Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1617/20 ("MBI Development" d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Žalba
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1617/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1617/20, rješavajući apelaciju "MBI Development" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija "MBI Development" d.o.o. Sarajevo.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 416954 16 Pž od 12. februara 2020. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. "MBI Development" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo "Eterović" d.o.o. iz Sarajeva, podnio je 30. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ip 416954 16 Pž od 12. februara 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ip 416954 14 Ip od 22. juna 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Inotehna d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 20. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. S obzirom da izvršeniku nije bilo moguće dostaviti apelaciju na odgovor putem pošte (pošiljka vraćena s naznakom „odselio“), dostavljanje je izvršeno 20. avgusta 2021. godine putem oglasne table Ustavnog suda.

3. Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 28. maja 2021. i 31. maja 2021. godine.

4. Izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Ip 416954 14 Ip od 22. juna 2016. godine odbačen je apelantov prijedlog za izvršenje na nekretnini, precizno opisanoj u izreci rješenja.

7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant 23. oktobra 2015. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika, radi naplate novčanog potraživanja temeljem presude Općinskog suda od 15. februara 2013. godine, izvršnim radnjama na predmetnoj nekretnini na kojoj izvršenik ima upisano pravo korištenja radi građenja. Naveo je da je sud zaključkom od 21. januara 2016. godine pozvao apelanta da dostavi izvod iz zemljišne knjige sa prijedlozima za izvršenje na nekretnini upisanoj kao vlasništvo izvršenika i istovremeno je upozoren da će u protivnom sud odbaciti prijedlog za izvršenje, te da je apelant podneskom od 2. februara 2016. godine ponovo dostavio prijedlog za izvršenje na nekretninama sa uknjiženim izvršenikovim prvenstvenim pravom korištenja radi građenja na predmetnim nekretninama. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 70. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da je uz prijedlog za izvršenje na nekretnini tražilac izvršenja dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz da je nekretnina upisana kao vlasništvo izvršenika. S obzirom da apelant nije po zaključku suda dostavio dokaz o upisanom vlasništvu izvršenika na nekretninama na kojim predlaže izvršenje, Općinski sud je odbacio apelantov prijedlog za izvršenje na osnovu odredbe člana 39. stav 6. ZIP.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Ip 416954 16 Pž od 12. februara 2020. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepeno rješenje je potvrđeno.

9. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi istakao da iz zemljišnoknjižnih izvadaka za predmetne nekretnine proizlazi da je rješenjem Općine Novo Sarajevo od 30. novembra 2000. godine izvršeniku na predmetnim nekretninama dodijeljeno pravo korištenja radi izgradnje stambeno poslovnog objekta, te da je stoga prvostepeni sud bio dužan primijeniti odredbe Zakona o stvarnim pravima jer je pravo korištenja radi izgradnje podobno za zasnivanje založnog prava, pa samim time i podobno za provođenje prinudnog izvršenja, odnosno da je izvršenik vlasnik i jedini titular prava građenja na nekretninama na koje je predloženo izvršenje. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbacio apelantov prijedlog za izvršenje, te da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava - Zakona o stvarnim pravima. Ukazao je da je odredbama člana 70. ZIP propisana obaveza tražioca izvršenja da uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti podnese izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao vlasništvo izvršenika (stav 1.), te da je, u situaciji kad ne postoji identitet knjižnog i vankijižnog stanja, odnosno kad izvršenik nije upisan kao vlasnik nepokretnosti čijom prodajom se predlaže provođenje izvršenja, propisana mogućnost da se udovolji prijedlogu za izvršenje, ako su se ispunili uslovi za promjenu zemljišnoknjižnog stanja (stav 2.). S obzirom da izvršenik u konkretnom slučaju nije upisan kao vlasnik nekretnina, već kao nosilac prava korištenja radi građenja na nekretninama, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je pozvao apelanta da izvršni prijedlog uredi na način da predloži izvršenje na nekretninama koje su u vlasništvu izvršenika. Kako je apelant sudu ponovo dostavio isti zemljišnoknjižni izvadak u kojem je na predmetnim nekretninama upisano prvenstveno pravo korištenja izvršenika radi građenja, to proizlazi da apelant nije dostavio dokaz iz člana 70. stav 1. ZIP, niti dokaz da su se stekli uslovi za promjenu zemljišnoknjižnog stanja, u smislu odredbe člana 70. stav 2. ZIP, te da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantov prijedlog odbacio.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da su redovni sudovi postupali proizvoljno prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Navodi da je postupanje redovnih sudova u predmetnom postupku u suprotnosti sa ranijom sudskom praksom iz Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 I 443180 15 Gži od 13. novembra 2019. godine, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost. Takođe navodi da je postupanje redovnih sudova suprotno odredbi člana 341. Zakona o stvarnim pravima, kojom odredbom je propisano da osoba, koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nosilac prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja nekretninom, odnosno prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, smatra se vlasnikom nekretnine, ukoliko se ne dokaže suprotno a društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe. Nadalje navodi da obrazloženje osporene odluke ne sadrži odgovore na apelantove žalbene navode, niti sadrži detaljne i jasne razloge za odlučenje, na koji način je apelantu uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na pristup sudu. U konačnici, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te da mu dosudi pravičnu naknadu.

II.Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da u postupku donošenja osporene odluke nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva.

12. Općinski sud je naveo hronologiju postupanja u predmetnom izvršnom postupku, prije i nakon donošenja osporenih odluka.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH, 46/16, 36/17 - OUS BiH, 55/18 - Rješenje US BiH i 25/20 - OUS BiH)

14. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH i 46/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 39.

Rješenje o izvršenju […] (6) Rješenje kojim se prijedlog za izvršenje potpuno ili djelimično odbacuje ili odbija mora biti obrazloženo.

Član 70.

Dokaz o vlasništvu izvršenika (1) Uz prijedlog za izvršenje nad nekretninom tražilac izvršenja dužan je da podnese izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nekretnina upisana kao vlasništvo izvršenika.

(2) Ako je pravo na nekretnini iz stava 1. ovog člana upisano u zemljišnoj knjizi na drugo lice, a ne na izvršenika prijedlogu se može udovoljiti samo ako su, po utvrđenju izvršenikove imovine u skladu sa članom 37. ovog zakona, ispunjeni uslovi za promjenu zemljišnoknjižnog stanja.

15. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH) Član 341.

Presumpcije (1)Osoba, koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nosilac prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja nekretninom, odnosno prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, smatra se vlasnikom nekretnine, ukoliko se ne dokaže suprotno a društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe.

(2)Osoba koja se ne može osloniti na presumpciju iz stava 1. ovoga člana, ili koja dokazuje suprotno od nje, dokazat će svoje pravo vlasništva ako dokaže da je ona odnosno njen pravni predhodnik bio stekao pravo upravljanja, ili korištenja ili raspolaganja, odnosno pravo korištenja prava korištenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, na valjanom pravnom osnovu i uz ispunjenje svih ostalih pretpostavka koje su se za sticanje toga prava zahtijevale u trenutku sticanja.

(3)Smatra se da su državno vlasništvo sve stvari iz društvenoga vlasništva u pogledu kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje presumpcija vlasništva iz stava 1. ovoga člana, a nosioca prava vlasništva odredit će se posebnim zakonom.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Ip 416954 16 Pž od 12. februara 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 3. marta 2020. godine a apelacija je podnesena 30. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud, prije svega, konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelant, kao tražilac izvršenja, pokrenuo na osnovu izvršne isprave protiv izvršenika radi naplate novčanog potraživanja, tako da se radi o predmetu koji je građansko-pravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4924/19 od 9. juna 2021. godine, tačka 39, dostupna na www.ustavnisud.ba ) . Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

24. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi postupali proizvoljno prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, te da su na njegovu štetu povrijedili princip pravne sigurnosti i pravo na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

26. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav

1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju, zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke, itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti) (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama i AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te da li su redovni sudovi na apelantovu štetu povrijedili princip pravne sigurnosti i pravo na obrazloženu sudsku odluku.

27. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi odbacili apelantov prijedlog za izvršenje iz razloga što apelant uz prijedlog za izvršenje na nekretnini nije, shodno odredbi člana 70. stav 1. ZIP, dostavio izvod iz zemljišne knjige kao dokaz da je nekretnina upisana kao vlasništvo izvršenika. Pri tome je Kantonalni sud istakao da apelant nije dostavio niti dokaz da su se stekli uslovi za promjenu zemljišnoknjižnog stanja, u smislu odredbe člana 70. stav 2. ZIP. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Kantonalnog suda proizlazi da je apelant u žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude istakao da je izvršenikovo pravo korištenja predmetnih nekretnina podobno da bude predmetom izvršenja s obzirom da je izvršenik, shodno odredbama Zakona o stvarnim pravima, vlasnik predmetnih nekretnina. S tim u vezi Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode o pogrešnoj primjeni Zakona o stvarnim pravima od strane prvostepenog suda. Ustavni sud, međutim, primjećuje da obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda ne sadrži razloge zbog kojih je sud zauzeo takvo stanovište. Naime, osim samog zaključka o neosnovanosti apelantovih žalbenih navoda o pogrešnoj primjeni Zakona o stvarnim pravima, odnosno zaključka da apelant nije dostavio dokaz da su se stekli uslovi za promjenu zemljišnoknjižnog stanja u smislu odredbe člana 70. stav 2. ZIP, u obrazloženju osporene odluke je izostala bilo kakva analiza tog apelantovog žalbenog navoda, iako se radi o relevantnom aspektu predmetnog spora koji može biti od uticaja na konačnu odluku. Stoga Ustavni sud smatra da osporena odluka Kantonalnog suda, u nedostatku analize relevantnog pravnog aspekta predmetnog spora na koji je apelant ukazao u žalbi, ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava, zbog čega Ustavni sud ne može ispitati da li je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, kako to tvrdi apelant. Pri tome, imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci da „Ustavni sud neće supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i primjeni materijalnog prava“, Ustavni sud se neće upuštati u to kako su redovni sudovi u konkretnom slučaju trebali protumačiti relevantne odredbe materijalnog prava, s obzirom da je to u ingerenciji redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3211/19 od 16. marta 2021. godine, tačka 28, dostupna na www.ustavnisud.ba).

28. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

29. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, određivanje naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak a ne pravilo, te imajući u vidu da Ustavni sud za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju za apelanta adekvatna satisfakcija utvrđivanje kršenja ustavnog prava.

Ostali navodi

30. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. S obzirom na zaključak u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer obrazloženje osporene odluke, osim zaključka o neosnovanosti apelantovih navoda u tom pravcu, ne sadrži analizu relevantnog pravnog aspekta predmetnog spora na koji je apelant ukazao u žalbi.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1617/20 ("MBI Development" d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio