Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1628/20 (M. Č.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1628/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1628/20, rješavajući apelaciju Marka Čolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marka Čolića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 023231 20 Kvlz od 22. decembra 2020. godine i 11 0 K 023231 19 Kž 6 od 18.

februara 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 023231 19 K od 12. jula 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marko Čolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Gordan Jovišević, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 023231 19 Kž 6 od 18. februara 2020. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 023231 19 K od 12. jula 2019. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 1628/20.

2. Apelant je 22. februara 2021. godine Ustavnom sudu podnio novu apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 023231 20 Kvlz od 22. decembra 2020. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 600/21.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojevima AP 1628/20 i 600/21 odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1628/20.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 7. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 14. do 21. juna 2021. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 023231 19 k od 12. jula 2019. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda od 18. februara 2020. godine, osim u odluci o krivičnoj sankciji, apelant je proglašen krivim za izvršenje krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 124. stav 1. u vezi sa čl. 22. i 37. Krivičnog zakonika RS (u daljnjem tekstu: KZRS), počinjeno u vrijeme i na način opisan u izreci presude, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

8. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je optužnica protiv apelanta potvrđena 28. decembra 2018. godine; da su na glavnom pretresu izvedeni dokazi optužbe i dokazi odbrane te su na str. 4. do 26. obrazloženja presude interpretirani izvedeni dokazi subjektivne prirode (iskazi svjedoka i vještaka) i materijalne prirode (isprave). Na str. od 33. do 35. obrazloženja presude su navedeni materijalni dokazi kojima je sud poklonio vjeru uz razloge i zaključke u pogledu njihove zakonitosti u pribavljanju i vjerodostojnosti prilikom njihove ocjene, imajući pri tom u vidu prigovore koje je u ovom pravcu isticala apelantova odbrana. Među dokaznom građom su, između ostalog, navedeni: zapisnici o saslušanju oštećenog i zapisnici o saslušanju svjedoka (pet svjedoka) koje su sačinili nadležni policijski organi, zatim zapis snimka kamere sa videonadzora, nalaz vještačenja DNK analize JZU „Zavod za sudsku medicinu RS“ od 12. i 18. septembra 2018. godine te od 14. novembra 2018. godine, nalaz i mišljenje vještačenja tjelesnih povreda oštećenog od 30. oktobra 2018. godine. Pri tom je povodom prigovora o nezakonitosti u pribavljanju nalaza i mišljenja DNK vještačenja naglašeno da je u konkretnom slučaju kao vještak postupao doktor medicine koji se nalazi na listi vještaka Ministarstva pravde RS, a vještačenja su vršena po naredbama okružnog javnog tužioca. U nastavku su pobrojani dokazi

– materijalna dokumentacija koja se odnosi na liječenje oštećenog, kao i iskaz oštećenog kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru jer je, kako je navedeno, oštećeni logično, povezano i precizno izložio inkriminirani događaj (na stranici 36. interpretiran kompletan iskaz ovog svjedoka) i u pogledu iznesenih činjenica se podudara s materijalnim dokazima i iskazima svjedoka Sanje Kovačić i Svjetlane Dodik.

9. Okružni sud je također imao u vidu prigovor u vezi sa zapisnikom o prepoznavanju i fotodokumentacijom koja je korištena pri radnji prepoznavanja zaključujući da radnja prepoznavanja čini cjelinu sa iskazom oštećenog kao svjedoka i da je navedena radnja izvedena na potpuno zakonit način u smislu odredbe člana 150. stav 3. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), te da su svi prigovori odbrane u tom pravcu neosnovani. Na str. od 37. do 39. obrazloženja presude su navedeni razlozi zbog kojih je sud poklonio vjeru iskazima svjedoka Sanje Kovačević i Svjetlane Dodik koje su u svojim iskazima opisale vrijeme i okolnosti povodom kojih su oštećenom pružile pomoć, kao i svjedokinje Aleksandre Bjelošević sa čije kuće su skinuti snimci nadzorne videokamere, pri čemu je ova svjedokinja u ključnom potvrdila da je snimke predala dobrovoljno i da se videokamera aktivira i reagira na sve pokrete koji se dogode u području koje je zaštićeno kamerom. Okružni sud je također imao u vidu iskaz svjedoka Darka Savića, apelantovog kondicionog trenera, koji je opisao u koje vrijeme i gdje se sastao s apelantom zbog odlaska na trening, te je na osnovu iskaza ovog svjedoka utvrđena činjenica apelantovog dolaska u ulicu u kojoj se desio inkriminirani događaj, a ne i razloga zbog kojih je apelant došao u tu ulicu. U nastavku su navedeni razlozi zbog kojih je sud poklonio vjeru iskazima svjedoka Dragana Matića i Snježane Macanović na okolnost pronalaska željezne teleskopske palice na parking prostoru na kojem se desio inkriminirani događaj, kao i iskazu svjedoka Miroljuba Jurića koji je svjedočio na okolnost da je apelant radio u njegovom ugostiteljskom objektu kao radnik obezbjeđenja i u kojem periodu. Zatim su na str. od 42. do 46. navedeni ključni dijelovi nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke – specijaliste sudske medicine i forenzičkog genetičara, te su navedeni razlozi zbog kojih je sud u potpunosti poklonio vjeru datim nalazima i mišljenima. U vezi s tim je prvo pojašnjeno koje metode su korištene prilikom obavljanja vještačenja, kao i zbog čega se na pojedinim predmetima nije mogla utvrditi starost DNK tragova, čime je, po mišljenju suda, odgovoreno na tvrdnje odbrane da je apelant posljednji u nizu došao u dodir s palicom kojom je djelo počinjeno. Također je navedeno da je iskazu Darka Savića kao svjedoka odbrane u potpunosti poklonjena vjera, da je navedeni svjedok na prijedlog odbrane ponovno pozvan na glavni pretres, ali da je tom prilikom apelantova odbrana pitanjima izašla izvan okvira direktnog i unakrsnog ispitivanja na okolnosti koje su ocijenjene irelevantnim. Iskazu svjedokinje Vanje Krsmanović, apelantove nevjenčane supruge, djelomično je poklonjena vjera, i to u dijelu u kojem je opisala okolnosti u pogledu trajanja njihove veze, dok iskaz nije prihvaćen u dijelu u kojem je opisivala događaj od 26. augusta 2018. godine (inkriminirano vrijeme). U nastavku su navedeni razlozi zbog kojih nije poklonjena vjera iskazu apelanta u svojstvu svjedoka, kako u pogledu opisa događaja od 26. augusta 2018. godine tako i događaja koji su uslijedili 27. augusta 2018. godine kada se apelant vratio na mjesto gdje je prethodnu noć napadnut oštećeni.

10. Analizom izvedenih dokaza je, kako je navedeno u obrazloženju, odgovoreno na prigovore apelantove odbrane u pogledu zakonitosti u pribavljanju dokaza i vjerodostojnosti dokaza optužbe, nakon čega je utvrđeno činjenično stanje (opisano u smislu izvedenih dokaza na str od 49. do 51) i apelantova krivična odgovornost.

11. Razmatrajući utvrđeno činjenično stanje, Okružni sud je zaključio da nema mjesta primjeni načela in dubio pro reo, kako je tvrdila apelantova odbrana, i to u pogledu činjenica za koje je odbrana tvrdila suprotno od onih koje su utvrđene u postupku. U vezi s tim je navedeno da primjena navedenog načela podrazumijeva obavezu apelanta kao optuženog da dokaže vjerovatnost postojanja činjenica koje dovode u pitanje činjenice koje čine obilježje krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva. U tom pravcu je Okružni sud podsjetio da za primjenu navedenog načela nije moguće samo tvrditi već i dokazati stepen vjerovatnosti postojanja činjenica koje dovode u sumnju navode iz optužnice i činjenica na kojima tužilac zasniva optužnicu ili osporiti zakonitost i vjerodostojnost činjenica na kojima se zasniva optužnica, što se u okolnostima konkretnog slučaja od apelantove odbrane nije desilo.

12. U zaključnom dijelu Okružni sud je istakao da je u obrazloženju presude naveo da odbrana nije izvela nijedan dokaz u pogledu postojanja činjenica koje su suprotne navodima optužnice, niti je izvedenim dokazima uspjela dokazati da se događaj dogodio na način kako je u svom iskazu opisao apelant. Apelantov iskaz je stoga ocijenjen kao nevjerodostojan jer je suprotan izvedenim materijalnim dokazima i iskazima ostalih svjedoka optužbe i djelomično svjedoka odbrane. U nastavku (stranica 57. obrazloženja presude) navedeni su detaljni razlozi zbog kojih su nalazi i mišljenja dobijena vještačenjem DNK tragova prihvaćeni (vještak kao potpisnik i ujedno uposlenik ustanove je ujedno i sudski vještak) iz čega je u konačnici zaključeno da je apelant imao neposredan kontakt s metalnom palicom kojom je oštećeni povrijeđen (u presudi upotrijebljen termin „udaran“) te je zaključeno da su u cjelini dokazani navodi optužnice u pogledu izvršenja krivičnog djela iz člana 124. stav 1. KZRS (ubistvo), člana 22. KZRS (pokušaj) i člana 37. KZRS (saizvršilaštvo). Pri odmjeravanju vrste i visine kazne apelantu su uzete u obzir otežavajuće i olakšavajuće okolnosti i apelantu je za izvršenje naprijed navedenog krivičnog djela izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 023231 19 Kž 6 od 18. februara 2020. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantove odbrane, a uvažavanjem žalbe Tužilaštva prvostepena presuda je preinačena u odluci o krivičnoj sankciji tako da je apelantu za krivično djelo za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim i osuđen izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

14. Vrhovni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude u smislu člana 320. ZKPRS ocijenio da žalbeni prigovori apelantove odbrane kojim je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, povrede Krivičnog zakona i odluke o krivičnoj sankciji nisu osnovani te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav.

15. U pogledu neosnovanosti prigovora bitne povrede postupka tvrdnjom da je na glavnom pretresu učestvovala sutkinja Olga Pantić koja se morala izuzeti, Vrhovni sud je istakao da je sutkinja Olga Pantić u prvostepenom krivičnom postupku učestvovala kao član sudskog vijeća u žalbenom postupku protiv rješenja o određivanju i produženju pritvora apelantu. Stoga, kako je zaključeno, ne postoje razlozi za izuzeće sutkinje Olge Pantić u smislu odredbe člana 37. stav 1. tačka d) ZKPRS prema kojoj ne može postupati kao sudija ako je u istom postupku učestvovala u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom. Činjenica što je sutkinja Olga Pantić učestvovala kao član vijeća u žalbenom postupku protiv rješenja o određivanju i produženju pritvora sama za sebe i bez bilo kakvih relevantnih dokaza koji bi osnovano mogli ukazati na njenu nepristrasnost ne predstavlja, po ocjeni Vrhovnog suda, razlog za njezino izuzeće u smislu odredbe člana 37. stav 1. tačka đ) ZKPRS.

16. U pogledu neosnovanosti tvrdnje da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu jer prvostepeni sud nije uvažio dokazni prijedlog za čitanje Kpp spisa, uvažavajući sve druge dokazne prijedloge, po ocjeni Vrhovnog suda, ne daje osnov za tvrdnje o povredi prava na odbranu i time bitnoj povredi postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS. U tom pravcu je istaknut sadržaj odredbe člana 278. stav 2. ZKPRS prema kojoj sud ima pravo odbiti izvođenje dokaza ukoliko ocijeni da je ponuđeni dokaz nepotreban. U konkretnom predmetu je predsjednik sudskog vijeća na glavnom pretresu odbio izvođenje navedenog dokaza i u obrazloženju presude (stranica 19) u smislu člana 304. stav 7. ZKPRS dao razloge kojima se rukovodio za takvu odluku. Pravilnost tih navoda je ispitana u okviru žalbenih navoda kojima se osporava pravilnost činjenične osnove. U nastavku je obrazloženo zbog čega u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda postupka u okviru principa jednakosti iz člana 14. ZKPRS tvrdnjom da je tužilačka strana bila stavljena u povoljniji položaj. S tog aspekta je Vrhovni sud opširno na str. 3. i 4. obrazložio da je prvostepena presuda dala razloge o ocjeni prigovora odbrane o zakonitosti zapisnika o saslušanju oštećenog u svojstvu svjedoka i njegovoj vjerodostojnosti koju je odbrana osporavala i da se razlozima presude (stranica 60) ne dovodi u vezu vrijeme kada je oštećeni otpušten s bolničkog liječenja. Osim toga, u pobijanoj presudi je dato obrazloženje za prigovore odbrane o nezakonitosti u postupku prepoznavanja od 9. septembra 2018. godine koje je Vrhovni sud prihvatio kao valjane jer sadržaj tog zapisnika potvrđuje da je navedena radnja preduzeta u skladu s odredbom člana 150. stav 3. ZKPRS. Naime, kako je dalje obrazloženo, ta radnja je izvršena između ukupno šest lica koja su bila slično obučena, pri čemu niti jedno od tih lica nije imalo neku specifičnu oznaku koja bi oštećenog upućivala na zaključak koje lice treba prepoznati. Zbog toga su, prema ocjeni Vrhovnog suda, bez osnova argumenti iz žalbe kojim se osporava zakonitost ovog dokaza, kao i iz razloga što se oštećeni prema navodima žalbe prilikom prepoznavanja nije izjasnio s kojim stepenom vjerovatnoće je prepoznao apelanta kao izvršioca krivičnog djela. U vezi s tim je zaključeno da „procenat sigurnosti“ ne dovodi u sumnju zakonitost te procesne radnje pa samim tim ni zakonitost tog dokaza u cjelini.

17. Nadalje, CD sa videomaterijalom (pokriva područje ulice u čijoj se blizini desio inkriminirani događaj) dobrovoljno je predat od vlasnika kuće čiji sadržaj nije osporio ni apelant, a ni svjedok koji je apelanta na to mjesto doveo svojim vozilom, zbog čega su neosnovanim ocijenjeni prigovori žalbe kojima je ukazano na prekide u snimcima nadzornih kamera. Stoga su i ovi prigovori o nezakonitosti u pribavljanju dokaza ocijenjeni neosnovanim.

18. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora da su tokom uviđaja učinjeni brojni propusti, da je stoga u pitanju nezakonit dokaz jer je počinjena bitna povreda postupka, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe iz člana 229. ZKPRS. S tog aspekta je ponovljeno, kako je već navedeno u pobijanoj prvostepenoj presudi, da je uviđaj izvršen na licu mjesta u prisustvu ovlaštenog tužioca, a sve radnje preduzete tokom uviđaja, uključujući i opis lica mjesta zatečenog stanja i pronađenih tragova, ovlaštena službena lica su dokumentirala i obrazložila u zapisniku o uviđaju od 26. i 27. augusta 2018. godine. Neosnovana je stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, tvrdnja žalbe da je uviđaj od 27. augusta 2018. godine izvršen suprotno odredbi člana 229. ZKPRS jer u zapisniku nije navedeno da je tužilac obaviješten o uviđaju. Naime, svjedok (inspektor MUP-a) u svom iskazu je potvrdio da je o uviđaju obaviješten dežurni tužilac, o čemu je sačinjena službena zabilješka. U tom pravcu je ponovljen sadržaj iskaza navedenog svjedoka pri čemu je svjedok potvrdio sve okolnosti uviđaja, način i redovnu proceduru kojom je izvršeno fotografiranje i obilježavanje pronađenih tragova, te je suprotno tvrdnji iz žalbe sačinjen kriminalističko-tehnički izvještaj 1164/18 od 27. augusta 2018. godine sa opisom i oznakom traga, a okolnosti pod kojima je izvršen uviđaj su potvrdili saslušani svjedoci optužbe – dežurni tužilac i ovlaštena službena lica, što zajedno sa fotodokumentacijom čini sastavni dio zapisnika o uviđaju u smislu odredbe 229. ZKPRS. Svi pronađeni predmeti su, kako je dalje obrazloženo, deponirani u sud u smislu člana 134. ZKPRS, pri čemu iz zapisnika sačinjenog povodom prijema predmeta na čuvanje i depozit (Kpp 11 0 K 023231 18 od 28. augusta 2018. godine) proizlazi da je sudu dostavljena bijela papirna vreća zalijepljena selotejp trakom sa natpisom „Dokaz 2“ na kojoj piše „Metalna palica 9“, pa su neosnovani prigovori žalbe o nezakonitosti prilikom prikupljanja predmeta na licu mjesta koji je dostavljen na vještačenje kao dokaz broj 9. Osim toga, iz iskaza svjedoka kriminalističkog tehničara (svjedok S. O.) i materijalnih dokaza proizlazi da su te radnje izvršene u skladu s pravilima forenzičke struke i Pravilnikom o načinu prikupljanja, pakovanja i transportiranja DNK uzoraka, o čemu je pobijana presuda (stanica 62) dala detaljne i valjane razloge. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je zaključio da su bez argumenta žalbene tvrdnje da je metalna palica nezakonit dokaz i da se ne može dovesti u vezu s onom koja je pronađena na licu mjesta.

19. U pogledu neosnovanosti prigovora da je nezakonit dokaz nalaz i mišljenje vještaka dr. Zorana Obradovića koji je vršio DNK vještačenje, i to u segmentu bitne povrede postupka i u segmentu prava na odbranu, Vrhovni sud je istakao sljedeće: da su u pobijanoj presudi navedeni detaljni razlozi u pravcu zakonitosti tog dokaza pa se na osporavanju valjanosti tako datih razloga ne može osnovano uspostaviti povreda prava na odbranu. Također je neosnovanim ocijenjen prigovor o nezakonitosti vještačenja jer je vještačenje povjereno ustanovi, a ne vještaku iz te ustanove koji je u konačnici potpisao nalaz i mišljenje. U vezi s tim je obrazloženo: da nalazi (tri nalaza) DNK vještačenja sadrže memorandum ustanove kojoj je povjereno vještačenje JZU „Zavod za sudsku medicinu RS“ Banja Luka i broj protokola Zavoda, što potvrđuje da je u postupku vještačenja spornih i nespornih DNK bioloških tragova dostavljenih JZU „Zavod za sudsku medicinu“ postupljeno u skladu s odredbom člana 161. stav 2. ZKPRS; da je ta ustanova odredila dr. Zorana Obradovića da izvrši vještačenje i da je prvostepeni sud jasno i argumentirano uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe obrazložio zbog čega je navedeni dokaz pribavljen zakonito. Osim toga, u pogledu neosnovanosti prigovora da je nezakonit dokaz vještačenja uzimanjem brisa od oštećenog (bukalne sluznice) i biološkog traga pronađenog na metalnoj palici, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 174. stav 3. ZKPRS prema kojoj je za preduzimanje radnje tjelesnog pregleda neophodna naredba suda ili Tužilaštva ukoliko se ta radnja treba preduzeti prema osumnjičenom, odnosno optuženom, a ne kao što je u konkretnom slučaju ta radnja preduzeta prema oštećenom. Stoga su, prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovani navodi iz žalbe o nezakonitosti nalaza i mišljenja kojim je utvrđeno da se DNK profil oštećenog u potpunosti podudara da DNK profilom iz uzorka uzetog sa teleskopske palice, a da je apelantov DNK podudaran sa DNK profilima manjinskog donora biološkog materijala iz dva uzorka drške teleskopske palice.

20. Nadalje, u pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji da je činjeničnim izmjenama u izreci presude prekoračena optužba i time počinjena bitna povreda postupka, Vrhovni sud je istakao da su činjenične izmjene izvršene samo u dijelu koji se odnosi na individualno određen identitet saizvršioca na način što je umjesto „zajedno sa osumnjičenim Dukić Nedeljkom“ u izreku uneseno „sa još jednim licem“, a u preostalom dijelu prihvatanjem činjeničnog opisa radnji iz dispozitiva optužnice, što ne predstavlja izmjenu od odlučnog značaja i koje nisu dovele do povrede principa koji zahtijeva identitet između optužbe i presude (član 294. stav 1. ZKPRS). Što se tiče neosnovanosti prigovora o nerazumljivosti izreke presude, Vrhovni sud je istakao da je činjenični opis radnji izvršenja, onako kako je dat u izreci pobijane prvostepene presude, potpuno jasan i sadrži opis realne djelatnosti apelanta koji određuje njegov psihički odnos prema djelu u cjelini, stoga i prema posljedici. U tako datom činjeničnom opisu objektivnih radnji jasno su ugrađeni elementi svijesti i volje (eventualni umišljaj), što sve zajedno definira bitne elemente bića krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 124. stav 1. u vezi sa članom 22. KZRS. Na takav način koncipirana izreka je, prema mišljenju Vrhovnog suda, u svemu u skladu sa razlozima datim u obrazloženju pobijane presude o svim odlučnim činjenicama na kojima je zasnovan zaključak o apelantovoj krivici. Stoga je zaključeno da je žalba neosnovana u pogledu nerazumljivosti izreke presude, protivrječnosti razlozima presude i izostanku razloga o odlučnim činjenicama i stoga bitnoj povredi odredbi krivičnog postupka.

21. Nadalje, Vrhovni sud je u pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji u pravcu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza ukazao na odredbu člana 304. stav 7. ZKPRS podsjećajući da su u pobijanoj presudi dati svi razlozi, pri čemu je ponovljen sadržaj tih dokaza (opširno navedeno na str. 8 i 9. presude) na koje je žalba ukazala, a u ključnom se odnose na DNK vještačenje, radnju prepoznavanja, radnju uviđaja, o čemu je u prethodnom dijelu obrazloženja presude bilo govora, iz kojih razloga je zaključeno da su neosnovani argumenti iz žalbe da su u konkretnom krivičnom postupku počinjene bitne povrede postupka.

22. Pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica i time pravilnosti činjenične osnove ispitana je s aspekta ocjene dokaza i zaključaka o svim odlučnim činjenicama u smislu člana 295. stav 2. ZKPRS uz zaključak da je prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u vezi s drugim dokazima i o odlučnim činjenicama izveo pravilne zaključke. U tom pravcu su ponovljene utvrđene odlučne činjenice (str. 10. i 11), te je zaključeno da tvrdnja žalbe da je u konkretnom slučaju pravna kvalifikacija mogla ići samo u pravcu krivičnog djela teške tjelesne povrede nije osnovana jer nema osnova u provedenim dokazima. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je pravilno primijenjen KZRS kada su apelantove radnje činjenično opisane u izreci presude kvalificirane kao krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 124. stav 1. u vezi sa čl. 22. i 37. KZRS.

23. Što se tiče odluke o krivičnopravnoj sankciji, Vrhovni sud je u vezi s argumentima iznesenim u žalbama (Tužilaštva i odbrane) ukazao da je prvostepeni sud kao olakšavajuću okolnost cijenio činjenicu da je apelant neosuđivan, a kao otežavajuću da oštećeni nije poznavao apelanta i nije mu dao povod za napad, kao i iskazanu surovost (zbog broja udaraca). Vrhovni sud je u žalbenom postupku ocijenio da navedenim otežavajućim okolnostima nije dat pravilan značaj, te da sve okolnosti u svojoj ukupnosti ne opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne i izricanja presude ispod zakonom propisanog minimuma za predmetno krivično djelo, a to je kazna zatvora najmanje pet godina. U vezi s tim je zaključeno da utvrđena olakšavajuća okolnost nema takav značaj kod utvrđene otežavajuće okolnosti, pa je ta okolnost u ukupnosti sa svim ostalim o kojima je prethodno bilo riječi opredijelilo Vrhovni sud za izricanje posebnog minimuma kazne zatvora za navedeno djelo. Zbog navedenog je odbijena žalba apelantove odbrane, a uvažena žalba Tužilaštva i prvostepena presuda u tom dijelu preinačena, nalazeći da je kazna zatvora u trajanju od pet godina neophodna za ostvarenje svrhe kažnjavanja u njenom generalnom i specijalnom obliku.

24. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 023231 20 Kvlz od 22. decembra 2020. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti. U obrazloženju presude je navedeno da je zahtjevom ukazano na povrede Krivičnog zakona i bitne povrede odredaba krivičnog postupka s prijedlogom da se pravosnažna presuda Vrhovnog suda od 18. februara 2020. godine preinači i apelant oslobodi optužbe ili da se predmet vrati na ponovno suđenje.

25. Prilikom odlučivanja o zahtjevu sud se na osnovu člana 354. ZKPRS ograničio na ispitivanje onih povreda na koje se pozvao apelantov branilac, te je u vezi s tim ponovljen sadržaj odredbe člana 350. ZKPRS u kojem su propisani osnovi za podnošenje vanrednog pravnog lijeka protiv pravosnažne presude.

26. U pogledu neosnovanosti tvrdnje o bitnoj povredi postupka zbog toga što je sutkinja Olga Pantić postupala u donošenju osporene presude a prethodno postupala u istom predmetu u istražnoj fazi, Vrhovni sud je ukazao na standarde prilikom ocjenjivanja subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti, te je u vezi s konkretnim prigovorom navedeno sljedeće: relevantna odredba člana 37. stav 1. tačke d) i g) ZKPRS propisuju uslove za izuzeće sudije u krivičnom postupku na koje se apelantova odbrana u zahtjevu poziva, a koje ne propisuju da u donošenju odluka koje su osporene žalbom i zahtjevom sutkinja Olga Pantić treba biti izuzeta iz postupka. Osim toga, kako je dalje navedeno, u konkretnom slučaju ne postoje bilo kakvi relevantni dokazi koji bi osnovano mogli ukazati na to da je imenovana sutkinja pri donošenju presude bila pristrasna i da je time povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

27. Dalje je zahtjevom ukazano na neke dokaze na kojima se, prema mišljenju apelantove odbrane, ne može zasnivati sudska odluka pa su u nastavku pobrojani dokazi koje je apelantova odbrana karakterizirala kao nezakonite. U vezi s tim je, prije svega, istaknuto da bitna povreda odredaba krivičnog postupka ne predstavlja poseban osnov za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, da je u zahtjevu za zaštitu zakonitosti povreda prava na odbranu dovedena u vezu s nedostatkom obrazloženja drugostepene presude povodom istaknutih žalbenih prigovora i da je sud prigovore o zakonitosti dokaza dao proizvoljno, pri čemu je obrazloženje sačinjeno od uopštenih formulacija i „prosudbe o manjkavostima“.

28. Navedenim prigovorima, kako je istakao Vrhovni sud, ne može se temeljiti tvrdnja o povredi prava na odbranu, kao i bitnoj povredi odredbi krivičnog postupka, ukazujući pri tom na stavove Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojima obaveza da se obrazloži sudska odluka ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sve argumente, a mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke. Pri tome je Vrhovni sud ukazao na neke od ključnih odluka Ustavnog suda i Evropskog suda u kojima su potvrđeni stavovi da kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje sadrži slaganje sa utvrđenjem nižestepenog suda tako što će viši sud u svoje obrazloženje inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženje nižestepenog suda. U konkretnom slučaju, svi žalbeni prigovori apelantove odbrane, uključujući i one koji se tiču zakonitosti dokaza, prethodno su interpretirani u obrazloženju pobijane drugostepene presude, a potom ocijenjeni. U vezi s tim je zaključeno da je drugostepeni sud prihvativši kao pravilnu činjeničnu osnovu, kao i date razloge prvostepenog suda inkorporirao navedene stavove u obrazloženje svoje presude, što je prihvatljiv metodološki pristup obrazlaganja presuda u smislu naprijed navedenih pravnih standarda. Stoga je zaključeno da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu.

29. Dalje je navedeno da se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti povreda Krivičnog zakona svodi na tvrdnju o pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela i da izreka ne sadrži činjenice i okolnosti koje bi opredijelile subjektivnu i objektivnu podlogu da su u apelantovim radnjama ostvareni bitni elementi krivičnog djela ubistva u pokušaju, odnosno da je apelant kažnjen za nešto što nije učinio. U vezi s tim je obrazloženo da se navedenim argumentima dovodi u sumnju pravilnost činjeničnog utvrđenja oblika vinosti i saizvršilaštva kao činjenice od odlučnog značaja za pravnu kvalifikaciju krivičnog djela. Vrhovni sud je zaključio da se na takvom prigovoru ne može zasnivati tvrdnja o povredi Krivičnog zakona u segmentu pravne kvalifikacije krivičnog djela i da zahtjev stoga nije osnovan jer u postupku koji se vodio protiv apelanta nije učinjena povreda zakona i povreda prava na odbranu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

30. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

31. U vezi s povredom navedenog prava, apelacijom je, prije svega, istaknuto da Vrhovni sud povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti nije dao odgovore u smislu garancija koje pruža pravo na pravično suđenje jer nije dao obrazloženje o bitnim činjenicama koje se odnose na povrede Krivičnog zakona, kao i prava na odbranu. U tom pravcu se ukazuje, kao što je isticano prethodno i u žalbi, na nezakonitost u pribavljanu određenih dokaza i u vezi s tim povredi člana 10. st. 2. i 3. ZKPRS. Smatra da se Vrhovni sud povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti bavio pitanjem prava na obrazloženu odluku, što nije bio ključno, zanemarujući pri tom pravo na odbranu u vezi sa zakonitošću u pribavljanju dokaza. U vezi s tim je napomenuto da pravo na pravično suđenje podrazumijeva jednakost strana pred sudom i pravo na pristup nepristrasnom sudu, pa je očigledno da je Vrhovni sud navedena prava u potpunosti zanemario. U tom pravcu je napomenuto da je sutkinja Olga Pantić učestvovala u žalbenom postupku povodom određivanja i produženja pritvora apelantu i da je nakon podizanja optužnice učestvovala u donošenju prvostepene presude, te da je takvo postupanje suprotno odredbi člana 37. stav 1. tačke d) i g) ZKPRS. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe o izuzeću i da je sutkinja Olga Pantić učešćem u donošenju prvostepene presude postupala s već zauzetim stavom u pogledu apelantove krivične odgovornosti, čime je morala doći do izražaja njena pristrasnost, a na taj način do povrede apelantovog prava na odbranu. To je prema navodima apelacije dovelo do nezakonite odluke jer je odredba člana 37. ZKPRS imperativnog karaktera i nije bilo prostora da sud samostalno odlučuje hoće li imenovana sutkinja nakon podizanja optužnice učestvovati u daljnjem toku postupka protiv apelanta ili ne.

32. Osim toga, apelacijom se ukazuje na nezakonitost u pribavljanju dokaza te u vezi s tim konkretiziraju sljedeći dokazi: DNK vještačenje obavljeno po vještaku Zoranu Obradoviću umjesto JZU „Zavod za sudsku medicinu“ kao stručnoj ustanovi kojoj je vještačenje povjereno; zapisnik o uviđaju sačinjen 27. augusta 2018. godine i izuzeta teleskopska palica u vezi sa članom 229. ZKPRS kojim je propisano da ovlašteno službeno lice može izuzetno, nakon obavještenja tužioca, izvršiti uviđaj, te da se o svim radnjama mora sačiniti izvještaj i detaljno se mora obrazložiti, a u konkretnoj situaciji upravo to nedostaje; zapisnik o prepoznavanju od 9. septembra 2018. godine jer je sačinjen suprotno pravilima o prepoznavanju; dva CD snimka nadzornih kamera koji su izuzeti i dostavljeni sudu jer u potvrdi o privremenom oduzimanju nije opisano kako su ovi predmeti izuzeti i gdje su se nalazili. Ukazuje da Vrhovni sud u pogledu zakonitosti u pribavljanju naprijed navedenih dokaza nije dao jasno obrazloženje u pogledu prigovora koji su u tom pravcu istaknuti i da nije dao odgovor niti na jedan jasno definiran prigovor, zbog čega u osporenim presudama nedostaje jasno obrazloženje.

33. U konačnici, apelant je predložio da se apelacija usvoji jer je u postupku koji se protiv njega vodio povrijeđeno pravo na odbranu, pravo na jednak pristup sudu, pravo na nepristrasan sud, te da je primjena prava bila proizvoljna kako u primjeni zakona tako i u obrazloženju odluke. II.Odgovor na apelaciju

34. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana jer su argumenti izneseni u apelaciji bili predmet razmatranja u žalbenom postupku i u postupku povodom vanrednog pravnog lijeka, o čemu su u osporenim presudama dati jasni razlozi, naročito o neosnovanosti povrede prava na nepristrasan sud, prava na odbranu, o prigovoru nedostatka odlučnih činjenica u vezi sa zakonitošću u pribavljanju dokaza.

35. Okružni sud je istakao da se apelacijom pobija činjenično stanje i primjena materijalnog prava, o čemu je nakon donošenja prvostepene presude odlučivao Vrhovni sud, pa je ocijenjeno da bi obrazlaganje apelacije bilo suvišno i bespredmetno. U tom pravcu je ukazano na presude Vrhovnog suda povodom izjavljenih pravnih lijekova, koji je iznio svoj stav prema kojem je prvostepena presuda pravilna i zakonita. Osim toga, u prvostepenom krivičnom postupku su ispoštovana sva apelantova zagarantirana ustavna prava pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

36. Tužilaštvo je u pogledu neosnovanosti podnesene apelacije istaklo da su svi apelacioni navodi bili predmet odlučivanja u prvostepenom i drugostepenom krivičnom postupku, kao i povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti, te da su redovni sudovi o svim tim navodima zauzeli identičan i jasan stav, o čemu su u presudama navedeni jasni razlozi.

V.Relevantni propisi

37. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17, 104/18 – odluka USRS i 15/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17 i 104/18 – odluka USRS) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Pokušaj Član 22.

(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(2) Za pokušaj krivičnog djela učinilac će se kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti.

Saizvršilaštvo Član 37.

Ako više lica zajednički izvrše krivično djelo učestvujući u radnji izvršenja ili nekom drugom radnjom značajno doprinesu njegovom izvršenju, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

Ubistvo Član 124. stav (1) (1) Ko drugog liši života, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.

38. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Zakonitost dokaza Član 10. st. (2) i (3) (2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Razlozi za izuzeće Član 37.

Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

(…)

g) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,

d) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom i

đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Član 134.

Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija deponuju se u sudu ili sud na drugi način obezbjeđuje njihovo čuvanje.

Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje Član 150. stav (3) (3) Ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok lice ili predmet, tražiće se od njega prvo da ga opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno sa drugim njemu nepoznatim licima, odnosno ako je to moguće – zajedno sa predmetima iste vrste.

Naredba o vještačenju Član 161. stav (2) (2) Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može obaviti u okviru državnog organa, takva vještačenja, a posebno složenija, povjeriće se, po pravilu, takvoj ustanovi, odnosno organu. U tom slučaju, ta ustanova, odnosno organ određuje jednog ili više stručnjaka koji će izvršiti vještačenje.

Tjelesni pregled i druge radnje Član 174. stav (3) (3) Preduzimanje tjelesnog pregleda osumnjičenog, odnosno optuženog i druge radnje u vezi s tim, naređuje sud, a ako postoji opasnost od odgađanja – tužilac. Uviđaj i vještačenje Član 229.

Ovlašćeno službeno lice može, izuzetno, nakon obavještavanja tužioca, izvršiti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja, osim pregleda, obdukcije i ekshumacije leša. Ako je tužilac prisutan na licu mjesta tokom vršenja uviđaja ovlašćenih službenih lica, može tražiti da ovlašćeno službeno lice izvrši određene radnje koje on smatra neophodnim. Sve radnje preduzete tokom uviđaja moraju se dokumentovati i detaljno obrazložiti u zapisniku, ali i u posebnom službenom izvještaju.

Vezanost presude za optužbu Član 294. stav (1) (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295. stav (2) (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Granice ispitivanja presude Član 320.

Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakonik.

VI.Dopustivost

39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom broj AP1628/20 je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 023231 19 Kž 6 od 18. februara 2020. godine koju je apelant primio 9. marta 2020. godine, a apelaciju u tom predmetu je podnio 30. aprila 2020. godine. Predmet osporavanja apelacijom broj AP600/21 je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 023231 20 Kvlz od 22. decembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu broj 11 0 K 023231 20 Kvlz od 22. decembra 2020. godine apelant je primio 4. januara 2021. godine, a apelacija je podnesena 22. februara 2021. godine pa proizlazi da su obje apelacije podnesene blagovremeno, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

43. Apelant pobija presude Vrhovnog suda i Okružnog suda smatrajući da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

45. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

46. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju se radilo o utvrđivanju osnovanosti bilo kakve „krivične optužbe“ protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

47. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6 (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33–34).

48. U opširnim apelacionim navodima Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima u pogledu nezakonitosti u pribavljanju dokaza te stoga pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava i da je u okviru apelacionih navoda, između ostalog, ukazao i na narušavanje principa nepristrasnosti suda u predmetnom krivičnom postupku. Budući da se radi o procesnom prigovoru, Ustavni sud će, prije svega, raspraviti navode o navodnom kršenju prava na nepristrasan sud budući da se radi o prigovoru od kojeg zavisi daljnje raspravljanje ostalih navoda o kršenju garancija – prava obuhvaćenih pravom na pravično suđenje.

49. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da sud bude nepristrasan. Nepristrasnost označava odsutnost predrasuda ili naklonosti. Prema apelantovoj ocjeni, pristrasnost se u konkretnom slučaju ogleda u tome što je sutkinja Olga Pantić prethodno, u fazi istrage, učestvovala u donošenju odluka o izjavljenim pravnim lijekovima povodom određivanja i produženja pritvora apelantu, a nakon podizanja optužnice u donošenju prvostepene osuđujuće presude protiv njega. U vezi s tim se postavlja pitanje da li je sutkinja Olga Pantić imala obavezu izuzimanja iz donošenja osporene prvostepene odluke u postupku protiv apelanta, odnosno je li njeno učešće u donošenju odluke ugrozilo garancije obuhvaćene pravom na nepristrasan sud.

50. U tom smislu, Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud odlučujući o identičnom prigovoru povodom redovnog i vanrednog pravnog lijeka naveo da je apelant kršenje navedenog principa doveo u vezu s odredbom člana 37. stav 1. tačke d) i g) ZKPRS kojima su propisani uslovi za izuzeće sudije, tvrdnjom da mu je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu. U vezi s navedenim prigovorom, Vrhovni sud se pozvao na opšte standarde pri ocjeni subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti ukazujući na distinkciju između lične nepristrasnosti članova vijeća (koja se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno) i objektivnog testa koji odvojeno od ličnog ponašanja sudije podrazumijeva dokazive činjenice koje moraju dovesti u sumnju nepristrasnost sudije. U konkretnom slučaju, kako je obrazložio Vrhovni sud, ne postoje osnovi propisani u odredbi člana 37. stav 1. tačke d) i g) ZKPRS, niti u spisu postoje bilo kakvi relevantni dokazi koji bi osnovano mogli ukazivati na to da je sutkinja Olga Pantić bila pristrasna pri donošenju osporene odluke, odnosno što bi se moglo podvesti pod tačku đ) iste zakonske odredbe. Imajući u vidu navedena obrazloženja, osporene presude i dostavljenu dokumentaciju, Ustavni sud, također, ne nalazi okolnosti koje bi objektivno opravdale apelantovu bojazan i dovele u pitanje nepristrasnost navedene sutkinje. Ustavni sud, osim toga, ističe, kako proizlazi iz apelacionih navoda, da je sutkinja Olga Pantić u fazi istrage povodom rješenja o određivanju i produženju pritvora protiv apelanta postupala povodom pravnih lijekova, dakle u vijeću, a ne samostalno, a u donošenju prvostepene osuđujuće presude protiv apelanta u vijeću od troje sudija. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju samo učešće sutkinje Olge Pantić u donošenju osporene prvostepene presude, bez predočenja i postojanja konkretnih dokaza i utvrdivih činjenica u vezi s njenom navodnom (ličnom) pristrasnošću, nije ugrozilo garancije apelantovog prava na nepristrasan sud. U svakom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je, radi dodatnog osiguranja pravičnosti predmetnog krivičnog postupka sagledanog u cjelini, apelantu u kontekstu ovog apelacionog navoda stajala na raspolaganju i zakonska mogućnost u smislu člana 37. ZKPRS da u konkretnoj krivičnopravnoj stvari traži izuzimanje navedene sutkinje, odnosno bilo kojeg sudije, ukoliko je sumnjao u njenu/njihovu nepristrasnost, a što su on i njegova odbrana propustili učiniti.

51. U odnosu na apelantove navode da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koje su u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

52. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaju interesa pojedinaca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).

53. U konkretnom slučaju, apelant smatra da su nezakonito pribavljeni sljedeći dokazi: DNK vještačenje obavljeno po vještaku Zoranu Obradoviću umjesto JZU „Zavod za sudsku medicinu“; uviđaj od 27. augusta 2018. godine kada je pronađena i izuzeta teleskopska palica jer toj radnji nije prisustvovao tužilac, niti je o tome obaviješten; radnja prepoznavanja i zapisnik koji je tom prilikom sačinjen; izuzimanje CD snimka nadzornih kamera jer nije opisano kako su ovi predmeti izuzeti i gdje su se nalazili te u vezi s tim nedostatkom adekvatnog obrazloženja od Vrhovnog suda povodom istaknutog prigovora u ovom pravcu (nedostatak obrazloženja). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant u suštini osporava vjerodostojnost naprijed navedenih dokaza za koje smatra da nisu mogli biti osnov za donošenje osuđujuće presude. Međutim, nasuprot ovim tvrdnjama, Ustavni sud uočava da su sudovi na tri sudske instance s posebnom pažnjom razmotrili ovaj apelantov prigovor, prvostepeni u okviru ocjene i analize dokazne građe, a drugostepeni i trećestepeni u okviru žalbenih razloga koje je apelant u tom pravcu istakao, odnosno razloga koje je istakao u zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Pri tome je prvostepeni sud, obrazlažući ključne činjenice utvrđene u postupku i dokaze na kojima su te činjenice utemeljene, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe obrazložio zbog čega prigovori apelantove odbrane u ovom pravcu nisu osnovani, navodeći za svaki od naprijed navedenih dokaza način na koji su pribavljeni i stoga korišteni kao dokazni materijal u smislu njihove zakonitosti. Osim toga, Vrhovni sud je razmatrajući identične navode u okviru bitnih povreda postupka, cijeneći ih neosnovanim, naveo da je prvostepeni sud dao razloge pri ocjeni ovog prigovora, te je za svaki od dokaza na koje je apelantova odbrana ukazala u žalbi smatrajući ih nezakonito pribavljenim podsjetio na relevantni dio obrazloženja prvostepene presude u kojoj su navedeni jasni razlozi u pravcu zakonitosti u njihovom pribavljanju, te da je za svaku radnju iz koje su proistekli naprijed navedeni dokazi postojala naredba suda, odnosno Tužilaštva, ili je pak dokaz (poput CD-a sa nadzorne kamere) predat dobrovoljno. Vrhovni sud se posebno osvrnuo na zakonitost u pribavljanju dokaza DNK vještačenjem na kojem je apelant istrajavao smatrajući da je vještačenje povjereno ustanovi a ne pojedincu, uz obrazloženje da je pojedinac (sudski vještak) angažiran od ustanove. Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i jasna i argumentirana obrazloženja osporenih presuda, proizlazi da su neosnovani apelantovi navodi vezani za zakonitost u pribavljanju dokaza.

54. U pogledu nedostatka obrazloženja o suštinskim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, stranica 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju. U svjetlu navedenih principa, Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka Vrhovnog suda posebnu pažnju posvetila svim navodima apelantove odbrane od suštinskog značaja, prije svega u pogledu zakonitosti u pribavljanju dokaza, kojima su osporavani stavovi iz prvostepene presude i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom. U drugostepenoj presudi je dato obrazloženje i inkorporirani stavovi prvostepene presude koju je pravilnom i zakonitom ocijenio Vrhovni sud povodom odlučivanja o vanrednom pravnom lijeku, i uz zaključak zašto apelantovi navodi ne mogu uticati na drugačiju odluku koja se tiče njegove krivice, uključujući i razloge u pogledu pribavljanja dokaza. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje odlučnih činjenica proisteklih iz utvrđenog činjeničnog stanja ili pravnog shvatanja iz nižestepene sudske odluke od više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40). Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da su s obzirom na jasna i argumentirana obrazloženja osporenih presuda neosnovani apelantovi navodi vezani za utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava u vezi sa zakonitošću u pribavljanju dokaza.

55. Dalje, apelant ukazuje da je sud proizvoljno cijenio (ostale) dokaze i da je iz tog razloga činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, pozivajući se na odredbu člana 295. stav 2. ZKPRS, cijeneći dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, naveo sadržaj svih izvedenih dokaza i činjenice koje su temeljem predmetnih dokaza utvrđene, nakon čega su svi dokazi ocijenjeni međusobno i u njihovoj ukupnosti te je izveden zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti. Vrhovni sud je povodom apelantove žalbe koja je najvećim dijelom također bazirana na prigovorima o nezakonitosti u pribavljanu određenih dokaza, potvrdio stavove Okružnog suda, za šta je dao obrazloženje, koje suprotno navodima apelacije ne ostavlja utisak proizvoljnosti jer su u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi prigovori koje je isticala apelantova odbrana. Zatim, iz obrazloženja osporene odluke koja je donesena povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti slijedi da su ispitani navodi iz zahtjeva kojima je suštinski ukazano na povrede Krivičnog zakona i povrede procesnih odredbi, te je u vezi s tim Vrhovni sud naveo jasno i sadržajno obrazloženje, podsjećajući da se vanrednim pravnim lijekom činjenično stanje ne može revidirati, te da iz stanja spisa i osporene presude proizlazi da je Krivični zakon pravilno primijenjen.

56. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, prema mišljenju Ustavnog suda, nije prekršeno apelantovo pravo na odbranu, niti pravo na jednak pristup sudu jer u okolnostima konkretnog slučaja apelantu nije uskraćeno pravo na izvođenje bilo kojeg dokaza u prilog njegovoj odbrani, niti je izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnih djela za koja je apelant osuđen.

57. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje, te zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje kako u pogledu nepostojanja okolnosti koje bi objektivno opravdale apelantovu bojazan i dovele u pitanje princip nepristrasnosti suda tako i u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz ocjenu njihove prihvatljivosti i zakonitosti, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, te kada u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne upućuje da postupak posmatran u cjelini, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, nije bio pravičan.

59. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1628/20 (M. Č.) | Sudska praksa | Aktio