Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-534/20 (Đ. J.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Povreda
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Miješanje
  • Legitiman cilj
  • Građanski postupak
  • Kleveta
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Sloboda izražavanja
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-534/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 534/20, rješavajući apelaciju Đoke Jovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Đoke Jovića.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 076895 19 Gž od 20. novembra 2019. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Đoko Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donje Trnove podnio je 10. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 076895 19 Gž od 20. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 076895 19 P od 28. maja 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i od tužitelja Ratka Đurkovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 14. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužitelj su u periodu od 24. juna do 8. jula 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 076895 19 P od 28. maja 2019. godine djelimično je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja tako što je obavezan apelant da tužitelju isplati, na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda klevetom iznos od 1.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od donošenja presude do isplate, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbijen. Istom presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tužitelj svoj zahtjev za naknadu štete utemeljio na navodima da je apelant 21. februara 2016. godine, sačinio i dostavio lično pismo naslovljeno na njega nekolicini fizičkih lica iz Donje Trnove, da su u tom pismu iznesene neistine na njegov račun i da je pismo napisano sa namjerom da bude diskreditovan u političkim, privrednim i društvenim aktivnostima, da su u navedenom pismenu iznesene mnoge neistine koje prouzrokuju štetu njegovom ugledu i njegovoj porodici i da se to negativno odražava na njegovo poslovanje. Tužitelj je u tužbi naveo da je apelant lažno naveo da je tužitelj zajedno sa svojim ocem „spakovao“ Zdravka Pećanca u zatvor 1968. godine, da je apelant lažno naveo da je tužitelj namjerno dao jedinicu iz matematike sada umrlom Joci Mićiću, da ga apelant lažno optužuje da je činio kriminalne radnje trošeći finansijska sredstva dok je bio na čelu SUBNOR-a Ugljevik, da je apelant lažno naveo da se tužitelj protivpravno uknjižio na jednom placu i objektu u Ugljeviku, da je apelant lažno naveo da je tužitelj obio prostorije Socijalističke partije da bi ukrao pečat i ovjerio Sporazum sa SDS-om i da je to činio da bi se domogao mjesta načelnika urbanizma u Ugljeviku. Nadalje, tužitelj je naveo da je apelant lažno naveo da je tužitelj zloupotrijebio svoj položaj prilikom postupka javne nabavke za revitalizaciju Spomen ploče u krugu Spomen groblja u Donjoj Trnovi i izgradnji etno nadstrešnica i da je apelant insinuirao da je tužitelj prouzrokovao pogibiju pukovnika Milana Jovića u zadnjem ratu. Tužitelj je naveo da se sa sadržajem navedenog pismena upoznalo dosta ljudi iz Donje Trnove, s obzirom da je uručeno nekolicini ljudi iz navedenog sela i čitano u zbornici Osnovne škole „Filip Višnjić“ iz Donje Trnove, u restoranu ,,Domana“ u Ugljeviku i u restoranu ,,Lovac“ u Donjoj Trnovi. Tužitelj je naveo da je zbog sadržine navedenog pismena pretrpio izuzetno jak duševni bol, da se zbog toga liječio kod neuropsihijatra i da ta bol još uvijek traje, da je sa navedenim pismenom apelant teško povrijedio njegov ugled i čast, te je predložio da sud donese presudu kojom će obavezati apelanta da mu isplati na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti klevetom iznos od 3.000,00 KM. U odgovoru na tužbu apelant je osporio osnovanost navedenog tužbenog zahtjeva tužitelja u osnovi i u visini, te je istaknuo da nije nijednom svojom radnjom oklevetao tužitelja i da samim tim nije prekršio odredbe Zakona o zaštiti od klevete. Apelant je naveo da su neosnovani navodi u tužbi da je navedeno pismo uručio nekolicini lica iz Donje Trnove i da je trećim licima iznosio i pronosio neistine u vezi sa tužiteljem, da je mišljenje u tom pismu u vezi sa tužiteljem iznio samo u pismu koje je uputio tužitelju putem pošte, preporučenom pošiljkom, da navedeno pismo nije pisano za širi krug ljudi. Istaknuo je da se u konkretnom slučaju radi o izražavanju mišljenja u skladu sa odredbom člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da je dao mišljenje u vezi sa radom i dijelom tužitelja prilikom obavljanja dužnosti predsjednika SUBNOR-a Ugljevik. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je apelant u odgovoru na tužbu istaknuo da je osnovni cilj njegovog mišljenja u pismu zapravo davanje odgovora na pismo tužitelja od 15. februara 2016. godine koje je upućeno članovima i simpatizerima Mjesnog udruženja SUBNOR-a Donja Trnova u kojem je tužitelj iznio niz krajnje neistinitih činjenica u vezi sa njegovim radom i imenom.

7. Prvostepeni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza (na osnovu navoda parničnih stranaka, te njihovih iskaza datih u svojstvu parničnih stranaka, uvida u priloženu dokumentaciju i iskaza saslušanih svjedoka), utvrdio da je tužitelj, kao predsjednik SUBNOR-a Ugljevik 15. februara 2016. godine poslao dopis članovima i simpatizerima Mjesnog udruženja SUBNOR-a Donja Trnova u kojem je, između ostalog, naveo da je apelant sa grupom neinformisanih lica osnovao para organizaciju SUBNOR-a u Donjoj Trnovi, da je njegov cilj razbijanje Mjesnog udruženja SUBNOR-a u Donjoj Trnovi, kako bi ostvario svoje lične interese s obzirom na izbornu godinu i političke ambicije, da je apelant pokazao krajnje licemjerstvo povodom obilježavanja pogibije pukovnika Milana Jovića, kada je sa još jednim licem položio nekakav vijenac na spomen obilježju palih boraca iz Donje Trnove u toku otadžbinskog odbrambenog rata. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant u spornom pismu od 21. februara 2016. godine, koje predstavlja svojevrstan odgovor na navedeno pismo tužitelja od 15. februara 2016. godine, a koje je poslao tužitelju, naveo, između ostalog, da je tužitelj oklevetao sada umrlog Zdravka Pećanca, da je veličao Ruse kada je bila kriza u Čehoslovačkoj 1968. godine i da je zbog toga Zdravko Pećanac odveden u zatvor, kao i da je tužitelj obio prostorije Socijalističke partije da bi se domogao pečata i ovjerio Sporazum sa SDS-om da bi se na prljav način domogao funkcije načelnika urbanizma u Ugljeviku. Osnovni sud je dalje utvrdio da je navedeno pismo od 21. februara 2016. godine tužitelj pročitao i vratio apelantu. Osnovni sud je na osnovu iskaza tužitelja, te saslušanih svjedoka Vuje Marković, Mihajla Vidića, Milorada Mićića, Đorđa Krsmanovića i Radomira Tomića, utvrdio da je apelant dostavljenim pismom tužitelju i kopijama tog pisma koje je dostavljao trećim licima, navedenim restoranima i prodavnici radi javnog čitanja, klevetom teško povrijedio ugled tužitelja kao čovjeka i političara.

8. Cijeneći navedene činjenice sadržane u pismu od 21. februara 2016. godine, Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o kleveti apelanta protiv tužitelja u smislu odredaba člana 5. st. 1. i 2. i člana 11. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete jer je tužitelj zbog navedene klevete pretrpio duševne bolove, kako to proizlazi iz njegovog iskaza kao stranke i ljekarskih izvještaja od 16. i 23. marta 2016. godine, u kojim je konstatovano da mu je zbog stresa preporučena terapija u vidu pijenja lijekova s obavezom kontrole za mjesec dana. Pri tome, Osnovni sud je naveo da nisu osnovane apelantove tvrdnje da se u pismu samo radi o izražavanju mišljenja jer apelant nije pružio dokaze na osnovu kojih bi dokazao da je imao opravdanog povoda za mišljenje da je tužitelj zajedno sa svojim ocem oklevetao sada umrlog Zdravka Pećanca, da je on veličao Ruse kada je bila kriza u Čehoslovačkoj 1968. godine i da je iz tog razloga Zdravko Pećanac odveden u zatvor, te da je tužitelj obio prostorije Socijalističke partije da bi se domogao pečata te partije i ovjerio Sporazum sa SDS-om u cilju da se na prljav način domogne mjesta načelnika urbanizma u Ugljeviku.

9. Osnovni sud je detaljno pojasnio na petoj strani obrazloženja presude neosnovanost tužiteljevih tvrdnji da je apelant učinio klevetu i na taj način što je u svom pismu od 21. februara 2016. godine lažno naveo da je dao namjerno jedinicu iz matematike svom rođaku, sada pokojnom Joci Mićiću, kao đaku, da ga je apelant lažno optužio da je činio kriminalne radnje trošeći finansijska sredstva dok je bio na čelu SUBNOR-a i da je zloupotrijebio svoj položaj prilikom postupka javne nabavke za revitalizaciju spomen ploča u krugu spomen groblja u Donjoj Trnovi i izgradnju etno nadstrešnice, te da ga je apelant lažno optužio da se protivpravno uknjižio na jednom placu u objektu u Ugljeviku. Takođe, Osnovni sud je zaključio da nisu istiniti navodi tužitelja da je apelant u spornom pismu insinuirao da je tužitelj uzrokovao pogibiju pukovnika Jović Milana u posljednjem ratu jer je apelant samo paušalno postavio pitanje da li su tužitelj i druga lica izvršili postavljene zadatke u ratnoj akciji kada je poginuo pukovnik Jović Milan. Navodi za koje je Osnovni sud smatrao da čine klevetu su da je tužitelj oklevetao sada umrlog Zdravka Pećanca, da je on veličao Ruse kada je bila kriza u Čehoslovačkoj 1968. godine i da je iz tog razloga Zdravko Pećanac odveden u zatvor, te da je tužitelj obio prostorije Socijalističke partije da bi se na prljav način domogao pečata i ovjerio Sporazum sa SDS-om, a da bi se domogao funkcije načelnika urbanizma.

10. Pri tome, Osnovni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantovi navodi koje je istaknuo u svom iskazu kao parnična stranka, da on nije kopirao sporno pismo od 21. februara 2016. godine i dostavljao ga trećim licima, restoranima i prodavnici da bi to pismo bilo čitano i da bi na taj način oklevetao tužitelja i da to tvrde u svojim iskazima i svjedoci Dejan Jović (apelantov otac) i Zora Jović (apelantova supruga), ali to samo po sebi ne znači da apelant stvarno nije rasturao svoje pismo kako bi oklevetao tužitelja. U tom smislu, Osnovni sud je pojasnio da je apelant lično ili preko trećih lica nekim trećim licima, restoranima i prodavnici dostavljao kopirano pismo da bi oklevetao tužitelja na neki neutvrđen način jer je imao interes za tako nešto ako se ima u vidu da iz iskaza apelanta kao parnične stranke, iskaza svjedoka Sime Todorovića, iskaza apelantove supruge i oca proizlazi da je tužitelj prije navedenog pisma apelanta od 21. februara 2016. godine slao svoje pismo određenim licima u kojima je kritikovao rad apelanta kao predsjednika para organizacije SUBNOR-a u Donjoj Trnovi (koja nije registrovana kod nadležnog suda).

11. Imajući u vidu da je na navedeni način apelant klevetom povrijedio ugled tužitelja i da je iz tog razloga tužitelj pretrpio duševne bolove, Osnovni sud je zaključio da postoji osnov da se djelimično udovolji tužbenom zahtjevu tužitelja za naknadu štete u iznosu od 1.000,00 KM i da je taj novčani iznos pravična novčana naknada za naznačeni vid štete prema odredbama člana 5. st. 1. i 2. i člana 11. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete i člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

12. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 076895 19 Gž od 20. novembra 2019. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

13. Okružni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neosnovani. Pri tome, Okružni sud je naveo da se žalbom neosnovano navodi da sporna izjava predstavlja apelantovo mišljenje, pri čemu je pojasnio da se pojam mišljenja ne određuje i ne stavlja u odnos prema spornom izražavanju. U tom smislu, Okružni sud je pojasnio da mišljenje predstavlja rasuđivanje, lični vrijednosni sud o određenim pojavama i njihovom odnosu dok iznošenje činjenica predstavlja iskaz baziran na iskustvu, na onome što se stvarno dogodilo i zbog toga su činjenice podložne provjeri dokazivanjem. U konkretnom slučaju apelant u spornom pismu navodi, pored ostalog, da je tužitelj oklevetao sada umrlog Zdravka Pećanca zbog čega je odveden u zatvor, te da je tužitelj obio prostorije Socijalističke partije da bi se domogao pečata i ovjerio Sporazum sa SDS-om, a da bi se domogao funkcije načelnika urbanizma. Prema ocjeni Okružnog suda, predmetni navodi ne sadrže nikav vrijednosni sud već konkretne i jasne činjenice. Kako se činjenice moraju bazirati na ličnom iskustvu, Okružni sud je istaknuo da je teret dokazivanja bio na apelantu da su te činjenice predmet njegovog saznanja i da su stoga istinite, a ne na tužitelju da dokazuje njihovu neistinitost. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da istinitost navedenih činjenica kao i njihove posljedice apelant u postupku nije dokazao.

14. Okružni sud je u obrazloženju presude, nasuprot apelantovim navodima, ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio, na osnovu iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka da je apelant, nakon što mu je tužitelj poštom u zatvorenom omotu vratio pismo koje mu je on poslao isto pokazivao i omogućio čitanje trećim licima. Okružni sud je ocijenio da navedeno nedvosmisleno proizlazi iz iskaza svjedoka Đorđa Krsmanovića – da je apelant poslao pismo na čitanje Aci Živanoviću, Radivoja Sekanića – da mu je po vraćanju pisma apelant dao da ga pročita, Vuje Markovića, vlasnika prodavnice – da je prilikom dolaska u prodavnicu zatekao apelantovo pismo i pročitao ga. Pri tome, Okružni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da on nije vršio iznošenje i pronošenje sadržaja spornog pisma trećim licima. U tom smislu Okružni sud je pojasnio da nematerijalna šteta u vidu duševne patnje zbog učinjene klevete, shodno odredbi člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete nije i neophodan uslov za naknadu štete jer je za nastanak odgovornosti iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog odlučna šteta koja se nanosi ugledu oštećenog. U konkretnom slučaju pismo sa spornim sadržajem, kojim se apelantu stavljaju na teret radnje koje čine biće krivičnog djela, čitali su ljudi sa kojima je blizak, mještani i poznanici tužitelja pa se povreda ugleda u takvim okolnostima ne dovodi u pitanje.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1) Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Apelant smatra da da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno izveli dokaze. U vezi s tim ističe da nije sporno da je apelant 21. februara 2016. godine uputio pismo tužitelju, čiju sadržinu je sud pogrešno cijenio kao pronošenje neistine i klevete. Prema apelantovom mišljenju, sporno je što je sud utvrdio da pojedini navodi iz predmetnog pisma predstavljaju klevetu u smislu odredbi Zakona o zaštiti od klevete, odnosno sud je pogrešno utvrdio da je apelant dostavljenim pismom tužitelju i kopijama tog pisma koje je navodno dostavljao trećim licima, restoranu i prodavnici, radi javnog čitanja, klevetom teško povrijedio ugled tužitelja kao čovjeka i političara. Nadalje, apelant navodi da je u toku postupka saslušano više svjedoka koji su nedvosmisleno izjavili da im apelant nije lično dostavio pismo ili da ne znaju putem koga su došli u posjed predmetnog pisma, a sud upravo tumačeći iskaze svjedoka nalazi da je apelant pismo distribuirao trećim licima, restoranu i prodavnici. Dakle, nijedan izvedeni materijalni dokaz, tj. nijedan pisani dokument, niti saslušani svjedok, ne dokazuje da je došlo do radnje iznošenja ili prenošenja sadržaja predmetnog pisma od strane apelanta, niti je predmetno pismo učinjeno dostupnim trećim licima od apelanta, niti je apelant imao za cilj javnu diskreditaciju tužitelja, već se isključivo radilo o iznošenju mišljenja apelanta, a koje je apelant izrazio putem pisma, poslanog isključivo tužitelju. Takođe, apelant navodi da tokom postupka visina nematerijalne štete nije ničim utvrđena, tj. nije izvršeno vještačenje po vještaku odgovarajuće struke.

II.Odgovor na apelaciju

17. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga navedenih u osporenoj odluci, te je istaknuo da je apelacija neosnovana.

18. Osnovni sud je naveo da apelant očigledno nije zadovoljan presudom, a razlog zašto je donijeta takva presuda sud je jasno i uvjerljivo naveo u samoj presudi.

19. Tužitelj je naveo da je apelacija u cijelosti neosnovana. Tužitelj je istaknuo da nisu osnovani navodi u apelaciji da nije dokazao postojanje radnji klevete, kao ni štete koju je pretrpio, odnosno da nije dokazao u čemu se sastoji povreda ugleda i časti. Tužitelj smatra da su nižestepene presude pravilne i na zakonu zasnovane. Predložio je da Ustavni sud odbaci apelaciju kao prima facie neosnovanu.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

Član 5. st. (1), (2) i (3)

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Član 6. tačka a) U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito; Član 11. stav (1)

1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 076895 19 Gž od 20. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 10. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama utvrđeno da je apelant odgovoran za klevetu, tj. da je iznošenjem i pronošenjem sadržaja spornog pisma trećim licima povrijedio tužiteljev ugled, te da je obavezan da mu isplati određeni iznos na ime naknade pričinjene štete. Budući da se, dakle, suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na slobodu izražavanja“, koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju ispitati apelantove navode o navodnoj povredi prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, odnosno da li je osporenim odlukama postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: apelantovog prava na slobodu izražavanja i tužiteljevog prava na ugled.

Pravo na slobodu izražavanja

29. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

30. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

31. Ustavni sud zapaža da konkretna apelacija pokreće pitanje da li su redovni sudovi opravdano, u smislu Zakona o zaštiti od klevete, izrekli novčanu sankciju apelantu zbog izražavanja iznesenog u spornom pismu od 21. februara 2016. godine koje je dostavljeno trećim licima, restoranima i prodavnici. Ustavni sud zapaža da je tužitelj pokrenuo predmetni parnični postupak zbog klevete. Apelant iznosi brojne prigovore, između ostalog, da je u pismu iznio svoje mišljenje o radu tužitelja, da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o zaštiti od klevete, te da mu je, shodno navedenom, povrijeđeno pravo iz člana 10. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

33. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“.

34. Dovodeći u vezu navedene opće principe sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i ZOO-a, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, a osim toga Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužitelj pokrenuo protiv apelanta zbog nanošenja nematerijalne štete tužitelju u vidu povrede časti i ugleda pričinjene klevetom, tj. usljed iznošenja i pronošenja sadržaja spornog pisma trećim licima, čime je došlo do nanošenja štete tužitelju.

35. Ustavni sud nadalje mora utvrditi da li su korišćena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 8. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite prava apelanta kao lokalnog političara na slobodu izražavanja, u smislu člana 10. Evropske konvencije u vezi sa zaštitom prava tužitelja na njegov ugled, takođe kao lokalnog političara, u smislu člana 8. Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su sudovi osporenim odlukama postigli pravičan balans između ta dva prava iste važnosti. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa; koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije.

37. Odgovarajući na pitanje da li sadržaj spornog pisma koji je dostavljen trećim licima predstavlja doprinos debati od javnog interesa, Ustavni sud zapaža da su sporni apelantovi navodi u kojima se spominje tužitelj izneseni i proneseni u spornom pismu od 21. februara 2016. godine, koji je u vrijeme dostavljanja spornog pisma trećim licima bio lokalni političar, odnosno predsjednik SUBNOR-a Ugljevik, dakle javna ličnost (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3745/13 od 20. juna 2016. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba), te su, stoga, granice prihvatljivog kriticizma u odnosu na njega nešto šire. Ustavni sud prihvata da je pitanje ponašanja tužitelja u toku obavljanja funkcije predsjednika SUBNOR-a Ugljevik predstavljalo „temu“ od općeg interesa za lokalnu zajednicu, posebno za članove i simpatizere Mjesnog udruženja SUBNOR-a, te da se sporno pismo, bavilo pitanjem zloupotrebe njegove funkcije (da je činio kriminalne radnje trošeći finansijska sredstva dok je bio na čelu SUBNOR-a Ugljevik, da je apelant lažno naveo da se tužitelj protivpravno uknjižio na jednom placu i objektu u Ugljeviku, da je apelant lažno naveo da je tužitelj obio prostorije Socijalističke partije da bi ukrao pečat i ovjerio Sporazum sa SDS-om i da je to činio da bi se domogao mjesta načelnika urbanizma u Ugljeviku, te da je apelant lažno naveo da je tužitelj zloupotrijebio svoj položaj prilikom postupka javne nabavke za revitalizaciju Spomen ploče u krugu Spomen groblja u Donjoj Trnovi i izgradnji etno nadstrešnica), te kao takvo predstavlja doprinos „temi“, odnosno debati od općeg interesa (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4366/17 od 15. oktobra 2019. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba).

38. U pogledu navoda iznesenih u spornom pismu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi ispitali sporne apelantove navode istaknute u pismu od 21. februara 2016. godine i utvrdili da sadrži neistinite tvrdnje jer apelant tokom trajanja predmetnog postupka nije dokazao istinitost spornih tvrdnji koje predstavljaju klevetu. Dovodeći sve prethodno izneseno u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće, prije svega, pitanje pravne kvalifikacije spornog izražavanja budući da apelant tvrdi da se ne radi o kleveti, već o iznošenju mišljenja.

39. Ustavni sud podsjeća da je u predmetima koji pokreću pitanje prava na slobodu izražavanja potrebno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjeničnu osnovu koja ga može potkrijepiti, jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76). Ustavni sud zapaža da apelant upravo u tom segmentu uočava propust redovnih sudova.

40. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se u predmetima vezanim za klevetu različite vrste izjava moraju ocjenjivati na različite načine, odnosno važno je razmotriti ne samo konkretne izjave već i sadržaj i suštinu navodno klevetničkih članaka u cijelosti, jer bi one mogle da ukažu na nedvosmislenu poruku. Dakle, u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju se sagledavati u kontekstu različitih aspekata (vidi Evropski sud, Bodrožić protiv Srbije, presuda od 23. juna 2009. godine, st. 51. i 52, aplikacija broj 32550/05), tako da se sporno izražavanje mora dovesti u kontekst sa svim relevantnim okolnostima tog slučaja, a takva obaveza suda proističe i iz člana 7. stav (2) Zakona o zaštiti od klevete (vidi relevantne propise).

41. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud odbio kao neosnovane tužiteljeve tvrdnje da je apelant učinio klevetu, između ostalog, i zato što je u spornom pismu insinuirao da je tužitelj uzrokovao pogibiju pukovnika Jović Milana u posljednjem ratu, obrazloživši da je apelant u spornom pismu samo paušalno postavio pitanje da li su tužitelj i druga lica izvršili postavljene zadatke u ratnoj akciji kada je poginuo pukovnik Jović Milan, što apelant nije doveo u pitanje navodima iz apelacije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku u predmetu, ukazao da navodi istaknuti u spornom pismu ne sadrže nikav vrijednosni sud već konkretne i jasne činjenice. Naime, Ustavni sud zapaža, da je Okružni sud navedeni zaključak obrazložio na način da je apelant u konkretnom slučaju u spornom pismu naveo „da je tužitelj oklevetao sada umrlog Zdravka Pećanca zbog čega je odveden u zatvor, te da je tužitelj obio prostorije Socijalističke partije da bi se domogao pečata i ovjerio Sporazum sa SDS-om, a da bi se domogao funkcije načelnika urbanizma“. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ocijenio neosnovanim apelantove navode da sporna izjava predstavlja njegovo mišljenje, naglasivši da mišljenje predstavlja rasuđivanje, lični vrijednosni sud o određenim pojavama i njihovom odnosu dok iznošenje činjenica predstavlja iskaz baziran na iskustvu, na onome što se stvarno dogodilo i zbog toga su podložne provjeri dokazivanjem. Međutim, Ustavni sud iz obrazloženja prvostepenog suda ne zapaža da je taj sud, prije zaključka da sporno izražavanje predstavlja klevetu, izvršio kritičku analizu spornog izražavanja, kako to zahtjeva član 10. Evropske konvencije. To isto je propustio da učini i Okružni sud.

42. U vezi s tim, Ustavni sud u svojoj praksi konstantno ukazuje da je u predmetima koji pokreću pitanje slobodne izražavanje neophodno detaljno analizirati sporno izražavanje u cjelini, ne parcijalno i izdvojeno, posebno uzimajući u obzir kontekst u kojem je izražavanje izneseno i cilj izražavanja, te shodno tome napraviti jasnu razliku između činjenica i vrijednosnih sudova. Suprotno navedenom, u konkretnom slučaju izostala je bila kakva, pogotovo kritička analiza spornog izražavanja koja član 10. Evropske konvencije nalaže. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nakon prezentovanja spornog izražavanja, bez ikakve analize, zaključili da se radi o kleveti odnosno činjeničnim tvrdnjama za koje apelant „nije pružio dokaze na osnovu kojih bi dokazao da je imao opravdanog povoda za mišljenje da je tužitelj zajedno sa svojim ocem oklevetao sada umrlog Zdravka Pećanca, da je on veličao Ruse kada je bila kriza u Čehoslovačkoj 1968. godine i da je stoga Zdravko Pećanac odveden u zatvor i da je tužitelj obio prostorije Socijalističke partije da bi se domogao pečata te partije i ovjerio Sporazum sa SDS-om u cilju da se na prljav način domogne mjesta načelnika urbanizma u Ugljeviku“. U vezi sa navedenim, a imajući u vidu da su redovni sudovi insistirali na zaključku da apelant nije dokazao istinitost svojih navoda iznesenih u spornom pismu, Ustavni sud smatra da je takav stav doveo do nepotrebnog miješanja koje nije bilo proporcionalno legitimnom cilju kome se težilo (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije), posebno imajući u vidu da sporno pismo predstavlja odgovor na pismo tužitelja od 15. februara 2016. godine koje je upućeno članovima i simpatizerima Mjesnog udruženja SUBNOR-a Ugljevik, iz čega proizlazi da se radilo o jednom vidu političke debate, s obzirom na izbornu godinu i političke ambicije parničnih stranaka.

43. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da sporno pismo, za koje su redovni sudovi zaključi da sadrži navode koji čine klevetu, sadrži i vrijednosne sudove i činjenične tvrdnje. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da je apelant u spornom pismu naveo da je tužitelj namjerno dao jedinicu iz matematike svom rođaku, sada pokojnom Joci Mićiću, kao đaku, da je apelant lažno optužio tužitelja da je činio kriminalne radnje trošeći finansijska sredstva dok je bio na čelu SUBNOR-a i da je zloupotrijebio svoj položaj prilikom postupka javne nabavke za revitalizaciju spomen ploča u krugu spomen groblja u Donjoj Trnovi i izgradnju etno nadstrešnice, da je apelant lažno optužio tužitelja da se protivpravno uknjižio na jednom placu u objektu u Ugljeviku, da je apelant u navedenom pismu insinuirao da je tužitelj uzrokovao pogibiju pukovnika Jović Milana u posljednjem ratu (za koje navode je Osnovni sud zaključio da nisu istiniti, jer je apelant samo paušalno postavio pitanje da li su tužitelj i druga lica izvršili postavljene zadatke u ratnoj akciji kada je poginuo pukovnik Jović Milan – vidi tačku 9. odluke), da je tužitelj oklevetao sada umrlog Zdravka Pećanca, da je veličao Ruse kada je bila kriza u Čehoslovačkoj 1968. godine i da je zbog toga Zdravko Pećanac odveden u zatvor i da je tužitelj obio prostorije Socijalističke partije da bi se domogao pečata i ovjerio Sporazum sa SDS-om, a da bi se na prljav način domogao funkcije načelnika urbanizma. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na kraju, zaključili da apelantovi navodi istaknuti u spornom pismu „da je tužitelj oklevetao sada umrlog Zdravka Pećanca, da je veličao Ruse kada je bila kriza u Čehoslovačkoj 1968. godine i da je zbog toga Zdravko Pećanac odveden u zatvor, te da je tužitelj obio prostorije Socijalističke partije da bi se domogao pečata i ovjerio Sporazum sa SDS-om, a da bi se na prljav način domogao funkcije načelnika urbanizma“, ne sadrže nikav vrijednosni sud već konkretne i jasne činjenice. Međutim, Ustavni sud, suprotno zaključku redovnih sudova, smatra da se apelantovi navodi „da je tužitelj oklevetao sada umrlog Zdravka Pećanca, da je veličao Ruse kada je bila kriza u Čehoslovačkoj 1968. godine i da je zbog toga Zdravko Pećanac odveden u zatvor“ ne mogu smatrati činjenicama čija se istinitost ili neistinitost mogla utvrđivati u postupku, nego se radilo o vrijednosnim ocjenama. Slijedom navedenog, a imajući u vidu kontekst, te sadržaj cijelog pisma (bez obzira na zaključak Osnovnog suda o neosnovanosti pojedinih tužiočevih tvrdnji – vidi tačku 9. odluke), Ustavni sud zapaža da je apelant sporno pismo napisao u toku izborne kampanje i u svojstvu lokalnog političara, da sadržaj spornog pisma u dominantnom dijelu čine vrijednosni sudovi apelanta o tužitelju kao osobi i kao političaru. Činjenični navodi su svedeni samo na tvrdnje apelanta „da je tužitelj obio prostorije Socijalističke partije da bi se domogao pečata i ovjerio Sporazum sa SDS-om, dok se ostatak te rečenice u dijelu a da bi se na prljav način domogao funkcije načelnika urbanizma,“ takođe ne može smatrati iznošenjem činjeničnih tvrdnji, te samo može predstavljati vrijednosni sud. Imajući u vidu da su namjera i povod „objavljivanja“ spornog pisma apelanta bili odgovor na pismo tužitelja u političkoj debati parničnih stranaka kao lokalnih političara, Ustavni sud smatra da redovni sudovi navode iz spornog pisma nisu analizirali u njegovoj cjelini, posebno imajući u vidu kontekst, namjeru i povod u kojem je izneseno. Dakle, Ustavni sud smatra da sadržaj spornog pisma u dominantnom dijelu čini vrijednosni sud, te da sporna rečenica („da je tužitelj obio prostorije Socijalističke partije da bi se domogao pečata i ovjerio Sporazum sa SDS-om“), za koju su redovni sudovi zaključili da se radi o kleveti, izdvojena iz konteksta, iako se radi o činjenicama, ne predstavlja dovoljan i relevantan razlog za odluku o ograničavanju slobode izražavanja, posebno kada se sagleda u kontekstu različitih aspekata, na koji način je došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja koje nije u skladu sa standardima uspostavljenim članom 10. Evropske konvencije. U vezi s razlozima koje su dali redovni sudovi kada su usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev, Ustavni sud primjećuje da su oni ograničili svoju analizu na činjenicu da apelant nije dokazao istinitost svojih navoda iznesenih u spornom pismu. Međutim, redovni sudovi nisu obavili odgovarajuću analizu proporcionalnosti da bi se procijenio kontekst u kom su ti navodi iz spornog pisma upotrijebljeni i njihovu činjeničnu osnovu. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se razlozi koje su naveli redovni sudovi ne mogu smatrati „relevantnim i dovoljnim“ da se opravda miješanje o kome je riječ (vidi Evropski sud, Bodrožić protiv Srbije, presuda od 23. juna 2009. godine, stav 57).

44. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, apelantovi navodi iz spornog pisma ukazuju da je on u njemu u dominantnom dijelu iznio svoje mišljenje o tužitelju kao lokalnom političaru, te su, stoga, granice prihvatljivog kriticizma u odnosu na njega mnogo šire. U tom kontekstu, Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude nije mogao ocijeniti da se Okružni sud bavio kriterijima koji se odnose na prihvatljivu kritiku i javni interes, budući da je osnov za naknadu štete učinjene klevetom prihvaćen isključivo zbog zaključka da apelant nije dokazao istinitost činjenica koje je iznio u spornom pismu zbog kojeg je tužitelj pretrpio štetu, što, kako je prethodno zaključeno, u okolnostima konkretnog slučaja nije uopće obrazloženo kako u smislu relevantnih standarda uspostavljenih u članu 10. Evropske konvencije.

45. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Ostali navodi

46. S obzirom na zaključke o kršenju prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi propustili da se kritički osvrnu na sadržaj spornog izražavanja u cjelini i u kontekstu, te nekritično i bez relevantne argumentacije pružili tužitelju zaštitu po članu 8. Evropske konvencije, zanemarujući apelantovo pravo po članu 10. Evropske konvencije.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-534/20 (Đ. J.) | Sudska praksa | Aktio