Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1309/20 (M. K.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1309/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1309/20, rješavajući apelaciju Mustafe Kobilice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine -prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Mustafe Kobilice.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 007938 20 Uvp 2 od 19. marta 2020. godine.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Mustafi Kobilici u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Mustafi Kobilici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Kobilice podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici br. 04 0 U 007938 20 Uvp 2 od 19. marta 2020. godine i 04 0 U 007938 15 U od 17. marta 2016. godine, Rješenja Ministarstva za boračka pitanja Zeničko-dobojskog kantona broj 13/04-2-2-23-18126/15 od 24.
novembra 2015. godine i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Grada Zenica broj 09-41-12364/15 od 21. septembra 2015.
godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mustafa Kobilica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 3. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 04 0 U 007938 20 Uvp 2 od 19. marta 2020. godine i 04 0 U 007938 15 U od 17. marta 2016. godine, Rješenja Ministarstva za boračka pitanja Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 13/04-2-2-23- 18126/15 od 24. novembra 2015. godine i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Grada Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) broj 09-41-12364/15 od 21. septembra 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Apelant je, prije podnošenja ove apelacije, 27. novembra 2018. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka u istom predmetu, a koja je zavedena pod brojem AP-6916/18. Naime, u tom trenutku postupak je bio u toku pred Vrhovnim sudom povodom apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 17. marta 2016. godine. Ustavni sud je povodom te apelacije donio Odluku broj AP-6901/18 od 10. januara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je apelaciju odbacio u odnosu na dužinu trajanja postupka zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji nije proizlazilo da ima osnova za ponovno odlučivanje.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Vrhovnog suda, Ministarstva i Službe zatraženo je u periodu od 2. jula do 30. augusta 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 9. jula do 2. septembra 2021. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 2. jula 2015. godine podnio Službi zahtjev za dodjelu sredstava u svrhu rješavanja stambenog pitanja.
7. Rješenjem Službe broj 09-41-12364/15 od 21. septembra 2015. godine odbijen je apelantov zahtjev za dodjelu jednokratnih bespovratnih novčanih sredstava u svrhu stambenog zbrinjavanja. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je apelant podnio zahtjev za dodjelu sredstava u svrhu rješavanja stambenog pitanja. Također, navedeno je da je Ministarstvo obavijestilo Službu da apelant ne ispunjava uvjete za dodjelu nepovratnih sredstava na osnovu člana 2. tačka c) Uredbe o pomoći u rješavanju stambenog pitanja branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Uredba), jer nema pripadnost od 24 mjeseca u Oružanim snagama BiH.
8. Apelant je 28. septembra 2015. godine podnio žalbu Ministarstvu protiv rješenja Službe od 21. septembra 2015. godine. Apelant je 30. oktobra 2015. godine dostavio Ministarstvu za pravosuđe i upravu Zeničko-dobojskog kantona zahtjev za upravni inspekcijski pregled u Ministarstvu, jer je protekao rok od 30 dana za rješavanje žalbe.
9. Rješenjem Ministarstva broj 13/04-2-2-23-18126/15 od 24. novembra 2015. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana.
10. Apelant je 7. decembra 2015. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu protiv rješenja Ministarstva od 24. novembra 2015. godine.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 007938 15 U od 17. marta 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je predmet konkretnog postupka apelantov zahtjev za dodjelu sredstava u svrhu pomoći rješavanja stambenog pitanja, a po osnovu oglasa za dodjelu novčane pomoći braniocima i članovima njihovih porodica u svrhu trajnog stambenog zbrinjavanja kojeg je objavila Služba. Dalje, navedeno je da iz rješenja Službe, te rješenja Ministarstva nesumnjivo proizlazi da su obje odluke donesene u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku i Uredbe. Kantonalni sud je citirao sadržaj odredbe člana 2. stav 1. tačka c) Uredbe. Kantonalni sud je ukazao da je prilikom izračuna dužine apelantovog staža u Oružanim snagama BiH u ratu valjalo voditi računa o činjenici da je taj ratni staž, prema naprijed citiranoj odredbi, mogao biti uračunat samo do 23. decembra 1995. godine, tako da period od 24. decembra 1995. godine pa do 5. januara 1996. godine nije mogao biti uzet u obzir prilikom izračuna dužine apelantovog ratnog staža. Zatim, navedeno je da iz stanja u spisu proizlazi da je Služba, na osnovu uvjerenja Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze Zenica broj 07/14-03/1-2- 2528/15 od 18. juna 2015. godine, utvrdila apelantov datum rođenja (25. jun 1974. godine), te tačan period učešća apelanta u Oružanim snagama BiH tokom rata u Bosni i Hercegovini (period od 24. maja 1993. godine do 5. jula 1993. godine i period od 20. februara 1994. godine do 5. januara 1996. godine). U vezi s tim, navedeno je da je apelant u vrijeme stupanja u Oružane snage BiH (24. maj 1993. godine) imao 18 godina, 10 mjeseci i 29 dana. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je ukazao da apelant ne ispunjava uvjete propisane odredbama člana 2. stav 1. tačka
c) Uredbe iz razloga što u upravnom postupku nije dokazao da je u Oružanim snagama BiH proveo 24 mjeseca, niti 12 mjeseci kao maloljetno lice, odnosno punoljetno lice koje je u Oružane snage BiH stupilo neposredno po punoljetstvu. Kantonalni sud je naveo da se ne radi o licu koje je u Oružane snage BiH stupilo neposredno po punoljetstvu, jer je apelant punoljetstvo stekao 25. juna 1992. godine, a u Oružane snage BiH prvi put je stupio 24. maja 1993. godine (kada je imao 18 godina, 10 mjeseci i 29 dana), pa se zbog ove činjenice apelant ne može smatrati licem koje je u Oružane snage BiH stupilo neposredno po punoljetstvu.
13. Kantonalni sud je ukazao da apelant u upravnom postupku, te tužbi i na održanoj javnoj raspravi nije ponudio dokaze na osnovu kojih bi se izveo drugačiji zaključak u pogledu dužine njegovog staža u Oružanim snagama BiH, osim što je ukazivao (žalba i tužba) da je u Oružane snage BiH stupio neposredno po punoljetstvu, a nije prigovarao utvrđenom stažu u Oružanim snagama BiH. Kantonalni sud je naveo da su irelevantni apelantovi navodi o povredi čl. 139, 205, 207, 242. stav 2., 244, 297. i 298. Zakona o upravnom postupku, povredi člana 50. Zakona o dopunskim pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o dopunskim pravima), te povredi člana 13. stav 2. Uredbe, jer one nisu od značaja za pravilno i zakonito rješavanje konkretne upravne stvari.
14. Apelant je 5. aprila 2016. godine podnio Kantonalnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke - presude Kantonalnog suda od 17. marta 2016. godine, nakon čega je Kantonalni sud 28. aprila 2016. godine dostavio predmetni spis na postupanje Vrhovnom sudu.
15. Apelant je 27. jula 2016. godine dostavio Kantonalnom sudu zahtjev za donošenje sudske odluke po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke. Dopisom od 25. augusta 2016. godine Kantonalni sud je obavijestio apelanta da je predmetni spis dostavljen Vrhovnom sudu na postupanje 28. aprila 2016. godine.
16. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 04 0 U 007938 16 Uvp od 16. januara 2020. godine kojim se proglasio stvarno nenadležnim za rješavanje u konkretnom predmetu (stav 1.. izreke), te je odlučeno da se cio spis dostavi Kantonalnom sudu, kao stvarno nadležnom sudu, na dalji postupak i rješavanje (stav 2. izreke). Predmetni spis je dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje 16. marta 2020. godine.
17. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 007938 20 Uvp 2 od 19. marta 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 17. marta 2016. godine.
18. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te je ukazao da je pravilan zaključak da apelant, kao demobilizirani branilac, ne ispunjava propisane uvjete za ostvarivanje konkretnog prava iz razloga što u relevantnom vremenskom periodu u Oružanim snagama BiH nije proveo najmanje 24 mjeseca, već 23 mjeseca i 14 dana (u periodu od 24. maja do 5. jula 1993. godine proveo je jedan mjesec i 11 dana, a u periodu od 20. februara 1994. do 23. decembra 1995. godine proveo je 22 mjeseca i tri dana). Također, navedeno je da apelant nije stupio u Oružane snage BiH kao maloljetno lice, niti kao punoljetno lice neposredno nakon punoljetstva (neposredno nakon navršenih 18 godina života). Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana
24. Zakona o dopunskim pravima propisano da dobitnik ratnog priznanja ili odlikovanja, ratni vojni invalid, demobilizirani branilac koji je u redovima Oružanih snaga BiH proveo najmanje dvije godine, član porodice šehida, poginulog, umrlog, nestalog branioca i član uže porodice poginulog, umrlog ili nestalog dobitnika ratnog priznanja ili odlikovanja koji nema riješeno stambeno pitanje, a sa prebivalištem, odnosno boravištem na području Kantona je u trajanju od najmanje tri godine neprekidno, ima pravo na jednokratnu bespovratnu dodjelu novčanih sredstava za rješavanje stambenih potreba. Također, navedeno je da je odredbama člana 27. istog zakona propisano da će Vlada Kantona posebnim propisom utvrditi visinu novčanih sredstava namijenjenih trajnom stambenom zbrinjavanju branilaca i članova njihovih porodica, uvjete, način i postupak njihove dodjele, kao i ostala pitanja od značaja za ostvarivanje ovog prava. Kantonalni sud je citirao sadržaj odredbe člana 2. stav 1. tačka c) Uredbe, te je istakao da je shodno svemu navedenom pravilan zaključak iz osporene presude da su upravni akti Ministarstva i Službe zasnovani na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni relevantnih normi materijalnog prava. Kantonalni sud je ukazao da nisu povrijeđene odredbe Zakona o upravnom postupku na koje se apelant paušalno pozvao u tužbi, te zahtjevu za vanredno preispitivanje. Također, naveo je da nije osnovano apelantovo pozivanje na druge propise, uključujući propise koji regulišu krivičnu oblast i status starijih i mlađih punoljetnih lica, jer je konkretna upravna stvar izričito regulirana odredbama Zakona o dopunskim pravima i Uredbe, kao važećih specijalnih materijalnih propisa. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Apelant je naveo da su rješenja Službe i Ministarstva, te presude Kantonalnog suda doneseni primjenom neustavne i nezakonite odredbe člana 2. stav 1. tačka c) Uredbe. Nadalje, naveo je da je Skupština Zeničko-dobojskog kantona usvojila Zakon o dopunskim pravima, te je citirao odredbe čl. 24. i 27. tog zakona. Zatim, naveo je da je Vlada Zeničko-dobojskog kantona prema ovlaštenju iz člana 27. Zakona o dopunskim pravima donijela Uredbu kojom je definirala korisnike prava na novčanu pomoć za stambeno zbrinjavanje. Apelant je ukazao da je Vlada Zeničko-dobojskog kantona navedenom Uredbom propisala korisnike drugačije u odnosu na Zakon o dopunskim pravima. U odnosu na apelacione navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku, apelant je izložio hronologiju postupka, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te je istakao da je cjelokupan postupak trajao skoro pet godina. Apelant je ukazao da Služba i Ministarstvo nisu riješili upravnu stvar u rokovima propisanim odredbama Zakona o upravnom postupku. Dalje, naveo je da je Vrhovni sud neosnovano zadržavao predmet preko četiri godine. Zatim, istakao je da je zahtjev za vanredno preispitivanje podnio Kantonalnom sudu kao stvarno nadležnom sudu, ali da ga je Kantonalni sud obavijestio da nije nadležan za postupanje po konkretnom zahtjevu i da je predmetni spis dostavljen Vrhovnom sudu kao nadležnom sudu. Apelant je naveo da je zahtjev za vanredno preispitivanje namjerno dostavljen nenadležnom sudu radi odugovlačenja postupka. Apelant je predložio da mu se zbog dužine trajanja postupka isplati naknada na ime nematerijalne štete.
II.Odgovor na apelaciju
20. Kantonalni sud je naveo da je konačna odluka donesena primjenom odgovarajućih procesnih i materijalnih zakona, da je odgovoreno na apelantove odlučujuće navode, te da ostaje kod razloga datih u obrazloženju odluke. U odnosu na apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje i primjene neustavnog materijalnog propisa (član 2. stav 1. tačka c) Uredbe), odnosno neustavne i nezakonite Uredbe, Kantonalni sud je naveo da se pitanje ustavnosti i zakonitosti, odnosno primjene neustavnog materijalnog propisa u konkretnoj upravnoj stvari nije pojavljivalo kao prethodno pitanje od čijeg ishoda zavisi rješavanje upravne stvari. Kantonalni sud je naveo da je prvostepenu presudu donio nakon tri mjeseca, a presudu po zahtjevu za vanredno preispitivanje nakon šest dana od dana dostavljanja spisa, pa su shodno tome neosnovane apelantove tvrdnje koje se odnose na dužinu trajanja postupka.
21. Vrhovni sud je naveo da je apelantov predmet riješen u skladu sa obavezom suda da postupa po hronologiji zaprimljenih predmeta, tj. u skladu sa Planom rješavanja starih predmeta koji je sačinjen prema odlukama Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, uz apsolutno poštovanje sudijske norme, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Ministarstvo je navelo da su u konkretnom predmetu pravilno primijenjeni materijalni propisi, kao i da je o aplantovoj žalbi odlučilo u razumnom roku.
23. Služba je navela da je u konkretnom slučaju postupano u skladu sa relevantnim odredbama procesnog i materijalnog prava, te da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje. V.Relevantni propisi
24. Uredba o pomoći u rješavanju stambenog pitanja branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" br. 4/14 i 1/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Uredba o pomoći u rješavanju stambenog pitanja branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 4/14) koja je važila u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koja u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 1. tačka c) (Korisnici prava) Korisnici prava po ovoj Uredbi su:
[...]
c) demobilizirani branioci koji su u periodu od 06.04.1992. do 23.12.1995.
godine u sastavu Oružanih snaga proveli najmanje 24 mjeseca odnosno 12 mjeseci, ukoliko su u OS pristupili kao maloljetno lice ili neposredno po punoljetstvu;
[...]
25. Zakon o dopunskim pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 1/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 24.
(Jednokratna novčana sredstva) Dobitnik ratnog priznanja ili odlikovanja, ratni vojni invalid, demobiliziran branilac koji je u redovima Oružanih snaga proveo najmanje dvije godine, član porodice šehida, poginulog, umrlog, nestalog branioca i član uže porodice poginulog, umrlog ili nestalog dobitnika ratnog priznanja ili odlikovanja, koji nema riješeno stambeno pitanje, a sa prebivalištem odnosno boravištem na području Kantona je u trajanju od najmanje tri godine neprekidno, ima pravo na jednokratnu bespovratnu dodjelu novčanih sredstava za rješavanje stambenih potreba.
Član 27.
(Ostvarivanje prava) Vlada Kantona će posebnim propisom utvrditi visinu novčanih sredstava namijenjenih trajnom stambenom zbrinjavanju branilaca i članova njihovih porodica, uvjete, način i postupak dodjele istih, kao i ostala pitanja od značaja za ostvarivanje ovog prava.
26. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
27. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
28. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 04 0 U 007938 20 Uvp 2 od 19. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U vezi s tim, Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelant primio osporenu presudu, s obzirom da je donesena 19. marta 2020. godine, a apelacija je podnesena 3. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak vodio po apelantovom zahtjevu za dodjelu sredstava u svrhu stambenog zbrinjavanja, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
U odnosu na osporene odluke
37. Apelant u suštini smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
38. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio zahtjev za dodjelu jednokratnih bespovratnih novčanih sredstava u svrhu stambenog zbrinjavanja, ali da je predmetni zahtjev odbijen. U vezi s tim, zapaža da iz obrazloženja odluka Kantonalnog suda proizlazi da su u upravnom postupku, na osnovu provedenih dokaza, utvrđene činjenice koje su relevantne za odlučenje o apelantovom zahtjevu, te da su na osnovu materijalne dokumentacije utvrđeni datum apelantovog rođenja i datum kada je apelant stupio u Oružane snage BiH, te ukupan vremenski period koji je proveo u Oružanim snagama BiH. Zatim, navodi se da su na tako utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne odredbe materijalnog prava (Uredba, Zakon o dopunskim pravima) kojima je regulirana konkretna oblast. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 24. Zakona o dopunskim pravima propisano da pravo na jednokratnu bespovratnu dodjelu novčanih sredstava za rješavanje stambenih potreba ima, između ostalih, demobilizirani branilac koji nema riješeno stambeno pitanje, a koji je u redovima Oružanih snaga proveo najmanje dvije godine, a da je članom 27. istoga zakona određeno da će Vlada Kantona posebnim propisom utvrditi visinu sredstava namijenjenih trajnom stambenom zbrinjavanju branilaca, uvjete, način i postupak dodjele. Zatim, navedeno je da je članom 2. stav 1. tačka c) Uredbe određeno ko su korisnici prava po Uredbi, te je propisano da su to, između ostalih, i demobilizirani branioci, koji su u Oružanim snagama proveli određeni vremenski period, tj. najmanje 24 mjeseca, odnosno 12 mjeseci ako su u Oružane snage BiH stupili kao maloljetno lice ili neposredno po punoljetstvu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasne razloge zbog čega apelant, shodno utvrđenom činjeničnom stanju (iako je apelant proveo određeni vremenski period u Oružanim snagama BiH), ne ispunjava uvjete za dodjelu sredstava u svrhu stambenog zbrinjavanja. Dakle, navedeno je da je Kantonalni sud precizno ukazao u kom razdoblju i koliko vremena je apelant proveo u Oružanim snagama BiH, ali da to nije period koji je propisan Uredbom (nije proveo najmanje 24 mjeseca, niti 12 mjeseci – nije pristupio u Oružane snage kao maloljetno lice ili neposredno po punoljetstvu). Dovodeći navedene odredbe materijalnog prava sa odlučenjem Kantonalnog suda i obrazloženjem koje je u vezi s tim dao, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, dao jasne i precizne razloge za zaključak da apelant, shodno relevantnim odredbama materijalnog prava, ne ispunjava uvjete za dodjelu sredstava u svrhu stambenog zbrinjavanja, koje r Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantna načela
40. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
41. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od 2. jula 2015. godine, kao dana podnošenja zahtjeva za dodjelu sredstava, do 19. marta 2020. godine, kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je četiri godine i oko devet mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
42. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenično stanje i apelacione navode, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom predmetu. Također, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak značajan za apelanta, jer se odlučivalo o njegovom zahtjevu za dodjelu novčanih sredstava u svrhu stambenog zbrinjavanja.
43. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka, već se tokom postupka interesirao za svoj predmet, te je slao zahtjev za upravni inspekcijski pregled i zahtjev Kantonalnom sudu za donošenje sudske odluke.
44. Analizirajući ponašanje Službe i Ministarstva, te redovnih sudova u relevantnom periodu, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Službom trajao nešto kraće od tri mjeseca, dok je žalbeni postupak pred Ministarstvom trajao nešto kraće od dva mjeseca računajući od dana podnošenja žalbe. Dakle, zapaža da su u periodu kraćem od pet mjeseci, koliko je trajao upravni postupak, donesena dva rješenja. Dalje, navodi da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj tužbi, donio presudu nakon nešto duže od tri mjeseca računajući od dana podnošenja tužbe. Nakon toga, apelant je podnio Kantonalnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje presude tog suda, a koji zahtjev je Kantonalni sud dostavio Vrhovnom sudu na postupanje. Dalje, navodi da su Vrhovnom sudu bile potrebne tri godine i oko devet mjeseci da donese rješenje kojim se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje po zahtjevu za vanredno preispitivanje, nakon čega je predmet vraćen Kantonalnom sudu na postupanje. Nadalje, ističe da je u nastavku postupka odluku o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke Kantonalni sud donio nakon tri dana.
45. Ustavni sud zapaža da su Služba i Ministarstvo, te Kantonalni sud donosili odluke u razumnim vremenskim periodima. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud iskazao pasivnost u svom radu, jer su mu bile potrebne tri godine i oko devet mjeseci da donese odluku o zahtjevu za vanredno preispitivanje, a pri tome je donio procesno rješenje kojim se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje o predmetnom zahtjevu. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u odgovoru na apelaciju, naveo da je postupao po hronologiji zaprimljenih predmeta, tj. u skladu sa Planom rješavanja starih predmeta. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da se ta okolnost prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, ne može smatrati prihvatljivim opravdanjem za dužinu trajanja postupka, jer javna vlast ima dužnost organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije, pa tako i standardima prava na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da isključivu odgovornost za ukupnu dužinu trajanja predmetnog postupka snosi Vrhovni sud, pred kojim je postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke trajao tri godine i oko devet mjeseci.
46. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
47. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
48. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembar 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
49. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je postupak koji je od značaja za apelanta trajao ukupno četiri godine i oko devet mjeseci, od čega pred Vrhovnim sudom tri godine i oko devet mjeseci, a kada taj sud nije dao prihvatljivo opravdanje za navedeno.
51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju presude Kantonalnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava, tj. Uredbe i Zakona o dopunskim pravima branilaca.
52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić