Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2783/21 (S.P.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izdržavanje
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dijete
- Građanski postupak
- Razvod braka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2783/21
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP2783/21, rješavajući apelaciju S. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. P. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 730446 20 Gž od 19. maja 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 4. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 730446 20 Gž od 19. maja 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i M. P. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 3. i 5. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljica su odgovor na apelaciju dostavili 7, 10. i 16. septembra 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Općinski sud je, odlučujući po tužbi tužiteljice protiv apelanta kao tuženog radi razvoda braka, ostvarivanja roditeljskog staranja nad mldb. djetetom, načina održavanja ličnih odnosa i kontakata djeteta sa drugim roditeljem, te doprinosa za izdržavanje mldb. djeteta, donio Presudu broj 65 0 P 730446 18 P od 12. juna 2020. godine. Navedenom presudom (stav I izreke) razveden je brak između apelanta i tužiteljice koji je zaključen 15. decembra 2016. godine u Sarajevu, dok je (stavom II izreke) određeno da će zajedničko mldb. dijete parničnih stranaka M. P. živjeti sa majkom (tužiteljicom) koja će ostvarivati roditeljsko staranje nad mldb. djetetom, uz obavezu majke da o svim bitnim pitanjima koja se tiču djeteta obavještava oca (tuženog apelanta). Apelant je obavezan da doprinosi izdržavanju mldb. djeteta sa mjesečnim novčanim iznosom u visini od 400,00 KM, počev od 24. oktobra 2018. godine pa dok za to postoje zakonski uvjeti, dok je odbijen višak zahtjeva tužiteljice za doprinos izdržavanju mldb. djeteta preko dosuđenog iznosa, kao i zahtjev tužiteljice za doprinos izdržavanju mldb. djeteta za period od 1. jula 2017. godine do 24. oktobra 2018. godine (st. III, IV i V izreke). Obavezana je tužiteljica da omogući apelantu održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata sa mldb. djetetom (na način preciziran u stavu VI izreke presude), dok je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je traženo poništenje braka parničnih stranaka i odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (st. VII i VIII izreke presude).
6. U obrazloženju presude Općinski sud je prvenstveno naveo da su neosnovani navodi apelanta u pogledu nadležnosti suda, odnosno da su irelevantni navodi apelanta sa aspekta odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje regulišu opću mjesnu nadležnost (član
35. ZPP). Naime, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 288. stav 2. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) koji se kao lex specialis primjenjuje u bračnim sporovima i sporovima iz odnosa roditelja i djece, te je istakao da nadležnost suda u konkretnom sporu nije upitna i da se ona zasniva na osnovu navedene odredbe. Dalje, iz predmetnog spisa proizlazi da je Općinski sud na pripremnom ročištu održanom 9. marta 2020. godine, uz konsultaciju sa parničnim strankama i predstavnikom organa starateljstva, zakazao glavnu raspravu za 28. maj 2020. godine, da je o tome stranke usmeno obavijestio i upozorio ih na posljedicu nepristupanja na ročište. Općinski sud je rješenjem od 13. marta 2020. godine, u skladu sa odredbom člana 18. st. 1. i 2. ZPP, usvojio dokazne prijedloge tužiteljice i apelanta koji će se izvesti na glavnoj raspravi (kojim su obuhvaćene sve relevantne okolnosti i činjenice koje treba dokazati, stav I dispozitiva), dok je ostale dokaze (pobrojane u stavu IV dispozitiva) ocijenio irelevantnim za utvrđivanje odlučnih činjenica u konkretnom predmetu. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je predmet konkretnog postupka zahtjev za razvod braka, odnosno zahtjev za poništenje braka, te da je sud u obavezi odlučiti i o tome s kojim roditeljem će živjeti mldb. dijete, o načinu održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem, roditeljskom staranju drugog roditelja i izdržavanju mldb. djeteta od roditelja sa kojim dijete neće živjeti. S tim u vezi, Općinski sud je decidirano pobrojao dokaze koje je usvojio i koji će se izvesti na ročištu za glavnu raspravu, a kojim je obuhvatio sve relevantne dokaze i činjenice koje treba dokazati, kao i da se neće baviti potrebama roditelja parničnih stranaka, niti će ocijeniti dokaze koji ne obuhvataju period u kojem se odlučuje o izdržavanju mldb. djeteta. Također, sud je odlučio da neće vršiti uvid u SMS poruke s M. H. iz razloga što iz spisa nije moguće utvrditi između kojih osoba se odvijala SMS korespondencija (od ukupno dvije poruke), kada se ona odvijala i pod kojim okolnostima, te što imenovana osoba nije stranka u predmetnom postupku.
7. Nakon provedenih dokaza (izvedeni brojni materijalni dokazi i saslušani apelant i tužiteljica) Općinski sud je utvrdio da su parnične stranke 15. decembra 2016. godine zaključile brak u kojem su stekle jedno zajedničko dijete (mldb. kćerku M. P. rođenu 7. jula 2017. godine, u daljnjem tekstu: mldb. dijete) koja trenutno živi sa majkom (tužiteljicom) i ide u obdanište. Prije pokretanja tužbe za razvod braka parnične stranke su provele postupak posredovanja u kojem nisu uspjele otkloniti poremećene bračne odnose, zbog čega je predloženo da se brak razvede i zajedničko dijete povjeri tužiteljici (majci) na odgoj i staranje uz održavanje kontakta sa ocem (apelantom) u skladu sa željama i potrebama oca i djeteta. Dalje, utvrđeno je da apelant nije nikako održavao kontakte sa djetetom i da je osporavao očinstvo djeteta (pokrenuo postupak utvrđivanja očinstva), kao i da je predložio iznos od 100,00 KM na ime mjesečnog izdržavanja mldb. djeteta. Općinski sud je u postupku povodom odlučivanja o mjeri osiguranja odredio da apelant na ime izdržavanja mldb. djeteta mjesečno doprinosi u iznosu od 250,00 KM do naredne odluke suda, odnosno do okončanja predmetne pravne stvari. Također, iz provedenih dokaza i iskaza parničnih stranaka, kao i iz izvještaja Centra za socijalni rad proizlazi da obje stranke imaju zadovoljavajuće stambene i ekonomske uvjete, dok je utvrđeno da apelant i tužiteljica ne žive zajedno faktički od jula 2017. godine zbog teško i trajno poremećenih odnosa u bračnoj zajednici (u toku trajanja bračne zajednice pojavila se sumnja apelanta u očinstvo tada nerođenog djeteta). Teško i trajno poremećene odnose u bračnoj zajednici parnične stranke su potvrdile svojim izjavama pred organom starateljstva kako u postupku utvrđivanja očinstva nad mldb. M. P. (koji je prethodio predmetnom postupku), tako i u postupku razvoda braka. Općinski sud je istakao da je volja ono što se smatra stubom braka kako u postupku njegovog zaključenja, tako i njegovog trajanja, kao i prestanka, kao i da ne postoje uvjeti za opstanak braka ukoliko izostane volja muškarca ili žene, odnosno ukoliko bilo koji od bračnih partnera izjavi da ne želi dalje ostati u braku. Tužiteljica je samim podnošenjem tužbe ukazala na izostanak volje za ponovnom uspostavom zajednice života sa apelantom i njenim daljim egzistiranjem, dok je apelant podnošenjem protivtužbe za poništenje braka ukazao na ovaj izostanak volje. Dakle, u situaciji kada nijedan od bračnih drugova ne iskazuje volju da brak u formalnopravnom smislu nastavi egzistirati, odnosno volju da se bračna zajednica ponovo uspostavi, već su saglasni da brak treba prestati da postoji, Općinski sud je zaključio da su ispunjeni zakonski uvjeti da se brak parničnih stranaka okonča razvodom.
8. Dalje, Općinski sud je, shodno zaključku u pogledu zahtjeva za razvod braka, odbio kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev za poništenje braka. S tim u vezi, sud je pojasnio da je brak parničnih stranaka punovažan sa aspekta odredbi čl. 10 - 15. PZ, kao i sa aspekta člana 16. stav
1. PZ. Dalje, sud je istakao da apelant nije dokazao navode da brak parničnih stranaka nije sklopljen radi vođenja zajednice života jer nisu zajednički dogovorili mjesto stanovanja (nisu živjeli na istoj adresi u toku trajanja bračne zajednice) iz razloga što zajednica života bračnih drugova podrazumijeva ne samo stanovanje (na istoj adresi) već i postojanje uzajamne naklonosti, ljubavi i poštovanja, te povjerenja i razumijevanja, što apelant u konkretnom slučaju nije dokazao. Sve i da je apelant uspio dokazati da tužiteljica nije zaključila brak radi vođenja zajednice života, izostala je pretpostavka da oba bračna partnera nisu željela bračnu zajednicu (član 35. PZ). Naime, navedeno apelant nije niti tvrdio niti isticao tokom postupka, već je, naprotiv, naveo da je zaključenje braka bila njegova inicijativa po saznanju za trudnoću tužiteljice, odnosno da je brak zaključio kao odgovorna osoba. Navedeno upućuje na zaključak da je apelant svjesno i svojevoljno stupio u brak sa tužiteljicom radi zasnivanja bračne zajednice, zbog čega ne stoji razlog za poništenje braka iz člana 35. PZ. Također, Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi u vezi sa postojanjem zablude o bitnoj okolnosti bračnog partnera, što se u konkretnom slučaju ogledalo u sumnji apelanta na trudnoću tužiteljice sa drugim muškarcem s obzirom da apelant nije dokazao postojanje zablude. Naime, apelant je u navodima protivtužbe istakao da u momentu sklapanja braka sa tužiteljicom nije vidio niti jednog drugog muškarca u njenoj blizini, dok iz njegovog iskaza proizlazi da je iz vlastite odgovornosti nakon saznanja za trudnoću tužiteljice istoj ponudio da zaključe brak (zajednička odluka parničnih stranaka), odnosno da je apelant voljno i svjesno stupio u brak sa tužiteljicom pri čemu je znao da je ona u drugom stanju i da nosi njihovo zajedničko dijete. Osim toga, navode apelanta na osnovu kojih smatra da je doveden u zabludu (intimne poruke tužiteljice sa osobom M. H.) Općinski sud je okarakterisao kao naknadnu pojavu ljubomore apelanta u toku trajanja bračne zajednice koja je dovela do poremećaja bračnih odnosa i faktičkog prekida bračne zajednice. Ovo posebno ako se ima u vidu da je u postupku utvrđivanja očinstva, koji je pokrenuo apelant protiv tužiteljice zbog sumnje u očinstvo nad mldb. djetetom, završena odlukom suda koja je nepovoljna za apelanta (odnosno da je apelant otac mldb. djeteta).
9. Vezano za ostvarivanje roditeljskog staranja, Općinski sud je naveo da apelant nije želio o tome raspravljati zbog sumnje da nije biološki roditelj mldb. djeteta. Međutim, primjenom odredbi čl. 269. i 304. stav 1. PZ Općinski sud je odluku o načinu održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem, tj. apelantom donio vodeći računa o zaštiti interesa mldb. djeteta, uvažavajući pri tome prijedlog organa starateljstva i tužiteljice, te ukoliko i kada otac (apelant) pokaže interesovanje i želju da ostvari kontakt sa djetetom. Naime, s obzirom da mldb. dijete uopće ne poznaje apelanta (oca) sud je prihvatio prijedlog tužiteljice da se kontakti mldb. djeteta sa ocem u prvih šest mjeseci od uspostave prvog kontakta odvijaju u njenom prisustvu iz razloga što djetetu treba omogućiti da kroz osjećaj sigurnosti koji će biti osiguran prisustvom majke (tužiteljice) upozna i drugog roditelja (oca – apelanta) kojeg nije imala priliku vidjeti, niti sa njime provoditi vrijeme. Općinski sud je istakao da je odlukom o dinamici odvijanja kontakata djeteta sa ocem – apelantom (precizirano u izreci presude) u potpunosti zaštitio interese mldb. djeteta na način što mu je omogućio kontakte sa ocem i stvorio preduvjete za uspostavu emotivne veze djeteta sa ocem. Dalje je istaknuto da, pored zakonom propisane obaveze oca da kontakte sa mldb. djetetom redovno održava (član 140. stav 2. PZ), sud nema na raspolaganju zakonske mehanizme da kontakte oca sa djetetom prisilno realizuje, već održavanje kontakata sa djetetom ostavlja na savjest ocu djeteta (apelantu) da ih isprva inicira a kasnije i redovno praktikuje.
10. Odluku o visini doprinosa za izdržavanje mldb. djeteta sud je donio primjenom člana 235. u vezi sa članom 236. PZ, nakon ispitivanja svih okolnosti u konkretnom slučaju kako objektivnih (ekonomske, stambene i imovinske uvjete), tako i subjektivnih (uzrast djeteta, odnos roditelja prema djetetu, njihove emocionalne odnose i dosadašnju brigu oko djeteta). Dakle, prilikom donošenja odluke sud je ocijenio mogućnosti stranaka – roditelja (tužiteljice i apelanta pri čemu je uzeo u obzir njihove lične prilike i primanja koja obje stranke ostvaruju po raznim osnovama), kao i starosnu dob djeteta i njegove potrebe, kao i zvanično objavljene podatke o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje u 2020. godini (koja iznose 278,40 KM mjesečno), te je izračunao da prosječni mjesečni troškovi za mldb. dijete iznose oko 700,00 – 800,00 KM. Osim toga, sud je prilikom donošenja odluke o visini doprinosa za izdržavanje mldb. djeteta imao u vidu obavezu apelanta da izdržava mldb. kćerku iz prvog braka i njegovu obavezu da učestvuje u izdržavanju svojih roditelja, kao i visinu mjesečnih prihoda koje apelant ostvaruje. S obzirom na činjenicu da apelant odbija uopće ostvarivati kontakte sa mldb. djetetom Općinski sud je obavezao apelanta da kao drugi roditelj učestvuje u troškovima čuvanja djeteta dok je majka na poslu, pa je primjenom odredbe člana 215. u vezi sa članom 244. PZ obavezao apelanta na mjesečni iznos od 400, 00 KM. S druge strane, Općinski sud je naveo da kreditna zaduženja apelanta ne mogu niti smiju utjecati na njegov doprinos za izdržavanje mldb. djeteta, dok je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu odredbe člana 280. stav 1. PZ i činjenici da se raspravljalo o pitanjima koja su od podjednakog značaja za stranke i njihovo zajedničko dijete.
11. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 730446 20 Gž od 19. maja 2021. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je predmet spora zahtjev tužiteljice da se razvede brak između nje i apelanta, da se odredi kojem roditelju će zajedničko mldb. dijete povjeriti na roditeljsko staranje i brigu, da se odredi ostvarivanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata mldb. djeteta sa drugim roditeljem i da se odredi doprinos drugog roditelja za izdržavanje mldb. djeteta. Predmet protivtužbenog zahtjeva apelanta je poništenje braka koji je zaključio sa tužiteljicom zbog zablude o osobnosti drugog bračnog partnera ili o njegovoj bitnoj osobini. Kantonalni sud je ponovio činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, u skladu sa odredbom čl. 8. i 123. stav 2. ZPP, prvostepeni sud pravilno utvrdio da su nastupile trajne smetnje u bračnim odnosima stranaka u postupku i donio odluku o razvodu braka. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud za svoju odluku naveo određene, jasne i logične razloge, koje u cijelosti prihvata i taj sud, jer dati razlozi imaju činjeničnu i pravnu osnovu u izvedenim dokazima, dok oni nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima apelanta. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao na odredbe čl. 142. i 145. PZ kojima je propisano da će sud odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi. Dalje, sud je interpretirao odredbe čl. 215, 235. i 236. PZ kojima je propisana obaveza roditelja da izdržavaju maloljetno dijete (član 215. PZ), kao i parametri koji se uzimaju u obzir prilikom utvrđivanja ukupnog iznosa sredstava potrebnih za izdržavanje (čl. 235. i 236. PZ).
12. Kantonalni sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor povrede odredaba parničnog postupka koji se ogleda u odbijanju zahtjeva od prvostepenog suda za uključivanje javnosti u postupak. Ovo iz razloga što je u konkretnom slučaju prvostepeni sud ispravno primijenio odredbe PZ (član 277) koji je lex specialis i kojim je propisano da je u postupku u bračnim sporovima i sporovima iz odnosa roditelja i djece javnost isključena, dok je apelant propustio da predloži da se pojedinim osobama za koje smatra da bi trebale prisustvovati postupku odobri prisustvo na glavnom pretresu. Pored toga, Kantonalni sud smatra neosnovanim i prigovor apelanta vezan za dostavljanje poziva za ročište za glavnu raspravu koje je zakazano na pripremnom ročištu održanom 9. marta 2020. godine, koje je zakazano za 28. maj 2020. godine, kada je i održano. Naime, neosnovan je prigovor apelanta da mu nije ostavljeno dovoljno vremena za pripremu za izvođenje dokaza s obzirom da je o terminu obaviješten više od dva mjeseca prije održavanja ročišta, koje naknadno nije opozvano ali je zbog nastale pandemije održavanje ročišta samo potvrđeno telefonskim putem. Također, neosnovan je prigovor koji se odnosi na nepristrasnost postupajućeg sudije s obzirom da je o tom zahtjevu apelanta odlučio predsjednik suda. Neosnovan je i apelantov prigovor o izuzeću sudije zbog neprihvatanja svih dokaza koje je apelant predložio na pripremnom ročištu iz razloga što je prvostepeni sud ispravno postupio kada je o predloženim dokazima odlučio svojim rješenjem od 13. marta 2020. godine u skladu sa članom 81. st. 1. i 2. ZPP. Naime, odbijanjem provođenja obimnih dokaza apelantu nije uskraćeno pravo na raspravljanje pred sudom, posebno ako se uzme u obzir da se najveći dio dokaza odnosi na dokazivanje materijalnih obaveza koje nisu relevantne za odluku o izdržavanju djeteta, te na okolnosti poznavanja tužiteljice sa licima koje apelant navodi, a nikako ih ne dovodi u vezu sa osnovanim razlozima za eventualno poništenje braka.
13. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud donio svoju odluku na osnovu pravilne ocjene provedenih dokaza, u skladu sa čl. 8. i 123. stav 2. ZPP, odnosno da je pravilno utvrdio odlučne činjenice u konkretnom predmetu koje nisu dovedene u sumnju žalbenim navodima apelanta. Naime, navodi apelantove žalbe se svode na citiranje razloga iz prvostepene presude i drugačiju ocjenu izvedenih dokaza od ocjene suda, što u konačnici strankama nije dozvoljeno, s obzirom da je za ocjenu izvedenih dokaza jedino nadležan sud u skladu sa odredbom člana 8. ZPP. Kantonalni sud je naveo šta sve apelant smatra pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem (prezentovani sadržaj dokaza, činjenicu da je očito izgubio parnicu za osporavanje očinstva, osporavanje mišljenja nadležne službe za socijalno staranje, kao i imovinske prilike stranaka) istaknuvši da je obaveza suda u postupku izdržavanja da utvrdi mogućnosti roditelja da izdržavaju svoju djecu, te da je cilj ovog postupka da se utvrdi da li roditelji imaju dovoljno sredstava za izdržavanje djeteta uzimajući u obzir sve njihove prilike, koje su potrebe djeteta i koliko će koji od roditelja doprinositi u tom izdržavanju. Također, suprotno žalbenim navodima apelanta, pravilna je odluka prvostepenog suda u pogledu određivanja obaveze apelanta u doprinosu izdržavanja mldb. djeteta. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da prilikom donošenja svoje odluke sud nije ograničen da određuje minimalne iznose za izdržavanje mldb. djeteta, već je njegova obaveza da utvrdi optimalne potrebe djeteta i u skladu sa mogućnostima roditelja odredi mjesečni doprinos u izdržavanju. Dakle, prvostepeni sud je u svojoj odluci dao jasne razloge zašto je odredio izdržavanje u naznačenom iznosu, pri čemu je posebno naglasio da je prilikom donošenja odluke uzeo u obzir i doprinos majke sa kojom će mldb. dijete živjeti i njenu obavezu da osigura uvjete za odvijanje redovnih životnih aktivnosti djeteta. Pri tome Kantonalni sud je istakao da apelant neosnovano ispred obaveze izdržavanja mldb. djeteta stavlja svoje druge obaveze (izdržavanja, kreditne obaveze, obaveze troškova prevoza i režija), a posebno ako se uzme u obzir činjenica da je obaveza izdržavanja utvrđena u iznosu od 18% od njegovih primanja koja ostvaruje od ličnog dohotka, bez dodatnih primanja za koja je utvrđeno da ih može ostvarivati od svog rada.
14. Također, suprotno žalbenim navodima apelanta, prvostepeni sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo (odredbe čl. 10. do 16, 35. i 40. PZ) kada je odbio protivtužbeni zahtjev apelanta za poništenje braka. Naime, s obzirom da je utvrđeno da su bračni drugovi živjeli u zajedničkom domaćinstvu (bez obzira što su imali prijavljeno mjesto prebivališta na različitim adresama) proizlazi da su brak sklopili s ciljem vođenja zajednice života, dok apelant nije dokazao postojanje zablude prilikom sklapanja braka koja bi bila opravdana za poništenje braka. Pored navedenog, apelant nije dokazao da nije zaključio brak sa osobom koju poznaje, zbog čega nema osnova za zabludu u ličnosti bračnog druga, dok poznavanje neke druge osobe od strane bračnog druga, odnosno prešućivanje o tome u slučaju kada se ta osoba ne može dovesti u vezu sa bitnim osobinama bračnog druga koje ukazuju na postojanje zavjere, prisile ili prevare ne predstavljaju osnov za poništenje braka, već mogu biti samo osnov za razvod braka. Ovo posebno ako se ima u vidu činjenica da je dijete začeto prije stupanja u brak parničnih stranaka, da nije dokazano da je biološki otac mldb. djeteta parničnih stranaka neka druga osoba već je utvrđeno da je to apelant, pa dovodeći sve činjenice u vezu ne postoji osnov za tvrdnju da je apelant bio u nekoj zabludi koja bi utjecala na zaključenje braka. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 226. ZPP u vezi s odredbom člana 268. stav 2. PZ odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući povredu navedenog prava apelant je u apelaciji, između ostalog, naveo tok predmetnog postupka u kojem je donesena osporena odluka, te je ukazao na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te na proizvoljnu ocjenu izvedenih dokaza. S tim u vezi, apelant je naveo da je prvostepeni sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava odbio njegove predložene dokaze, kao i da je sama ocjena dokaza bila proizvoljna. Dalje, apelant smatra da drugostepena presuda sadrži brojne nejasne i neargumentirane razloge na kojima je zasnovana, odnosno ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prema standardu prava na pravično suđenje. Naime, apelant navodi da je Kantonalni sud potvrdio prvostepenu presudu kojom je dosuđeno neopravdano visoko izdržavanje za mldb. dijete, te smatra da je drugostepeni sud u tom smislu trebalo otvoriti raspravu i odrediti vještačenje kojim bi se utvrdilo da li može, na osnovu provedenih dokaza, plaćati doprinos za izdržavanje mldb. djeteta, te eventualno preinačiti prvostepenu presudu iz razloga sadržanih u odredbi člana 229. ZPP. Također, apelant je ukazao na okolnosti obavijesti za glavnu raspravu (obaviješten 27. maja 2020. godine u 12.08 sati od prvostepenog suda za raspravu na dan 28. maj 2020. godine u 11 sati) koja je u suprotnosti sa odredbom člana 111. stav 2. ZPP i kojom je propisano da je sud dužan najkasnije osam dana prije održavanja ročišta provjeriti da li su ispunjeni zakonski uvjeti za njegovo održavanje. S tim u vezi, apelant je ukazao na odluku Općinskog suda od 23. marta 2020. godine kojom ju u tački 4. navedeno da se „u potpunosti odlažu sva ročišta iz građanske materije“ pa samim tim i ročište u konkretnom predmetu koje je planirano za 28. maj 2020. godine, dok je odlukom Općinskog suda od 7. maja 2020. godine stavljena van snage prethodno navedena odluka i definiran način informisanja o stanju predmeta po kojoj se smatra da je ročište odgođeno ako postupajući sudija na prikladan način ne obavijesti – potvrdi termin održavanja ročišta. Također, apelant je naveo da Kantonalni sud nije obrazložio procesne nedostatke u postupanju prvostepenog suda, već je samo konstatovao da se „od 9.3.2020. do 28.5.2020. godine imalo dovoljno vremena za pripremu dokaza“.
II.Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, za koju smatra da su jasni i obrazloženi, te je istakao da prilikom donošenja osporene odluke nije došlo do povrede prava na koje se apelant poziva u apelaciji. Kantonalni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
17. Općinski sud je u odgovoru naveo da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na koje se poziva u apelaciji, te je ponovio sadržaj izreke svoje presude i ukratko obrazloženja za nju. Općinski sud je istakao da je tokom postupka ocijenio dokaze obje strane, kao i dokaze pribavljene po službenoj dužnosti, da je postupak vođen prema odredbama ZPP dok su dokazi ocijenjeni prema slobodnom sudijskom uvjerenju.
18. Tužiteljica je u svom odgovoru navela da nije došlo do povrede prava na koje se apelant poziva, te smatra da su redovni sudovi predmetni postupak vodili u skladu sa zakonom i da nije bilo propusta sudova koji bi vodili do povrede prava apelanta. Dalje, istaknuto je da apelant ima pravo da koristi raspoložive pravne lijekove koje je u konkretnom slučaju koristio kako bi na svaki način izbjegao svoju obavezu izdržavanja zajedničkog mldb. djeteta, te da je podnošenje predmetne apelacije još jedan pokušaj apelanta da izbjegne zakonsku obavezu izdržavanja njegove mldb. kćerke.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 35.
Za suđenje u sporovima radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja braka, poništaja braka ili razvoda braka (bračni sporovi), nadležan je, pored suda opće mjesne nadležnosti i sud na čijem su području bračni drugovi imali posljednje zajedničko prebivalište.
Član 81.
(1)Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.
(2)Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.
Član 123.
(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 226.
Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
20. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/05, 41/05 - ispravka, 31/14, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH) Član 16.
(1) Brak nije valjan ako je na njegovo sklapanje bračni partner pristao u strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom ili u zabludi o osobnosti drugog bračnog partnera ili o njegovoj bitnoj osobini.
(2) Zabluda o osobnosti bračnog partnera postoji kad je bračni partner mislio da sklapa brak sa jednom osobom, a sklopio ga je sa drugom osobom.
(3) Zabluda o bitnoj osobini bračnog partnera postoji kad se radi o osobini, odnosno okolnosti koja bi drugog bračnog partnera odvratila od sklapanja braka da je za nju znao, a naročito u slučaju krajnje opasne ili teške bolesti, trajne i neizlječive spolne nemoći, trudnoće žene sa drugim muškarcem i ranije osude zbog krivičnog djela učinjenog protiv dostojanstva osobe i morala.
Član 35.
Brak će se poništiti ako nije sklopljen u cilju vođenja zajednice života.
Član 140.(stav 2.)
(2)Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drukčije.
Član 142. (stav 2.)
(2)Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.
Član 215.
Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.
Član 235.
(1)U postupku za izdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje.
(2)Prilikom utvrđivanja potreba osobe koja zahtijeva izdržavanje, sud će uzeti u obzir njeno imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba.
(3)Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.
(4)Federalni ministar rada i socijalne politike objavit će jednom godišnje, najkasnije do 1. marta tekuće godine, podatke o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje, s obzirom na troškove života, koje će sud uzeti u obzir u postupku za izdržavanje.
Član 236.
(1)Kad se izdržavanje zahtijeva za dijete sud će, pored okolnosti iz člana 235.
ovog Zakona, uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje. (2)U postupku za izdržavanje djeteta sud će posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta rad i brigu koju u odgoj i podizanje djeteta ulaže roditelj sa kojim dijete živi.
(3)Radno sposoban roditelj ne može se osloboditi dužnosti izdržavanja maloljetnog djeteta.
Član 244.
Osobu koja je dužna davati izdržavanje sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja u određenom novčanom iznosu.
Član 304.
(1)Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kojom se utvrđuje materinstvo ili očinstvo, kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje, nakon punoljetstva, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem, kao i roditeljskom staranju drugog roditelja u smislu stava 3. član 142. ovog Zakona.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 730446 20 Gž od 19. maja 2021. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. juna 2021. godine, a apelacija je podnesena 4. augusta 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. Nadalje, evidentno je da se pojam „građanska prava i obaveze” odnosi na običnu građansku parnicu s dominantnim odlikama privatnog prava među koje nesporno spadaju i sporovi koji se tiču porodičnog prava. Budući da je u predmetnom postupku odlučivano o građanskim pravima apelanta i tužiteljice, odnosno o razvodu braka zaključenog između apelanta i tužiteljice, određivanju s kojim roditeljem će živjeti mldb. dijete, utvrđivanju načina održavanja odnosa i neposrednih kontakata djeteta s drugim roditeljem i o roditeljskom staranju, kao i doprinosu izdržavanju djeteta, te o zahtjevu za poništenje braka parničnih stranaka, Ustavni sud smatra, podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4468/11 od 27. juna 2012. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba), da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem, ocjenom dokaza i primjenom materijalnog i procesnog prava u postupku po tužbi tužiteljice i protivtužbi apelanta. Osim toga, povredu ovog prava apelant vidi i u tome što je drugostepeni sud potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je određena visina izdržavanja, bez održavanja rasprave i provođenja vještačenja u vezi sa njenom visinom, odnosno da je suprotno provedenim dokazima dosuđeno neopravdano visoko izdržavanje za mldb. dijete.
30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u postupku koji je okončan osporenom presudom, kao konačnom odlukom u konkretnoj pravnoj stvari, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja koja se i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava i utvrđivanja činjenica ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud, što je potvrdio i Kantonalni sud, jasno i detaljno naveo dokaze koje je ocijenio i okolnosti kojima se rukovodio prilikom određivanja visine doprinosa apelanta izdržavanju mldb. djeteta (dosuđen iznos od 400,00 KM za koji apelant smatra da je neopravdano visoko) i pri tome se pozvali na relevantne odredbe čl. 215, 235. i 236. PZ, kojim je propisan način utvrđivanja „potreba osobe koja zahtijeva izdržavanje“, u konkretnom slučaju mldb. djeteta (kćerke parničnih stranaka) kao i „mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje“ (član 235. PZ) pri čemu su ocijenjene i okolnosti vezane za „uzrast djeteta“, kao i „rad i brigu koju u odgoj i podizanje djeteta ulaže roditelj sa kojim dijete živi“ (kako to propisuje odredba člana 236. PZ). Nadalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, prilikom donošenja odluke o visini izdržavanja, prije svega, ocijenili potrebe mldb. djeteta, posebno imajući u vidu njegovu dob, psiho-fizički razvoj, potrebe, te sredinu u kojoj živi, kao i obavezu apelanta i tužiteljice, kao roditelja mldb. djeteta, da izdržavaju maloljetnu djecu i da u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti. Prema tome, Ustavni sud je u odnosu na razloge osporene odluke, u kojoj je Kantonalni sud prihvatio razloge prvostepenog suda, zaključio da je apelant u mogućnosti da ostvaruje zaradu (redovna i dodatna primanja), da izdržava sebe i dijete iz prvog braka, kao i svoje roditelje, zbog čega ga je obavezao da doprinosi izdržavanju mldb. djeteta u iznosu od 400,00 KM, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelantovu štetu. Također, redovni sudovi su utvrdili da su neosnovani apelantovi navodi iz protivtužbe, odnosno apelant nije dokazao da brak sa tužiteljicom nije sklopljen radi vođenja zajedničkog života (član 35. PZ), kao i postojanje zablude u ličnosti bračnog partnera (član 16. stav
3. PZ) posebno zbog činjenice što je u postupku utvrđivanja očinstva mldb. M. P. donesena odluka da je upravo apelant otac mldb. M. P. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno činjenicu da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava, osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni prava neosnovani.
33. U odnosu na navode iz apelacije da je u konkretnom postupku ocjena dokaza bila proizvoljna, odnosno da je drugostepena presuda nejasna i neargumentirana, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, koji je potvrdio odlučenje prvostepenog suda, suprotno navodima apelacije, odgovorio na svaki navod iz žalbe, koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te da su za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Osim toga, u pogledu navoda apelanta u odnosu na obavijest o održavanju glavnog ročišta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju ročište za glavnu raspravu nije odloženo iz razloga nepostojanja zakonskih pretpostavki za njegovo održavanje (član 111. ZPP), kako to smatra apelant, već je ono odloženo kao posljedica prevencije djelovanja i sprečavanja pojave širenja zaraze korona virusom. Naime, parnične stranke u konkretnom predmetu su još na pripremnom ročištu održanom 9. marta 2020. godine obaviještene o datumu održavanja ročišta za glavnu raspravu (28. maja 2020. godine), čije održavanje je Općinski sud zbog nastale pandemije samo potvrdio telefonskim putem. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud osporenu presudu donio na osnovu ovlaštenja iz člana 226. ZPP, kojim je propisano da će drugostepeni sud odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kada ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti. U takvim se okolnostima, s obzirom da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je i po stavu Kantonalnog suda visina naknade utvrđena upravo primjenom relevantnih odredbi PZ, pokazuju neosnovanim navodi apelanta da je drugostepeni sud trebalo otvoriti raspravu i odrediti vještačenje.
35. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, posebno zato što apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, a koje su redovni sudovi imali u vidu donoseći osporene odluke i dali razloge zašto su neosnovani. Dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti u činjenicama predmeta nalazi razloge koji bi mogli biti osnov da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda u osporenoj presudi
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da je osporenom odlukom dato detaljno i argumentirano obrazloženje u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice i protivtužbeni zahtjev apelanta kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić