Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2814/21 (M. G. i drugi)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Nadležnost suda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2814/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2814/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Milimir Glogovac i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Milimir Glogovac, Hasan Muhibić, Uzeir Džakmić, Sakib Jažić, Sado Kulić, Senaid Spiodić, Senad Skrijelj, Mahir Deljkić, Tufo Eminović, Afiz Ećo, Omer Biber, Šahin Omeragić, Eldar Aganović, Izet Čolo i Huso Totić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 427062 16 Rsž od 21. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milimir Glogovac, Hasan Muhibić, Uzeir Džakmić, Sakib Jažić, Sado Kulić, Senaid Spiodić, Senad Skrijelj, Mahir Deljkić, Tufo Eminović, Afiz Ećo, Omer Biber, Šahin Omeragić, Eldar Aganović, Izet Čolo i Huso Totić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, Trnova, Olova, Hadžića i Ilidže, koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 427062 16 Rsž od 21. maja 2021. godine.

2. Općinski sud u Sarajevu donio je Rješenje broj 65 0 Rs 427062 14 Rs od 28. juna 2016. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 21. maja 2021. godine, kojim se oglasio apsolutno nenadležnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo sve provedene radnje i odbacio tužbu apelanata (podnesenu radi poništenja odluka o oglašavanju odgovornim zaposlenika i izricanju mjere pismenog upozorenja pred otkaz ugovora o radu, sve donesene 17. aprila 2013. godine, protiv tuženog KJKP "Gradski saobraćaj" Sarajevo).

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari tuženi, kao poslodavac, 17. aprila 2013. godine donio odluke kojima je sve apelante kao svoje zaposlenike pojedinačno oglasio odgovornim za povredu radne obaveze iz člana 6. stav 1. tačka 12. Pravilnika o odgovornosti zaposlenika za povrede radnih obaveza i izrekao im pismeno upozorenje pred otkaz ugovora o radu. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da predmetne odluke tuženog nisu odluke koje je imala u vidu odredba člana 103. stav 1. Zakona o radu, nego se radi o izjavama koje nemaju neposredan pravni učinak i kojima, još uvijek, nisu povrijeđena prava apelanata iz radnog odnosa, te da navedene odluke predstavljaju odraz zakonske obaveze tuženog, kao poslodavca iz člana 88. st. 2. i 3. Zakona o radu. Dalje je naveo da predmetne odluke nisu proizvele negativan učinak na prava apelanata iz radnog odnosa, niti je istima tuženi promijenio sadržaj radnog odnosa na štetu apelanata ili im eventualno uskratio pravo (npr. odbio zahtjev) koji apelantima kao zaposlenicima pripada. Kantonalni sud je naveo da se opravdanost i/ili osnovanost „pismenog upozorenja” (član 88. stav 3. Zakona o radu) ne može neposredno pobijati pred sudom (član 103. st 1., 2. i 3. Zakona o radu), nego tek u eventualnom sporu povodom i protiv odluke o otkazu ugovora o radu. Također je naveo da ni to što je tuženi pogrešno navedenim odlukama dao apelantima uputu o pravnom lijeku da u roku godine dana kod suda zahtijevaju njihovo preispitivanje, ne utiče na dopuštenost tužbe. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode, između ostalog, da su mogli tražiti ostvarenje svojih prava i pred nadležnim sudom, te da se sud u ovom postupku pogrešno oglasio nenadležnim.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Apelanti, u suštini, smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Kantonalnog suda potvrđeno prvostepeno rješenje kojim se prvostepeni sud oglasio apsolutno nenadležnim za odlučivanje u toj pravnoj stvari, ukinuo sve provedene radnje i odbacio tužbu apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-4343/20 od 22. decembra 2020. godine i AP-982/21 od 5. maja 2021. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2814/21 (M. G. i drugi) | Sudska praksa | Aktio