Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3548/20 (K.L.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Povreda
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Istraga
  • Član 2. EK – pravo na život - općenito
  • Izuzetna dopustivost - nema odluke suda
  • Pozitivna obaveza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3548/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3548/20, rješavajući apelaciju K. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija K. L..

Utvrđuje se povreda prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u predmetu Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka, Podružna kancelarija Mrkonjić Grad broj T13 2 KT 0001996 18.

Nalaže se Okružnom javnom tužilaštvu Banja Luka da poduzme sve potrebne mjere u cilju poštivanja garancija predviđenih članom II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i članom

2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i da, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu K. L.

u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 5.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu K. L. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. K. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Goran Marić advokat iz Banja Luke, podnio je 1. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neefikasnosti istrage smrti njegovog sina u predmetu Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka, Podružna kancelarija Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) broj T13 2 KT 0001996 18.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog tužilaštva je zatraženo 31. maja 2021. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Okružno tužilaštvo je odgovor dostavilo 8. juna 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantov sin N.L., radnik ŠG „Gorica“ Šipovo smrtno je stradao na radnom mjestu 26. oktobra 2015. godine.

6. Centar javne bezbjednosti Banjaluka PJ Šipovo je 23. novembra 2015. godine Okružnom tužilaštvu dostavio izvještaj broj: 10-9/01230.1-731/15 od 17. novembra 2015. godine, povodom smrti apelantovog sina.

7. Okružno tužilaštvo je 21. februara 2017. godine donijelo naredbu broj TI3 2 KTA 0001996 15 o neprovođenju istrage povodom smrti apelantovog sina koja se desila 26. oktobra 2015. godine.

8. Iz obrazloženja naredbe proizlazi da analizom svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, priloženim uz Izvještj CJB Tužilaštvo izvelo zaključak da je do stradanja apelantovog sina došlo isključivo njegovim propustom. S tim u vezi je ukazano da su uviđaju na licu mjesta zajedno sa ovlaštenim službenim licima, prisustvovali inspektor Republičke inspekcije rada D.K. kao i mrtvozornik Doma zdravlja Šipovo, dr S.V.. Nakon obavljenog uviđaja i pregleda leša od strane mrtvozornika donesen je zaključak da je smrt nastupila uslijed traumatske povrede glave, pri čemu je došlo do prestanka rada vitalnih funkcija. Obdukcija tijela nije naložena od strane dežurnog tužioca, iz razloga to je isti naveo da će se pregled i obdukcija leša preduzeti uvijek kada u nekom smrtnom slučaju postoji sumnja da je smrt prouzrokovana krivičnim djelom ili da je u vezi sa izvršenjem krivičnog djela. Budući da su u konkretnom slučaju bile poznate sve činjenice, te kako se mrtvozornik, koji je izvršio uviđaj i pregled tijela, izjasnio da nema sumnji u nasilnu smrt, samim tim i nema sumnji o postojanju krivičnog djela, pa obdukcija nije naložena.

9. U obrazloženju je dalje ukazano da iz nalaza i mišljenja N.S., vještaka iz oblasti zaštite na radu, proizlazi da je preduzeće “ŠG Gorica” Šipovo postupalo u skladu sa propisima, koji regulišu zaštitu na radu, zatim da se predmetna nesreća na poslu mogla izbjeći da se apelantov sin nije kretao u manipulativnom prostoru dizalice, a naročito pošto ga je na to usmeno upozorio i otpremač S.M., te da su se posljedice (težina povreda) zbog “ispadanja” trupaca iz grajfera dizalice kamionske, možda mogle i ublažiti da je oštećeni koristio zaštitni šljem, pri obavljanju uobičajenih poslova pri otpremi trupaca.

10. Okružno tužilaštvo je cijenilo i nalaz i mišljenje V.S., stalnog sudskog vještaka mašinske struke, koji je naveo da je do pucanja priključne veze na hidrauličnom crijevu, došlo iznenada zbog razloga koje je veoma teško utvrditi. Navedeno je da je pojava pucanja crijeva i nekontrolisanog curenja hidrauličnog ulja na hidrauličnim radnim postrojenjima česta i u radu sa njima i oko njih neophodno je striktno se pridržavati propisanih zakona i preporuka, koji propisuju proizvođači istih i koje je propisao i sam zakon o radu. U ovom i ni u jednom slučaju nije dozvoljen pristup i zadržavanje u domenu rada dizalice.

11. Prema stavu Okružnog tužilaštva budući da se apelantov sin nalazio u domenu rada dizalice a to nije smio, odnosno nije se kretao u manipulativnom prostoru dizalice, naročito pošto ga je na to upozorio i otpremač S.M., te da nije nosio zaštitni šljem, nesporno proizlazi da predmetna nezgoda na poslu nije krivično djelo.

12. Najzad, u obrazloženju je ukazano da se o nesprovođenju istrage, dostavljanjem jednog primjerka ove naredbe, obavještava porodica apelantovog sina, te se upozoravaju na svoje pravo - na pritužbu kancelariji glavnog tužioca Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka, u roku od 8 dana, od dana njenog prijema.

13. Apelant je 6. marta 2017. godine protiv naredbe o nesprovođenju istrage izjavio pritužbu glavnom tužiocu Okružnog tužilaštva, ističući, pored ostalog, da je da je tužilac morao cijeniti činjenicu da je u momentu, kada je dizalica nosila trupce, došlo do kvara na dizalici, za koji kvar njegov sin ne snosi nikakvu odgovornost, da je saznao da vozilo sa dizalicom nije bilo ni registrovano, te da u tom kontekstu postoje uzročno posljedične veze između radnji radnika na dizalici D.P. i smrti njegovog sina.

14. Okružno tužilaštvo je rješenjem broj T 13 2 KTP 0001996 17 / T 13 2 KT 0001996 15 od 25. maja 2017. godine usvojilo apelantovu pritužbu, ukinulo naredbu o neprovođenju istrage od 21. februara 2017. godine i odredilo da se istraga nastavlja.

15. U obrazloženju rješenja je ukazano da je Kolegij tužilaštva ispitao Naredbu o obustavi istrage i ocjenom svih dokaza u istrazi i na osnovu njihovog vrednovanja, kako pojedinačno tako i svih dokaza zajedno u uzajamnoj logičnoj vezi, zaključio da se ukine Naredba o neprovođenju istrage i da se istraga nastavi.

16. Apelant se podnescima od 24. decembra 2018. godine, 30. decembra 2019. godine, 20. jula i 31. avgusta 2020.godine obraćao Okružnom tužilaštvu sa prijedlogom da se istrga nastavi.

17. Iz dokument predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da je na bilo koji od pobrojanih podnesaka apelant dobio odgovor od Okružnog tužilaštva odnosno da je, u trenutku podnošenja apelacije Ustavnom sudu, imao bilo kakve informacije o eventualnom preduzimanju mjera radi provođenja istrage.

18. Prema dokumentima predočenim Ustavnom sudu Okružno tužilaštvo je 9. aprila 2021. godine podiglo optužnicu protiv D.P. zbog postojanja osnova sumnje da je izvršio krivično djelo izazivanje opšte opasnosti iz člana 402. stav 7. u vezi sa stavom 4. Krivičnog zakona RS. Osnovni sud u Mrkonjić Gradu je rješenjem broj 75 0 K 053274 21 Kps od 15. aprila 2021. godine potvrdio optužnicu i predmet se nalazi u postupku pred ovim sudom.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant tvrdi da su mu zbog neefikasne istrage smrti njegovog sina u predmetu Okružnog tužilaštva prekršena prava iz člana II/3.b), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 2.,3.,6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

20. U prilog ovih tvrdnji apelant je iznio hronologiju događaja (kako je već navedeno u dijelu Činjenice predmeta) te istakao da do trenutka podnošenja apelacije nije obavješten da li je istraga nastavljena. Po njegovom mišljenju okolnost da Okružno tužilaštvo, kako tvrdi, nije nastavilo istragu i nije za period od preko tri godine donijela odluku, u suprotnosti je sa čl. 17. i 233. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS).

21. Najzad, apelant je predložio da Ustavni sud naloži Okružnom tužilaštvu da dovrši istragu, te zatražio da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku dosudi pravičnu naknadu i to za svaku godinu po 300,00 KM, te zakonska zatezna kamata na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene Odlukom Ustavnog suda.

II.Odgovor na apelaciju

22. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da je nakon donošenja rješenja o ukidanju naredbe o obustavi istrage, istraga i nastavljena, da je podignuta optužnica 9. aprila 2021. godine protiv D.P. koja je potvrđena 15. aprila 2021. godine, te da se predmet nalazi u postupku pred Osnovnim sudom u Mrkonjić Gradu. Također, ukazano je i da u vrijeme provođenja konkretne istrage nije postojala zakonska obaveza tužilaštva da oštećenog obavještava o toku istrage.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 53/12, 91/17 i 66/18) koji je važio u vrijeme kada je vođena istraga koja je predmet ovog apelacionog postupka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Princip akuzatornosti Član 16.

Krivični postupak se može pokrenuti i sprovesti samo po zahtjevu tužioca.

Princip legaliteta krivičnog gonjenja Član 17.

Tužilac je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano. Prava i dužnosti tužioca Član 43.

(1) Osnovno pravo i dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela.

(2) Tužilac ima pravo i dužnost da:

a) odmah nakon saznanja da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo, preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlašćenih službenih lica koji pronalaze osumnjičenog i prikupljaju izjave i dokaze,

b) sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom,

v) daje imunitet u skladu sa članom 149. ovog zakona,

g) zahtijeva dostavljanje informacija od državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih lica u Republici Srpskoj,

d) izdaje pozive i naredbe i predlaže izdavanje poziva i naredbi u skladu sa ovim zakonom,

đ) naredi ovlašćenom službenom licu da izvrši naredbu izdatu od suda u skladu sa ovim zakonom,

e) utvrđuje činjenice potrebne za odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu u skladu sa članom 107. ovog zakona,

ž) predlaže izdavanje kaznenog naloga u skladu sa članom 358. ovog zakona,

z) podiže i zastupa optužnicu pred sudom,

i) izjavljuje pravne lijekove i

j) obavlja i druge poslove određene zakonom.

(3) U skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, svi organi koji učestvuju u istrazi dužni su da o svakoj preduzetoj radnji obavijeste tužioca i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.

Naredba o sprovođenju istrage Član 224.

(1) Tužilac naređuje sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.

(2) O sprovođenju istrage donosi se naredba koja sadrži: podatke o osumnjičenom ukoliko je poznat, opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela s navođenjem odredbe krivičnog zakona, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje da je izvršeno krivično djelo i postojeće dokaze. U naredbi će tužilac navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba preduzeti.

(3)Tužilac donosi naredbu da se istraga neće sprovoditi ako je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice učinilo krivično djelo, ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.

(4) O nesprovođenju istrage, kao i o razlozima za to, tužilac će obavijestiti oštećenog i podnosioca prijave u roku od tri dana.

Oštećeni i podnosilac prijave imaju pravo da podnesu pritužbu u roku od osam dana kancelariji tužioca.

Sprovođenje istrage Član 225.

(1) Tokom sprovođenja istrage tužilac može preduzeti sve istražne radnje, uključujući ispitivanje osumnjičenog i saslušanje oštećenog i svjedoka, vršenje uviđaja i rekonstrukcije događaja, preduzimanje posebnih mjera koje obezbjeđuju sigurnost svjedoka i informacija i naređivanje potrebnih vještačenja.

(2) O preduzetim istražnim radnjama sastavlja se zapisnik u skladu sa ovim zakonom.

(3) Ako se osumnjičeni nalazi u pritvoru, naredbu za dovođenje radi ispitivanja izdaje tužilac i o tome obavještava sudiju za prethodni postupak.

Okončanje istrage Član 233.

(1) Tužilac okončava istragu kada utvrdi da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

(2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala, preduzeće kolegijum tužilaštva.

(3) Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U skladu sa članom 18. stav (2). Pravila Ustavnog suda može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini

27. U konkretnom slučaju suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnje o neefikasnost istrage smrti njegovog sina u predmetu Okružnog tužilaštva zbog čega smatra da su mu, pored ostalog, prekršena prava iz člana II/3. b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije. Dakle, predmet osporavanja apelacijom nije odluka u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda već se apelacijom ukazuje na ozbiljna kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

28. Slijedom navedenog, te rukovodeći se dosadašnjom praksom u predmetima koji su pokretali slično pitanje (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1140/19 od 23. juna 2021. godine, tač. 129. i 130. sa referencama na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-862/10 od 16. maja 2013. godine, dostupne na www.ustvnisud.ba), Ustavni sud smatra da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove iz člana 18. st. (2) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant tvrdi da su mu zbog nedjelotvorne istrage prekršena prava iz član II/3.b),

f) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 3., 6. i 8. Evropske konvencije.

31. Ustavni sud ukazuje da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3482/20 od 10. decembra 2020. godine, tačka 30; Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3357/19 od 19. februara 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Rukovodeći se navedenim pravilom, a prevashodno imajući u vidu suštinu navoda iz apelacije, Ustavni sud će u datim okolnostima konkretnog predmeta, iako se apelant nije formalno pozvao na to pravo, apelaciju ispitati s aspekta garancija prava iz član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije.

Pravo na život

32. Član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

a) Pravo na život

33. Član 2. Evropske konvencije glasi:

1. Pravo na život svake osobe zaštićeno je zakonom. Niko ne smije biti namjerno lišen života, osim prilikom izvršenja presude suda kojom je osuđen za krivično djelo za koje je zakonom predviđena ova kazna.

[…]

34. Ustavni sud podsjeća da član 2. Evropske konvencije sadrži dvije suštinske obaveze: opštu obavezu da se zakonom zaštiti pravo na život i zabrana namjernog lišavanja života, ograničena spiskom izuzetaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava- u daljnjem tekstu : Evropski sud, Boso protiv Italije , br. 50490/99, odluka od 5. septembra 2002. godine). S obzirom na svoj osnovni karakter, član 2. Konvencije također sadrži procesnu obavezu sprovođenja efikasne istrage navodnih kršenja njegovog materijalnog djela (vidi, Evropski sud, Armani Da Silva protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. marta 2016. godine, stav 229).

35. U konkretnom slučaju suština apelantovih navoda odnosi se na tvrdnje o neefiksnoj istrazi smrti njegovog sina i uskraćivanju bilo kakvih informacija o tome da li se istraga provodi odnosno da li je nastavljena i pored činjenice da se u više navrta obraćao Okružnom tužilaštvu. Po apelantovom mišljenju, ovakvo postupanje Okružnog tužilaštva je u suprotnosti s čl. 7. i 233. ZKP RS.

36. Ustavni sud podsjeća da se obaveza države da sprovede efikasnu istragu u sudskoj praksi Evropskog suda smatra obavezom svojstvenom članu 2, koja između ostalog zahtjeva da pravo na život bude „zaštićeno zakonom“. Iako nepoštovanje takve obaveze može imati posljedice po pravo zaštićeno članom 13. Evropske konvencije, proceduralna obaveza člana 2. smatra se zasebnom obavezom (vidi, Evropski sud, Ilhan protiv Turske [Vv], aplikacija broj 22277/93, st. 91 -92, ECHR 2000-VII; Oneriıldız protiv Turske [GC], aplikacija broj 48939/99, stav 148, ECHR 2004-KSII; i Šilih protiv Slovenije [GC], aplikacija broj 71463/01, st. 153-54, 9. april 2009. godine) i može dovesti do zaključka o odvojenom i nezavisnom „miješanju“. Ovaj zaključak proizlazi iz činjenice da Evropski sud dosljedno ispituje pitanje procesnih obaveza odvojeno od pitanja poštovanja materijalne obaveze (i, prema potrebi, utvrđuje odvojenu povredu člana 2. zbog toga) i činjenice da je u nekoliko slučajeva utvrdio da je došlo do kršenja procesne obaveze iz člana 2. u odsustvu bilo kakve žalbe u vezi sa njenim suštinskim aspektom (vidi, naprijed citiranu, Šilih, st. 158-59).

37. Najzad, Ustavni sud podsjeća da prema stavu Evropskog suda, da bi se istraga mogla smatrati djelotvornom u smislu člana 2. Evropske konvencije, prvenstveno mora biti „odgovarajuća“, odnosno tokom istrage moraju biti utvrđene sve relevantne činjenice, te kada je to moguće, istraga mora dovesti do identifikacije počinilaca i njihovog kažnjavanja. Dalje, nadležne vlasti moraju preduzeti sve razumne mjere putem kojih će pribaviti i osigurati dokaze u predmetnom slučaju. Zaključci istrage moraju biti utemeljeni na nezavisnoj, objektivnoj i temeljnoj analizi predmeta. Nadležna tijela koja provode istragu moraju biti nezavisna od ostalih lica koja bi mogla, na bilo koji način, biti povezana sa predmetom, i to ne samo u hijerarhijskom nego i u praktičnom smislu. Istraga mora biti provedena ažurno i pravovremeno. Istraga mora biti dostupna porodici žrtve u onoj mjeri u kojoj je potrebno da se zaštite njihova prava. Štaviše, u određenim okolnostima istraga mora biti podvrgnuta i „oku javnosti“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1140/19 od 23. juna 2021. godine, tačka 143., dostupna na www.ustavnisud.ba).

38. Ustavni sud zapaža da je apelantov sin smrtno stradao na radnom mjestu 26. oktobra 2015. godine. CJB je o nesreći na poslu sačinio detaljan Izvještaj koji je Okružnom tužilaštvu dostavljen 23. novembra 2015. godine. Analizom brojnih dokaza koji su bili predočeni uz Izviještaj CJB Okružno tužilaštvo je zaključilo da je do smrti apleantovog sina došlo isključivo njegovim propustom. Slijedom navedenog Okružno tužilaštvo je donijelo Naredbu o neprovođenju istrage 21. februara 2017. godine. Apelant je 6. marta 2017. godine protiv Naredbe o neprovođenju istrage uložio pritužbu Kancelariji glavnog tužioca Okružnog tužilaštva. Kolegij tužilaštva je apelantovu pritužbu ocijenio osnovanom, ukinuo Naredbu o neprovođenju istrage i naložio da se istraga nastavi, a kako je utvrđeno rješenjem Okružnog tužilaštva od 25. maja 2017. godine, o kom je apelant i obavješten 25. maja 2017. godine. Nakon dobijanja ove obavijesti pa do trenutka podnošenja apelacije Ustavnom sudu tj. 1. oktobra 2020. godine apelant nije imao bilo kakva saznanja o eventualnom provođenju istrage.

39. Nadalje, Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelantove tvrdnje istaklo da je nakon donošenja rješenja kojim je ukinuta Naredba o neprovođenju istrage, istraga nastavljena, da je 9. aprila 2021. godine podignuta optužnica koja je potvrđena 15. aprila 2021. godine i da se predmet nalazi u postupku pred nadležnim sudom. Također, ukazano je i da u vrijeme provođenja istrage nije postojala zakonska obaveza obavještavanja apelanta kao oštećenog o toku istrage.

40. Ustavni sud najprije zapaža da je u vrijeme kada se desio sporni događaj, odnosno u vrijeme podnošenja apelacije Ustavnom sudu u primjeni bio ZKP RS („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17 i 66/18). U vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda na snagu je stupio Zakon o izmjenama i dopunama ZKP RS („Službeni glasnik RS“ broj 15/21 od 23. februara 2021. godine) koji u članu 50. propisuje da ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u službenom glasniku, pa proizlazi da je to 3. mart 2021. godine. Nadalje, ovim zakonom je članom 27. izmijenjen dotadašnji član 233. ZKP RS na način da je, pored ostalog, propisana obaveza tužioca da o razlozima zbog kojih istraga nije okončana u roku od šest mjeseci odnosno dodatnim rokovima koje odredi glavni tužilac, obavještava i oštećenog. Imajući u vidu da je u odgovoru na apelaciju tužilaštvo izričito navelo da „u vrijeme vođenja istrage u konkretnom predmetu nije postojala zakonska obaveza tužilaštva da obavještava oštećenog (apelanta) o toku predmetne istrage“, to će Ustavni sud u daljnjim razmatranjima imati u vidu odredbe ZKP RS („Službeni glasnik RS br. 53/12, 91/17 i 66/18) kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme provođenja istrage (vidi, mutatis mutandis, naprijed citiranu Odluku broj AP-1140/19, tačka 139.).

41. Ustavni sud zapaža da je ZKP RS koji se primjenjivao u vrijeme provođenja istrage u konkretnom predmetu („Službeni glasnik RS“, br. 53/12, 91/17 i 66/18) propisuje da se krivični postupak može pokrenuti i sprovesti samo po zahtjevu tužioca (član 16.) te da je tužilac dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je počinjeno krivično djelo (član 17). U tom smislu zakonom su propisane osnovna prava i dužnosti tužioca (član 43.) među kojim i je i da tužilac, odmah nakon saznanja da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo, preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlašćenih službenih lica koji pronalaze osumnjičenog i prikupljaju izjave i dokaze, te sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom. Nadalje, provođenje istrage u skladu sa ovim zakonom podrazumijeva da tužilac (član 224.) naređuje sprovođene istrage ako postoj osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo. O sprovođenju istrage tužilac donosi naredbu koja sadrži: podatke o osumnjičenom ukoliko je poznat, opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela s navođenjem odredbe krivičnog zakona, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje da je izvršeno krivično djelo i postojeće dokaze. Također, tužilac će u naredbi navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba preduzeti. Tokom provođenja istrage tužilac može (član 225.) preduzeti sve istražne radnje, uključujući ispitivanje osumnjičenog i saslušanje oštećenog i svjedoka, vršenje uviđaja i rekonstrukcije događaja, preduzimanje posebnih mjera koje obezbjeđuju sigurnost svjedoka i informacija i naređivanje potrebnih vještačenja. O preduzetim istražnim radnjama sastavlja se zapisnik u skladu sa ovim zakonom. Tužilac okončava istragu (član 233.) kada utvrdi da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu. U slučaju da se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala, preduzeće kolegijum tužilaštva.

42. Ustavni sud zapaža da je Okružno tužilaštvo najprije donijelo Naredbu o nesprovođenju istrage 21. februara 2017. godine tj. nakon nešto više od jedne godine obzirom da iz same Naredbe proizlazi da je CJB Izvještaj o smrti apelantovog sina tužilaštvu dostavio još 23. novembra 2015. godine. Apelantov prigovor na ovu naredbu od 6. marta 2017. godine Kolegij okružnog tužilaštva je ocijenio osnovanim, naredba je ukinuta rješenjem od 25. maja 2017. godine, naloženo je da se istraga nastavi, a o čemu je apelant istog dana i obavješten. Ustavni sud zapaža da je naredba o neprovođenju odnosno provođenju istrage odluka tužioca koja je isključivo u njegovoj diskreciji. Stoga okolnost da je Okružnom tužilaštvu trebalo nešto više od jedne godine od saznanja za smrt apelantovog sina da donese Naredbu o nesprovođenju istrage na temelju dokaza koje je CJB pretočio uz svoj Izvještaj a Kolegiju tužilaštva, na temelju tih istih dokaza, odlučujući po apelantovoj pritužbi, nešto više od dva mjeseca da je ukine i da naloži nastavak istrage, sama po sebi ne upućuje na zaključak da u ovoj fazi nadležno tužilaštvo nije postupalo sa potrebnom marljivošću i ažurno.

43. Nadalje, Naredba o neprovođenju istrage ukinuta rješenjem od 25. maja 2017. godine odnosno naloženo je da se istraga nastavlja. Međutim, iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti kada je istraga i nastavljena, te zbog čega očigledno nije i okončana u roku od šest mjeseci kako je to određeno članom 233. ZKP RS (rješenje kojim je naložen nastavak istrage donijeto je 25. maja 2017. godine a optužnica je podignuta 9. aprila odnosno potvrđena 15. aprila 2021. godine tj. nakon gotovo četiri godine) odnosno kada je istraga i okončana, imajući u vidu da citirana odredba ZKP RS propisuje da se okončanje istrage mora zabilježiti u spis. Nadalje, iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da li su i koje mjere preduzimane od strane kolegija tužilaštva u cilju njenog okončanja. U odgovoru na navede iz apelacije Okružno tužilaštvo se nije izjašnjavalo o tome kada je istraga nastavljena, da li su i koje radnje u cilju provođenja istrage a u smislu člana

225. ZKP RS preduzimane odnosno da li su i koje poteškoće eventualno postojale u provođenju istrage. U tom smislu samo činjenica da je optužnica u ovom predmetu podignuta 9. aprila odnosno potvrđena 15. aprila 2021. godine ne može zadovoljiti standard ažurnog i pravovremenog provođenja istrage imajući u vidu da se sporni događaj odigrao 26. oktobra 2015. godine tj. nakon proteka gotovo šest godina od smrti apelantovog sina odnosno da je nastavak istrage naložen 25. maja 2027. godine tj. nakon proteka gotovo četiri godine.

44. Ustavni sud podsjeća da je procesna obaveza u smislu člana 2. Evropske konvencije o ažurnom i pravovremenom provođenju istrage nezavisna je od konačne odluke kojom se utvrđuje postojanje ili nepostojanje odgovornosti države ili drugih lica. Kad se radi o namjernom oduzimanju života, sama činjenica da su vlasti obaviještene o tome da je došlo do smrtnog slučaja povlači za sobom ipso facto obavezu na osnovu člana 2. da se provode djelotvorna istraga. U slučajevima kada smrt nije izazvana namjerno i na koje se primjenjuje procesna obveza, ova obveza može nastupiti tek nakon što srodnik preminulog pokrene postupak (vidi, naprijed citiranu Šilih, stav 156. sa daljnjim referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Također, iako smrt u sumnjivim okolnostima obično povlači procesnu obvezu na osnovu člana 2., ova obveza obvezuje državu čitavo vrijeme u kojem se od vlasti može s razlogom očekivati preduzimanje mjera radi utvrđivanja okolnosti smrti i odgovornosti (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Brecknell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 32457/04, st. 66-72, od 27. novembra 2007. godine, i Hackett protiv Ujedinjenog Kraljevstva, (dec.) aplikacija broj 34698/04, od 10. maja 2005. godine. Zbog toga, čak i kada postoje prepreke i teškoće koje onemogućavaju napredak u istrazi u određenoj situaciji, brz odgovor vlasti vrlo je važan za održavanje povjerenja javnosti i poštivanje vladavine prava, kao i za sprečavanje bilo kakvog dojma o postojanju dosluha ili tolerancije prema nezakonitim radnjama (vidi, Evropski sud, Paul i Audrey Edwards, aplikacija broj 46477/99, stav 72.,

ECHR 2002-II).

45. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je nadležni CJB o smrti apelantovog sina 26. oktobra 2015. godine dostavio detaljan izvještaj Okružnom tužilaštvu 23. novembra 2015. godine. Nakon razmatranja ovog izvještaja tužilaštvo je donijelo Naredbu o neprovođenju istrage 21. februara 2017. godine koja je po apelantovoj pritužbi ukinuta rješenjem kolegija tužilaštva od 25. maja 2017. godine i naložen je nastavak istrage. Slijedom navedenog proizilazi da se smrt apelantovg sina na temelju do tada prikupljenih dokaza, prema stavu Kolegija tužilaštva kao minimum mogla smatrati sumnjivom i da su postojali elementi za nastavak istrage odnosno da je postojala obaveza preduzimanje mjera radi utvrđivanja okolnosti smrti apelantovog sina i odgovornosti. Nadalje, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o naročito složenom predmetu koji bi opravdao trajanje istrage nakon 25. maja 2017. godine do podizanja i potvrđivanja optužnice u aprilu 2021. godine (nepunih četiri godina) odnosno da se tužilaštvo suočilo sa ozbiljnim preprekama u provođenju istrage koje su bile od odlučujućeg značaja za promptan odgovor i efektivno provođenje istrage. S obzirom da Okružno tužilaštvo u ovom dijelu nije ponudilo bilo kakve razloge i obrazloženja ovakvo postupanje može dovesti u pitanje održavanje povjerenja javnosti i poštivanje vladavine prava, te stvoriti dojam o eventualnom postojanju dosluha ili toleranciji prema nezakonitim radnjama. Također, nije moguće zaključiti da je apelant eventualno svojim postupanjem na bilo koji način doprinio trajanju istrage.

46. U prilog naprijed navedenog Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj U-5/16 od 1. juna 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) predmet ocjene ustavnosti, pored ostalog bio i član 225. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH koji je na identičan način, kao i član 233. stav 2. ZKP RS regulisao da ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala poduzet će kolegij Tužilaštva. U citiranoj Odluci a u vezi sa ovakvim zakonskim rješenjem Ustavni sud je, pored ostalog, istakao (vidi, tačka 76.): „(…) da se krivični postupak provodi s ciljem zaštite osnovnih prava i sloboda čovjeka i građanina, koji u slučaju izvršenja krivičnih djela dobivaju status oštećenih ako im je neko od tih prava i sloboda povrijeđeno odnosno ugroženo. Zbog toga se u istražnom postupku mora imati u vidu oštećeni kao lice čija su prava i slobode povrijeđeni odnosno ugroženi krivičnim djelom. S tim u vezi oštećeni je lice koje je izuzetno zainteresirano za okončanje istražnog odnosno krivičnog postupka. Iz navedenog slijedi da odredbe pravila postupka moraju zadovoljiti načela vladavine prava koja će jamčiti poštovanje prava osumnjičenog i dužnu brigu o zaštiti prava oštećenih odnosno pravičnost istražnog postupka“. Nadalje, Ustavni sud je ukazao (vidi, tačka 77.): „(…) da navedenom zakonskom odredbom nije izričito navedeno da se istraga mora završiti u roku od šest mjeseci, niti je naveden najduži rok u kojem se istraga mora završiti. Dakle, preduzimanje potrebnih mjera radi okončanja istrage isključivo zavisi od diskrecionog ovlaštenja Kolegija Tužilaštva. Odnosno, imajući u vidu ulogu tužioca u Zakonu, koji je također stranka u krivičnom postupku, Ustavni sud nalazi da propisivanjem obaveze Kolegiju Tužilaštva da preduzima potrebne mjere kako bi se okončala istraga, zakonodavac nije pružio odgovarajuće osiguranje da će do okončanja istrage zaista doći. (…). Osim toga, proizlazi da zakonodavac nije propisao mogućnost da oštećeni krivičnim djelom izjavi pritužbu zbog predugog trajanja istražnog postupka tako da oštećeni krivičnim djelom bude u stanju neizvjesnosti da li je to osumnjičeno lice počinilo ili nije to krivično djelo u neograničenom trajanju“(…). Ustavni sud je zaključio da navedeno zakonsko rješenje (vidi, tačka 78.): „(…) ne zadovoljava načelo vladavine prava, odnosno zakonodavac nije vodio računa o pravima osumnjičenih i zaštiti prava oštećenih, čime je ugrozio pravičnost u istražnom postupku sa aspekta razumnog roka“.

47. Slijedom navedenog proizlazi da apelant nije imao mogućnost da na bilo koji način ospori ili dovede u pitanje postupanje nadležnog tužilaštva i dužinu konkretne istrage. U takvoj situaciji samo činjenica da postojeće zakonsko rješenje nije propisivalo i obavezu tužilaštva da apelanta obavijesti o toku istrage ne može biti opravdanje za neizvjesnost u kojoj se apelant nalazio zbog uskraćivanja bar informacije da je nakon usvajanja njegove pritužbe, istraga i nastavljena.

48. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja Okružno tužilaštvo nije postupalo u skladu sa neophodnom marljivošću i sveobuhvatnošću kako se to zahtjeva kada su pitanju krivični predmeti u skladu sa članom 2. Evropske konvencije odnosno da je u istraživanju smrti apelantovog sina izostalo ažurno i pravovremeno provođenja istrage u skladu sa pozitivnom obavezom iz člana 2. Evropske konvencije.

49. Ustavni su zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

50. Apelant je u apelaciji tražio da mu se na ime nematerijalne štete “zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku za svaku godinu isplati iznos od po 300,00 KM uz zakonsku zateznu kamatu za slučaj kašnjenja u isplati”.

51. S obzirom na to da je utvrđena povreda prava na život, Ustavni sud, u smislu člana

74. Pravila Ustavnog suda, smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantu potrebno dodijeliti novčanu naknadu kao satisfakciju za nematerijalnu štetu koja mu je uzrokovana povredom navedenog prava budući da šteta koju je pretrpio apelant „ne može biti nadoknađena pukim utvrđivanjem povrede“ (mutatis mutandis, Evropski sud, M. i drugi protiv Hrvatske, presuda od 2. maja 2017. godine, stav 100). S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na sadržaj navedene odredbe Pravila prema kojoj Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu (stav 1) pri čemu se novčana naknada određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Evropskog suda i Ustavnog suda (vidi, Evropski sud, Jularić protiv Hrvatske od 20. januara 2011. godine, tač. 49. do 51; Evropski sud, Bişar Ayhan i drugi protiv Turske od 18. maja 2021. godine, tačka 88. stav 4.; Evropski sud, Ribcheva i drugi protiv Bugarske od 30. juna 2021. godine, tačka 90.; Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-1057/19 od 25. juna 2019. godine, tačka 58.; Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-547/15 od 7. septembra 2017. godine, tačka 68.). Imajući u vidu konkretne okolnosti iz kojih proizlazi da Okružno tužilaštvo nije postupalo u skladu sa neophodnom marljivošću i sveobuhvatnošću kako se to zahtjeva kada su pitanju krivični predmeti u skladu sa članom 2. Evropske konvencije, odnosno da je u istraživanju smrti apelantovog sina izostalo ažurno i pravovremeno provođenje istrage u skladu sa pozitivnom obavezom iz člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud je, u skladu s navedenom praksom Europskog suda i Ustavnog suda, odlučio da apelantu za utvrđenu povredu prava na život odredi naknadu u iznosu od 5.000,00 KM.

52. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, apelantu plati i zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Odluka Ustavnog suda u ovom dijelu predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi

53. S obzirom na utvrđenu povredu prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ne smatra potrebnim da posebno ispituje identične apelantove navode i u vezi sa pravima iz člana II/3.b), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3., 6. i 8. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da postoji krašenje prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja javne vlasti propustile postupiti u skladu sa neophodnom marljivošću i sveobuhvatnošću kako se to zahtjeva kada su pitanju krivični predmeti odnosno kada je u istraživanju smrti apelantovog sina izostalo ažurno i pravovremeno provođenja istrage.

55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3548/20 (K.L.) | Sudska praksa | Aktio