj dostavio uz prijedlog za određivanje pritvora, temeljem kojeg je utvrdio osnovanu sumnju kod donošenja rješenja o određivanju pritvora od 25. juna 2021. godine, tako da je uz prijedlog za produženje pritvora bio obavezan dostaviti samo dokaze prikupljene u nastavku istrage. Osporavajući postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo opisano pod tačkom 1. prijedloga Tužilaštva, branilac ukazuje da nije navedeno da je apelant prodao opojnu drogu, a to je bitno obilježje djela. S tim u vezi, Apelacioni sud je ukazao da se tom tačkom prijedloga Tužilaštva apelant i ne tereti da je prodavao opojnu drogu, nego da ju je držao radi prodaje, što je također jedna od zakonom alternativno propisanih radnji izvršenja krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 232. stav 1. KZ-a
18. Suprotno žalbenim navodima, Apelacioni sud je ocijenio da je prvostepeni sud razmotrio prigovor mjesne nenadležnosti Osnovnog suda za odlučivanje o radnjama koje se apelantu stavljaju na teret tačkom 5. prijedloga Tužilaštva i isti pravilno odbio. Ovo stoga jer se tom tačkom prijedloga Tužilaštva apelant tereti da je na području grada Bijeljina nabavio i držao ukupno 14 paketića u kojima se nalazila biljna materija koja asocira na opojnu drogu, ali je također navedeno da je istu posjedovao „radi dalje prodaje licima sa područja grada Bijeljina i Brčko distrikta BiH“, te da je istu „nudio na prodaju i prodavao pa među mnogima i kupcu N.K. iz Bijeljine kao i drugim njemu poznatim licima sa područja Bijeljine i Brčkog“. S tim u vezi, prvostepeni sud je u obrazloženju svog rješenja pravilno ocijenio i odbio prigovor mjesne nenadležnosti koji je istakao branilac, navodeći da će se konkretna mjesna nadležnost u odnosu na tu tačku prijedloga Tužilaštva izdefinisati u daljem toku postupka. Osim toga, ukazano je da mjesna nadležnost prvostepenog suda nije upitna za preostale krivičnopravne radnje koja se prijedlogom Tužilaštva stavljaju na teret apelantu.
19. Nadalje, Apelacioni sud je ocijenio da je prvostepeni sud nakon razmatranja mogućnosti da se apelantu umjesto mjere pritvora, odredi neka druga blaža mjera, pravilno zaključio da se blažim mjerama u ovoj fazi postupka ne bi mogla otkloniti opasnost da će apelant ponoviti istovrsno krivično djelo. I po ocjeni Apelacionog suda, mjerama zabrane koje branilac u žalbi predlaže, ne bi se mogla postići svrha koja se nastoji postići mjerom pritvora, jer u slučaju određivanja bilo koje od mjera zabrane, apelant bi ostao na slobodi i ne bi bio spriječen da nastavi sa neovlaštenim prometom opojnih droga, za koje se u ovom postupku osnovano sumnjiči, a koje mu očigledno predstavljaju dobar izvor prihoda, tako da se jedino mjerom pritvora u ovoj fazi postupka i po uvjerenju Apelacionog suda može otkloniti opasnost od ponovne kriminalne aktivnosti apelanta.
20. Konačno, Apelacioni sud je ocijenio da prvostepeni sud nije povrijedio pretpostavku nevinosti i pravo apelanta na pravično suđenje, jer nije prejudicirao ishod ovog krivičnog postupka, niti izvodio zaključke o krivici apelanta, nego je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, što je neophodni uvjet za određivanje i produženje pritvora. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelant je ukazao na povrede prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i
6. Evropske konvencije. Apelant je naveo da mu je produžen pritvor iz istog razloga, zbog kojeg je i određen i da je za te razloge navedeno identično obrazloženje. Apelant smatra da osporeno rješenje nema obrazloženje u okviru iznesenih spornih pitanja i žalbenih razloga. Apelant ja naveo da redovni sudovi nisu odgovorili na nekoliko ključnih pitanja, u čemu se ogleda bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo za koje se sumnjiči. Redovni sudovi su proizvoljno primijenili odredbu člana 24. ZKP-a, jer nije izneseno razumno obrazloženje za istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti suda (strana 4 prvi pasus rješenja drugostepenog suda). Apelant ističe da se iz analize činjeničnog opisa radnji koje mu se stavljaju na teret može utvrditi da se u tački 1. ne navodi da je apelant bilo šta prodao, a to je bitno obilježje krivičnog djela, da mu se tačkom 2. stavljaju na teret okolnosti sa područja grada Bijeljine, što ukazuje na upitnu mjesnu nadležnost Osnovnog suda, jer je Osnovni sud nadležan da sudi za svako krivično djelo učinjeno ili pokušano na teritoriji Brčko distrikta BiH. Apelant je istakao da Tužilaštvo nije dokazalo postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant puštanjem na slobodu, između ostalog, ponoviti krivično djelo za koje se sumnjiči. U okolnostima konkretnog slučaja, prema mišljenju apelanta, nije dovoljan za zaključak da bi apelant puštanjem na slobodu nastavio sa vršenjem krivičnih djela te da u tom dijelu prijedlog za produženje pritvora u odnosu na apelanta nije obrazložen. Nije moguće zaključiti u čemu se ogleda eventualna spremnost i ustrajnost apelanta, osim utvrđenja postojanja apstraktne mogućnosti uticaja i apstraktne opasnosti da će ponoviti krivično djelo, koji bi mu omogućio da nastavi sa vršenjem krivičnih djela i koji bi opravdao mjeru pritvora prema apelantu. Apelant smatra da se umjesto pritvora, ukoliko se ne prihvate izneseni uvjerljivi argumenti, mogu odrediti mjere zabrane u skladu sa članom 126a. ZKP-a. Apelant je naveo da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede prava na fer saslušanje u pobijanom rješenju, zagarantirano odredbom člana 2. stav 3 tačka e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, koja se ogleda u tome što je drugostepeni sud bio dužan odgovoriti na sve žalbene razloge. Osim toga, apelant navodi da je pravo „da se pretpostavlja njegova nevinost jedan od temeljnih uvjeta za ostvarenje prava na pravičan krivični postupak.“ Apelant smatra i da je prijedlog za produženje pritvora neuredan u formalnom smislu, jer činjenični opis ne sadrži obilježje krivičnog djela „u smislu, dan, mjesto, vrijeme i način izvršenje krivičnog djela, kako bi se precizno opisalo biće krivičnog djela.“ Pojašnjava da se u prijedlogu za određivanje pritvora od 24. juna 2021. godine navodila i tačka 7., koja je sada izostavljena u prijedlogu za produženje od 16. jula 2021. godine. Za tačku 5 nema nikakvih dokaza, dakle nema osnovane sumnje, što nižestepeni sudovi pravilno utvrđuju, ali opet se izvodi proizvoljan zaključak i produžava pritvor. Apelant dalje navodi da uz prijedlog za produženje pritvora nisu dostavljeni dokazi koji ga inkriminiraju. Naime, u dopuni izvještaja Policije Brčko distrikta BiH navodi se da je oduzet mobitel od trećeg lica, a to lice nema status osumnjičenog, zbog čega prvostepeni sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama za istaknute prigovore zakonitosti pribavljanja dokaza i prigovor relevantnosti. Konačno, apelant je naveo da ima interes da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se naložiti njegovo puštanje iz pritvora odmah, „zbog opasnosti nastupanja nenadoknadive štete na njegovo pravo na slobodu i sigurnost pojedinca, što se odražava na prekomjeran teret na članove njegove porodice (supruga, malo dijete), uvažavajući pravo na poštovanje prava na slobodu i sigurnost pojedinca.“ II.Odgovor na apelaciju
22. Osnovni sud je odgovorio da nije učinio propuste na koje apelant ukazuje u apelaciji, te da nije došlo do povrede prava koja su navedena u apelaciji.
23. Apelacioni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da apelant ponavlja navode iz žalbe; da nisu tačni navodi apelanta da sud nije odgovorio na navode žalbe i dalje upućuje na svoje zaključke iz rješenja ukazujući da nije bilo povreda prava koje apelant navodi.
24. Tužilaštvo je navelo da su apelantovi navodi o postojanju osnovane sumnje, opisivanjem njegovog viđenja pitanja mjesne nadležnosti, zatim elementima krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, kao i navodnim formalnim nedostacima prijedloga za produženje pritvora, već bile predmet ocjene kako prvostepenog, tako i drugostepenog suda, pa kod činjenice da niti u jednom segmentu nije naznačeno kako je takva odluka suda utjecala na povredu prava na koja se apelant u apelaciji poziva, očigledno je da su takve njegove tvrdnje neosnovane. Dalje, Tužilaštvo je navelo da postupajući policijski službenici Policije Brčko distrikta BiH kontinuirano poduzimaju radnje dokazivanja u ovom predmetu na način kako je to određeno naredbom o provođenju istrage, pri čemu kao poseban razlog za određivanje pritvora nije bio bojazan da će osumnjičeni utjecati na svjedoke, nego postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo (član 132. stav 1. tačka c) ZKP-a). Tužilaštvo je istaklo da je očigledno da apelant zanemaruje činjenicu da se radi o specijalnom povratniku, te da se protiv njega zbog krivičnog djela koje mu se između ostalog i u okviru ove istrage stavlja na teret (neovlaštena proizvodanja i stavljanje u promet opojnih droga), već vode dva postupka pred Osnovnim sudom. Dovodeći ove činjenice u vezu sa utvrđenjima u istrazi - da se apelant u inkriminiranom periodu učestalo bavio nabavkom i prodajom opojne droge velikom broju lica kako na lokalnom nivou, tako i u regiji, proizlazi da je to postao obrazac njegovog ponašanja i suštinski izvor prihoda, koji je međutim stečen radnjama koje imaju obilježja krivičnog djela. Imajući u vidu višekratnost radnji izvršenja, period u kojem je vršio prodaju opojne droge, činjenicu da su kod njega u više navrata tokom pretresa pronađene opojne droge i brojnost osoba kojima je prodavao drogu, jasno je da je ispunjen uvjet koji ukazuje na postojanje iteracijske opasnosti i da je pritvor nužna mjera kojom se u konkretnom slučaju može postići svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o krivičnom postupku Brčko Distrikta BiH (“Službeni glasnik Brčko distrikta BiH” br. 34/13 - prečišćeni tekst, 27/14, 3/19 i 16/20) u relevantnom dijelu glasi: Član 132. stav 1 tačka c) Razlozi za pritvor Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna.
Trajanje pritvora u istrazi Član 135. st. (1) i (2) (1) [...] Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
(2) Pritvor se rješenjem sudije za prethodni postupak, po obrazloženom prijedlogu tužioca, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Apelacionom sudu. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Apelacionog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 30. jula 2021. godine, a apelacija je podnesena 2. avgusta 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
32. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
33. Ustavni sud konstatuje da je apelant lice koje je lišeno slobode i koje se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda. Apelant, u suštini, osporava rješenje Apelacionog suda tvrdeći da je u suprotnosti sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, odnosno da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja za produžavanje pritvora apelantu pri čemu osporava postojanje osnovane sumnje, kao i posebnog pritvorskog razloga iz 132. stav 1 tačka c) ZKP-a, te da su dati razlozi kao u ranijem rješenju kojim je pritvor apelantu određen.
34. Ustavni sud primjećuje da ovi navodi, a koji se tiču osporenih odluka kojima je produžen pritvor apelantu pokreću pitanje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) u skladu sa prvim dijelom člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34 i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
35. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
36. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se opravdanost izricanja i produženja mjere pritvora procjenjuje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. jul 2001. godine).
37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance utvrdili da postoje razlozi za produžavanje pritvora apelantu, koje će Ustavni sud, obzirom na pitanja pokrenuta apelacijom, ispitati. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u prvostepenom rješenju navedeno da je Osnovni sud, nakon uvida u kompletan spis i prijedlog Tužilaštva ukazao na dokaze koji upućuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, bliže opisana u prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora broj T18 0 KT 0015168 21 od 16. jula 2021. godine. U tom kontekstu, Osnovni sud je pojasnio da je osnovana sumnja utvrđena za svaku od radnji koje je apelant poduzeo, opisanih u tač. 1., 2., 3. ,4. i 6. prijedloga za produženje pritvora, na osnovu konkretno navedenih materijalnih dokaza i izjava svjedoka (zapisnicima o pretresanju lica, stana i ostalih prostorija i pokretnih stvari, potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, službenim zabilješkama policije, izvještajima policije PU Bijeljina, izvještaju o izvršenom pretresanju lica bez naredbe, zapisniku o prikupljanu izjave od lica D.R., izvještajima sa fotodokumentacijom, zapisnicima o saslušanju svjedoka). Dakle, Osnovni sud je za pet radnji koje je apelant počinio, kako se osnovano sumnja, naveo dokaze iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je apelant počinio produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 232. stav 1. u vezi sa članom 55. KZ-a i produženo krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 365. stav 1. u vezi sa članom 55. KZ-a. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, također ukazao da iz priloženih dokaza nije mogao utvditi da je apelant počinio krivično djelo omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 233. stav 1. KZ-a, koje mu je stavljeno na teret i koje je opisano u tački 5. prijedloga Tužilaštva ali i da ta činjenica sama za sebe ne dovodi u pitanje osnovanost prijedloga za određivanje pritvora, budući da je zaključio da postoji osnovaana sumanja za naprijed navedena dva krivična djela.
38. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud ispitao žalbene navode apelanta, te je potvrdio odluku prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje ukazujući da su prikupljeni mnogobrojni dokazi koji govore da se apelant bavio nabavkom i distribucijom opojne droge poduzimajući radnju izvršenja više puta, opet ukazujući na dokaze koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje. Također, Ustavni sud zapaža da su se Osnovni sud i Apelacioni sud izjasnili na prigovore apelanta kojim je osporavao mjesnu nadležnost Osnovnog suda (budući da je jedna od krivičnih radnji za koje se apelant sumnjiči poduzeta na teritoriji Bijeljine) u pogledu tačke 2. prijedloga za produženje pritvora. Naime, kako proizlazi iz rješenja tih sudova, zaključeno je da u ovoj fazi postupka neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti u pogledu navedene tačke 2. prijedloga za produženje pritvora, jer je apelant osnovano sumnjiv da je istovremeno vršio protivpravne radnje na teritoriji Brčkog i Bijeljine, dok će se konkretna mjesna nadležnost suda u odnosu na tu tačku isprofilisati u daljnjoj fazi postupka. Također, kako proizlazi iz osporenog rješenja Apelacionog suda, činjenični opis krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, a koji je sadržan u prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, sadrži sva zakonom propisana obilježja bića predmetnih krivičnih djela, uključujući vrijeme, mjesto i način izvršenja djela, s obzirom da je, između ostalog, naveden broj PVC paketića sa materijom koja podsjeća na opojnu drogu, te njihova ukupna neto masa, a za koje se osnovano sumnja da je apelant prodavao, odnosno držao radi prodaje, kao i količina i kalibar municije, te dijelovi vatrenog oružja koje je apelant neovlašteno nabavio i držao. Što se tiče ostalih preciznijih detalja na kojima branilac u žalbi inzistira, Apelacioni sud je podsjetio da se predmet još uvijek nalazi u fazi istrage, tako da se ne može ni očekivati da Tužilaštvo u prijedlogu za produženje pritvora opiše sve detalje i pojedinosti vezano za način počinjenja krivičnih djela, a za koje činjenice se očekuje da će biti utvrđene prikupljanjem dodatnih dokaza u daljem toku istrage.
39. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da navodi iz apelacije ni na koji način nisu doveli u sumnju date razloge, te da se obrazloženje redovnih sudova ni u čemu ne doima proizvoljno, već je vrlo konkretno. U načinu na koji je redovni sud donio svoj zaključak o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta, suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi upućivalo da su mu garancije koje pruža član 5. Evropske konvencije na bilo koji način povrijeđene. U ovom trenutku i u ovoj fazi postupka, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju na temelju navedenih dokaza u obrazloženju osporenih rješenja može izvesti zaključak o osnovanoj sumnji. Stoga je, u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda zaključak redovnog suda da postoji osnovana sumnja kao preduvjet za produžavanje pritvora apelantu, u skladu sa standardima koje propisuje član 5. Evropske konvencije.
40. Nadalje, u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova, iz člana 132. stav 1 tačka c) ZKP, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi naveli naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi ponoviti krivično djelo, dok apelant navodi da sud nije dao obrazloženje u ovom dijelu niti individualizaciju razloga u ovom dijelu.
41. U vezi sa posebnim pritvorskim uslovima iz člana 132. stav 1 tačka c) ZKP, Ustavni sud podsjeća da je potrebno, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe, s obzirom na prirodu ili stepen težine, uporedive s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008 i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Evropski sud, također, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su poduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem vremenskom periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).
42. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizilazi da je sud kao naročite okolnosti na strani apelanta cijenio da je apelant dva puta pravomoćno osuđivan i to za krivično djelo teška krađa iz člana 281. stav 1. tačka 1. KZ-a kao i za krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 232. stav 1. u vezi sa članom 55. KZ-a. Nadalje, pored prethodne osuđivanosti apelanta Osnovni sud je cijenio relevantnim i činjenice da se protiv apelanta vode dva postupka pred tim sudom zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (uz prijedlog dostavljene potvrđene Optužnice Tužilaštva broj T18 0 KT 0014432/20 od 7. decembra 2020. godine i broj T18 0 KT 0014877/20 od 6. aprila 2021. godine), dok je u konkretnoj istrazi apelant osnovano sumnjiv za krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 232. stav 1. u vezi sa članom 55. KZ-a i produženog krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 365. stav 1.KZ-a. Osnovni sud je naglasio i da je za sva krivična djela za koja je apelant osuđivan ili se vodi postupak ili je postupak u toku, mogu se izreći tri godine zatvora ili teža kazna. Apelacioni sud je prihvatio sve razloge koje je prvostepeni sud naveo kod apelanta, koje u svojoj sveukupnosti govore da bi boravkom na slobodi ponovio krivično djelo uzevši u obzir okolnost da je apelant ranije osuđivan, te da su protiv njega u toku još dva krivična postupka za isto krivično djelo, pa kada se tome doda i brojnost radnji u ovom postupku, odnosno da postoji osnovana sumnja da je apelant radnjama opisanim u tačkama od 1. do 4. prijedloga Tužilaštva, također počinio produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, onda i po ocjeni Apelacionog suda, sve navedeno ima karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bi ostao na slobodi, ponoviti istovrsno krivično djelo, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Apelacioni sud je istakao da je očigledno da postoji osnovana sumnja da se apelant, kako je to Tužilaštvo istaklo u svom prijedlogu, učestalo bavio nabavkom i prodajom opojne droge, iz čega proizlazi da je to postao obrazac njegovog ponašanja i izvor prihoda. Sve navedene okolnosti su redovne sudivi ocijenili kao konkretnu opasnost (a ne apstraktnu) da će apelant boravkom na slobodi nastaviti sa činjenjem protivpravnih radnji vezanih za neovlašteni promet opojnim drogama. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja dali jasne i valjane razloge i obrazloženja u prilog zaključku o naročitim okolnostima koji opravdavaju bojazan o ponavljanju krivičnog djela, koji nadjačavaju pravilo o poštovanju apelantovog prava na slobodu, a koje apelant navodima iz apelacije nije doveo u pitanje.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP.
44. Ustavni sud također primjećuje da su redovni sudovi, na dvije instance dali jasne i dostatne razloge za određivanje mjere pritvora, zbog čega su zaključili da primjena blažih mjera ne bi bila adekvatna o čemu je također dato obrazloženje, iz čega jasno proizilazi da je ova mogućnost razmotrena, ali po ocjeni redovnih sudova nije bilo mjesta izricanju blažih mjera.
45. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo da drugostepeni sud nije ispitao sve njegove žalbene navode, pri tome ne ukazujući jasno koji to navodi apelanta nisu ispitani, a pogotovo kako bi isti uticali na drugačije odlučivanje Apelacionog suda. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versypprotiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77, i Ismoilov i drugi protiv Rusije, presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode”, a koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima kao rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Ustavni sud, u okolnostima konkretnog predmeta, a bez daljnje konkretizacije povrede ovog člana od strane apelanta, ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo da je apelantu povrijeđeno navedeno pravo. Činjenica da je apelant nezadovoljan navedenim rješenjima i daje vlastito viđenje konkretnog slučaja ne dovodi u pitanje poštivanje garancija člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojim mu je pritvor produžen u skladu sa članom 132. stav 1 tačka c) ZKP.
Ostali navodi
47. Apelant je naveo povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u postupku donošenja rješenja kojim je apelantu produžena mjera pritvora. Ustavni sud ukazuje da se ovi navodi, u suštini (u dijeli u kojem se govori da sud nije ispitao žalbu apelanta), odnose na gore ispitane navode u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 4. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao na povredu pretpostavke nevinosti zbog proizvoljne primjene odredbe člana 132. stav 1. tačka c) ZKP.
48. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da se, za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije garantuje da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Pretpostavka nevinosti po članu 6. stav 2. Evropske konvencije bit će povrijeđena ako sudska odluka ili čak izjava dužnosnika koja se odnosi na osobu koja je optužena za krivično djelo odražava mišljenje da je kriva prije nego što se njezina krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da u odsustvu zvanične odluke postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili dužnosnik koji je u pitanju smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog jednog mišljenja od samog suda neizbježno prekršiti navedenu pretpostavku (vidi, Evropski sud, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, Serija A, broj 35, str. 30. § 56, Minelli protiv Švajcarske, presuda od 25. marta 1983. godine, Serija A, broj 62, st. 27, 30. i 37, Allenet de Ribemont protiv Francuske, presuda od 10. februara 1995. godine, Serija A, broj 308, str. 16, st. 35˗36, i Karakas i Yesilirmak protiv Turske, broj 43925/985, stav 49, 28. juni 2005. godine).
49. Dovodeći navedene stavove u vezu sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno precizirao u čemu se ogleda navedena povreda, izuzev što je doveo u vezi sa „proizvoljnom primjenom“ odredbe člana 132. stav 1. tačka c) ZKP, zbog navodne opasnosti da će apelant ponoviti krivično djelo. Međutim, Ustavni sud, na osnovu uvida u osporena rješenja, u njima nigdje ne nalazi da je na bilo koji način povrijeđena pretpostavka nevinosti apelantu, odnosno da je sud iznio mišljenje o „krivici“ apelanta.
50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, kada je redovni sud produžio apelantu pritvor u skladu sa relevantnim odredbama ZKP, te kada je dao valjane razloge za svoje odlučenje koji se ne doimaju proizvoljnim, niti u pogledu postojanja osnovane sumnje, niti u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1 tačka
c) ZKP.
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud svojom konstatacijom prejudicirao apelantovu krivicu.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić