Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2097/20 (I. O.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Troškovi postupka
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2097/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2097/20, rješavajući apelaciju Ismeta Omeraševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (3), tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ismeta Omeraševića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 P 064276 20 Gži 10 od 12. maja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 P 064276 18 I 11 od 22. novembra 2019.

godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Omeraševića podnesena zbog dužine trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 P 064276 15 Gž od 16. marta 2016. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ismet Omerašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg je u vrijeme podnošenja apelacije zastupala Mirsada Dizdarević, advokat iz Tuzle, a sada likvidator kancelarije Dizdarević Šefko, advokat iz Tuzle, podnio je 22. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 P 064276 20 Gži 10 od 12. maja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 P 064276 18 I 11 od 22. novembra 2019. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, kao i parničnog postupka (okončanog Presudom Kantonalnog suda broj 126 0 P 064276 15 Gž od 16. marta 2016. godine).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Global Ispat koksna industrija“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 16. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 23. juna 2021. i 14. jula 2021. godine.

4. Izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 11. januara 2018. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje radi naplate doprinosa za PIO, dosuđenih pravosnažnom presudom.

7. Općinski sud je 7. novembra 2018. godine održao ročište.

8. Općinski sud je rješenjem od 28. novembra 2018. godine odredio predloženo izvršenje.

9. Apelant je 7. decembra 2018. godine izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju. Izvršenik je izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju.

10. Rješenjem Općinskog suda broj 126 0 P 064276 18 I 11 od 22. novembra 2019. godine odbijeni su kao neosnovani apelantov i izvršenikov prigovor i rješenje o izvršenju od 28. novembra 2018. godine je u cijelosti održano na snazi, te je „odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova izvršnog postupka za sastavljanje prigovora na rješenje o izvršenju i za sastavljanje odgovora na prigovor izvršenika, kao i izvršenikov zahtjev za naknadu troškova izvršnog postupka koji se odnose na sastavljanje prigovora na rješenje o izvršenju i troškova zastupanja na ročištu održanom 7. novembra 2018. godine.“

11. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant putem punomoćnika 11. januara 2018. godine podnio prijedlog za izvršenje radi naplate doprinosa za PIO. Kako izvršnom ispravom iznos doprinosa nije bio određen, ali je odrediv, Općinski sud je odredio vještačenje i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrdio visinu doprinosa u iznosu od 6.252,63 KM, te je nakon toga rješenjem od 28. novembra 2018. godine odredio predloženo izvršenje. Naveo je da su rješenjem o izvršenju apelantu dosuđeni troškovi izvršnog postupka u iznosu od 471,20 KM (za sastavljanje prijedloga za izvršenje iznos od 421,20 KM i troškovi vještačenja u iznosu od 50,00 KM) jer je sud navedene troškove smatrao potrebnim za izvršenje, u smislu odredbe člana 16. stav 4. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). U vezi s tim, Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor u kojem je predložio da mu se dosude i troškovi za zastupanje na ročištu 7. novembra 2018. godine, iz navedenih razloga, kao i iz razloga što je ročište održano na apelantov prijedlog pa se ti troškovi ne mogu staviti na teret izvršeniku jer izvršenik svojim radnjama nije prouzrokovao troškove održavanja ročišta. Stoga je zaključio da je apelantov prigovor neosnovan. U konačnici, Općinski sud je odbio izvršenikov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja prigovora na rješenje o izvršenju i troškova zastupanja na ročištu održanom 7. novembra 2018. godine. U vezi s tim je istakao da se ne radi o neosnovano prouzrokovanim troškovima izvršeniku s obzirom na to da je prijedlog za izvršenje podnesen radi naplate doprinosa za PIO, pa je očigledno da izvršenik nije dobrovoljno izvršio obavezu prije podnošenja prijedloga za izvršenja, usljed čega apelant nije imao drugu mogućnost naplatiti potraživanje osim pokretanja izvršnog postupka.

12. Predmetni spis je dostavljen 30. januara 2020. godine Kantonalnom sudu na odlučivanje o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja.

13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 126 0 P 064276 20 Gži 10 od 12. maja 2020. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepeno rješenje u dijelu koji se odnosi na troškove postupka je potvrđeno, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

14. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da se apelantovi žalbeni navodi svode na osporavanje dijela ožalbenog rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova za zastupanje na ročištu održanom 7. novembra 2018. godine. Ukazao je da je odredbama ZIP-a propisano da je izvršenik dužan tražiocu izvršenja nadoknaditi troškove koji su bili potrebni za izvršenje (član 16. stav 4), te da u prijedlogu za izvršenje, između ostalog, mora biti naznačeno potraživanje čije se ostvarenje traži (član 36. stav 1). U vezi s tim je istakao da apelant u prijedlogu za izvršenje nije naznačio iznos potraživanja doprinosa za PIO, čije ostvarenje traži, s obzirom na to da je izvršnom ispravom određen samo period, ali ne i iznos potraživanja na ime doprinosa, već je predložio da sud radi utvrđivanja tog iznosa zakaže ročište na kojem će se u tu svrhu odrediti vještačenje po vještaku finansijske struke. Kantonalni sud je naveo da je apelant propustio da u prijedlogu za izvršenje navede tačan iznos potraživanja doprinosa i podnese obračun tih doprinosa, shodno odredbi člana 36. stav 1. ZIP-a. Slijedom navedenog je zaključio da su se održavanje spornog ročišta i troškovi apelantovog zastupanja na tom ročištu mogli izbjeći, te da stoga troškovi održavanja ročišta nisu bili potrebni za izvršenje, zbog čega te troškove izvršenik nije dužan ni naknaditi apelantu, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 16. stav 4. u vezi sa članom 36. stav 1. ZIP-a.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je sud bio dužan dosuditi naknadu troškova zastupanja advokata na ročištu održanom 7. novembra 2018. godine i da je pogrešan stav suda da je apelant bio dužan u parničnom postupku ishoditi izvršnu ispravu u kojoj bi bili određeni iznosi za isplatu po osnovu doprinosa. Apelant navodi da je prvobitno 12. aprila 2016. godine podnio prijedlog za izvršenje (radi naplate razlika plaća i doprinosa PIO), koji mu je sud vratio na uređenje sa nalogom da izvrši obračun potraživanja doprinosa. Navodi da je stoga apelant angažirao vještaka ekonomske struke koji je izvršio traženi obračun 20. aprila 2017. godine, pa je apelant navedeni obračun dostavio sudu. Navodi da je u navedenom postupku odustao od dijela prijedloga za izvršenje koji se odnosi na doprinose, te da je naknadno pokrenuo novi (osporeni) postupak u kojem je predložio da se kao dokaz provede vještačenje po vještaku ekonomske struke. Također navodi da je izvršeniku poznat način obračunavanja doprinosa i da je izvršenik bio dužan da uz plaću apelantu uplati i doprinose, da je izvršenik u toku cijelog postupka pokušavao otežati i onemogućiti apelantu da naplati doprinose koji mu po zakonu pripadaju, te da je stoga izvršenik kriv za nastale troškove postupka jer je propustio svoju zakonsku obavezu. Navodi da predmetni postupak traje od 2009. godine kada je apelant pokrenuo radni spor protiv izvršenika (koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 126 0 P 064276 15 Gž od 16. marta 2016. godine), te da predmetni izvršni postupak traje već četiri godine, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Apelant navodi da su mu sporni doprinosi isplaćeni 27. novembra 2019. godine. U konačnici, apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi postojanje povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku i povrede prava na imovinu, te da obaveže Vladu Tuzlanskog kantona da apelantu i apelantovom punomoćniku isplati iznose od po 3.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete. II.Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani, te da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporenog rješenja. Naveo je da mu je predmetni spis dostavljen na odlučivanje 30. januara 2020. godine. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

17. Općinski sud je naveo da, u pogledu apelacionih navoda o troškovima predmetnog izvršnog postupka, u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te da je apelacija neosnovana. U pogledu navoda o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Općinski sud je naveo da odluku ostavlja na ocjenu Ustavnom sudu.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka

USBiH).

19. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka i 39/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Troškovi postupka (1) Troškove postupka u vezi sa određivanjem i provođenjem izvršenja prethodno snosi tražilac izvršenja.

(2) Tražilac izvršenja dužan je troškove postupka iz stava 1. ovog člana avansovati u roku koji sud odredi. Sud će obustaviti izvršenje ako troškovi ne budu avansovani u tom roku, a bez toga se izvršenje ne može provesti. Ako u roku ne budu avansovani troškovi o kojima zavisi preduzimanje samo neke radnje ta se radnja neće provesti.

(3) Troškove postupka koji je pokrenut po službenoj dužnosti prethodno podmiruje sud iz svojih sredstava.

(4) Izvršenik je dužan tražiocu izvršenja da nadoknadi troškove koji su bili potrebni za izvršenje.

(5) Tražilac izvršenja dužan je izvršeniku da nadoknadi neosnovano prouzrokovane troškove.

(6) Zahtjev za nakdonadu troškova podnosi se najkasnije u roku od 15 dana od dana završetka postupka.

(7) O troškovima postupka odlučuje sud u izvršnom postupku i u tom postupku određuje, na prijedlog stranke, izvršenje radi njihova ostvarenja.

III - PREDLAGANJE I ODREĐIVANJE IZVRŠENJA

Član 36.

Prijedlog za izvršenje (1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačen izvršni ili vjerodostojni dokument na osnovu kojeg se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja.

(2) Ukoliko je uz prijedlog za izvršenje podnešen i zahtjev za utvrđivanje dužnikove imovine o rezultatu istrage sud će obavijestiti tražioca izvršenja i ostaviti mu rok da podnešeni prijedlog uredi, odnosno izmijeni i dopuni.

(3) Prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojnog dokumenta mora sadržavati:

1) izvršni zahtjev iz stava 1. ovog člana;

2) zahtjev da sud obaveže izvršenika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana po dostavljanju rješenja, namiri potraživanja zajedno sa odmjerenim troškovima.

(4) Ako se traži izvršenje nad pokretnim stvarima u prijedlogu za izvršenje ne moraju biti bliže naznačene te stvari.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na parnični postupak

22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode o dužini trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Kantonalnog suda broj 126 0 P 064276 15 Gž od 16. marta 2016. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. st. (1) i (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

23. Iako u spisu nema dokaza o tačnom datumu kada je apelant primio Presudu Kantonalnog suda broj 126 0 P 064276 15 Gž od 16. marta 2016. godine, Ustavni sud zapaža da ju je apelant morao primiti prije 11. januara 2018. godine kada je podnio prijedlog za izvršenje pravosnažne presude, pa je Ustavni sud zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu odluku.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na izvršni postupak

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 126 0 P 064276 20 Gži 10 od 12. maja 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporeno rješenje doneseno 12. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 22. juna 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud, prije svega, konstatira da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelant kao tražilac izvršenja pokrenuo na osnovu izvršne isprave protiv izvršenika, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4924/19 od 9. juna 2021. godine, tačka 39, dostupna na www.ustavnisud.ba ) .

a) U odnosu na osporene odluke

31. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi postupali proizvoljno kada su odbili da apelantu dosude naknadu na ime troškova zastupanja po advokatu na ročištu održanom 7. novembra 2018. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

33. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi odbili da apelantu dosude naknadu na ime troškova zastupanja po advokatu na ročištu održanom 7. novembra 2018. godine, uz obrazloženje da navedeni troškovi nisu bili potrebni za izvršenje, u smislu odredbe člana 16. stav 4. u vezi sa članom 36. stav 1. ZIP-a. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe s odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi s tim dali, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Naime, redovni sudovi su ukazali da je apelant bio dužan da u prijedlogu za izvršenje navede tačan iznos potraživanja doprinosa i podnese obračun tih doprinosa, shodno odredbi člana 36. stav 1. ZIP-a, te na takav način izbjegne prouzrokovanje troškova održavanja ročišta. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da nije sud četvrte instance, te da ocjena koji su troškovi bili neophodni radi vođenja postupka spada u ingerenciju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da odlukom o troškovima postupka u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog postupka na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda u tom pogledu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 987/20 od 8. septembra 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

35. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).

36. Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).

Period koji se uzima u obzir

37. Ustavni sud primjećuje da je predmetni izvršni postupak započeo 11. januara 2018. godine apelantovim podnošenjem prijedloga za izvršenje, te da je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 12. maja 2020. godine. Stoga će Ustavni sud kao relevantni period trajanja predmetnog postupka razmatrati period od 11. januara 2018. godine do 12. maja 2020. godine, dakle period od dvije godine i četiri mjeseca.

Analiza dužine trajanja izvršnog postupka

38. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud najprije zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je po zakonu hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnom postupku trebalo riješiti, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.

39. Analizirajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud održao ročište od 7. novembra 2018. godine, 10 mjeseci nakon što je apelant podnio prijedlog za izvršenje (11. januara 2018. godine), te da je donio rješenje o izvršenju 28. novembra 2018. godine. Općinski sud je zatim 22. novembra 2019. godine donio odluku po prigovoru protiv rješenja o izvršenju koji je apelant izjavio 7. decembra 2018. godine, dakle nakon skoro godinu dana. Analizirajući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je odluku po apelantovom prigovoru donio 12. maja 2020. godine, tri i po mjeseca nakon zaprimanja predmetnog spisa na postupanje. Posmatrajući, sa druge strane, apelantovo ponašanje, Ustavni sud primjećuje da apelant u prijedlogu za izvršenje od 11. januara 2018. godine nije označio tačan iznos potraživanja na ime doprinosa zbog čega je predložio da se kao dokaz provede vještačenje po vještaku ekonomske struke, zbog čega je sud održao ročište od 7. novembra 2018. godine. Iz navedenog dakle proizlazi da je apelant u određenoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog izvršnog postupka. Ustavni sud zapaža i da je apelant u predmetnom izvršnom postupku koristio sve raspoložive pravne lijekove (prigovor i žalbu). Ustavni sud podsjeća da, shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda, korištenje raspoloživih procesnih mehanizama od stranaka u postupku, uključujući i većinu ili sve pravne lijekove, predstavlja objektivne okolnosti koje utječu na dužinu trajanja određenog postupka koje se kao takve ne mogu staviti na teret državi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 787/19 od 14. oktobra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropski sud, Eckle protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 15. jula 1982. godine, stav 82; Cesarini protiv Italije, presuda od 12. oktobra 1992. godine, st. 19–20; O'Neill i Lauchlan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavke br. 41516/10 i 75702/13, presuda od 28. juna 2016. godine, stav 92). Ustavni sud nadalje primjećuje da su potraživanja na ime doprinosa, radi čijeg namirenja je predmetni izvršni postupak vođen, isplaćena apelantu 27. novembra 2019. godine, dakle sedam mjeseci prije podnošenja apelacije, te da se ostatak postupka vodio isključivo povodom troškova zastupanja na ročištu od 7. novembra 2018. godine, koji postupak je rezultirao negativno po apelanta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, iako su postojali periodi pasivnosti u radu Općinskog suda, apelant, koji je pri tome doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, nije žrtva kršenja ustavnih prava, niti je usljed dužine trajanja predmetnog postupka pretrpio bilo kakvu štetu.

40. Stoga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant argumentaciju o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge zbog kojih su odbili da apelantu dosude naknadu na ime troškova zastupanja po advokatu na ročištu održanom 7. novembra 2018. godine, koje razloge Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnim.

43. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku jer je na dužinu trajanja predmetnog postupka utjecao apelant, kao i objektivna okolnost da je apelant bezuspješno koristio sve raspoložive pravne lijekove, te uzimajući u obzir da je potraživanje koje je u konkretnom slučaju bilo predmet izvršenja namireno apelantu sedam mjeseci prije podnošenja apelacije, dok se ostatak postupka vodio isključivo povodom troškova zastupanja na jednom održanom ročištu, a pri tome apelant usljed dužine trajanja predmetnog postupka nije pretrpio bilo kakvu štetu.

44. Na osnovu člana 18. st. (1) i (3) tačka c) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2097/20 (I. O.) | Sudska praksa | Aktio