Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-306/20 (S. R.)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Nasljedstvo
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Isplata duga
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-306/20
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 306/20, rješavajući apelaciju Snježane Rajilić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Snježane Rajilić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 P 024975 18 Gž od 4. decembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Snježana Rajilić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Grada podnijela je 24. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 024975 18 Gž od 4. decembara 2019. godine. Apelantica je 27. januara 2021. godine dopunila apelaciju i dostavila Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 76 0 P 024975 20 Rev od 2. decembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Advokatske firme „Sajić“ o.d. Banja Luka, koja je u postupku pred redovnim sudovima zastupala tužitelja UniCredit Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 30. avgusta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 3. septembra 2021. godine obavijestio Ustavni sud da je podnesak Ustavnog suda kojim se tražio odgovor na apelaciju broj AP 306/20 greškom dostavljen ovom sudu. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 6. septembra 2021. godine, dok Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Advokatska firma „Sajić“ je 3. septembra 2021. godine obavijestila Ustavni sud da nisu pravni zastupnici tužitelja u predmetnoj pravnoj stvari pred Ustavnim sudom.
4. Ustavni sud je na prijedlog sudije Zlatka M. Kneževića donio odluku da on ne učestvuje u radu i odlučivanju u ovom predmetu zbog postojanja razloga iz člana 90. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj 76 0 P 024975 17 P od 23. februara 2018. godine, donesenom po tužbi tužitelja protiv apelantice kao tužene radi isplate duga, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da sud obaveže apelanticu da mu na ime duga isplati iznos od 11.905,53 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom na način preciziran u izreci presude, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom tužitelj je obavezan da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom kao u izreci presude.
7. Osnovni sud je naveo da je tužitelj tužbu podnio 4. aprila 2017. godine radi ispate duga, te da je u tužbi navedeno da je pravni prednik apelantice M.R. u svojstvu jemca sa tužiteljem 15. februara 2007. godine zaključio Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 07-1-M-1564- 07/0250-3 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), da korisnik kredita E.A. prema tužitelju nije uredno i po dospjelosti izmirio kreditne obaveze, pa je radi naplate dospjelog potraživanja tužitelj 12. februara 2016. godine raskinuo ugovor o kreditu i aktivirao mjenicu precizirani broj, te je istog dana Osnovnom sudu podnio prijedlog za protest mjenice. Tužitelj je dalje naveo da je aktom Osnovnog suda broj 76 0 V 022436 16 V od 15. aprila 2016. godine, koji je zaprimio 20. aprila 2016. godine, došao do saznanja o smrti prednika apelantice M.R., nakon čega je od nadležnih organa pribavio izvod iz matične knjige umrlih od 27. aprila 2016. godine iz kojeg proizlazi da je pravni prednik apelantice umro 7. juna 2012. godine. Naveo je da je nakon toga proveden ostavinski postupak i za jedinog nasljednika umrlog je proglašena apelantica kao supruga mjeničnog dužnika M.R. po osnovu navedenog kredita. Tužitelj je, također, naveo da s obzirom na to da iz rješenja o nasljeđivanju proizlazi da zaostavštinu prednika apelantice čine nekretnine i pokretne stvari, te da u skladu sa Zakonom o nasljeđivanju nasljednik odgovara za obaveze ostavioca do visine nasljednog dijela, to je postupak naplate duga pokrenuo protiv apelantice.
8. U odgovoru na tužbu apelantica je, prije svega, istakla prigovor nedostatka pasivne legitimacije, kao i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Naime, apelantica ističe da iz sadržaja tužbe proizlazi da su njen pravni prednik, N.G. i M.B jamčili predniku tužitelja, u ime korisnika kredita E.A., za urednu otplatu navedenog kredita, zbog čega smatra da se radilo o ličnoj obavezi njenog pravnog prednika M.R., koja je prestala njegovom smrću u smislu člana 359. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i za koju ne odgovaraju nasljednici. Navedeno posebno iz razloga što je obaveza korisnika kredita, prema navodima tužbe, dospjela 12. februara 2016. godine, dakle, nakon smrti pravnog prednika apelantice 7. juna 2012. godine. Apelantica, također, smatra da je potraživanje tužitelja zastarjelo u smislu člana 372. ZOO, prema kojem potraživanje anuiteta zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, pa kako je zadnji anuitet iz predmetnog kredita dospio 1. aprila 2014. godine, a tužba podnesena 4. aprila 2017. godine, dakle, protekom roka od tri godine računajući od dana dospjelosti zadnjeg anuiteta, apelantica predlaže da se tužbe tužitelja odbije kao neosnovana..
9. Osnovni sud, je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su pravni prednik tužitelja (UniCredit Zagrebačka banka d.d. Poslovnica Prijedor) kao davaoca kredita i E.A. kao korisnika kredita te mjenični dužnici, pravnog prednika apelantice M.R., N.G. i M.B zaključili Ugovor o kreditu 15. februara 2007. godine, shodno kojem je davalac kredita korisniku kredita isplatio novčani iznos od 30.000,00 KM po kamatnoj stopi koja iznosi 9,49 % godišnje. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da iz navedenog ugovora slijedi da je korisnik kredita obavezan da kredit otplaćuje zajedno sa obračunatom kamatom u 84 jednaka mjesečna anuiteta počev od 1. aprila 2007. godine s tim da su uz korisnika kredita za urednu otplatu cjelokupne tražbine jamčili jemci (prednik apelantice M.R., N.G. i M.B.), koji po predmetnom ugovoru odgovaraju solidarno sa korisnikom kredita. Osnovni sud je prihvatio kao objektivan i sačinjen u skladu sa pravilima struke nalaz vještaka ekonomske struke iz kojeg proizlazi koliki je ukupan dug po predmetnom ugovoru na dan izrade nalaza i mišljenja sa detaljima vezanim za strukturu duga (precizirani iznosi na ime glavnice, redovne kamate i zatezne kamate prema obračunu banke), da je posljednja uplata vezano za izmirenje obaveza po predmetnom ugovoru izvršena 6. februara 2015. godine i da poslije toga nije bilo nikakvih uplata, a da je posljednji anuitet za naplatu dospio 1. marta 2014. godine.
10. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je odbio kao neosnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakla apelantica. U vezi s tim je ukazao na odredbu člana 387. ZOO, kojom je propisano da se zastarijevanje prekida i na posredan način kao što su davanje otplate, plaćanje kamate ili davanja obezbjeđenja. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da je uplatom solidarnog jemca N.G. od 6. februara 2015. godine došlo do prekida zastarjelosti vezano za potraživanja tužitelja kao davaoca kredita po osnovu predmetnog ugovora, te jer je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 4. aprila 2017. godine iz čega proizlazi da nije došlo do nastupanja zastare potraživanja tužitelja. Osnovni sud je, također, ukazao na sadržaj člana 1005. ZOO iz kojeg slijedi da više jemaca nekog duga odgovaraju solidarno bez obzira na to da li su jamčili zajedno izuzev kada je ugovorom njihova odgovornost drugačije uređena. U okolnostima konkretnog slučaja iz navedenog ugovora o kreditu proizlazi da jemci M.R., N.G. i M.B. odgovaraju solidarno sa korisnikom kredita. Također, Osnovni sud je primijenio odredbu člana 17. ZOO kojom je propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
11. Osnovni sud je, također, istakao da u konkretnom slučaju nije sporna aktivna legitimacija na strani tužitelja pri tome ocijenivši uvjerenje o pravnom sljedništvu od 5. marta 2008. godine izdato od Općinskog suda u Mostaru. Također je naveo da nije sporna ni činjenica da korisnik kredita nije blagovremeno ispunio svoje obaveze prema tužitelju, da je prednik apelantice M.R. koji je u svojstvu jemca potpisao predmetni ugovor preminuo 7. juna 2012. godine, a što proizlazi iz izvoda iz matične knjige umrlih, a da iz Rješenja o nasljeđivanju od 5. novembra 2012. godine (pravosnažno 20. novembra 2012. godine) proizlazi da je u ostavinskom postupku iza umrlog M.R. za njegovog zakonskog nasljednika proglašena apelantica kao supruga ostavioca sa dijelom 1/1. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 164. Zakona o nasljeđivanju, pa je s tim u vezi zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, budući da je protekao rok propisan citiranom odredbom zakona za koji ocjenjuje da je prekluzivan, te je stoga donesena presuda kao u dispozitivu odluke tog suda.
12. Okružni sud je Presudom broj 76 0 P 024975 18 Gž od 4. decembra 2019. godine uvažio žalbu tužitelja i presudu Osnovnog suda preinačio na način što je apelantica obavezana da tužitelju na ime duga isplati iznos od 11.905,53 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom u iznosima kao u izreci presude, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu kao u izreci presude.
13. Nakon što je ispitao presudu prvostepenog suda u smislu žalbenih razloga tužitelja a primjenom odredbe iz člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Okružni sud je ocijenio da je žalba tužitelja osnovana. Okružni sud je, zatim, ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda, te u vezi s tim, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da je protekao prekluzivni rok od tri mjeseca od otvaranja nasljeđa iz odredbe člana 164. Zakona o nasljeđivanju u kojem ostaviočevi povjerioci mogu zahtijevati da se zaostavština odvoji od imovine nasljednika. Također je navedeno da je prvostepeni sud „ocijenio da je istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja neosnovan, jer je uplatom koja je izvršena od jemca Nade Graonić dana 06.02.2015. godine došlo do prekida zastarijevanja u smislu člana 387. ZOO, imajući u vidu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 04.04.2017. godine“.
14. Zatim je Okružni sud ukazao da tužitelj žalbom osporava presudu prvostepenog suda iz razloga što smatra da je taj sud prilikom ocjene prigovora pasivne legitimacije apelantice zanemario odredbu čl. 153. i 163. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, odnosno da je proizvoljno primijenio odredbu člana 164. Zakona o nasljeđivanju. Ukazano je da je tužitelj u navodima žalbe istakao da iz izvedenih dokaza kao nesporno proizlazi da je mjenični dužnik M.R. u trenutku smrti na svom imenu imao nepokretnu i pokretnu imovinu koju je u cijelosti naslijedila apelantica, kao njegova supruga i jedina zakonska nasljednica, pa smatra da je ona, u skladu sa navedenim odredbama Zakona o nasljeđivanju, odgovorna za dugove ostavioca do visine naslijeđene imovine. Okružni sud je, ispitujući žalbene prigovore tužitelja, prvo konstatirao da je prvostepeni sud, ocjenjujući pravilnost istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja, „pravilno našao da je isti neosnovan jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju iz ugovora o kreditu koja zastarijevaju u opštem zastarnom roku od 10 godina iz člana 371 ZOO“. Zatim je istakao da smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je pozivom na odredbu člana 164. Zakona o nasljeđivanju odbio tužbeni zahtjev tužitelja. U vezi s tim je ukazao na sadržaj odredbe člana 153. Zakona o nasljeđivanju kojim je propisano da zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti, te na odredbu člana 163. stav 1. istog zakona prema kojoj nasljednik odgovara za ostaviočeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Zatim je ponovio činjenično utvrđenje iz kojeg proizlazi da je ugovor o kreditu od 15. februara 2007. godine potpisao apelanticin prednik kao solidarni jemac i da je on potpisao i mjenicu koja je izdata kao sredstvo obezbjeđenja, da je apelanticin prednik umro 7. juna 2012. godine i da je rješenjem o nasljeđivanju od 5. novembra 2012. godine ona kao njegova supruga proglašena nasljednikom na njegovoj pokretnoj i nepokretnoj imovini sa 1/1 dijela, te je prezentiran nalaz sudskog vještaka sa podacima o visini duga i uplatama izvršenim do 6. februara 2015. godine.
15. Obrazlažući pogrešnu primjenu materijalnog prava, tj. odredbe člana 164. Zakona o nasljeđivanju, Okružni sud je istakao da smatra da zakonodavac odredbom povjeriocima ostavioca ne oduzima nikakvo pravo, niti se njihova prava uslovljavaju postupanjem u ostavinskom postupku u bilo kakvom roku, odnosno jer zakonodavac koristi termin „mogu”, što upućuje da je ostavio mogućnost da povjerioci svoje potraživanje prijave u ostavinskom postupku (u roku od tri mjeseca od otvaranja zaostavštine), kao i da se istom odredbom povjerioci ne uslovljavaju da moraju tražiti izdvajanje zaostavštine. Prema tome, suprotno navodima iznijetim u ožalbenoj presudi, Okružni sud smatra da se u konkretnom slučaju „ne radi o prekluzivnom roku“. Okružni sud je ponovio da je nesporno u postupku utvrđeno da je apelantica rješenjem o nasljeđivanju naslijedila svu nepokretnu i pokretnu imovinu umrlog supruga zbog čega, u smislu čl. 153. i 163. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, smatra da je kao nasljednik odgovorna za dugove ostavioca i do visine vrijednosti naslijeđene imovine. S obzirom na navedeno Okružni sud je istakao da smatra da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega je prvostepenu presudu preinačio u smislu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP.
16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 76 0 P 024975 20 Rev od 2. decembra 2020. godine revizija apelantice je odbačena.
17. Vrhovni sud je ukazao da, kako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne odluke ne prelazi iznos saglasno odredbi člana 237. stav (2) ZPP, revizija nije dozvoljena. Dalje je naveo da je tužena pozivom na odredbu člana 237. stav (3) ZPP zatražila da se revizija dozvoli uz tvrdnju da je nižestepenim odlukama odlučeno drugačije od postojeće sudske prakse koju je u pogledu zastarjelosti potraživanja iz osnova kredita zauzeo Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Odluci broj AP 452/17. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da pozivanje u reviziji na navedenu odluku (u kojoj je ukazano da je ugovor o kreditu istekao 1. marta 2007. godine, pa da se istekom toga roka "ugovor smatra konzumiranim u cijelosti" i da se on nije mogao otkazati 2009. godine, to jeste nakon isteka ugovora) nije dovoljno da bi se odlučivalo o inače nedozvoljenoj reviziji, jer je ta presuda zasnovana na drugačijem činjeničnom i pravnom osnovu u odnosu na pobijanu presudu (gdje je ugovor o kreditu isticao 1. aprila 2014. godine, zadnja uplata je od 6. februara 2015. godine, a tužba je podnesena 4. aprila 2017. godine).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. Povredu ovih prava apelantica, u suštini, vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica ponavlja navode koje je isticala u toku trajanja predmetnog postupka, prigovor nedostatka pasivne legitimacije, ističući da o tom prigovoru sudovi uopšte nisu odlučivali pa je jasno da obrazloženje drugostepene presude ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Također, u vezi sa prigovorom zastare potraživanja smatra da nije bilo mjesta primjeni člana 387. ZOO, što je u suprotnosti sa odlukom Ustavnog suda u predmetu broj AP 452/17 u kojoj je, kako ističe, jasno zauzeto stanovište da, kada su u pitanju ugovori o kreditu, zastarijevanje potraživanja anuiteta se računa prema odredbama člana 372. stav 2. ZOO i odredbi člana 373. stav 1. citiranog zakona. Dakle, apelantica smatra da su sudovi u obrazloženju svojih odluka bili dužni dati detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje kako primjena relevantnih zakonskih odredaba i procesnih zakona ne bi bila na štetu stranaka. Dalje, navodi da takav zaključak bez navođenja odlučnih činjenica u pogledu dana započinjanja zastare i posljednjeg dana njenog isteka, kao i činjenice koje se odnose na vrijednost naslijeđene imovine su u suprotnosti sa odlukama Ustavnog suda. Apelantica, također, ističe da osporena presuda ne sadrži objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, već se ocjena dokaza i primjena materijalnog prava doima proizvoljno. Imajući u vidu navedeno a u vezi sa prigovorom zastare potraživanja apelantica smatra da je stav Okružnog suda u suprotnosti sa Odlukom o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 452/17.
b) Odgovor na apelaciju 20.,Osnovni sud navode apelantice smatra neosnovanim te predlaže da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi
21. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Opšti rok zastarelosti Član 371.
Potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.
Povremena potraživanja Član 372 (1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja.
(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unapred određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga delimična ispunjenja.
Zastarelost samog prava Član 373 (1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastareva za pet godina, računajući od dospelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja posle koga dužnik nije vršio davanja.
(2) Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, poverilac gubi pravo ne samo da zahteva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospela pre ove zastarelosti.
(3) Ne može zastariti pravo na izdržavanje određeno zakonom.
PREKID ZASTAREVANJA
Priznanje duga Član 387.
(1) Zastarevanje se prekida kada dužnik prizna dug.
(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom poveriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbeđenja.
Solidarnost jemaca Član 1005.
Više jemaca nekog duga odgovaraju solidarno, bez obzira na to da li su jemčili zajedno, ili se svaki od njih obavezao prema poveriocu odvojeno, izuzev kada je ugovorom njihova odgovornost uređena drukčije.
22. U Zakonu o nasljeđivanju (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 1/09, 55/09 - ispravka, 91/16 i 82/19) relevantne odredbe glase:
Član 153.
Prelazak zaostavštine na nasljednike Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.
Član 163. stav (1) Odgovornost nasljednika za dugove ostaviočeve (1)Nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti naslijeđene imovine.
Član 164.
Odvajanje zaostavštine (1)Povjerioci ostaviočevi mogu zahtijevati u roku od tri mjeseca od otvaranja nasljeđa da se zaostavština odvoji od imovine nasljednika. U tom slučaju nasljednik ne može raspolagati stvarima i pravima zaostavštine niti se njegovi povjerioci mogu iz njih naplatiti, dok se ne naplate povjerioci koji su tražili odvajanje.
(2)Povjerioci ostaviočevi koji su tražili ovo odvajanje mogu naplatiti svoja potraživanja samo iz sredstava zaostavštine.
(3)Odvojenoj zaostavštini sud može postaviti staraoca.
23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,
74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 229. stav 1. tačka 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
[…] 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 76 0 P 024975 18 Gž od 4. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 18. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 24. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi isplate duga, dakle, predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje se temelje na tvrdnjama da je Okružni sud na pogrešno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenio materijalno pravo. Smatra da osporenom odlukom suda nije odlučivano o njenom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije. Također, ističe da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja tužitelja u smislu čl. 372. stav 2. ZOO i 373. stav 1. ZOO, te da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni člana 387. ZOO.
33. U vezi sa primjenom materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
35. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnom predmetu, preinačio presudu prvostepenog suda primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP zaključivši da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud detaljno razmotrio sva sporna pitanja i da je, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, dao iscrpna obrazloženja u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, da je apelantica supruga i zakonska nasljednica mjeničnog dužnika sa dijelom 1/1 dužna isplatiti dug mjeničnog dužnika M.R. po osnovu ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu od 15. februara 2007. godine koji je njen pravni prednik potpisao kao solidarni jemac korisnika kredita E.A. Međutim, Ustavni sud naglašava, imajući u vidu citirane odredbe člana 164. Zakona o nasljeđivanju, da je učešće povjerilaca ostavitelja u ostavinskom postupku samo mogućnost, ali mogućnost koja se može iskoristiti samo u roku od tri mjeseca od otvaranja nasljeđa – što, dakle, jeste prekluzivni rok. Inače, kao što je Okružni sud istakao: „...da smatra da zakonodavac odredbom povjeriocima ostavioca ne oduzima nikakvo pravo, niti se njihova prava uslovljavaju postupanjem u ostavinskom postupku u bilo kakvom roku...“ Međutim, povjerioci ovu mogućnost ne moraju koristiti, pa se naslijeđena imovina ne blokira, već mogu kasnije podići tužbu protiv nasljednika za dugove njegovih pravnih prednika kao ostavitelja.
36. U pogledu prigovora apelantice o nedostatku pasivne legitimacije, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom suda dato jasno i argumentirano obrazloženje primjenom odredbe čl. 153. i 163. stav 1. Zakona o nasljeđivanju, obrazlažući svoj stav da je zaostavština umrlog ostavioca M.R. u cijelosti po sili zakona prešla na apelanticu kao njegovu zakonsku nasljednicu, pa je apelantica kao zakonska nasljednica mjeničnog dužnika M.R. i ostavioca odgovorna za njegove dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine. U takvim okolnostima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, citiranih odredaba Zakona o nasljeđivanju, da je nesporna aktivna legitimacija apelantice da je kao zakonska nasljednica mjeničnog dužnika M.R. i ostavioca odgovorna za njegove dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine.
37. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Okružni sud ocijenio da u okolnostima predmetnog slučaja nije došlo do zastare predmetnog potraživanja tužitelja primjenom odredbe člana 387. ZOO. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 452/17 u kojoj je, kako ističe, jasno zauzeto stanovište da, kada su u pitanju ugovori o kreditu, zastarijevanje potraživanja anuiteta se računa prema odredbama člana 372. stav 2. ZOO i odredbi člana 373. stav 1. citiranog zakona.
38. U vezi sa navodima apelantice kojim ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 452/17, Ustavni sud podsjeća da je u toj odluci (vidi odluku od 10. aprila 2019. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) prvo podsjetio na vlastitu praksu (tačka 36) u drugim predmetima vezanu za pitanja zastarjelost potraživanja iz ugovora o kreditu te ukazao na odluke o dopustivosti br. AP 1037/16 od 20. aprila 2016. godine i AP 597/17 od 15. juna 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojim su apelacije odbačene kao očigledno (prima facie) neosnovane a iz kojih proizlazi da je afirmiran stav redovnih sudova da, „kada su u pitanju ugovori o kreditu, zastarijevanje potraživanja anuiteta se računa prema odredbama člana 372. stav 2. ZOO, a da samo pravo iz koga proistječu povremena potraživanja zastarijeva prema članu 373. stav 1. ZOO“. Zatim je (u tački 37) naveo da zapaža da je Vrhovni sud u tom predmetu istakao [...] da se na zastarjelost potraživanja u konkretnom slučaju treba primijeniti opći zastarni rok iz odredbe člana 371. ZOO, koji se računa od isteka ugovorenog roka kredita u skladu sa članom 371. ZOO, s obzirom da je tada dospjelo na naplatu cjelokupno potraživanje“. Slijedom navedenog, […..] “kod činjenica da iz stanja spisa, odnosno iz dokaza koje je izveo tužitelj, proizlazi da su anuiteti čija se isplata traži […..] dospijevali mjesečno, da ugovor nije bio raskinut a da je otkazan tek 26. avgusta 2009. godine, Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj odredaba čl. 372. i 373. ZOO čija primjena proizlazi i iz stavova sudske prakse, smatra da je Vrhovni sud potvrđujući prvostepenu presudu kojom je utvrđeno da je u okolnostima konkretnog slučaja potraživanje dospjelo na naplatu istekom ugovorenog roka kredita od kojeg, u skladu sa člankom 371. ZOO, treba računati zastarjelost, proizvoljno primijenio materijalno pravo, na čiju pravilnu primjenu je bio dužan paziti po službenoj dužnosti u skladu sa članom 241. ZPP“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u konkretnom predmetu usvojio apelaciju apelanata i utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se i u apelanticinom slučaju Okružni sud pozvao na odredbu člana 371. ZOO (Opšti rok zastarelosti), što nije u skladu sa navedenom praksom Ustavnog suda. Međutim, sama ta okolnost ne vodi zaključku o povredi apelanticinog prava na pravično suđenje. Ovo iz razloga što se apelanticin predmet razlikuje od navedenih predmeta zbog okolnosti da je, a što apelantica ne osporava navodima apelacije, solidarni dužnik N.G. 6. februara 2015. godine izvršio uplatu po navedenom kreditu kojom radnjom je, po stavu Okružnog suda, došlo do prekida zastare potraživanja tužitelja u smislu člana 387. ZOO. Upravo iz tog razloga je Okružni sud uvažio žalbu tužitelja i presudu Osnovnog suda preinačio.
40. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu primjene citirane odredbe ZOO, jasno ukazujući da je u konkretnom predmetu posljednji anuitet po ugovoru o kreditu dospio za naplatu 1. marta 2014. godine, ali da je uplatom solidarnog jemca N.G. od 6. februara 2015. godine došlo do prekida zastarjelosti potraživanja tužitelja i davaoca kredita prema odredbi člana 387. ZOO, pri čemu je istakao da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 4. aprila 2017. godine. Stoga, Ustavni sud, suprotno navodima apelacije, smatra neosnovanim navode apelantice da je u okolnostima konkretnog slučaja nastupila zastara potraživanja tužitelja, odnosno da je Okružni sud u konkretnom predmetu proizvoljno primijenio odredbu člana 387. ZOO.
41. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke nema elemenata koji ukazuju na to da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, a koje okolnosti bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Okružnog suda.
42. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
43. Apelantica, također, tvrdi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica posebno ne obrazlaže kršenje ovih prava, već svoje navode, također, zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelantičino pravo na imovinu, odnosno zaključuje da su i ovi navodi apelantice neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Okružni sud, uz pozivanje na relevantne odredbe čl. 153. i 163. stav 1. Zakona o nasljeđivanju i člana 387. ZOO, na argumentiran i jasan način obrazložio da su neosnovani navodi apelantice u pogledu nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja tužitelja, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
45. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tih prava, također, vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić