Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-384/20 (A. Đ.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Radni odnos
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-384/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 384/20, rješavajući apelaciju Aleksandre Đurić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Aleksandre Đurić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 Rs 029883 18 Rsž od 29. jula 2019. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aleksandra Đurić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kotor Varoši, koju zastupa Bojana Duka - Bubić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 28. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 Rs 029883 18 Rsž od 29. jula 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP 3969/19 od 17. decembra 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnijela apelantica protiv presude Okružnog suda od 29. jula 2019. godine, jer je postupak po izjavljenoj reviziji protiv osporene presude bio u toku. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 Rs 029883 19 Rev od 12. novembra 2019. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i advokata Tihomira Tepića, kao zastupnika tužene JU Dječiji vrtić "Larisa Šugić" Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 2. septembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su u periodu od 9. do 13. septembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok zastupnik tužene nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 Rs 029883 18 Rs od 17. septembra 2018. godine, stavom I izreke, utvrđeno je da je tužena nezakonito otkazala ugovor o radu apelantici (sa 30. septembrom 2017. godine) pa je poništeno Rešenje direktora tužene o prestanku radnog odnosa broj 195/17 od 2. oktobra 2017. godine i Odluka Upravnog odbora o odbijanju žalbe broj 218/17 od 19. oktobra 2017. godine. Presudom je dalje, stavom II izreke, naloženo tuženoj da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu ili druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, dok je stavom III izreke utvrđeno da je radni odnos na određeno vrijeme prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme, pa je tužena obavezana da zaključi sa apelanticom ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
6. Presudom je, također, stavom IV izreke, tužena obavezana da na ime naknade izgubljenih plata isplati apelantici iznose bliže navedene u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama za period od oktobra 2017. godine do aprila 2018. godine. Stavom V izreke obavezana je tužena da uplati nadležnim fondovima doprinose za zdravstveno i penzijsko i invalidsko osiguranje za apelanticu za isti vremenski period, te je stavom VI izreke obavezana tužena da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci.
7. Osnovni sud je naveo da je iz iznesenih navoda i izvedenih dokaza pobliže navedenih na strani 2. i 3. obrazloženja presude utvrdio da je apelantica volontirala kod tužene u periodu od 1. septembra 2014. godine do 1. septembra 2015. godine, te da je apelantica na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme radila kod tužene u periodu od 1. septembra 2015. do 30. septembra 2017. godine, što nije sporno među strankama. Dalje je naveo da među strankama nije sporno da je rješenjem direktora tužene od 2. oktobra 2017. godine apelantici otkazan ugovor o radu zbog isteka roka sa 30. septembrom 2017. godine, te je zaključena radna knjižica apelantice sa tim danom. Zatim je ukazao da među strankama nije sporno da je tužena raspisala konkurs za prijem radnika 4. avgusta 2016. godine na koji je primljena apelantica. Osnovni sud je naveo da je među strankama sporno da li je apelantici zakonito prestao radni odnos kod tužene, te da li je tužena dužna da apelanticu vrati na rad i isplati joj naknadu na ime izgubljenih plata sa zakonskim kamatama, te da joj uplati doprinose.
8. Osnovni sud je naveo da je, odlučujući o prvom spornom pitanj „pošao“ od činjeničnog utvrđenja da je apelantica po osnovu "ugovora o radu na određeno vrijeme" radila kod tužene u periodu od 1. septembra 2015. godine do 30. septembra 2017. godine. Dalje je naveo da se ugovor o radu po pravilu zaključuje na neodređeno vrijeme, a pod uslovima predviđenim članom 39. Zakona o radu može se zaključiti i na određeno vrijeme, kako je to propisano odredbom člana 33. stav 1. Zakona o radu. Zatim je ukazao na sadržaj odredaba člana 39. st. 1., 2. i 4. tačka 1. Zakona o radu, te naveo da je apelantica, dok je radila kod tužene na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme u ukupnom trajanju od 25 mjeseci, mijenjala druge radnike u periodu od ukupno osam mjeseci, te da prema tome u konkretnom slučaju nema mjesta izuzetku iz odredbe člana 39. stav 4. tačka 1. Zakona o radu (ugovor o radu na određeno vrijeme na period duži od 24 mjeseca). Osnovni sud je istakao da, kako ugovor o radu na određeno vrijeme ne može biti duži od ukupno 24 mjeseca, a apelantica je na osnovu takvih ugovora o radu radila kod tužene 25 mjeseci, proizlazi da su ugovori o radu na određeno vrijeme zaključeni između stranaka suprotno odredbama Zakona o radu. Dalje je naveo da se time, shodno odredbi člana 39. stav 5. Zakona o radu, smatra da je radni odnos između tužene i apelantice zasnovan na neodređeno vrijeme, te da stoga nema mjesta prestanku radnog odnosa apelantici zbog isteka roka određenog ugovorom o radu u smislu odredbe člana 175. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 39. stav 6. Zakona o radu, te je odlučio kao u stavu I izreke presude. Zatim je naveo da je, imajući u vidu navedeno, odluku u st. II i III izreke donio pozivajući se na čl. 189. i 39. stav 5., te član 32. Zakona o radu. Također je naveo da je osnovan tužbeni zahtjev u dijelu novčanog potraživanja, koji je punomoćnik apelantice uskladio sa nalazom vještaka ekonomske struke koji nije osporen prigovorima stranaka, te odlučio kao u stavu IV izreke, dok je odluku u stavu V izreke donio na osnovu odredaba Zakona o doprinosima.
9. Presudom Okružnog suda broj 73 0 Rs 029883 18 Rsž od 29. jula 2019. godine usvojena je žalba tužene, preinačena je prvostepena presuda tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. Presudom je obavezana apelantica da nadoknadi tuženoj parnične troškove u iznosu bliže označenom u izreci presude.
10. Okružni sud je ponovio da je apelantica kod tužene obavljala volonterski rad do 1. septembra 2015. godine, a da je zatim na osnovu više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme radila kod tužene na radnom mjestu vaspitač od 1. septembra 2015. godine do 30. septembra 2017. godine, odnosno da je bila u radnom odnosu na određeno vrijeme u periodu od 25 mjeseci bez prekida, od čega je osam mjeseci mijenjala odsutne radnike. Zatim je naveo da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev apelantice uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer je izostala primjena člana 62. stav 1. Zakona o predškolskom vaspitanju i obrazovanju koji je trebalo primijeniti pri rješavanju ovog spora. Također je naveo da se apelantica neosnovano poziva na javni konkurs od 4. avgusta 2016. godine kojim je oglašena potreba za zasnivanjem radnog odnosa za vaspitača na određeno vrijeme do povratka radnice sa bolovanja, a najkasnije do 30. oktobra 2016. godine. Dalje je naveo da je apelantica i nakon 30. oktobra 2016. godine nastavila da radi kod tužene na radnom mjestu vaspitača na određeno vrijeme, a za taj rad nije bilo javnog konkursa. Okružni sud je istakao da zakonom propisani uslov za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme na poslovima vaspitača u javnim ustanovama za predškolsko vaspitanje i obrazovanje nije ostvaren ako radni odnos nije zasnovan na osnovu javnog konkursa radi zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Zatim je ukazao da, kako apelantica nije zasnovala radni odnos na osnovu takvog javnog konkursa, isključena je primjena odredbe člana 39. Zakona o radu kojom se utvrđuju uslovi za preobražaj radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme. Također je naveo da, s obzirom da nisu osnovani zahtjevi apelantice za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i za utvrđenje radnog odnosa na neodređeno vrijeme, bez osnova su zahtjevi za vraćanje na rad i uspostavljanje ostalih prava iz radnog odnosa, pa je odlučio kao u izreci.
11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 73 0 Rs 029883 19 Rev od 12. novembra 2019. godine odbačena je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene odluke.
12. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje apelantice i o zahtjevu izraženom u novcu (da se obaveže tužena da joj isplati odgovarajuće naknade plate u ukupnom iznosu od 5.680,00 KM sa pripadajućom zateznom kamatom) čija vrijednost nije relevantna za određivanje vrijednosti predmeta spora, pa tako ni za određivanje vrijednosti pobijane presude. Zatim je naveo da je apelantica u tužbi vrijednost predmeta spora označila iznosom od 5.000.00 KM, pa kako ni traženi novčani iznos ne prelazi vrijednost od 30.000,00 KM, proizlazi da nije ispunjen uslov dopuštenosti revizije iz člana 237. stav
2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je naveo da je apelantica, pozivom na odredbu člana 237. stav 3. tačka 2. ZPP, zatražila da se o reviziji ipak odluči, pri čemu takav zahtjev temelji na pitanjima koja možda jesu važna za rješavanje konkretne pravne stvari, ali se ne objašnjava zašto bi to bilo važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti je bilo čime ukazano da nižestepeni sudovi različito sude u sličnoj situaciji ili da ovakvih i sličnih predmeta ima u broju koji bi opravdao odlučivanje o nedozvoljenoj reviziji, ili da je u konkretnom slučaju suđeno suprotno stavu već zauzetom kod ovog suda. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Okružnog suda, proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica navodi da se procedura raspisivanja javnog konkursa ne smije stavljati apelantici na teret i na njenu štetu pozivajući se na čl. 10. i 39. Zakona o radu, te da o načinu zasnivanja radnog odnosa u predškolskoj ustanovi treba da vodi računa ustanova, odnosno njen rukovodilac. Apelantica navodi da radnik stiče pravo iz člana 39. stav (5) Zakona o radu po sili zakona i bez dodatnih specijalnih uslova iz člana 62. Zakona o predškolskom vaspitanju i obrazovanju Republike Srpske, te da navedeni član umanjuje prava radnika propisana Zakonom o radu.
II.Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da nije meritorno raspravljao o izjavljenoj reviziji pa tako ni o predmetu spora, odnosno o pravilnosti i zakonitosti drugostepene presude koja je pobijana revizijom i koja je osporena apelacijom. Smatra da, ako bi se ipak i uzelo da se apelacijom pobija i pravilnost rješenja kojim je revizija odbačena (mada tako ne proizlazi iz sadržaja apelacije), ona nije osnovana, te predlaže da se apelacija odbije.
15. Okružni sud je naveo da, suprotno navodima apelantice, Zakon o predškolskom vaspitanju i obrazovanju u dijelu u kojem propisuje radne odnose zaposlenih u javnim ustanovama iz ove oblasti, u odnosu na Zakon o radu, ima karakter posebnog propisa čije norme se prvenstveno primjenjuju po principu specijaliteta u primjeni propisa iste pravne snage. Predlaže da se apelacija odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije jer smatra da nisu povrijeđena ljudska prava i osnovne slobode koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine, odnosno Evropska konvencija, na koja se ukazuje u apelaciji.
16. Osnovni sud je naveo da ostaje kod pravnog stava zauzetog u prvostepenoj presudi. V.Relevantni propisi
17. Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 1/16 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
7. Radni odnos na određeno vrijeme Član 39.
(1)U cilju zasnivanja radnog odnosa čije je trajanje unaprijed određeno objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem tačno određenog posla ili nastupanjem unaprijed određenog događaja, poslodavac i radnik mogu zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme.
(2)Poslodavac i radnik mogu zaključiti jedan ili više ugovora o radu iz stava 1. ovog člana za period koji sa prekidima ili bez prekida ne može biti duži od ukupno 24 mjeseca.
(3)Prekid kraći od 30 dana ne smatra se prekidom perioda iz stava 2. ovog člana.
(4)Izuzetno od stava 2. ovog člana, ugovor o radu na određeno vrijeme može da se zaključi na period duži od 24 mjeseca:
1)ako je to potrebno zbog zamjene privremeno odsutnog radnika, do njegovog povratka, 2)za rad na projektu čije je trajanje unaprijed određeno, do završetka projekta, a najduže 60 mjeseci i 3)sa nezaposlenim kome do ispunjenja jednog od uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu penziju nedostaje do pet godina, najduže do ispunjenja uvjeta, u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju.
(5)Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen suprotno odredbama ovog zakona ili ako radnik ostane da radi kod poslodavca najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen, smatra se da je radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme.
(6)Radni odnos zasnovan na određeno vrijeme prestaje istekom roka određenog ugovorom.
18. Zakon o predškolskom vaspitanju i obrazovanju (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 79/15 i 63/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o predškolskom vaspitanju i obrazovanju (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 79/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
PRIJEM U RADNI ODNOS, PRAVA I OBAVEZE RADNIKA
Član 62. stav (1) Direktor javne predškolske ustanove raspisuje javni konkurs za upražnjeno radno mjesto vaspitača, stručnog saradnika, sekretara i računovođe, obavezno posredstvom Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, koji se objavljuje u sredstvima javnog informisanja.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 3969/19 od 17. decembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelantičinu apelaciju podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 73 0 Rs 029883 18 Rsž od 29. jula 2019. godine jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantičine revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 73 0 Rs 029883 19 Rev od 12. novembra 2019. godine (koje je apelantica primila 13. decembra 2019. godine) revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 73 0 Rs 029883 18 Rsž od 29. jula 2019. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Okružnog suda dostavljena apelantici 23. avgusta 2019. godine, a apelacija u predmetu broj AP .3969/19 je podnesena 21. oktobra 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelantica osporava presudu Okružnog suda tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a)Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosio na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle, da se ticao građanskih prava i obaveza apelantice, te u navedenom postupku apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
27. Apelantica tvrdi da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje apelantica problematizira, ispitati je li osporena presuda Okružnog suda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud preinačio presudu Osnovnog suda i tužbeni zahtjev apelantice odbio kao neosnovan iako je utvrdio da je apelantica bila u radnom odnosu na određeno vrijeme u periodu od 25 mjeseci bez prekida.
30. U vezi sa time, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 561/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 561/14 od 10. februara 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je predmet preispitivanja (vidi tačku 26. Odluke) bio stav Vrhovnog suda Federacije BiH prema kojem se član 19. stav 4. ZOR-a Federacije BiH (koji je bio relevantan u toj pravnoj stvari i čije su odredbe na sličan način regulisale ovo pravno pitanje) ne može tumačiti tako da nakon proteka rada po ugovoru na određeno vrijeme u trajanju dužem od dvije godine takav radni odnos automatski prerasta u radni odnos na neodređeno vrijeme, kako su to učinili nižestepeni sudovi. Prema stavu Vrhovnog suda Federacije BiH, apelanti u tom predmetu su, nakon što su kod tuženog radili dvije godine na određeno vrijeme, trebali zahtijevati da se taj radni odnos transformira u radni odnos na neodređeno vrijeme. U vezi s navedenim stavom Vrhovnog suda Ustavni sud je ukazao (tačka 27): „[…]odredba člana 19. stav 4. Zakona o radu propisuje: Ako zaposlenik izričito ili prešutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prešutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz jezičkog tumačenja navedene odredbe nesumnjivo proizlazi da se radni odnos na određeno vrijeme automatski transformira u radni odnos na neodređeno vrijeme protekom dvogodišnjeg neprekidnog rada ili nakon što je proteklo više od dvije godine rada kod istog poslodavca. S obzirom da je u konkretnom slučaju nesporno da su apelanti kod tuženog radili duže od dvije godine na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, te imajući u vidu navedeni sadržaj odredbe člana 19. stav 4. Zakona o radu, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 19. stav 4. Zakona o radu kada je odbio tužbeni zahtjeva apelanata za utvrđenje da se ugovori o radu na određeno vrijeme imaju smatrati ugovorima o radu na neodređeno vrijeme.“
31. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 2516/18 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2516/18 od 11. marta 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), apelantica podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv precizirane presude Okružnog suda donesene u parničnom postupku po tužbi koju je apelantica podnijela protiv JU OŠ "Vuk Karadžić" kao tužene radi zaštite prava iz radnog odnosa. U tom postupku Osnovni sud u Bijeljini je donio prvostepenu presudu kojom je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev apelantice, kojim je, između ostalog, tražila da se utvrdi da je 8. septembra 2016. godine po sili zakona zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme kod tužene, te da se poništi rješenje tužene o prestanku radnog odnosa apelantici i da se tužena obaveže da apelanticu vrati na rad. Međutim, Okružni sud je presudom, koju je apelantica osporavala navedenom apelacijom, preinačio presudu Osnovnog suda i tužbeni zahtjev apelantice odbio kao neosnovan, ocijenivši da ugovori o radu nisu imali podlogu u konkursu kao zakonskom osnovu zasnivanja radnog odnosa nastavnika – apelantice propisanom članom 114. Zakona o osnovnom obrazovanju, zbog čega radni odnos apelantice kod tužene koji je nesporno trajao duže od dvije godine nije mogao prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme na osnovu odredbe iz člana 39. stav 5. Zakona o radu kao lex generali. Ustavni sud je navedenom odlukom usvojio apelantičinu apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene materijalnog prava Okružnog suda, ukinuo preciziranu presudu Okružnog suda i predmet vratio tom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U navedenoj odluci (vidi tačku 31. Odluke) Ustavni sud je, između ostalog, naveo da je odredbom člana 39. kojom je regulisan radni odnos na određeno vrijeme u stavu 2. propisano: „Poslodavac i radnik mogu zaključiti jedan ili više ugovora o radu iz stava 1. ovog člana za period koji sa prekidima ili bez prekida ne može biti duži od ukupno 24 mjeseca.“ Nadalje je stavom 5. navedenog člana propisano: „Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen suprotno odredbama ovog zakona ili ako radnik ostane da radi kod poslodavca najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen, smatra se da je radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme.“ Iz navedene odredbe, dakle, proizlazi da je za njenu primjenu ključno da je uposlenik radio kod poslodavca po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme duže od 24 mjeseca pri čemu je, dakle, irelevantno da li je radni odnos zasnovan na ugovoru o radu na određeno vrijeme zaključenom suprotno odredbama ZOR-a. S obzirom na navedeno, kod činjenice koju ne spori ni Okružni sud, da je apelantica kod tužene radila „ukupno: dvije godine i sedam dana“, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u okolnostima apelanticinog slučaja proizvoljno primijenio odredbu člana
39. ZOR-a odbivši njen tužbeni zahtjev. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je proizvoljno pozivanje Okružnog suda na odredbu člana 114. Zakona o osnovnom obrazovanju, budući da ova odredba, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, nije relevantna za rješavanje konkretne pravne stvari. Ovo tim prije što član 1. ZOR-a eksplicitno propisuje: „Ovim zakonom uređuju se radni odnosi, prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa i drugi odnosi po osnovu rada u Republici Srpskoj, ako posebnim zakonima nije drugačije određeno.“ Iz navedenog proizlazi, imajući u vidu sadržaj odredbi Zakona o osnovnom obrazovanju, da se i na uposlenike tužene odnose odredbe ZOR-a kojim je regulisan radni odnos, prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa i drugi odnosi po osnovu rada. Uostalom, zato se i tužena pozivala na član 39. stav 6. ZOR-a.
32. Ustavni sud, prije svega, zapaža da odredba člana 114. stav (1) Zakona o osnovnom obrazovanju na koju se pozvao drugostepeni sud u predmetu broj AP 2516/18, koja propisuje da „direktor raspisuje javni konkurs za upražnjeno radno mjesto nastavnika, stručnog saradnika i vaspitača obavezno posredstvom Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, koji se objavljuje u sredstvima javnog informiranja, ima gotovo identičan sadržaj kao odredba člana 62. stav 1. Zakona o predškolskom vaspitanju i obrazovanju na koju se pozvao Okružni sud u odluci osporenoj predmetnom apelacijom. Naime, odredbom člana 62. stav (1) Zakona o predškolskom vaspitanju i obrazovanju je propisano da „direktor javne predškolske ustanove raspisuje javni konkurs za upražnjeno radno mjesto vaspitača, stručnog saradnika, sekretara i računovođe, obavezno posredstvom Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, koji se objavljuje u sredstvima javnog informisanja“.
33. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je, u konkretnom slučaju, apelantica tužbenim zahtjevom, između ostalog, tražila da Osnovni sud utvrdi da je po sili zakona zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme kod tužene sa obrazloženjem da je po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme kod tužene neprekidno radila u periodu dužem od dvije godine. Ustavni sud, također, zapaža da je Osnovni sud na osnovu izvedenih dokaza primjenom odredbe člana 39. stav (5) Zakona o radu tužbeni zahtjev apelantice usvojio, ocijenivši da je ispunila uslove za sticanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme po sili zakona budući da je na navedenom radnom mjestu radila 25 mjeseci bez prekida. Za razliku od stava Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud na temelju identičnog činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom tužbeni zahtjev apelantice odbio kao neosnovan, primjenom odredbe člana 62. stav (1) Zakona o osnovnom obrazovanju.
34. Dovodeći u vezu navedene stavove iz citiranih odluka, te imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, kod činjenice koju ne spori ni Okružni sud, da je apelantica kod tuženog radila "25 mjeseci bez prekida", Ustavni sud smatra da je Okružni sud u okolnostima apelantičinog slučaja proizvoljno primijenio odredbu člana 39. Zakona o radu odbivši njen tužbeni zahtjev, pri čemu Ustavni sud ukazuje da je proizvoljno pozivanje Okružnog suda na odredbu člana 62. stav (1) Zakona o predškolskom vaspitanju i obrazovanju, budući da ova odredba, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, nije relevantna za rješavanje konkretne pravne stvari.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju zbog proizvoljne primjene materijalnog prava došlo do kršenja prava apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti presudu Okružnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje. b)Pravo na imovinu
36. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja postoji očigledna proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u pogledu načina na koji je Okružni sud primijenio odredbe člana 39. Zakona o radu i člana 62. stav (1) Zakona o predškolskom vaspitanju i obrazovanju zbog čega se ne može zaključiti da je postupak prema apelantici bio pravičan.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić