Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2510/21 (PZU Apoteka "Europharm" Bihać)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2510/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2510/21, rješavajući apelacije koje je podnio PZU Apoteka "Europharm" Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio PZU Apoteka "Europharm" Bihać protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 011921 18 Uvp od 18.
marta 2021. godine i Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 011955 18 Uvp od 11. marta 2021. godine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2510/21
1. PZU Apoteka "Europharm" Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Emir Imširević advokat iz Bihaća, podnio je 14. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 011921 18 Uvp od 18. marta 2021. godine.
2. Odlukom o osnovanosti navoda iz očitovanja Zavoda zdravstvenog osiguranja Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 03-49-8033-1/16 od 28. septembra 2016. godine djelimično su prihvaćeni navodi iz apelantovog očitovanja na izvještaj od 9. septembra 2016. godine i to u dijelu koji se odnosi na izdavanje lijekova na recept, naplatu neposrednog učešća i radne takse. Osim toga, odbijeni su navodi očitovanja na izvještaj od 9. septembra 2016. godine u dijelu koji se odnosi na obavještenje o odgovornim osobama apelanta, izdavanja ortopedskih pomagala i drugih pomagala i onemogućavanje sprovođenja kontrole na licu mjesta ovlaštenim kontrolorima tuženog organa. Također, apelant je obavezan da u ostavljenom roku dostavi odgovarajuće dokaze o naručivanju i snabdijevanju osiguranih lica ortopedskim i drugim pomagalima koja se izdaju putem ugovornih apoteka (fotokopije narudžbenica, otpremnica i evidencija o osiguranim licima kojima su pomagala izdata), te je od apelanta traženo da se u potpunosti pridržava svih obaveza preuzetih ugovorom.
3. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv tuženog radi poništenja odluke od 28. septembra 2016. godine, Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Rješenjem broj 01 0 U 011921 16 U od 23. februara 2018. godine odbacio predmetnu tužbu kao nedopuštenu.
4. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesenom protiv rješenja od 23. februara 2018. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 18. marta 2021. godine kojom je predmetni zahtjev odbio. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da prema podacima u spisu predmeta jasno proizlazi da se u predmetnom slučaju, u smislu člana 62. stav 1. i člana 63. Zakona o zdravstvenom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine, nije rješavalo o izvjesnom pravu ili obavezi apelanta u nekoj upravnoj stvari, odnosno nije se rješavalo o apelantovom pravu iz zdravstvenog osiguranja, već se radilo o kontroli izvršenja obaveza iz ugovora o izdavanju lijekova sa Liste lijekova iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, sanitarnih sprava i pomagala za dijabetičare osiguranim licima tuženog od 19. februara 2016. godine zaključenog između apelanta i tuženog. U tom smislu, Vrhovni sud je naveo da osporena odluka tuženog nema svojstvo upravnog akta u smislu člana 8. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, protiv kojeg se može voditi upravni spor. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnoj stvari radilo isključivo o obligacionom odnosu apelanta i tuženog, odnosno o obavezi apelanta, kao ugovarača po navedenom ugovoru od 19. februara 2016. godine da postupa u skladu sa odredbama tog ugovora (u kome je odredbom člana 15. ugovoren način praćenja izvršenja ugovora/kontrola primjene ugovora od strane tuženog), a za eventualne sporove nastale tokom realizovanja istog ugovorena je nadležnost Općinskog suda u Bihaću, pa se ovo pitanje ne može rješavati kao upravna već građansko-pravna stvar. Također je ukazao da nijednom odredbom Zakona o zdravstvenom osiguranju, a ni odredbama Pravilnika o načinu provođenja kontrole Unsko-sanskog kantona nije propisan nikakav upravni postupak niti način rješavanja po pitanju izvršenja obaveza iz ove vrste ugovora.
2. AP-2511/21
5. Apelant, kojeg zastupa isti advokat, podnio je 14. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 01 0 U 011955 18 Uvp od 11. marta 2021. godine.
6. Ministarstvo zdravstva, rada i socijalne politike Unsko - sanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) je 12. oktobra 2016. godine donijelo Odluku broj 09-37-112447-1/16 kojom su izmijenjene i dopunjene odredbe Odluke o slobodnim lokacijama za osnivanje apoteka za 2016. godinu na području Unsko - sanskog kantona („Službeni glasnik USK-a“ br. 3/16), tačnije izmijenjena je odredba člana 2., dok je odredba člana 3. dopunjena novim stavom 1. pri čemu su st. 1. i 2. postali stavovi 2. i 3.
7. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv tuženog radi poništenja odluke od 12. oktobra 2016. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 01 0 U 011955 16 U od 1. februara 2018. godine odbacio predmetnu tužbu kao nedopuštenu.
8. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesenom protiv rješenja od 1. februara 2018. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 11. marta 2021. godine kojom je predmetni zahtjev odbio. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je ukazao da se prema članu 8. stav 1. Zakona o upravnim sporovima upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a upravni akt, u smislu tog zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. tog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. S obzirom da se u konkretnoj stvari nije rješavalo o izvjesnom pravu ili obavezi apelanta u nekoj upravnoj stvari, Vrhovni sud je naveo da ni odluka tuženog od 12. oktobra 2016. godine nema svojstvo upravnog akta, protiv kojeg se mogao pokrenuti i voditi upravni spor. Vrhovni sud je ukazao da je tuženi, u skladu sa članom 6. stav 1. Pravilnika o bližim uvjetima u pogledu prostora, opreme i kadra, kriterijima za osnivanje i obavljanje apotekarske djelatnosti u svim organizacionim jedinicama, kao i načinu i postupku njihove verifikacije, ovlašten da svake godine određuje slobodne lokacije na području kantona na kojima će se osnovati apoteke, a u skladu sa demografskim i geografskim kriterijima iz čl. 3. i 4. ovog Pravilnika, kao i potrebama kantona, odnosno lokalne zajednice za apotekarskom službom. U tom smislu, naveo je da akti kojima se određuju te slobodne lokacije na području kantona na kojima će se osnovati apoteke (odluke, kao i izmjene odluka) nisu upravni akti u smislu citiranih odredbi Zakona o upravnim sporovima, jer ne predstavljaju rješavanje u nekoj upravnoj stvari, kao jednom od bitnih sadržajnih elemenata upravnog akta, već se radi o aktu na osnovu kojeg se (rješava) daje saglasnost budućem osnivaču apoteke (član 6. stav 2. navedenog Pravilnika), tj. o općem aktu na osnovu kojeg se u upravnom postupku donosi pojedinačni upravni akt o zahtjevu budućeg osnivača za osnivanje apoteke, pa se protiv takvih akata ne može voditi upravni spor.
Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da navedene apelacije odnose na istog apelanta, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-2510/20.
Apelacioni navodi
10. U navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
12. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
13. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da su osporene odluke donesene u postupcima u kojem su redovni sudovi odlučivali samo o procesnim pitanjima tj. o procesnoj dopustivosti predmetnih tužbi. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenim odlukama nije odlučivalo o «građanskim pravima ili obavezama» apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da su apelacije u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Nadalje, u odnosu na navode apelanta o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnim postupcima nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju navedenog prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić