Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3103/21 (E.G.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3103/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-3103/21, rješavajući apelaciju E. G., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. G.

protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Mostaru broj 53 0 Pr 075941 21 Pžp od 28. lipnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. E. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 28. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Pr 075941 21 Pžp od 28. lipnja 2021. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zaustavio sve prekršajne postupke koje je pokrenula firma „Bakus“ d.o.o. Neum, dok se ne okonča postupak po tužbenom zahtjevu apelanta za proglašenje koncesijskog ugovora ništavim.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, apelant je oglašen odgovornim što je u Ulici Mimoza, u Neumu, parkirao vozilo, a da nije imao parkirnu kartu, čime je počinio prekršaj iz čl. 11. Odluke o reguliranju parkiranja na području grada Neuma (u daljnjem tekstu: Odluka o reguliranju parkiranja), što je kažnjivo po čl. 12 Odluke o reguliranju parkiranja, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 60,00 KM, te je obvezan na plaćanje troškova postupka.

3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je neutemeljen prigovor apelanta da Ugovor o koncesiji za firmu „Bakus“ d.o.o. Neum nema pravni legitimitet i da kao takav predstavlja jedan vid pravnog nasilja i nekorektan odnos prema pravima građana. Naime, prvostupanjski sud je ukazao da se člankom 1. Odluke o reguliranju parkiranja uređuje organizacija i način naplate parkiranja motornih vozila na javnim parkiralištima s naplatom na području grada Neuma, a da javna parkirališta u gradu Neumu čini i Ulica Mimoza. Dalje je ukazao da je člankom 11. Odluke o reguliranju parkiranja propisano da korisnik parkirališta čini povredu odluke o korištenju javnog parkirališta pod naplatom koja povlači novčanu kaznu, a člankom 12. Odluke o reguliranju parkiranja propisano je da se za povredu članka 11. Odluke o reguliranju parkiranja plaća novčana kazna sukladno Zakonu o prekršajima FBiH u iznosu od 60,00 KM-90,00 KM. Nadalje, prvostupanjski sud je istakao da je na temelju ponude za dodjelu koncesije od strane firme „Bakus“ d.o.o. Neum, Općinsko vijeće grada Neuma, u skladu s člankom 28. Zakona o koncesijama HNK i čl. 24. Statuta Općine Neum, donijelo Odluku o davanju koncesije za korištenje javnih gradskih parkirališta u gradu Neumu u gospodarske svrhe (u daljnjem tekstu: Odluka o davanju koncesije), kojom je (koncesor) dao tvrtki „Bakus“ d.o.o. Neum (koncesionar) koncesiju za korištenje javnih gradskih parkirališta u gradu Neumu. Prvostupanjski sud je istakao da je na temelju naprijed iznesenog stekao uvjerenje da je apelant počinio prekršaj iz članka 11., a u svezi s člankom 12. Odluke o reguliranju parkiranja. Također, prvostupanjski sud je istakao da apelant u svojoj obrani nije negirao da je kritične prilike njegovo vozilo bilo parkirano, ali je tvrdio da je bilo parkirano na privatnom parkiralištu osobe D.V.. Prvostupanjski sud je istakao da je taj dio obrane nije usvojio, jer apelant nije mogao činjenje prekršaja opravdavati činjenicom da je parkirao na privatnom parkiralištu svog klijenta kad materijalni dokazi u spisu, koji su provedeni na pretresu dokazuju drugačije (da je vozilo zatečeno bez parking karte u Ulici Mimoza).

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud utvrdio da je firma „Bakus“ d.o.o. Neum bila ovlaštena kontrolirati pravilnost parkiranja u gradu Neumu i naplaćivati kazne u slučaju nepravilnog parkiranja, te da je vozilo apelanta bilo parkirano na u Ulici Mimoza u Neumu bez parking karte iako je i taj prostor sukladno Odluci o reguliranju parkiranja na području grada općine Neum naveden kao prostor gdje se za parkiranje mora imati parking karta. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud odbio obranu apelanta koja se ticala toga da firma „Bakus“ nije bila ovlaštena za izdavanje prekršajnih naloga i da je vozilo bilo parkirano na privatnom posjedu. Kantonalni sud je istakao da je apelant kroz prigovor povrede materijalnog propisa pobijao pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja (da firma „Bakus“ d.o.o. Neum nije bila ovlaštena kontrolirati pravilnost parkiranja u gradu Neumu i naplaćivati kazne u slučaju nepravilnog parkiranja). Imajući u vidu da odredbom članka 84. Zakona o prekršajima F BiH nije propisana mogućnost pobijanja prvostupanjskog rješenja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je istakao da ovako iznijete prizivne prigovore nije mogao niti razmatati.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvencijom i povredu zabrane diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije i članka 1. Protokola 12 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da je prekršajni postupak pokrenut od strane neovlaštene privatne firme „Bakus“ d.o.o. Neum, budući da je koncesija te firme ništava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je su redoviti sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Odluke o reguliranju parkiranja i Zakona o prekršajima F BiH, u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski sud, naime, ukazao da javna parkirališta u gradu Neumu čini i Ulica Mimoza gdje je apelantovo vozilo bilo parkirano bez parking karte, te da je Općinsko vijeće grada Neuma, u skladu s člankom 28. Zakona o koncesijama HNK i člankom 24. Statuta Općine Neum, dalo tvrtki „Bakus“ d.o.o. Neum koncesiju za korištenje javnih gradskih parkirališta u gradu Neumu, na temelju čega proizlazi da je apelant počinio prekršaj iz članka11., a u svezi s člankom 12. Odluke o reguliranju parkiranja, pri čemu je za takav svoj zaključak dao detaljne i jasne razloge u kojima Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne vidi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3103/21 (E.G.) | Sudska praksa | Aktio