Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-644/20 (GP „Gradip“ a.d. Prnjavor)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-644/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-644/20, rješavajući apelaciju GP „Gradip“ a.d. Prnjavor, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija GP „Gradip“ a.d.

Prnjavor podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 096847 19 Rev od 3. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. GP „Gradip“ a.d. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Đorđe Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnio je 15. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 096847 19 Rev od 3. decembra 2019. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 096847 17 Ps 2 od 31. oktobra 2018. godine obavezan je apelant da tužitelju ,,Eltt“ d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga isplati iznos od 57.919,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).

3. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev tužioca da mu apelant na ime duga za izvršene „viškove i naknadne radove“ (u daljnjem tekstu: dodatni radovi) isplati utuženi iznos. Nadalje je istakao, da je među parničnim strankama sporno da li je apelant dužan platiti vrijednost radova koji nisu predviđeni ugovorom zaključenim 1. avgusta 2008. godine, jer nije zaključen aneks ugovora, da li je predmetni ugovor po svojoj pravnoj prirodi ugovor o djelu ili ugovor o građenju, da li je nastupila zastara predmetnog potraživanja, kao i to da li je apelant pasivno legitimisana strana.

4. Okružni privredni sud je ukazao da je analizom provedenih dokaza utvrdio da je tužilac, kao podizvođač, angažovan od strane apelanta, kao glavnog izvođača, na izvođenju instalaterskih radova na određenom stambeno-poslovnom objektu (bliže opisanom u obrazloženju presude, u daljnjem tekstu: predmetni objekt) u izgradnji, čiji su investitori bili Ministarstvo za boračko invalidsku zaštitu i Opština Prnjavor. Nadalje je ukazao da je izgradnja predmetnog objekta tekla u dvije faze, da je u prvoj fazi, a na zahtjev nadzornog organa, tužilac angažovan da izvrši neke radove koji nisu bili predviđeni da se rade u prvoj fazi izgradnje objekta, a koje radove je bilo nužno izvesti u prvoj fazi, s obzirom da njihovo izvođenje nije moguće u drugoj fazi (potreba i nužnost izvođenja ovih radova proizlaze iz nalaza i mišljenja vještaka arhitektonsko građevinskog fakulteta u kojem je navedeno da su isti opravdani, kao i iskaza svjedoka M. B., koji je u vrijeme prve faze izgradnje predmetnog objekta bio nadzorni organ na tom objektu). Zatim je ukazao da je tužilac kao izvođač radova sa apelantom kao naručiocem radova 1. avgusta 2008. godine zaključio ugovor o izvođenju vodovodnih, kanalizacionih i elektroinstalaterskih radova na predmetnom objektu, te da je tužilac u skladu sa ovim ugovorom izveo radove, koje je apelant platio. Nadalje je ukazao, da je tužilac pored ugovorenih radova izveo i radove koji nisu bili ugovoreni predmetnim ugovorom (dodatni radovi), da za iste nije zaključen pismeni aneks ugovora kako je to propisano članom 4. navedenog ugovora, ali da iz provedenih dokaza, nalaza i mišljenja vještaka, izjava svjedoka M. M., Z. D. i M. M., proizlazi da je ova odredba ugovora usmeno izmijenjena, s obzirom na činjenicu da je apelant kao naručilac dao usmenu saglasnost za izvođenje dodatnih radova za koje tužilac zahtijeva naknadu. Naime, dopisom od 25. avgusta 2008. godine tužilac je dostavio apelantu predračun dodatnih radova za izradu instalacija vodovoda, kanalizacije i elektroinstalacija, te je tužilac od apelanta zahtijevao da dostavi ugovor o izvođenju ovih radova da ne bi došlo do obustave istih, a u građevinskom dnevniku je za 1. septembar 2008. godine navedeno da je poslovođa gradilišta M. M., od apelantovog direktora dobio saglasnost da se izvode radovi po dopisu tužioca od 25. avgusta 2008. godine.

5. Okružni privredni sud je istakao da iz prethodno navedenog proizlazi da je tužilac obavijestio apelanta da se pojavila potreba za izvođenjem dodatnih radova, upoznao ga sa vrstom, količinom i cijenom radova, a apelant se na navedeno obavještenje očitovao pismenom konstatacijom u građevinskom dnevniku, na način da direktor apelanta odobrava izvođenje dodatnih radova a sve shodno zaključenom ugovoru. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje da tužilac nije imao saglasnost za izvođenje dodatnih radova. Takođe je istakao da ugovor koji je zaključen između parničnih stranaka po svom sadržaju nije ugovor o građenju već ugovor o djelu koji je regulisan članom 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

6. Nadalje, da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužilac kao podizvođač za apelanta kao glavnog izvođača izvršio dodatne radove u prvoj i drugoj fazi izgradnje predmetnog objekta, da je apelant kao naručilac primio izvršeni rad bez primjedbi, dakle odobrio ga i na prešutan način se saglasio sa izvedenim radovima, tako da je bez uticaja apelantov prigovor da su dodatni radovi izvršeni bez njegovog naloga, odnosno da M. M. nije imao ovlaštenje da da nalog za izvođenje tih radova. Nadalje je istakao da je iznos naknade odnosno vrijednost izvedenih dodatnih radova utvrđen na osnovu nalaza i mišljenja vještaka arhitektonsko-građevinske struke, a suštinskih prigovora na visinu obračuna vrijednosti ovih radova od strane apelanta nije bilo.

7. Zatim je Okružni privredni sud obrazložio zašto je neosnovan i apelantov prigovor zastare predmetnog potraživanja (bliže opisano u obrazloženju presude), te je istakao da je neosnovan i prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer je nesporno da su tužilac i apelanti bili u poslovnom odnosu na osnovu ugovora od 1. avgusta 2008. godine i da je tužilac izveo radove na predmetnom objektu koji je bio predmet tog ugovora, te dodatne radove koje je apelant kao naručilac primio bez primjedbi i na prešutan način se saglasio sa tim radovima.

8. Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 096847 19 Pž 2 od 14. juna 2019. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

9. U obrazloženju presude, Viši privredni sud je ukazao na žalbene navode koje je apelant istakao, te je obrazložio zašto iste smatra neosnovanim, odnosno obrazložio zašto smatra da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku (sve bliže opisano u obrazloženju presude), ukazujući da je dao jasno i detaljno obrazloženje za svoju odluku, te na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio odredbe čl. 600., 623., 374., 277. i 324. ZOO.

10. Presudom Vrhovnog suda RS broj 57 0 Ps 096847 19 Rev od 3. decembra 2019. godine, odbijena je apelantova revizija.

11. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da se pravilno u reviziji ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o građenju, a ne ugovoru o djelu. Međutim, pogrešna pravna kvalifikacija ugovora, ne utiče na zakonitost pobijane presude, te je s tim u vezi ukazao šta je propisano odredbom člana 73. ZOO (kad je izvršen ugovor kome nedostaje forma). Nadalje je istakao da je sankcija nepostojanja forme ugovora propisana članom 70. stav 1. ZOO, prema kojoj odredbi, ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo, ukoliko iz cilja propisa kojim je određena forma, ne proizlazi što drugo. Zatim je istakao da je pismena forma ugovora propisana u cilju pravne sigurnosti ugovornih strana, te da prema prihvaćenom stanovištu sudske prakse, ugovorna strana koja je na osnovu ugovora o građenju, kome nedostaje pismena forma, izvela građevinske radove, ima pravo zahtijevati odgovarajuću naknadu u novcu, jer je izvođenjem radova, u cjelini ili u pretežnom dijelu, došlo do konvalidacije nedostatka pismene forme ugovora. Takođe je istakao, da u smislu odredbe člana 634. stav 4. ZOO, izvođač ima pravo na pravičnu naknadu za nepredvidive radove koji su morali biti izvedeni (koje predviđa stav 2. tog člana), u koju vrstu radova, prema navodima nadzornog organa i nalazu vještaka, spadaju dodatni radovi čije se plaćanje ovdje traži, i pod uslovom da je u vezi izvođenja dodatnih radova između stranaka zaključen usmeni ugovor. U vezi s tim je istakao da obzirom da je ugovor o građenju konvalidiran ispunjenjem ugovorne obaveze tužitelja saglasno ovoj zakonskoj odredbi, tužitelju pripada pravo na pravičnu naknadu za izvedene radove, čija je visina utvrđena nalazom vještaka, čemu apelant nije prigovorio.

12. Vrhovni sud je ukazao da je prema utvrđenom činjeničnom stanju, u toku izvođenja radova čije je izvođenje tužitelj ugovorio sa apelantom, nadzorni organ naložio apelantu da se izvedu dodatni radovi koji su prema nalazu vještaka bili nužni i koji su svrstani u četiri grupe (u presudi detaljno navedeni radovi po grupama). Zatim je naglasio da kod takvog utvrđenja i činjenice da je apelant na glavnoj raspravi, samo uopšteno prigovorio nalazu vještaka „u dijelu koji je u suprotnosti sa navodima u odgovoru na tužbu i dotadašnjem toku postupka“, apelant ničim nije doveo u sumnju zaključak vještaka da se radi o nužnim i neophodnim dodatnim radovima.

13. Vrhovni sud je istakao da okolnost da je u svom iskazu poslovođa apelanta (koji je pismeno konstatovao u građevinskom dnevniku od 1. septembra 2008. godine da je od svog direktora dobio saglasnost da se izvedu radovi po dopisu tužitelja od 25. avgusta 2008. godine), kao svjedok (ne sporeći da je navedenu konstataciju lično potpisao), negirao da je za to dobio saglasnost direktora, nije od značaja za presuđenje. Ovo tim prije kada se ima u vidu da taj svjedok, a ni apelant kao njegov poslodavac, i ne tvrde da je zbog eventualno neovlaštenog unošenja saglasnosti apelanta za izvođenje predmetnih radova u građevinski dnevnik, snosio bilo kakve štetne posljedice, ni odgovornost. Zatim je istakao da u prilog prednje navedenog govori i sadržaj apelantovog dopisa od 9. jula 2010. godine, (u prilogu navedeno da se vraća prijedlog okončane situacije tužitelja ispostavljene za radove čija je vrijednost predmet konkretnog spora) iz razloga „što sa glavnim investitorom apelanta nije izvršen obračun izvedenih radova... i čim završi konačan obračun, da će tužitelj biti obaviješten o tome“. Tim dopisom se, dakle, ne spori da je dat nalog za izvršenje tih radova ni da su isti izvršeni. Naime, tek godinu dana nakon toga, dopisom od 18. jula 2011. godine apelant spori predmetne radove navodima da nije dao nalogsaglasnost tužitelju za njihovo izvođenje.

14. Vrhovni sud je naglasio da zaključak u vezi usmenog ugovora između tužitelja i apelanta oko izvođenja dodatnih radova, nesumnjivo potvrđuje i zapisnik Komisije za tehnički pregled objekta kojim su obuhvaćeni dodatni radovi i u kojim je naznačeno da su isti izvedeni prema Projektu hidroizolacije i elektroizolacije-izmjene i dopune od 25. decembra 2008. godine. U radu navedene komisije učestvovali su i predstavnici apelanta (L. B. i D. A.) i prema sadržaju zapisnika nisu imali primjedbi i nisu negirali da je tužitelj dodatne radove izveo na osnovu navedenog projekta od 25. decembra 2008. godine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da tvrdnja svjedoka L. B. (koji je u svom iskazu negirao da su se tužitelj i apelant usmenim putem sporazumjeli u vezi izvođenja dodatnih radova), nije utemeljena na izvedenim dokazima. Naime, iz svega navedenog proizlazi da je apelant naručio, a tužitelj izveo ugovorene radove, što je apelant potvrdio prijemom objekta, o čemu je sačinjen Zapisnik o tehničkom pregledu objekta, pa je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužitelj dodatne radove izveo u dogovoru sa apelantom i na osnovu njegovog naloga. S obzirom na izloženo, pravilno je shvatanje nižestepenih sudova da je tužitelj ispunio svoju obavezu iz navedenog usmenog ugovora za dodatne radove i da je obaveza apelanta da saglasno odredbi člana 630. stav 1. ZOO, plati tužitelju sporni iznos.

15. Pored navedenog, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud provedene dokaze, cijenio na način propisan članom 8. Zakona o parničnom postupku, a drugostepeni sud je tu ocjenu prihvatio pravilnom, pa nemaju mjesta navodi revizije da sudovi nisu cijenili nalaz građevinskih vještaka, niti se pogrešna pravna kvalifikacija ugovora o izvođenju dodatnih radova može smatrati povredom odredaba parničnog postupka. Takođe je ukazao da ni revizioni prigovor da drugostepeni sud nije cijenio iskaze svjedoka M. M., L. B. i direktora tužitelja i apelanta, nisu osnovani, jer je prvostepeni sud cijenio iskaze ovih svjedoka, kako pojedinačno tako i u povezanosti sa drugim provedenim dokazima i za svoju odluku o tome dao razloge, koje je prihvatio drugostepeni sud.

16. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

17. Apelant je naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka (koje odluke su donesene, šta je istim odlučeno i kako je to obrazloženo, kao i šta je istakao u svojoj žalbi protiv prvostepene presude, sve bliže opisano u apelaciji), te je ukazao da je revizioni sud konstatovao da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o građenju, a ne o ugovoru o djelu, ali da je došlo do konvalidacije nedostatka pismene forme ugovora. Nadalje je istakao, da se Vrhovni sud pozvao na član 73. stav 1. ZOO, koji u konkretnom slučaju nije primjenjiv, jer „apelant uopšte nije izvršio bilo šta prema tužiocu, jer za to nije imao osnova. Aneks ugovora odnosno ugovor nikada nisu potpisani“. Apelant smatra da primjena ovog člana od strane Vrhovnog suda predstavlja najgrublju povredu prava na pravično suđenje. Zatim je ukazao šta je propisano članom 633. ZOO, te je istakao da navedeni član, na koji se pozivao kroz cijeli postupak, jedini predstavlja relevantno materijalno pravo u konkretnom slučaju. Apelant je naglasio da je Vrhovni sud u pobijanoj odluci potpuno ignorisao činjenicu da ugovor nije potpisan i da postoji zakonski imperativ da se bez pismene saglasnosti ne može obavezati niko na isplatu nečega po osnovu ugovora o građenju. Pored navedenog, apelant je istakao o da nije tačan navod Vrhovnog suda da nije prigovarao nalazu vještaka, u dijelu kojim je određena visina dodatnih radova, te da dopis od 9. jula 2010. godine (vidi tačku 13. ove odluke) potvrđuje tvrdnju apelanta da tužilac i on u „tom dijelu“ nisu ni u kakvom pravnom odnosu, te da „nije dobra pasivna legitimacija“.

Relevantni propisi

18. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Kad je izvršen ugovor kome nedostaje forma Član 73.

Ugovor za čije se zaključenje zahteva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u celini ili u pretežnom delu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizlazi što drugo.

UGOVOR O GRAĐENJU

Odjeljak 1.

OPŠTE ODREDBE

Pojam Član 630.

(1)Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu.

(2)Ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi.

Odstupanje od projekta Član 633.

(1) Za svako odstupanje od projekta građenja, odnosno ugovorenih radova, izvođač mora imati pismenu saglasnost naručioca.

(2) On ne može zahtevati povećanje ugovorene cene za radove koje je izvršio bez takve saglasnosti.

Hitni nepredviđeni radovi Član 634. st. 2. i 4.

(2)Nepredviđeni radovi su oni čije je preduzimanje bilo nužno zbog osiguranja stabilnosti objekta ili radi sprječavanja nastanka štete, a izazvani su neočekivanom težom prirodom zemljišta, neočekivanom pojavom vode ili drugim vanrednim i neočekivanim događajima.

(4)Izvođač ima pravo na pravičnu naknadu za nepredviđene radove koji su morali biti obavljeni.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje, zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

22. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci, kao konačnoj odluci u konkretnom slučaju, dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju, jasno obrazložio da apelant ničim nije doveo u sumnju zaključak vještaka u predmetnom parničnom postupku da se radilo o nužnim i neophodnim dodatnim radovima, te da je jasno obrazložio zašto je kao pravilan prihvatio zaključak nižestepenih sudova da je tužitelj predmetne radove izveo u dogovoru sa apelantom i na osnovu njegovog naloga, pa obzirom da je tužitelj ispunio svoju obavezu, da je obaveza apelanta, saglasno odredbi člana 630. stav 1. ZOO, da plati tužitelju utuženi iznos. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio zašto u konkretnom slučaju, iako nedostaje pismena forma ugovora za dodatne radove, tužitelj ima pravo potraživati naknadu za dodatne radove shodno odredbama čl. 73. i 634. stav 4. ZOO. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOO, na koje se pozvao Vrhovni sud u osporenoj odluci, sa obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u prvostepenoj presudi Okružni privredni sud jasno obrazložio zašto je neosnovan apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, a koju odluku su kao pravilnu prihvatili i drugostepeni i Vrhovni sud, u žalbenom, odnosno revizionom postupku. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-644/20 (GP „Gradip“ a.d. Prnjavor) | Sudska praksa | Aktio