Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-419/20 (M.C.)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Izvršenje
- Bračna stečevina
- Nekretnina
- Suvlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-419/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 419/20, rješavajući apelaciju M. C., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. C. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 79 0 P 000070 17 Gž od 28. oktobra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant M. C. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa advokat Mila Baltić iz Banje Luke, podnio je 30. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 79 0 P 000070 17 Gž od 28. oktobra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), advokata Savana Zeca iz Kozarske Dubice koji je u postupku pred redovnim sudovima zastupao tužioce u parničnom postupku, zatraženo je 17. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 24. juna 2021. godine, a Osnovni sud 28. juna 2021. godine. Advokat Savan Zec nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene – izvršni postupak
5. Apelant je kao tražilac izvršenja 7. oktobra 2011. godine Osnovnom sudu u Prijedoru podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave – Presude na osnovu priznanja ovog suda broj 77 0 P 002180 11 P 2 od 21. juna 2011. godine (pravosnažna 9. avgusta 2011. godine) protiv izvršenika Dragoljuba Čupića (u daljnjem tekstu: izvršenik), koji prijedlog je usvojen i kojim je izvršeniku naloženo da apelantu isplati iznos od 20.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka.
6. Na apelantov prijedlog od 7. oktobra 2011. godine Osnovni sud u Prijedoru je 4. maja 2012. godine donio Rješenje o izvršenju broj 77 0 I 034766 11 I i odredio da će se izvršenje sprovesti zapljenom izvršenikovih pokretnih stvari. Predmetno izvršenje nije bilo moguće izvršiti zbog izvršenikove materijalne situacije.
7. Na apelantov prijedlog od 10. oktobra 2014. godine Osnovni sud u Prijedoru je Rješenjem broj 77 0 I 034766 11 I od 26. novembra 2014. godine odredio da se izvršenje umjesto na izvršenikovim pokretnim stvarima ima sprovesti na izvršenikovim nepokretnostima upisanim u zemljišnim knjigama KOSP Kozarska Dubica kao svojina izvršenika Dragoljuba Čupića sa 1/1 dijela.
8. Na apelantov prijedlog Osnovni sud u Prijedoru je 31. maja 2016. godine donio Rješenje broj 77 0 I 034766 14 I 2 kojim je odložio izvršenje do 1. decembra 2016. godine. Istim rješenjem je utvrđeno da će se na apelantov prijedlog odloženo izvršenje nastaviti i prije isteka roka za koje je odloženo, te da ako apelant ne predloži nastavak izvršnog postupka ni nakon 30 dana od isteka vremena na koje je izvršenje odloženo ovaj sud će predmetni izvršni postupak obustaviti.
9. Zaključkom Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 I 034766 14 I 2 od 1. marta 2017. godine usvojen je prigovor Jadranke Čupić i Dragana Čupića (bivša supruga i sin izvršenika) tako što su oni upućeni da tužbom pokrenu parnični postupak protiv apelanta radi dokazivanja da im pripada pravo na ½ predmetne nepokretnosti koja je predmet izvršnog postupka.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
10. Tužioci Jadranka Čupić i Dragan Čupić (u daljnjem tekstu: tužiteljica i tužilac ili skupa tužioci) podnijeli su 13. marta 2017. godine tužbu protiv apelanta radi utvrđenja, navodeći da je kod Osnovnog suda u Prijedoru u toku izvršni postupak po apelantovom prijedlogu protiv izvršenika (Dragoljuba Čupića) na nepokretnosti koja predstavlja zajedničku imovinu tužiteljice i izvršenika, stečenu tokom trajanja bračne zajednice.
11. Presudom Osnovnog suda broj 79 0 P 000070 17 P od 31. jula 2017. godine utvrđeno je da se smatra nedopuštenim izvršenje u izvršnom postupku Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 I 034766 14 I 2 na ½ (jednoj polovini) nepokretnosti pobliže označenih kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti) upisane u zemljišnim knjigama na ime izvršenika i tužiteljice sa dijelom od po ½, a koje nepokretnosti su prema podacima katastarskog operata upisane na ime izvršenika i tužioca (sina tužiteljice i izvršenika sa ½ dijela, stav 1 izreke presude). Stavom 2 izreke presude ukinuto je rješenje o izvršenju Osnovnog suda u Prijedoru od 26. novembra 2014. godine u dijelu koji se odnosi na izvršenje na ½ suvlasničkog dijela na predmetnoj nepokretnosti i upisanoj u zemljišnim knjigama na ime izvršenika sa ½ dijela i tužiteljice sa ½ dijela, a koja nepokretnost je prema podacima iz katastarskog operata upisana na izvršenikovo ime s dijelom od po ½ i tužioca sa ½ dijela. Stavom 3 izreke presude je određeno da se u zemljišnoj knjizi izvrši brisanje zabilježbe izvršenja izvršene na osnovu rješenja Osnovnog suda u Prijedoru od 26. novembra 2014. godine, i to na ½ suvlasničkog dijela tužioca na predmetnim nepokretnostima, dok je stavom 4 izreke presude obavezan apelant da tužiocima kao solidarnim povjeriocima na ime troškova postupka isplati iznos kao u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
12. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđeno da su tužiteljica i izvršenik 1975. godine zasnovali bračnu zajednicu i da su u toku njenog trajanja stekli predmetnu nepokretnost, koja u naravi predstavlja porodičnu kuću i plac, a ta porodična kuća je useljena 1980. godine. Dalje je utvrđeno da je bračna zajednica imenovanih trajala do 1990. godine kada je prestala funkcionisati i kada se tužiteljica s djecom preselila na spratni dio kuće. Njihov brak je zvanično razveden Presudom Osnovnog suda broj P-39/97 od 25. juna 1997. godine, nakon čega je tužiteljica (1997. godine) podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv Dragoljuba Čupića radi utvrđenja imovine stečene u braku s njim, koji postupak je okončan zaključenim sudskim poravnanjem 5. decembra 2001. godine pod brojem P-30/00, kojim sporazumom je utvrđeno da predmetne nepokretnosti predstavljaju zajedničku tekovinu parničnih stranaka i da je doprinos tužiteljice na tim nepokretnostima sa ½ dijela. Navedenim sudskim poravnanjem tužiteljica je preuzela obavezu da svoj dio na predmetnim nepokretnostima prenese na zajedničko dijete parničnih stranaka, tj. na tužioca. Na osnovu navedenog sudskog poravnanja predmetne nepokretnosti su u zemljišnim knjigama 8. septembra 2016. godine upisane na tužiteljicu i na izvršenika s dijelom od po ½, dok su u katastarskom operatu (po katastarskim podacima) upisane na ime izvršenika i tužioca sa po ½ dijela.
13. Na osnovu ovakvog činjeničnog utvrđenja Osnovni sud je zaključio da u ovoj pravnoj stvari nije sporno postojanje izvršenikovog duga prema apelantu u iznosu od 20.000,00 DEM na osnovu ugovora o zajmu od 1. januara 1991. godine. Međutim, među parničnim strankama je sporno da li su ispunjeni zakonski uslovi za određivanje izvršenja na nepokretnosti koja je predmet izvršenja prema rješenju Osnovnog suda u Prijedoru od 26. novembra 2014. godine, te da li predmetne nepokretnosti predstavljaju zajedničku bračnu imovinu stečenu tokom trajanja bračne zajednice između tužiteljice i izvršenika. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je s izvršenikom u zajedničkom porodičnom domaćinstvu živjela do 1990. godine, nakon čega se zbog sukoba s njim s troje zajedničke djece preselila na sprat porodične kuće, koju su zajednički sagradili. Dalje je istakla da nije imala saznanja da je izvršenik pozajmio novac od apelanta, te da je za dug prema apelantu saznala u toku brakorazvodne parnice kada je tražeći dokaze na osnovu kojih je podizala kredite za gradnju kuće našla ugovor o zajmu koji je njen suprug zaključio s apelantom. Takođe je navela da joj se apelant nikad nije obraćao zahtjevom niti ju je upoznao s postojanjem duga izvršenika Dragoljuba Čupića prema njemu. U svom iskazu apelant je naveo da je izvršeniku, s obzirom na njihovo dugogodišnje prijateljstvo, pozajmio 20.000,00 DEM na osnovu ugovora o zajmu zaključenog 1991. godine, koji novac mu nije vraćen. Izvršenik je u svom iskazu potvrdio da je tokom bračne zajednice koju je zasnovao sa tužiteljicom 1975. godine zajednički sagrađena porodična kuća u koju su uselili 1980. godine i u kojoj su u prizemlju živjeli s troje djece sve do 1990. godine kad je bračna zajednica prestala da funkcioniše. Takođe je naveo da nikad nije obavijestio suprugu i djecu da je pozajmio novac od apelanta.
14. Osnovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 270 stav 5 i člana 271 Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ), te čl. 43 stav 2 i čl. 55 Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Cijeneći izvedene dokaze, Osnovni sud je obrazložio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da ugovor o zajmu zaključen između apelanta i izvršenika ne predstavlja solidarnu obavezu bračnih drugova. Prema tome, Osnovni sud je utvrdio da je nesporno da pravosnažna presuda o priznanju Osnovnog suda u Prijedoru od 21. juna 2011. godine predstavlja izvršni naslov, ali prema kojem se ne radi o obavezi za koju bračni drugovi odgovaraju solidarno u smislu člana 271 stav 2 Porodičnog zakona. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da je nesporno da je u zemljišnoj knjizi 4. decembra 2014. godine kao dana zabilježbe izvršenja na predmetnim nepokretnostima bio upisan izvršenik, bivši supružnik (bračni drug) tužiteljice, koja se u zemljišnoj knjizi kao suvlasnik sa ½ dijela predmetne nepokretnosti upisala 8. septembra 2016. godine. Takođe, nesporno je utvrđeno da su u katastru nepokretnosti, koji je stupio na snagu 5. maja 2009. godine, na predmetnim nepokretnostima upisani kao suposjednici izvršenik i tužilac sa po ½ dijela.
15. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud smatra da do primjene odredbe člana 43 stav 2 i člana 55 ZSP-a dolazi samo u slučajevima kada tražilac izvršenja traži izvršenje na nepokretnosti za koju ne zna da zemljišnoknjižno stanje nije identično stvarnom, odnosno vanknjižnom stanju, pa se stoga može pozvati da postupa u dobroj vjeri u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige. U konkretnom slučaju, predmet izvršenja su nepokretnosti na kojima je u trenutku podnošenja prijedloga za promjenu predmeta i sredstva izvršenja (apelantov podnesak od 10. oktobra 2014. godine) i u trenutku donošenja rješenja Osnovnog suda u Prijedoru od 26. novembra 2014. godine (kojim se mijenja predmet i sredstvo izvršenja i određuje da se izvršenje ima sprovesti na predmetnim nepokretnostima) bio upisan izvršenik – samovlasnik, dok su u katastru nepokretnosti kao suposjednici bili upisani izvršenik i tužilac sa po ½ dijela. Prema tome, Osnovni sud je ukazao da se načelo povjerenja u zemljišne knjige, prema odredbi člana 55 ZSP-a, odnosi na sve one koji postupaju u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja. Naime, Osnovni sud smatra da je nesporno da je apelant izvršnim putem stekao sudsko založno pravo, ali ga u konkretnom slučaju ne štiti dobra vjera pouzdanjem u zemljišnu knjigu jer je uvidom u katastar nepokretnosti mogao utvrditi da je tužilac prije uknjižbe sudskog založnog prava stekao vanknjižnu svojinu na predmetnim nepokretnostima. Osnovni sud, takođe, smatra da apelantovu dobru vjeru, prema ocjeni ovog suda, treba ocjenjivati u skladu s odredbom člana 55 ZSP-a, imajući u vidu postojanje dviju javnih evidencija nepokretnosti i opštepoznatu razliku upisa između zemljišne knjige i katastra nepokretnosti kao druge javne evidencije nepokretnosti. Slijedom navedenog, Osnovni sud cijeni da bi u slučaju da je dozvoljeno izvršenje prodajom cijele nepokretnosti bilo i u suprotnosti sa odredbom člana 69 stav 10 ZIP-a, shodno kojoj se dozvoljava mogućnost izvršenja na nepokretnostima koje su u zajedničkoj svojini, ali kad postoji izričit pristanak suvlasnika za prodaju cjelokupne nepokretnosti. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude, dok je odluku o parničnim troškovima donio na osnovu čl. 386, 387 i 396 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
16. Presudom Okružnog suda broj 79 0 P 000070 17 Gž od 28. oktobra 2019. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i presuda Osnovnog suda od 31. jula 2017. godine preinačena u stavu III izreke tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužilaca u dijelu kojim su tražili da se u zemljišnoj knjizi odredi brisanje zabilježbe izvršenja, izvršene na osnovu rješenja Osnovnog suda u Prijedoru od 26. novembra 2014. godine, i to na ½ suvlasničkog dijela tužilaca na predmetnoj nepokretnosti, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i navedena presuda potvrđena u st. I, II i IV izreke presude prvostepenog suda. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova na ime sastavljanja žalbe u iznosu od 1.050,00 KM.
17. Okružni sud je naveo da apelant osporava presudu prvostepenog suda iz svih žalbenih razloga. U žalbi apelant navodi da je prvostepeni sud pogrešno cijenio izvedene dokaze, što je imalo za posljedicu da je izveo pogrešne zaključke jer smatra da teret nesklada knjižnog i vanknjižnog stanja treba da snosi onaj koji taj nesklad održava. Smatra da se tužiteljicino propuštanje da uknjiži svoje pravo na osnovu sudskog poravnanja ne može staviti na teret njemu jer se od njega ne može tražiti da istražuje vanknjižno stanje zbog njenog propusta, dakle za koju smatra da je postupala nesavjesno i protivno zakonu. Apelant je takođe naveo da je tužiteljica pravo susvojine na predmetnoj nepokretnosti stekla tek 8. septembra 2016. godine kada je izvršena uknjižba u zemljišnim knjigama po osnovu sudskog poravnanja. Stoga, smatra da to pravo imenovane njega ne može spriječiti da se sprovede izvršenje na predmetnoj nepokretnosti jer u vrijeme predlaganja i određivanja izvršenja na predmetnoj nepokretnosti nije bilo isprave zbog koje bi apelant imao dovoljno razloga da sumnja da ta nepokretnosti ne pripada izvršeniku.
18. Okružni sud je odbio kao neosnovane apelantove navode da se presuda prvostepenog suda zasniva na pogrešnoj ocjeni dokaza. Naime, Okružni sud smatra da je presuda prvostepenog suda zasnovana na savjesnoj i brižljivoj ocjeni dokaza u smislu odredbe člana 8 ZPP-a, te da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice relevantne za odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je utvrdio da iz zemljišnoknjižnog izvatka KOSP Kozarska Dubica, koji je apelant dostavio uz prijedlog za promjenu predmeta i sredstava izvršenja, proizlazi da su predmetne nepokretnosti bile upisane kao izvršenikova svojina sa 1/1 dijela. U vezi s tim je ukazao da upis prava svojine u zemljišnim knjigama nameće presumpciju prava svojine i da se radi o oborivoj pravnoj pretpostavci kod koje se suprotno može dokazivati. Dakle, navedena pretpostavka otpada ako drugi čije sticanje nije upisano u zemljišnu knjigu dokaže da ima valjan naslov i istinit način sticanja tog prava, što su tužioci u konkretnom slučaju i dokazali. Naime, kako je to utvrđeno, tužiteljica i izvršenik su predmetnu nepokretnost stekli tokom trajanja bračne zajednice, te je Okružni sud u vezi s tim ukazao da je pravni karakter bračne imovine takav da na toj imovini nisu unaprijed određeni udjeli supružnika, ali su odredivi. Sudskim poravnanjem zaključenim pred Osnovnim sudom od 5. decembra 2001. godine tužiteljica i izvršenik su izvršili diobu zajedničke imovine stečene u braku u smislu da svakom od njih pripada po ½ dijela, što znači da je tim poravnanjem zajednička svojina iz bračne zajednice pretvorena u susvojinsku zajednicu sa po ½ dijela, pa je zemljišnoknjižni upis tužiteljicinog bivšeg supružnika na 1/1 dijela predmetne nepokretnosti, po ocjeni ovog suda, tzv. gola svojina. Stoga Okružni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na načelo povjerenja u zemljišne knjige jer kod načela povjerenja u zemljišne knjige odlučujući element je savjesnost, a po ocjeni ovog suda apelant u izvršnom postupku u vrijeme podnošenja prijedloga za izmjenu predmeta i sredstava izvršenja nije bio savjestan jer činjenica da je jedan bračni supružnik u zemljišnu knjigu uknjižen kao isključivi vlasnik ne znači da je treće lice bilo savjesno. Osim toga, iz sadržine zemljišnoknjižnog uloška koji je apelant dostavio uz prijedlog za promjenu predmeta i sredstava izvršenja proizlazi i to da je na predmetnim nepokretnostima, a na tužiteljicin zahtjev od 24. maja 1990. godine, zabilježena zabrana otuđenja do okončanja spora diobe zajednički stečene imovine tokom trajanja bračne zajednice. Nadalje je navedeno da je prema sadržini provedenih dokaza utvrđeno da je vođen spor po tužiteljicinoj tužbi od 31. jula 1997. godine protiv izvršenika, a radi uređenja prava svojine po osnovu sticanja u braku, u kojem sporu su bivši supružnici 23. juna 1999. godine zaključili sudsku nagodbu pod uslovom, pa kako izvršenik nije ispunio svoju obavezu preuzetu ovom sudskom nagodbom, postupak je u ovoj pravnoj stvari nastavljen pod brojem P-30/00 i okončan sudskim poravnanjem zaključenim 5. decembra 2001. godine. Osim toga, kako je u zemljišnoknjižnom ulošku bila upisana zabilježba spora po tužiteljicinoj tužbi radi utvrđivanja bračne stečevine, to je ova zabilježba, u smislu odredbe člana 2 stav 4 Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK), po ocjeni Okružnog suda, bila od uticaja na raspolaganje predmetnim nepokretnostima. Naime, zabilježba spora je upis kojim se čini vidljivim da se u pogledu knjižnog prava, dakle prava svojine ili nekog drugog stvarnog prava vodi pred sudom postupak čiji bi ishod mogao uticati na uknjižbu postojanja, obima i sadržaja tog prava. Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist nekog lica i kada je to ograničenje upisano u zemljišnim knjigama, onda to ograničenje djeluje i prema trećem licu, kako je to propisano odredbom člana 9 stav 3 istog zakona.
19. Dakle, po ocjeni Okružnog suda, sve da je apelant i bio savjestan, a nije iz naprijed navedenih razloga, treće savjesno lice je zaštićeno na osnovu povjerenja u zemljišnu knjigu samo pod uslovom da se radi o savjesnom licu koje stiče nepokretnost na osnovu pravnog posla, što u konkretnoj pravnoj stvari nije slučaj jer se u konkretnoj pravnoj stvari radi o prinudnom ostvarenju apelantovog potraživanja u izvršnom postupku. Pri tom, Okružni sud je ukazao da se izvršenje na zajedničkoj imovini oba bračna druga radi naplate potraživanja koje je jedan od njih preuzeo može sprovesti samo na osnovu pravosnažne presude donesene po tužbi povjerioca koja je usmjerena na oba supružnika, kojom je odlučeno o njihovoj solidarnoj obavezi plaćanja takvog potraživanja i o takvoj obavezi oba bračna druga se ne može odlučivati u parnici po tužbi jednog od njih radi nedopustivosti izvršenja na predmetima izvršenja.
20. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica ½ dijela predmetne nepokretnosti upisane u zemljišnim knjigama u njenu korist prenijela na tužioca i time izvršila svoju obavezu koju je preuzela sudskim poravnanjem od 5. decembra 2001. godine, pa kod opštepoznate činjenice da zemljišnoknjižno i vanknjižno stanje nisu uvijek identični, ta činjenica ne može biti zanemarena. Stoga, Okružni sud smatra da apelant, koji zbog grube nepažnje nije znao da se knjižno i vanknjižno stanje razilaze, iz ovog razloga nije bio savjestan. Žalbeni navodi u smislu da je razlika između zemljišnoknjižnog i vanknjižnog stanja posljedica nesavjesnosti i protivzakonitog postupanja tužiteljice koja svoje pravo nije uknjižila nakon zaključenja sudskog poravnanja su neosnovani, kao što su neosnovani i žalbeni navodi da je ona pravo susvojine na predmetnim nepokretnostima stekla tek upisom u zemljišne knjige izvršenim na osnovu sudskog poravnanja. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da, kada je u pitanju sticanje u braku radi se o originarnom načinu sticanja prava svojine tako da upis u zemljišne knjige ne predstavlja konstitutivni element sticanja prava svojine, a predmetno sudsko poravnanje, iako je po svojoj pravnoj prirodi ugovor, u procesnom smislu se izjednačava s pravosnažnom sudskom odlukom koja, kod činjenice da se radi o sticanju u braku, odnosno po zakonu je deklaratornog karaktera i nikako ne predstavlja sticanje po osnovu sudskog poravnanja kao pravnog posla kao što to apelant pogrešno smatra. Prema tome, kako tužioci imaju pravo koje sprječava izvršenje na ½ dijela predmetnih nepokretnosti, to je u smislu odredbe člana 53 tačka 5 ZIP-a predmetno izvršenje nedopušteno. Naime, navedenom zakonskom odredbom je regulisano da, ako parnični sud utvrdi da treće lice ima takvo pravo na predmetu izvršenja koje sprječava izvršenje, usvojiće tužbeni zahtjev kojim treće lice traži da se izvršenje na određenom predmetu izvršenja proglasi nedopuštenim i u tom slučaju će parnični sud istom odlukom ukinuti rješenje o izvršenju i naložiće obustavu izvršnog postupka.
21. Okružni sud smatra i da apelant žalbom osnovano ukazuje na to da prvostepeni sud kao parnični sud nije u smislu navedene zakonske odredbe mogao naložiti brisanje zabilježbe izvršenja na ½ dijela predmetnih nepokretnosti. Ovo stoga što je zabilježba izvršenja u zemljišnim knjigama, shodno odredbi člana 68 ZIP-a izvršna radnja, a odredbom člana 53 stav 5 ZIP-a je propisano da će, nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda kojom je izvršenje proglašeno nedopuštenim i kojom je ukinuto rješenje o izvršenju, izvršni sud rješenjem konstatovati da je izvršni postupak obustavljen i njime ukinuti sve provedene izvršne radnje. Shodno izloženom, apelantovu žalbu Okružni sud je djelimično uvažio i pobijanu presudu, na osnovu odredbe člana 229 stav 1 tačka 4) ZPP-a, preinačio u dijelu kojim se određuje brisanje u zemljišnoj knjizi zabilježbe izvršenja na 1/2 dijela predmetnih nepokretnosti.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
23. Naime, apelant smatra da je osporenom odlukom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, prvenstveno ukazujući na odredbu člana 55 st. 2 i 3 ZSP-a jer ovaj sud, kako ističe, nije uzeo u obzir da je u okolnostima predmetnog slučaja postupao u dobroj vjeri i u skladu sa načelom povjerenja u zemljišne knjige, dakle kao savjesno lice koje je podnijelo zahtjev za ostvarivanje svojih prava, a da pri tome nije imao saznanja da ono što je u upisano u zemljišne knjige je različito od vanknjižnog stanja. Navedeno iz razloga što kada je pokrenuo izvršni postupak protiv izvršenika, koji je u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik na predmetnim nepokretnostima sa dijelom 1/1. U vezi sa citiranom odredbom ZSP-a, apelant smatra da zaštitu na osnovu povjerenja u zemljišne knjige uživaju sva treća savjesna lica koja su postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige podnijela zahtjev za upis svog prava, bez obzira na pravni osnov sticanja. To znači da on kao tražilac izvršenja koji je stekao pravo na namirenje svog potraživanja smatra da je Okružni sud proizvoljno primijenio citiranu odredbu ZSP-a. Apelant, takođe, ističe da, prema odredbi člana 52 stav 2 ZSP-a, pravo svojine koje je stečeno nasljeđivanjem, na osnovu zakona, odlukom drugog organa se ne može suprotstaviti pravu trećeg savjesnog lica koje je postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige podnijelo zahtjev za upis svog prava, prije nego što je lice koje je steklo pravo svojine na osnovu nasljeđivanja, zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa zatražilo upis svog prava. Dalje apelant ističe da se „Okružni sud“ nije pozabavio presudom Vrhovnog suda RS od 2. februara 2017. godine koja mu je dostavljena 20. novembra 2017. godine, kojom je taj sud zauzeo pravno stanovište od značaja za presuđenje u konkretnom predmetu „da činjenica da se nepokretnosti u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje i donošenje rješenja o izvršenju vodi u zemljišnoj knjizi kao svojina izvršenika je dovoljna da se na istoj nepokretnosti može sprovesti izvršenje i da je tražiocu izvršenja dovoljno da se pouzda u zemljišnoknjižno stanje“. Takođe navodi da je citirana presuda Vrhovnog suda RS „na posredan način potvrđena Odlukom Ustavnog suda [BiH] br. AP 1596/17 od 15. juna 2017. godine“.
b) Odgovor na apelaciju
24. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u odluci tog suda, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da s obzirom na to da je Porodični zakon relevantni zakon koji određuje da su bračni supružnici bili suvlasnici predmetne nepokretnosti stečene tokom trajanja bračne zajednice, a da ZSP reguliše načelo povjerenja u zemljišne knjige, a u koje stanje zemljišne knjige se apelant kao tražilac izvršenja mogao pouzdati samo ako je bio u dobroj vjeri, odnosno da s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja nije znao ili nije imao razloga da sumnja da upisano stanje u zemljišnoj knjizi nije tačno. Prema tome, tvrdi da je apelant, iz razloga opisanih i u prvostepenoj i u drugostepenoj presudi, imao razloga da sumnja da zemljišna knjiga ne odražava istinito i potpuno činjenično i pravno stanje predmetnih nepokretnosti, odnosno jer je znao, odnosno mogao je znati da postoji razlika između zemljišnoknjižne i vanknjižne svojine, te da predmetne nepokretnosti ne pripadaju isključivo Dragoljubu Čupiću. Stoga, okolnost da je kao vlasnik predmetnih nepokretnosti u trenutku pokretanja izvršnog postupka bio upisan kao izvršenik Dragoljub Čupić pa da se samo zbog tog stanja upisa u zemljišnoj knjizi (za koje je apelant znao, odnosno mogao je znati da ne održava stvarno pravno i činjenično stanje predmetnih nepokretnosti) predmetno izvršenje može proglasiti nedopuštenim s obzirom na to da predstavlja pretjeran teret na tužiocima u odnosu na njihovo pravo na imovinu. Stoga, Osnovni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje jer ne postoji proizvoljna primjena Porodičnog zakona, ZSP-a i ZIP-a, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
26. Porodični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 270.
[…] (5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
[…] Član 271.
(1)Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.
(2)Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
[…]
27. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09
– ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS, 107/19). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
2. Zajednička svojina Neodređenost udjela u svojini Član 43. stav 2.
(2)Kad je stvar u zajedničkoj svojini, nema uticaja činjenica da je u javnim evidencijama ili u drugim javnim registrima ta stvar upisana kao svojina samo nekog od zajedničara, osim prema trećim licima čije se povjerenje u prometu štiti.
Član 52. stav 2.
Sticanje prava svojine na nepokretnostima Pravni osnovi sticanja […] (2) Pravo svojine stečeno na osnovu nasljeđivanja, zakona, odlukom suda ili drugog organa ne može se suprotstaviti pravu trećeg savjesnog lica koje je postupajući sa povjerenjem u javne evidencije podnijelo zahtjev za upis svog prava prije nego što je lice koje je steklo pravo svojine na osnovu nasljeđivanja, zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa zatražilo upis svog prava.
Zaštita povjerenja u javnu evidenciju Član 55. stav 2.
(2)Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada otuđiocu.
(3)Nedostatak dobre vjere ne može se prebaciti nikome iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.
28. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 74/02, 67/03, 46/04, 109/05, 119/08, 60/11 – ZO i 6/12 – ZO): Član 9.
Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.
(2) Za treće osobe, koje u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.
(3) Ako je nositelj prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.
(4) Za savjesnost treće osobe kod stjecanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis
29. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 53. stav 5.
(5) Ako prvostepeni parnični sud usvoji tužbeni zahtjev trećeg lica da se izvršenje proglasi nedopuštenim i ukine rješenje o izvršenju, naložiće i obustavu izvršnog postupka. Nakon pravosnažnosti ove odluke parničnog suda, izvršni sud će rješenjem konstatovati da je izvršni postupak obustavljen i njime ukinuti sve provedene radnje.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 79 0 P 000070 17 Gž od 28. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 30. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant smatra da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
36. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
37. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenom presudom odlučivalo o nedopuštenosti postupka izvršenja koji je pokrenuo apelant radi namirenja njegovog potraživanja na ½ predmetnih nepokretnosti, koje su stečene u toku trajanja braka tužiteljice i tražioca izvršenja, a koje su u zemljišni knjigama 2016. godine upisane kao tužiteljicina susvojina sa ½ dijela, odnosno u katastru kao tužiočev posjed sa ½ pa Ustavni sud smatra da apelant u postupku koji je okončan presudom Okružnog suda uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
38. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je u predmetnom slučaju osporenom odlukom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Prvenstveno ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbe člana 55 st. 2 i 3 i člana 52 stav 2 ZSP-a jer smatra da sud nije uzeo u obzir da je u okolnostima predmetnog slučaja postupao u dobroj vjeri i u skladu sa načelom povjerenja u zemljišne knjige.
39. U vezi sa spornim pitanjem raspolaganja bračnom stečevinom od samo jednog bračnog supružnika, Ustavni sud zapaža da je u dosadašnjoj praksi u više svojih odluka razmatrao slično činjenično i pravno pitanje. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 666/14 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 666/14 od 15. februara 2017. godine, tačke od 40 do 59, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojem je odlučivao o apelantkinjinoj apelaciji protiv odluka redovnih sudova kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora o zasnivanju hipoteke na nepokretnostima koje predstavljaju zajedničku imovinu bračnih drugova razmatrao slično pravno pitanje (u kontekstu propisa Federacije BiH vezanih za upis u zemljišne knjige zajedničke imovine bračnih drugova i u vezi s tim odnosa između odredbi Zakona o zemljišnim knjigama koje regulišu povjerenje u zemljišne knjige i odredbi Porodičnog zakona). U tom predmetu, Ustavni sud je nakon detaljne analize konkretnog slučaja zaključio da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu u situaciji kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev kojim je jedan bračni supružnik (supruga-tužiteljica) tražio utvrđivanje ništavosti ugovora o hipoteci na imovini koja je predstavljala bračnu stečevinu, a kojom je raspolagao drugi bračni supružnik (suprug-tuženi), bez tužiteljicine saglasnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci detaljno prezentovana i elaborirana dosadašnja praksa Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali slično pitanje raspolaganja bračnom imovinom od jednog supružnika koji je u zemljišnim knjigama bio isključivi titular prava na bračnoj stečevini, odnosno pitanje primjene načela povjerenja u javne knjige (vidi, op. cit. AP 666/14, tačke od 40 do 51).
40. Ustavni sud je u citiranoj odluci, imajući u vidu dosadašnju praksu, prilikom razmatranja opravdanosti apelacionih navoda o kršenju prava na pravično suđenje, između ostalog, podsjetio „na načelo povjerenja u zemljišne knjige sadržano u odredbama člana 9 Zakona o zemljišnim knjigama (RS), a koje znači da je sadržaj zemljišnih knjiga tačan (istinit) i potpun. Stoga, ako neko lice zaključi pravni posao pouzdajući se u sadržaj zemljišne knjige, a pri tome je savjesno (postupa u dobroj vjeri), pribaviće pravo svojine ili drugo stvarno pravo i u slučaju ako je zemljišna knjiga nepotpuna ili ako netačno izražava pravo stanje“ (tačka 52). „Međutim, i u tom slučaju“, kako je u obrazloženju istakao Ustavni sud, „prenos mora biti u skladu s drugim opštim načelima prava u koja, svakako, spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovog načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od učesnika određenog pravnog posla jer svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti. Ustavni sud smatra da je za prosuđivanje pravne valjanosti, odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće lice prvenstveno bitna pretpostavka savjesnosti i poštenja tog trećeg lica, ali i ostalih učesnika u tom pravnom poslu“ (tačka 54). Ustavni sud je u citiranoj odluci još naglasio i to „da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir naročite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati zavisno od ponašanja, savjesnosti i dobre vjere svih učesnika određenog pravnog posla, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio učesnik tog postupka“ (tačka 57).
41. Vraćajući se na osporenu presudu u predmetnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu tužilaca imali u vidu relevantne odredbe Porodičnog zakona, koje su detaljno citirali, te da su posebnu pažnju posvetili savjesnosti apelanta u vrijeme podnošenja prijedloga za izmjenu predmeta i sredstva izvršenja u kontekstu činjenice da se izvršenik u javnim evidencijama vodio kao isključivi vlasnik predmetne nepokretnosti stečene tokom trajanja bračne zajednice s tužiteljicom, ali da je u to vrijeme postojalo sudsko poravnanje od 5. decembra 2001. godine kojim je utvrđeno da predmetne nepokretnosti predstavljaju zajedničku tekovinu tužiteljice i izvršenika i da je tužiteljicin doprinos na tim nepokretnostima sa ½ dijela, kao i da su u katastru nepokretnosti (koji je stupio na snagu 5. maja 2009. godine) kao suvlasnici predmetne nepokretnosti upisani izvršenik i tužilac sa dijelom od po ½. Pri tome je Okružni sud cijenio i okolnost da je u zemljišnoknjižnom ulošku bila upisana zabilježba spora po tužiteljicinoj tužbi radi utvrđivanja bračne stečevine, te da je ova zabilježba, u smislu odredbe člana 2 stav 4 ZZK, bila od uticaja na raspolaganje predmetnim nepokretnostima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nakon detaljne analize izveli zaključak da apelant nije postupao savjesno pouzdajući se u tačnost upisa u javnim evidencijama (član 9 ZZK) i u dobroj vjeri i sa povjerenjem u zemljišne knjige u smislu odredbe člana 43 stav 2 i člana 55 stav 2 ZSP-a. U vezi s tim su ukazali da su tužioci tokom postupka dokazali da je apelantu u relevantnom periodu bila poznata činjenica da predmetne nepokretnosti na kojima je predložio prinudno izvršenje radi namirenja svog potraživanja predstavljaju bračnu imovinu tužiteljice i izvršenika (sudsko poravnanje od 5. decembra 2001. godine). Ustavni sud zapaža i da su tužioci ponuđenim dokazima, apelantovim iskazom da je svom „dobrom prijatelju Dragoljubu Čupiću“ dao pozajmicu bez tužiteljicine saglasnosti, te iskazom samog izvršenika, da tužiteljica nije imala saznanja da je sa apelantom zaključio ugovor o zajmu, uspjeli uvjeriti sud da tužiteljica nije znala za sporno raspolaganje, pri čemu su redovni sudovi u tom pravcu detaljno obrazložili koje su okolnosti uzeli u obzir prilikom odlučenja. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje da bi prodaja cijele predmetne nepokretnosti stečene tokom trajanja bračne zajednice bila u suprotnosti i da bi nesporno bilo dozvoljeno izvršenje prodajom te nepokretnosti samo da je postojao izričiti pristanak suvlasnika (u konkretnom predmetu tužiteljice) za prodaju cjelokupne nepokretnosti, a koji uslov u predmetnom slučaju nije ispunjen.
42. U takvim okolnostima, Ustavni sud dalje smatra da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava odredbe člana 52 stav 2 ZSP-a jer, kako je to obrazložio Okružni sud, u okolnostima predmetnog slučaja se radilo o originiranom načinu sticanja prava svojine tužiteljice na predmetnim nepokretnostima stečenim tokom trajanja bračne zajednice sa izvršenikom, odnosno na osnovu zakona, a nikako kao pravnog posla kao sudskog poravnanja. Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da pravo upisa u zemljišne knjige na predmetnim nepokretnostima i način na koji je on stekao pravo upisa na predmetnim nepokretnostima može suprotstaviti sa sticanjem prava svojine tužilaca na tim nepokretnostima.
43. Dakle, imajući u vidu data obrazloženja Okružnog suda u kontekstu relevantnih odredaba ZZK, Porodičnog zakona, ZSP-a i ZIP-a, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku, pa Ustavni sud ne vidi razlog da u ovom slučaju napravi izuzetak i odstupi od prakse zauzete u citiranoj odluci.
44. Ustavni sud zapaža da je apelant žalbu protiv presude prvostepenog suda od 31. jula 2017. godine podnio Okružnom sudu blagovremeno 4. avgusta 2017. godine, nakon čega je 24. decembra 2014. godine dopunio žalbu presudom Vrhovnog suda od 2. februara 2017. godine, na koju se presudu poziva u apelaciji, dakle protekom zakonom propisanog roka za izjavljivanje žalbe protiv presude prvostepenog suda (30 dana od dana donošenja prvostepene presude, 31. jula 2017. godine). Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da se Okružni sud „nije pozabavio“ presudom Vrhovnog suda. Osim toga, s obzirom na stav Ustavnog suda iz naprijed navedene odluke, da će se u svakom pojedinačnom slučaju raspolaganja bračnom stečevinom od samo jednog bračnog supružnika cijeniti okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih učesnika određenog pravnog posla, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio učesnik tog odnosa, Ustavni sud smatra da je irelevantno apelantovo pozivanje na stav iz navedene presude Vrhovnog suda „da činjenica da se nepokretnosti u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje i donošenje rješenja o izvršenju vodi u zemljišnoj knjizi kao svojina izvršenika je dovoljna da se na istoj nepokretnosti može provesti izvršenje i da je tražiocu izvršenja dovoljno da se pouzda u zemljišnoknjižno stanje“.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke nema elemenata koji ukazuju na to da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, a koje okolnosti bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Okružnog suda.
46. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud, uz pozivanje na relevantne odredbe ZZK, Porodičnog zakona, ZSP-a i ZIP-a, na argumentovan i jasan način obrazložio da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu proizvoljne primjene materijalnog prava, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić