Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3232/21 (I. V.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3232/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-3232/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ibro Velić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ibro Velić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 01 0 K 015046 20 Kž od 1. srpnja 2021. godine i Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 01 0 K 015046 19 K od 26. lipnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibro Velić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojega zastupa Hasan Veladžić, odvjetnik iz Bihaća, podnio je 13. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 015046 20 Kž od 1. srpnja 2021. godine i Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 015046 19 K od 26. lipnja 2020. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Kantonalnome sudu da odmah obustavi postupak izvršenja kaznene sankcije prema apelantu, do donošenja odluke Ustavnoga suda po ovoj apelaciji.

2. Presudom Kantonalnoga suda od 26. lipnja 2020. godine apelant je oglašen krivim što je 9. lipnja 2018. godine u Velikoj Kladuši, opazivši da njegov brat (I.V., oštećeni) i sin oštećenoga (A.V.) kopaju kanal na parceli – putu, kojega zajedno koriste, prišao navedenome mjestu kada su isti napustili I.V. i A.V., te počeo zatrpavati kanal u kojemu momentu mu je prišao oštećeni noseći u ruci jednu poljoprivrednu alatku, zbog čega je između njih dvojice došlo do kraćega verbalnoga sukoba, da bi potom apelant u namjeri da oštećenoga liži života izvadio pištolj i u pravcu oštećenoga ispalio dva hitca, pri čemu je isti dobio teške i po život opasne tjelesne povrede, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke, dakle, pokušao je drugoga usmrtiti, čime je počinio kazneno djelo Ubojstvo u pokušaju iz čl. 166. st. 1. Kaznenoga zakona (u daljnjemu tekstu: KZ) u svezi s odredbama čl. 28. KZ, pa ga je sud primjenom navedenoga propisa i čl. 49. st. 1., 50. toč. a), 51. st. 1. toč. b) KZ u svezi sa čl. 28. st. 2. KZ osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i sedam mjeseci.

3. Presudom Vrhovnoga suda od 1. srpnja 2021. godine priziv branitelja apelanta je odbijen kao neutemeljen i prvostupanjska je presuda potvrđena.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je apelantu optužnicom stavljeno na teret, osim onoga navedenom u izreci prvostupanjske odluke, „da je treći hitac ispalio ispod nogu S.V., sina oštećenoga, koji je u tomu momentu dotrčao iz smjera svoje kuće kako bi pomogao ocu“. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud iz činjeničnoga opisa kaznenoga djela za koje je apelant oglašen odgovornim ispustio kao nedokazan taj navod. Vrhovni je sud istakao da stoga branitelj apelanta smatra da prvostupanjski sud nije u cijelosti riješio predmet optužbe, uslijed čega je učinjena bitna povreda odredaba kaznenoga postupka iz čl. 312. st. 1. toč. h) Zakona o kaznenome postupku (u daljnjemu tekstu: ZKP). Vrhovni je sud istakao da su ti prizivni navodi neutemeljeni, jer je prvostupanjski sud našao da je kazneno djelo učinjeno na štetu I.V., tako da radnja koju je prvostupanjski sud izostavio iz činjeničnoga opisa, nalazeći da ista provedenim dokazima nije dokazana, a koja radnja je poduzeta na štetu S.V., ne predstavlja obilježje kaznenoga djela koje se apelantu stavljalo na teret potvrđenom optužnicom. Vrhovni je sud istakao da bi bitna povreda odredaba kaznenoga postupka postojala u slučaju da se apelant teretio za dva kaznena djela iz čl. 166. st. 1. KZ, tj. jedno učinjeno prema I.V., a drugo učinjeno prema S.V., jer bi tada prvostupanjski sud bio u obvezi da u odnosu na radnje koje su poduzete prema S.V. riješi izrekom presude. Vrhovni je sud istakao da branitelj apelanta navodi da je prvostupanjski sud odmah prihvatio iskaz svjedoka optužbe, a da prethodno nije izvršio njihovu analizu i ocjenu, te da prvostupanjski sud „navija za oštećenoga“. Vrhovni je sud istakao da također branitelj apelanta smatra da objektivne dokaze u spisu, kao što su izvedena vještačenja, crtež lica mjesta, fotodokumentacija i zapisnik o uviđaju prvostupanjski sud uopće nije cijenio, da se iz istih mogu „utvrditi odlučne činjenice kada se dovedu u svezu sa iskazima svjedoka“. Vrhovni je sud naveo da ovakvi prizivni navodi apelanta nisu utemeljeni. Nadalje, da je točno da je prvostupanjski sud prije nego je interpretirao iskaze svjedoka optužbe naveo najprije da iste prihvata ili ne prihvaća, ali je potom, iznoseći njihovu sadržinu iste cijenio kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj svezi, tj. onako kako je propisano čl. 296. st. 2. ZKP. Vrhovni je sud istakao da okolnost da je apelant nezadovoljan zaključcima do kojih je došao prvostupanjski sud nakon analize i ocjene dokaza, samo po sebi ne znači da prvostupanjski sud nije postupio onako kako je to propisano čl. 296. st. 2. i čl. 305. st. 7. ZKP. Vrhovni je sud istakao da branitelj apelanta osporava i zaključak prvostupanjskoga suda da je dokaz koji je obrana uložila u spis, tj. iskaz supruge apelanta Z.V. nezakonit dokaz. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud našao da je iskaz ove svjedokinje nezakonit iz razloga što isti ne sadrži njezinu izjavu o tomu da li hoće ili neće svjedočiti, nakon što je upozorena da kao privilegirani svjedok može odbiti svjedočenje. Vrhovni je sud istakao da je čl. 97. st. 2. ZKP propisano da organ koji vodi postupak dužan je da osobe iz st. 1. toga čl., prije njihovoga saslušanja ili čim sazna za njihov odnos prema osumnjičenom, odnosno optuženom, upozori da mogu odbiti svjedočenje, te da se upozorenje i odgovor unose u zapisnik. Vrhovni je sud istakao da iz zapisnika o ispitivanju ove svjedokinje iz istrage proistječe da njezina izjava, nakon upozorenja, o tome da li hoće ili neće svjedočiti nije unesena u zapisnik, pa je stoga postupljeno protivno odredbi čl. 97. st.

2. ZKP. Vrhovni je sud naveo kako branitelj apelanta smatra da je zaključak prvostupanjskoga suda da je apelant jednim od prva dva ispaljena metka pogodio oštećenoga pogrešan i da takvo što ne proistječe iz dokaza objektivne prirode, te da je prva dva hitca ispalio u zrak upozoravajući oštećenoga i njegove sinove koji su se kretali prema njemu, te da je apelant zapravo postupao u nužnoj obrani. Vrhovni je sud istakao da u prilog ovih tvrdnji se branitelj apelanta poziva na iskaz svjedoka M.J. koji je izradio crtež lica mjesta, i prema čijemu iskazu razmak između čahura je oko 2 metra, što kako branitelj smatra dokazuje da se apelant kretao unatrag jer je bio napadnu od strane oštećenoga i njegovih sinova. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud cijenio da prema iskazu vještaka balističara slijedi da čahure ne ostaju na istome mjestu gdje su ispucane, stoga se suprotna tvrdnja branitelja ne može prihvatiti, te da na mjestu izvršenja kaznenoga djela nisu pronađena sredstva kao što su grablje i lopate, već su iste pronađene na širem mjestu izvršenja kaznenoga djela, kako to slijedi iz zapisnika o uviđaju i fotodokumentacije lica mjesta. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud imao u vidu da su svjedoci optužbe, sinovi oštećenoga, na identičan način kako tijekom istrage tako i na glavnome pretresu opisali da su krenuli ka mjestu izvršenja kaznenoga djela kada su čuli pucnjavu. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud cijenio da iz iskaza svjedoka S.V. slijedi da kada je on bio na udaljenosti od oko 20 metara, da je apelant ispalio par hitaca od kojih je jedan ranio njegovoga oca, pa se prizivni navodi branitelja da je apelant bio napadnut od strane oštećenoga i njegovih sinova i da se zapravo branio od toga napada, ne mogu prihvatiti. Vrhovni je sud istakao da branitelj apelanta nadalje interpretira iskaz svjedoka A.V. iz istrage, iz kojega po ocjeni branitelja jasno proistječe da je apelant tek kada je treći put pucao iz pištolja pogodio oštećenoga, što ponovno potvrđuje tezu obrane da je apelant postupao u nužnoj obrani. Vrhovni je sud istakao da iz obrazloženja pobijane presude slijedi da je prvostupanjski sud utvrdio da zapravo iz iskaza ovoga svjedoka iz istrage ne proistječe da se taj svjedok izjašnjavao na okolnosti kojim hitcem je oštećeni pogođen. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud cijenio da i dokazi objektivne naravi (fotodokumentacija terena mjesta izvršenja kaznenoga djela, nalaz vještaka liječničke struke i liječnička dokumentacija na ime oštećenoga) potvrđuju iskaze svjedoka oštećenoga i njegovih sinova, odnosno da iskazi apelanta nemaju utemeljenje u materijalnim dokazima.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant u predmetnoj apelaciji, između ostaloga navodi, kako nije odlučeno o svim optužbama, kako mu je uskraćeno pravo da izvede dokaze koji mu idu u korist jer sud pogrešno smatra da je iskaz Z.V. nezakonit. Naime, apelant istječe da je sud pogrešno utvrdio da je iskaz ove svjedokinje nezakonit, a da je ocjena toga dokaza bitna za ukupno utvrđivanje činjeničnoga stanja. Nadalje, apelant navodi da prvostupanjski sud prije ocjene dokaza istječe da li iste prihvaća ili ne prihvaća, bez da prije toga navede iskaze svjedoka. Također, apelant navodi kako su oštećeni i njegovi sinovi spornog dana krenuli prema njemu te su u rukama svaki od njih imali neku alatku u rukama, te da se on izmicao unatrag i da je tek trećim hitcem pogodio oštećenoga, dok je dva ispalio u zrak.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdilio činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno istakao da je prvostupanjski sud iz činjeničnoga opisa kaznenoga djela za koje je apelant oglašen odgovornim ispustio kao nedokazan navod glede ispaljivanja hitca prema S.V., ali da time nisu učinjene povrede odredbama ZKP, budući da apelantu nije niti stavljeno izvršenje kaznenoga djela spram S.V. Također, Vrhovni je sud jasno obrazložio sumnje apelanta glede zakonitosti dokaza tj. iskaza svjedokinje obrane Z.V. i ukazao zbog čega je isti nezakonit. Napose, iz obrazloženja osporene odluke proistječe da je Vrhovni sud elaborirao zašto se u konkretnome slučaju radnja apelanta ne može podvesti pod institut nužne odbrane, a to obrazloženje Ustavnome se sudu ne čini proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Obzirom na odluku Ustavnoga suda u ovome predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3232/21 (I. V.) | Sudska praksa | Aktio