Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-943/20 („GRANMIR & Co. d.o.o. Međugorje/Čitluk)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Djelotvoran pravni lijek
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Opća zabrana diskriminacije
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH
Predmeti (1)
AP-943/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 943/20, rješavajući apelaciju GRANMIR & Co. d.o.o. Međugorje/Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio GRANMIR & Co. d.o.o. Međugorje/Čitluk protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 127269 18 Rev od 5. novembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 127269 16 Pž od 6. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. GRANMIR & Co. d.o.o. Međugorje/Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Međugorja, kojeg zastupa Ahmed Žilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 127269 18 Rev od 5. novembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 127269 16 Pž od 6. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Dragutina Bošnjaka (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 24. juna i 3. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. jula do 15. septembra 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 127269 13 Ps od 18. aprila 2016. godine odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelant na ime izvršenih advokatskih usluga isplati iznos od 73.197,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu isplati troškove parničnog postupka. Istom presudom je odbijen prijedlog tužitelja kao predlagača za određivanje mjere osiguranja kojom je tražio da se apelantu zabrani otuđenje nekretnine pobliže označene u izreci presude koja bi ostala na snazi do pravomoćnosti odluke u predmetnom parničnom postupku. Presudom je obavezan tužitelj da apelantu naknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je tužitelj kao punomoćnik zastupao apelanta i obavljao advokatske usluge za period od 1. oktobra 2009. godine do 1. decembra 2012. godine. Općinski sud je na osnovu tužiteljevog iskaza utvrdio da je tužitelj bio u poslovnom odnosu s apelantom u postupku kupnje Hotela „Pax“, da je u vezi s tim sačinjen „đentlmenski sporazum“ o ulasku u postupak kupnje. Utvrđeno je da je tužitelj advokatske usluge izvršavao u skladu sa Sporazumom o međusobnim pravima i obavezama u postupku kupnje Hotela „Pax“ d.o.o. Međugorje od 1. oktobra 2009. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum), te za navedene usluge izdao račun broj 01/2001 (u daljnjem tekstu: utuženi račun) u iznosu od 138.197,00 KM. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da apelant nije osporavao da je zaprimio utuženi račun, niti je sporna činjenica da je po tom računu tužitelju 20. decembra 2011. godine platio iznos od 20.000,00 KM, 25. januara 2012. godine iznos od 20.000,00 KM i 7. februara 2012. godine iznos od 10.000,00 KM. Općinski sud je naveo da je tužitelj na glavnoj raspravi i tijekom cijelog postupka isticao činjenicu da je Sporazumom ugovorio s tadašnjim apelantovim predstavnicima da će mu advokatska usluga biti plaćena u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Advokatska tarifa) jer tužitelj nikada ne bi pristao da obavi tako obiman posao sa ograničenom Advokatskom tarifom, u skladu sa izmjenama Zakona o advokaturi, a Zakon o izmjenama Zakona o advokaturi nikada nije prihvatila Advokatska komora Federacije BiH, niti je ikada u skladu s njim uskladila Advokatsku tarifu.
7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom odredaba člana 1. Advokatske tarife („ukoliko pismenim ugovorom između advokata i njegovog klijenta nije ugovoreno drugačije, advokatu pripada nagrada za rad po odredbama Advokatske tarife“) i člana
31. Zakona o advokaturi Federacije BiH („advokat ima pravo da zahtijeva i primi nagradu za izvršeni rad i nadoknadu troškova nastalih u vezi sa radom u skladu sa Advokatskom tarifom)“ zaključio da tužitelj kao apelantov punomoćnik nije ugovorio plaćanje advokatske nagrade u skladu sa Advokatskom tarifom, dok odredbe Sporazuma ne sadrže odredbe o navedenom. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je iz cjelokupne dokazne građe vidljivo da između tužitelja i apelanta nije bilo sačinjenog ugovora o zastupanju, odnosno tužitelj nije dokazao da je postojao bilo kakav ugovor. Općinski sud je pojasnio da je članom 1. Advokatske tarife propisano da advokat i njegov klijent mogu pismenim ugovorom regulirati drugačiju vrstu nagrade od one koja je propisana Advokatskom tarifom. Dakle, za navedeni ugovor pismena forma je bitan element ugovora kojim advokat i njegov klijent ugovaraju iznos naknade i troškova za advokatske usluge u visini različitoj od iznosa određenog Advokatskom tarifom. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da nije osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev za naknadu utuženog računa, koji tužitelj bazira na činjenici koju dokazuje putem saslušanih svjedoka, da je sa strankama dogovoreno plaćanje nagrade i naknade za rad advokata u skladu sa Advokatskom tarifom jer se radi o kompleksnom poslu koji uključuje sređivanje zk. stanja, zastupanje u postojećim parničnim i inspekcijskim poslovima, te niz drugih poslova jer su obje ugovorne strane bile svjesne da se radi o postupcima koji zahtijevaju pojačanu pažnju i skoro svakodnevno angažiranje na rješavanju. Općinski sud je naveo da Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi sadrži naprijed navedena ograničenja koja su imperativne pravne odredbe, a član 1. Advokatske tarife propisuje obaveznu pismenu formu ugovora o nagradi i naknadi troškova za rad advokata. Prema ocjeni Općinskog suda, svaki usmeni dogovor stranaka u konkretnom slučaju je bez pravnog značaja.
8. Odluku o mjeri osiguranja Općinski sud je donio primjenom člana 269. stav 1. i člana 271. ZPP-a, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na str. 11. i 12. obrazloženja.
9. Odlučujući o tužiteljevoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 127269 16 Pž od 6. marta 2018. godine kojom je žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev te obavezan apelant da tužitelju na ime izvršenih advokatskih usluga isplati utuženi iznos sa zateznom zakonskom kamatom i troškovima postupka, dok je tužitelju odbijen zahtjev za isplatu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da iz spisa proizlazi nespornim da je tužitelj „po punomoćima koje je dobijao od apelanta izvršio tražene poslove“, da o poslovima zastupanja nisu zaključili ugovor u smislu člana 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi, da je tužitelj na ime izvršenih poslova u ime i za račun apelanta ispostavio apelantu utuženi račun na iznos od 138.197,00 KM, da apelant nikad nije prigovorio utuženom računu, nego je, naprotiv, po tom računu izvršio tri uplate u ukupnom iznosu od 50.000,00 KM. Prema popisu obavljenih radnji iz utuženog računa koje je tužitelj obavljao za apelanta, za većinu tih radnji (ishodovanje raznih isprava kod organa uprave, predaja dokumentacije, dopuna dokumentacije, predavanje raznih prijava, ishodovanje rješenja o upisu promjena u sudski registar, reguliranje odnosa između društva tuženog i drugih pravnih i fizičkih lica i sl.), prema ocjeni Kantonalnog suda, nije propisana pismena forma, pa u tim situacijama nije bila potrebna ni pismena forma za zaključenje ugovora o zastupanju. Međutim, Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi je lex specialis u odnosu na Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji je lex generalis, koji ne govori ništa drugo nego da ugovor o zastupanju mora biti u pismenoj formi, ako se njime određuje nagrada punomoćniku u iznosu većem od nagrade predviđene odredbom člana 1. navedenog zakona. Kako se Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi ne predviđa posebna pismena forma za zaključenje ugovora o zastupanju, a imajući u vidu utvrđenje nespornih činjenica, Kantonalni sud je zaključio da su parnične stranke zaključile ugovor o zastupanju, odnosno da je ugovor valjan iako nije zaključen u pismenoj formi, zbog čega je uvažio tužiteljevu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je tužiteljevom tužbenom zahtjevu udovoljio u cijelosti, pozivom na odredbe člana 17. stav 1, člana 262. stav 1. i člana 749. ZOO-a (ugovor o punomoćstvu je u širem smislu zapravo ugovor o nalogu iz odredbe člana 749. ZOO-a).
11. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 73. ZOO-a kojom je propisano da se ugovor za čije se sklapanje zahtijeva posebna pismena forma smatra valjanim iako nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne strane izvršile u cijelosti ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog kojeg je forma propisana očito proizlazi što drugo. U vezi s tim, a imajući u vidu činjenice da apelant nije sporio izvršenje poslova koje je tužitelj preduzeo kao njegov punomoćnik, da nije prigovarao utuženom računu ispostavljenom po osnovu izvršenih poslova, da je po tom računu izvršio tri uplate tužitelju, Kantonalni sud je ocijenio da je apelant svoju obavezu izvršio u pretežnom dijelu. Naime, činjenice neosporavanja i nevraćanja utuženog računa, kao i činjenica plaćanja po tom računu u tri navrata govore da ni apelantu po osnovu računa ništa nije bilo sporno ni u opisu ni količini izvršenih poslova, a niti u njegovoj cijeni, što potvrđuje tužiteljev iskaz da je apelant prilikom dogovaranja uslova ovog pravnog posla bio upoznat o jediničnoj cijeni poslova mimo člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi i da je pristao na to. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je u postupku saslušan i svjedok Tonko Ivanković, koji je bio prisutan prilikom dogovora sa tužiteljem oko angažiranja na poslovima zastupanja apelanta, koji je jasno kazao da je tužitelj upoznao apelanta da se na plaćanje nagrade neće primjenjivati ograničenje iz Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi jer se radi o poslovima milionske vrijednosti i da je on pristao na to. S obzirom na iznesene nesporne činjenice zaprimanja i neosporavanja računa, plaćanja po tom računu u tri navrata, te iskaza saslušanog svjedoka i tužitelja u svojstvu parnične stranke, Kantonalni sud je zaključio da su stranke dogovorile plaćanje za obavljene usluge u skladu s Advokatskom tarifom, bez ograničenja sadržanog u Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi, i da je ugovor izvršen u pretežnom dijelu pa se ima smatrati da je pravno valjan u smislu odredbe člana 73. ZOO-a iako nije zaključen u pismenom obliku.
12. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Ps 127269 18 Rev od 5. novembra 2019. godine odbio reviziju.
13. Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilnom primjenom materijalnog prava, tj. odredbi čl. 17, 262. i 749. ZOO-a tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je ugovor o zastupanju neformalni pravni posao, kao i ugovor o nalogu (član 749. ZOO-a), koji se smatra da je sklopljen kada su se ugovarači dogovorili o bitnim elementima ugovora. Vrhovni sud se pozvao i citirao odredbe člana 749. stav 1, člana 751. stav 1. i člana 762. stav 1. ZOO-a iz kojih proizlazi da je ugovor o nalogu dvostrani ugovor u kojem se jedna od ugovornih strana, nalogoprimac, obavezuje da će izvršiti nalog prema primljenim uputstvima, dok je obaveza nalogodavca da nalogoprimcu isplati naknadu po obavljenom poslu. U konkretnom slučaju tužitelj zahtijeva isplatu nagrade za poduzimanje pravnih radnji za apelanta pred nadležnim organima u periodu od 2009. do 2012. godine temeljem zaključenog ugovora o zastupanju koji je u pravilu neformalan kao i ugovor o nalogu. Kod utvrđenja da je tužitelj kao advokat sa apelantom zaključio ugovor o zastupanju, kao i činjenice da su se saglasili, s obzirom na milionsku vrijednost spora, da se na plaćanje nagrade neće primjenjivati ograničenja iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi, da je temeljem punomoći tužitelj poduzimao za apelanta određene radnje pred nadležnim organima, a da suprotno tome apelant nije u cijelosti izvršio svoju zakonsku obavezu na način da za izvršene usluge nije izvršio isplatu po ispostavljenom računu, Vrhovni sud je ocijenio da tužitelju kao punomoćniku stranke u postupku pripada pravo da od apelanta zahtijeva isplatu naknade za zastupanje u skladu sa Advokatskom tarifom bez ograničenja s obzirom na utvrđenu visinu vrijednosti predmeta spora koja je bila na snazi u trenutku kada je rad izvršen. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istaknuo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je ugovor o zastupanju pravno valjan bez obzira na to što nije zaključen u pismenoj formi, te da tužitelju pripada pravo na isplatu utuženog iznosa za izvršene radnje, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 17, 262. i 762. stav 1. ZOO-a.
14. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani ni apelantovi revizioni prigovori o pogrešnoj primjeni Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi budući da tim zakonom nije propisana posebna forma za zaključivanje spornog ugovora. Kako su, dakle, parnične stranke u pretežnom dijelu izvršile svoje ugovorene obaveze, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je ugovor pravno valjan u smislu odredbe člana 73. ZOO-a bez obzira na činjenicu što nije zaključen u pismenoj formi.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opća zabrana diskriminacije iz člana
1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Također ističe da su mu povrijeđena i prava iz tačaka 6, 7. i 15. Aneksa I Ustava BiH.
16. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vrlo opširnim apelacionim navodima apelant je istakao da je Vrhovni sud u osporenoj presudi derogirao primjenu Zakona o advokaturi koji je lex specialis koji odstupa i koji svojom pravnom snagom nadjačava opći zakon (ZOO koji je lex generalis) koji je primijenio Vrhovni sud. Apelant smatra da bilo kakav obračun izvršenih/pruženih advokatskih usluga, ispostavljanje računa za pružene advokatske usluge i naplata po istim računima koje je advokat ispostavio, pa i naplatio svom klijentu – nije uopće pravno utemeljen bez obavezne, uporedne i cjelovite primjene i Zakona o advokaturi, Kodeksa advokatske etike i Advokatske tarife, koji propisi se mogu posmatrati kao lex specialis u odnosu na ZOO koji je lex generalis. U vezi s tim, apelant je ukazao na odredbe čl. 16, 31. i 58. Zakona o advokaturi, te odredbe čl. 1. i 28. Advokatske tarife, koje je citirao, naglasivši da te odredbe insistiraju da je uslov punovažnosti ugovora (zaključenog između advokata i klijenta) da bude zaključen u pismenom obliku, odnosno da te odredbe predstavljaju obavezujući set normi koje su in concreto – lex specialis. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi ignorirao obavezujuće normativne akte u kojima je decidirano i nedvojbeno propisano da treba da bude zaključen pismeni ugovor između advokata i njegovog klijenta („ukoliko pismenim ugovorom između advokata i njegovog klijenta nije ugovoreno drugačije...“) da bi došlo do plaćanja advokata od njegovog klijenta. Apelant navodi da je osporenom presudom grubo prekršen Zakon o advokaturi na njegovu štetu.
17. Osim toga, apelant navodi da u konkretnom slučaju postoji sukob interesa zbog statusa povezanih lica neprihvatljivih u advokatskoj profesiji. U tom smislu je naveo da je tužitelj kao advokat 24. augusta 2012. godine u svim predmetima otkazao punomoć apelantu, ali da je u Presudi koju je donio Kantonalni sud broj 58 0 Ps 012101 13 Pž 2 od 18. januara 2013. godine zastupao tužitelja Hotel „Pax“ (čiji je apelant osnivač) u predmetu protiv tužene Federacije BiH. U vezi s tim, apelant navodi da je tužitelj morao znati da je 2. marta 2010. godine zaključen ugovor o preuzimanju vlasničkog dijela kojim je apelant kao kupac kupio 100% temeljnog kapitala Hotela „Pax“. Također, apelant navodi da je tužitelju moralo biti poznato da je i ugovor o poslovnoj saradnji od 12. oktobra 2011. godine zaključen između Hotela „Pax“ (zastupanog po Indiri Bošnjak
– tužiteljevoj supruzi) i apelanta. Slijedom navedenog, apelant smatra da je tokom čitavog postupka pred prvostepenim sudom, drugostepenim sudom, kao i pred revizionim sudom, na apelantovu štetu, višekratno prekršen član 301. stav 2. ZPP-a jer je sud propustio utvrditi da tužitelj kao advokat nije obavljao svoju dužnost u skladu sa Zakonom o advokaturi.
II.Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude, i suprotno apelacionim navodima, smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Smatra da je osporena odluka donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu počinjene povrede apelantovih ustavnih prava na koje ukazuje apelacijom, pa je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
20. Tužitelj je naveo da je predmetna apelacija neosnovana iz razloga što pobijanim presudama nisu povrijeđena apelantova temeljna prava propisana Evropskom konvencijom i Ustavom BiH pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. Tužitelj je opisao hronologiju predmetnog postupka, te naveo pravne stavove i zaključke redovnih sudova, naglasivši da je iz apelacije evidentno da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 25/02, 40/02, 29/03, 18/05, 68/05 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 25/02 i 40/02) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 16. stav 1. tačka 1.
Kodeksom advokatske etike polazeći od temeljnih vrijednosti društva, uređuju se ukupna načelna pravila koja su za advokate i advokatske pripravnike opće obavezna pri obavljanju advokatske djelatnosti. Kodeksom advokatske etike uređuju se, između ostalih, slijedeća pitanja:
1. Opće, profesionalne i osnovne dužnosti i to:
a) savjesnost,
b) čuvanje nezavisnosti,
c) diskrecija i službena tajna,
d) zabrana zastupanja gdje postoji sukob interesa,
e) rukovanje sa tuđim imovinskim vrijednostima.
Član 31.
Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljem tekstu: Tarifa) određuje nagrade za rad i troškove nastale vršenjem advokatske djelatnosti kao i primjenu i stupanje na snagu ove tarife.
Skupština Federalne advokatske komore predlaže Tarifu koju odobrava Federalno ministarstvo pravde nakon konsultacija sa ostalim relevantnim ministarstvima.
Tarifa se objavljuje u "Službenim novinama Federacije BiH".
Advokat ima pravo da zahtijeva i da primi nagradu za izvršeni rad i nadoknadu troškova nastalih u vezi sa radom, u skladu sa odredbama Tarife.
Sudovi i drugi organi u odluci o troškovima postupka određivaće naknadu za pruženu pravnu pomoć stranci od strane advokata prema odredbama Tarife koja je važila u momentu pružanja pravne pomoći.
Član 58.
Pod težom povredom dužnosti urednog obavljanja djelatnosti i čuvanja ugleda advokature smatra se svako teže narušavanje dužnosti, ugleda i advokatskog kodeksa etike, a naročito:
1. očigledno nesavjesno obavljanje djelatnosti advokata ili advokatskog pripravnika, 2. bavljenje poslovima koji su nespojivi sa ugledom i nezavisnošću advokature, 3. povreda dužnosti čuvanja advokatske tajne, i 4. zahtijevanje naknade veće od propisane Tarifom ili od ugovorene.
Lakše povrede dužnosti urednog izvršavanja djelatnosti i čuvanja ugleda advokature su sve povrede koje u sebi ne sadrže elemente teže povrede urednog obavljanja djelatnosti i čuvanja ugleda advokature.
22. Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 18/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
U Zakonu o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 40/02) u članu 31. stav 5. mijenja se i glasi:
"Nagrada advokatima za pruženu pravnu pomoć stranci na sudu ili pred drugim organima u toku jedne rasprave ili jedne poduzete pravne radnje (pismena) u:
parničnom i vanparničnom postupku, krivičnom postupku, postupku stečaja i likvidacije, zemljišno-knjižnom postupku, upravnom postupku, upravnom sporu, izvršnom postupku, postupku za upis u registar društva, postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, odnosno svim drugim radnjama koje poduzima advokat pružajući pravnu pomoć stranci, ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u Federaciji Bosne i Hercegovine".
Iza stava 5. istog člana dodaju se novi st. 6. i 7. koji glase:
"Sudovi i drugi državni organi u odluci o troškovima postupka advokata za pružanje pravne pomoći stranci određivat će nagradu advokatu prema odredbama stava 5. ovog člana, ukoliko je nagrada advokata po advokatskoj tarifi viša od iznosa iz stava 5., osim ukoliko je advokat sa svojim klijentom ugovorio visinu nagrade u pisanom obliku u skladu sa važećim propisima, što ne može opteretiti suprotnu stranu.
Skupština Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine uskladit će advokatsku tarifu sa odredbama iz stava 5. ovog člana".
23. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije BiH“ br. 22/04 i 24/04 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ukoliko pismenim ugovorom između advokata i njegovog klijenta nije ugovoreno drugačije, advokatu pripada nagrada za izvršeni rad po odredbama ove Tarife.
Ugovaranja nagrade Član 28. stav 1.
Advokat može slobodno ugovoriti visinu nagrade sa svojim klijentom neovisno od odredaba ove Tarife. Uslov za punovažnost ovog ugovora je da bude sačinjen u pismenom obliku i da nije protivan važećim propisima Bosne i Hercegovine.
Smatraće se da je uslov pismenog zaključivanja ugovora zadovoljen i u slučaju izmjene pisama, fax ili e-mail poruka. Kao ugovor se neće priznati odredbe koje su dodane u tekst punomoći ili bilo kojeg drugog dokumenta koji nema karakter ugovora o zastupanju.
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 301. stav (2) (2) Ako sud utvrdi da punomoćnik koji je advokat ne obavlja svoju dužnost u skladu sa Zakonom o advokaturi, sud će o tome izvijestiti nadležnu advokatsku komoru, i, ako je to moguće, stranku koju advokat zastupa.
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17. stav (1) (1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
Kad je izvršen ugovor kome nedostaje forma Član 73.
Ugovor za čije se zaključenje zahteva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u celini ili u pretežnom delu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizilazi što drugo.
Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja Član 262. stav (1) (1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.
Isplata naknade Član 762. stav (1) (1) Ukoliko nije drukčije ugovoreno, nalogodavac je dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu po obavljenom poslu.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 127269 18 Rev od 5. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 13. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 13. i 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Također ističe da su mu povrijeđena i prava iz tačaka 6, 7. i 15. Aneksa I Ustava BiH.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
33. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju odlučivalo o osnovanosti tužiteljevog zahtjeva da mu apelant isplati dug, te da se, dakle, radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obaveza tako da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.
34. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je Vrhovni sud derogirao primjenu Zakona o advokaturi koji je lex specialis koji odstupa i koji svojom pravnom snagom nadjačava opći zakon (ZOO koji je lex generalis) koji je primijenio Vrhovni sud, posebno imajući u vidu da odredbe čl. 16, 31. i 58. Zakona o advokaturi, te odredbe čl. 1. i 28. Advokatske tarife insistiraju da ugovor između advokata i klijenta bude zaključen u pismenom obliku. Također, apelant ukazuje da u konkretnom slučaju postoji sukob interesa, odnosno da je na njegovu štetu višekratno prekršen član 301. stav 2. ZPP-a.
35. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
37. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu na ime izvršenih advokatskih usluga isplati iznos od 73.197,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka i pri tome se pozvao na relevantne odredbe ZOO-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi kao nesporno da je tužitelj kao advokat sa apelantom zaključio ugovor o zastupanju, kao i činjenice da su se saglasili, s obzirom na milionsku vrijednost spora, da se na plaćanje nagrade neće primjenjivati ograničenja iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi, da je temeljem punomoći tužitelj poduzimao za apelanta određene radnje pred nadležnim organima, a da apelant nije za izvršene usluge izvršio isplatu po ispostavljenom računu. Stoga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude zaključio da tužitelju kao punomoćniku stranke u postupku pripada pravo da od apelanta zahtijeva isplatu naknade za zastupanje u skladu sa Advokatskom tarifom bez ograničenja, s obzirom na utvrđenu visinu vrijednosti predmeta spora koja je bila na snazi u trenutku kada je rad izvršen. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude zaključio da je ugovor o zastupanju pravno valjan bez obzira na to što nije zaključen u pismenoj formi, te da tužitelju pripada pravo na isplatu utuženog iznosa za izvršene radnje, kako proizlazi iz odredbe čl. 17, 73, 262. i 762. stav 1. ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju osporene odluke eksplicitno obrazložio zašto u konkretnom slučaju nisu primijenjene odredbe Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi budući da tim zakonom nije propisana posebna forma za zaključivanje spornog ugovora pa je valjan iako nije zaključen u pisanoj formi. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2069/20 od 15. jula 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U presudi osporenoj tom apelacijom (koju je Ustavni sud odbacio kao prima facie neosnovanu) Vrhovni sud je, između ostalog, kao i u presudi koja je osporena apelacijom o kojoj Ustavni sud odlučuje ovom odlukom, istakao „da je neutemeljen apelanticin prigovor o pogrešnoj primjeni Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije BiH, odnosno navod da ugovor o besplatnom zastupanju nije zaključen budući da njime nije propisana posebna forma za zaključivanje ovog ugovora, te je samim time on valjan iako nije zaključen u pismenoj formi. Vrhovni sud je istakao da, imajući u vidu odredbu člana 73. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da se ugovor za čije se zaključenje zahtijeva pismena forma smatra punovažnim iako nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne strane izvršile u cijelosti ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju. Vrhovni sud je istakao da su u predmetnom slučaju parnične stranke u pretežnom dijelu izvršile svoje ugovorene obaveze, pa da je stoga pravilan zaključak drugostepenog suda da je on pravno valjan u smislu odredbe člana 73. ZOO-a, bez obzira na činjenicu da nije zaključen u pismenoj formi. Vrhovni sud je istakao da je osim navedenog ugovor o zastupanju neformalan pravni posao, kao i ugovor o nalogu (u skladu sa članom 749. ZOO-a), koji se smatra da je sklopljen kada su se ugovarači dogovorili o bitnim elementima ugovora“. Nadalje, Vrhovni sud je u predmetnoj odluci „naglasio da je stoga pravilan zaključak nižestepenih sudova da je ugovor o zastupanju pravno valjan bez obzira što nije zaključen u pisanoj formi [...].“ Raspravljajući navode apelacije u tom predmetu, Ustavni sud je zaključio „da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi.“ Dovodeći u vezu navedenu praksu sa obrazloženjem Vrhovnog suda u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je dato obrazloženje saglasno sa zauzetom praksom Ustavnog suda.
38. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant u svjetlu navoda o kršenju prava na pravično suđenje ukazao da u konkretnom slučaju postoji sukob interesa, odnosno da je na njegovu štetu višekratno prekršen član 301. stav 2. ZPP-a jer je sud propustio utvrditi da tužitelj kao advokat nije obavljao svoju dužnost u skladu sa Zakonom o advokaturi. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz apelacije i dokumenata dostavljenih uz apelaciju (apelant uz apelaciju nije dostavio svoju reviziju), odnosno iz osporenih odluka ne proizlazi da je apelant u toku postupka pred redovnim sudovima isticao te navode, pa se o njima redovni sudovi nisu mogli ni izjasniti, zbog čega Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. S obzirom na to da to nije uradio pred redovnim sudom, apelant ne može s uspjehom iznositi takve navode prvi put pred Ustavni sud i očekivati da Ustavni sud sada o tome odlučuje, a da nije data mogućnost redovnom sudu da otkloni eventualne propuste.
39. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka, suprotno apelantovim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na njegovu štetu. Dovodeći u vezu obrazloženja osporenih presuda s odredbama propisa na koje su se Kantonalni i Vrhovni sud pozvali u osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka nemaju elemente koji ukazuju na to da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, koje okolnosti bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova. Ostala prava
40. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opća zabrana diskriminacije iz člana
1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te prava iz tačaka 6, 7. i 15. Aneksa I Ustava BiH. Apelant ne obrazlaže posebno kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru tvrdnji o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju tih prava, također, neosnovani. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se obaveže apelant da mu na ime izvršenih advokatskih usluga isplati utuženi iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka, pri čemu je detaljno i jasno obrazložio svoju odluku uz pozivanje na relevantne propise materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
42. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opće zabrane diskriminacije iz člana
1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te prava iz tačaka 6, 7. i 15. Aneksa I Ustava BiH kada se tvrdnje o kršenju tih prava temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić