Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2365/21 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2365/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-2365/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Hercegovačko-neretvanski kanton, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hercegovačko-neretvanski kanton protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 145963 17 Gž od 25. svibnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 P 145963 14 P od 10.
siječnja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Kantonalno javno pravobraniteljstvo Mostar, podnio je 2. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 145963 17 Gž od 25. svibnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 145963 14 P od 10. siječnja 2017. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, obvezani su tuženici (Grad Mostar kao prvotuženik i apelant kao drugotuženik) da tužitelju (P.M.) solidarno isplate na ime naknade materijalne štete određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz nespornoga činjeničnoga utvrđenja prvostupanjskoga suda proistječe da je 20. siječnja 2014. godine u Mostaru, vozilo tužitelja oštećeno kada je na njega pala grana platana ispod kojega je vozilo bilo parkirano. Nadalje, da je inspekcijskim pregledom utvrđeno da je do odlamanja grane došlo uslijed gljivičnoga oboljenja koje je prouzročilo degradaciju unutarnjega tkiva i sušenje, te da je nesporna i visina štete na vozilu, koja je procijenjena strojarskim vještačenjem. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom dokaza utvrdio da je uzrok štete bolesna grana platana koja je predstavljala opasnu stvar, te da je odredbom čl. 173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO) propisano da za štetu nastalu u svezi s opasnom stvari, odnosno opasnome djelatnošću, smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrokom štete, a što u ovome postupku nije dokazivano, jer nije niti osporeno da je šteta posljedica opasne stvari. Nadalje, da je čl. 174. ZOO propisano da za štetu od opasne stvari odgovara njezin imatelj. Kantonalni je sud istakao da iz ZK izvatka koji se odnosi na nekretninu gdje se nalazi sporno stablo platana proistječe da postoji zabilježba Općinskoga suda od 22. veljače 1971. godine, koja je donesena na temelju rješenja Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH od 3. travnja 1970. godine, kojim je utvrđeno da Aleja platana ima svojstvo zaštićenoga objekta prirode. Kantonalni je sud istakao da to svojstvo zaštićenoga objekta prirode nije ukinuto, što proistječe iz dokumenta Zaštićena područja prirode HNK, a to svojstvo mu nije moglo prestati zato što je prema navodima apelanta stečeno „za vrijeme bivše države, prije rata“. Kantonalni je sud istakao da je aleja platana postojala i prije nego je postojao apelant, pa okolnost da ona nije navedena u Pregledu zaštićenih objekata prirode u BiH ne znači da nema to svojstvo, jer je isto stečeno u Jugoslaviji, u Republici Bosni i Hercegovini, i kao takvo uknjiženo u zemljišnoj knjizi. Kantonalni je sud naveo da je neutemeljeno osporavanje pravnoga sljedništva, jer je pravni slijednik R BiH današnja država BiH, u čijemu je sastavu i apelant, a na čijemu teritoriju se nalazi Aleja platana. Kantonalni je sud istakao da prema čl. 3. st. 3. Zakona o zaštiti prirode zaštićeni dijelovi prirode od interesa su za Kanton i imaju osobitu zaštitu, te da je prema čl. 53. st. 1. istoga Zakona propisano da posebno zaštićeni dijelovi prirode uživaju posebnu zaštitu Kantona. Kantonalni je sud naveo da bi apelant sukladno navedenim odredbama trebao da poduzme sve da zaštiti Aleju platana, a ne da uporno osporava da se radi o zaštićenome objektu prirode i da osporava obvezu da štiti i uspostavi sustav upravljanja zaštićenoga objekta prirode, što je naloženo čl. 6. Zakona o zaštiti prirode. Kantonalni je sud naveo da je apelant, dakle, imatelj opasne stvari, što proistječe iz čl. 64. st. 1. Zakona o zaštiti prirode, kojom odredbom je propisano da zemljište unutar granica zaštićenih dijelova prirode, na kojemu pravo korištenja i raspolaganja imaju društvene pravne osobe, prenosi se u vlasništvo Kantona (tj. apelanta).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi kako je nesporna činjenica da platana kao drveta, niti drvoreda platana u Mostaru nema u Pregledu zaštićenih objekata prirode u BiH objavljenom od strane Federalnoga ministarstva okoliša i turizma. Apelant, nadalje, navodi kako nema pasivnu legitimaciju, te da to nije njegova nadležnost prema Zakonu o zaštiti prirode. Konačno, apelant navodi kako treba imati u vidu da je upis izvršila bivša država SFRJ, te da apelant nije njezin pravni slijednik.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, a priori, podsjeća na svoje stajalište da državni organi i javna vlast kao sudionici sudbenih postupaka ne uživaju prava iz Europske konvencije, ali da uživaju jamstva prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena u "Službenome glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelanta glede ustavnoga prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao da apelant kao imatelj opasne stvari odgovara za nastalu štetu, te jasno obrazložio da se njegova odgovornost glede održavanja zaštićenih dijelova prirode temelji na Zakonu o zaštiti prirode i ZOO. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić