Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3052/21 (O. M.)
Odluka donesena 16. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3052/21
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3052/21, rješavajući apelaciju Omera Mahmutovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (1) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Omera Mahmutovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 006389 21 Kž 4 od 16. avgusta 2021. godine i Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 006389 21 Kž od 17.
juna 2021. godine u odnosu na član II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, član 5 i član 6 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Mahmutovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 006389 21 Kž 4 od 16. avgusta 2021.
godine i Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 006389 21 Kž od 17. juna 2021. godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Omer Mahmutović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Mladen Mićić, advokat iz Doboja, podnio je 25. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 006389 21 Kž 4 od 18. avgusta 2021. godine i Rješenja Vrhovnog suda broj 13 0 K 006389 21 Kž od 17. juna 2021. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru „kojom će naložiti puštanje apelanta na slobodu ili naložiti da umjesto pritvora, do odluke Ustavnog suda o ovoj apelaciji, apelantu budu određene mjere zabrane pripisane ZKPRS“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 17. septembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju. Vrhovni i Okružni sud su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 13 6 K 006389 21 Kv 9 od 6. avgusta 2021. godine apelantu (i drugim osumnjičenicima) produžen je pritvor zbog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) za još dva mjeseca, tako da po tom rješenju može najduže trajati do 10. oktobra 2021. godine.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 006389 21 Kv 2 od 9. juna 2021. godine apelantu zbog krivičnog djela teške krađe iz člana 226 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačka 2 i člana 226 stav 3 u vezi sa stavom 1 tačka 2 u vezi sa članom 37 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) pritvor produžen za dva mjeseca zbog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.
6. Tužilaštvo je prijedlogom broj T15 0 KT 0033008 21 od 28. jula 2021. godine zatražilo produženje pritvora apelantu za još tri mjeseca zbog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Vrhovni sud je, razmotrivši prijedlog Tužilaštva, izjašnjenja stranaka te dokumente u spisu utvrdio da je postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret utvrđeno na osnovu materijalnih dokaza koji su prikupljeni tokom istrage i koji su već ranije dostavljeni sudu, uz prijedlog za određivanje i produženje pritvora. Te je dokaze prvostepeni sud pažljivo i svestrano cijenio prilikom odlučivanja o produžavanju pritvora, opravdano zaključujući da postoji osnovana sumnja koja se i prema stavu Vrhovnog suda do donošenja ovog rješenja održala u neizmijenjenom obliku i dodatno je učvršćena novim dokazima koji su od tada prikupljeni. Navedeno je da osnovana sumnja posebno proizlazi iz iskaza svjedoka R. B. i zaštićenog svjedoka XY-01/21, koji tu sumnju svojim logičnim kazivanjem oslonjenim na materijalne dokaze koji su ocijenjeni prilikom produženja pritvora vremenski i personalno potkrepljuju i učvršćuju, dok suprotnih dokaza koji bi vodili negaciji sumnje nema. Ti dokazi, kada se cijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, daju pouzdan osnov da se utvrdi i zaključi kako postoji osnovana sumnja kao opšti uslov za produženje pritvora.
7. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, Vrhovni sud je našao da ti razlozi u nepromijenjenom obliku i obimu i dalje postoje. Naime, ukazano je da iz stanja u spisu proizlazi da su apelant i drugi osumnjičeni ranije više puta osuđivani i za istovrsna krivična djela, što na njih nije preventivno djelovalo, već su nastavili vršiti krivična djela, pa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o povratnicima s visokim stepenom kriminalne opasnosti. Sve to u cjelini su naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant i drugi osumnjičeni, ako bi se našli na slobodi, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, što sve zajedno upućuje na zaključak da i dalje postoji poseban pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Dalje, ukazano je da, s obzirom na to da se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina, pri čemu postoji potreba da se saslušaju brojni svjedoci sa cijelog prostora Bosne i Hercegovine, pribave i analiziraju izvještaji telekom operatera i dopuni vještačenje koje je izvršio vještak Gregor Kovač, to sve ukazuje da se istraga nije opravdano do sada mogla završiti, pri čemu su to u cijelosti važni razlozi koji opravdavaju produženje pritvora za još dva mjeseca.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 13 0 K 006389 21 Kž 4 od 16. avgusta 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda od 6. avgusta 2021. godine.
9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i odbije prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora i apelant pusti na slobodu ili to rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje ili pritvor zamijeni mjerama zabrana.
10. Vrhovni sud je našao da nisu osnovani argumenti iz žalbe izneseni u prilog tvrdnji da su u pobijanom rješenju izostali razlozi o odlučnim činjenicama koji se odnose na postojanje osnovane sumnje i da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKPRS. Vrhovni sud je bio stava da je zaključak o postojanju osnovane sumnje, na način kako je to činjenično opisano u naredbi o sprovođenju istrage Tužilaštva, u pobijanom rješenju zasnovan na ocjeni dokaza pribavljenih tokom istrage, i to iskaza svjedoka R. B. i zaštićenog svjedoka XY-01/02. Iskazi tih svjedoka, sadržajem oslonjeni na materijalne dokaze, i ranije su cijenjeni (i u bitnom izneseni) prilikom određivanja i produženja pritvora. Ukazano je da je u obrazloženju pobijanog rješenja (stranica 2 pasus 1) navedeno da se ti dokazi u pogledu postojanja osnovane sumnje potpuno uklapaju prostorno, vremenski i personalno, da se potkrepljuju i učvršćuju i da postoje u neizmijenjenom obliku od određivanja i ranijeg produženja pritvora, čime je u dovoljnoj mjeri obrazložen zakonski uslov primjene mjere pritvora iz odredbe člana 197 stav 1 ZKPRS, posebno kada se cijeni sadržaj iskaza svjedoka R. B. koji je potvrdio da dobro poznaje apelanta i druge osumnjičene i njihovo zajedničko učešće u ranijem izvršenju krivičnih djela na području Bosne i Hercegovine i naveo da potvrđuje da je upravo on (svjedok) podučio osumnjičenog E. M. da vrši eksploziju bankomata plinom. Isti je svjedok, nakon što su mu prezentovani relevantni snimci nadzornih kamera, na snimku prepoznao apelanta i druge osumnjičene, precizirajući koje od radnji su pojedinačno preduzimali. Dalje je ukazano da je navedena prostorna, vremenska i personalna povezanost osumnjičenih u izvršenju djela za koja se terete potvrđena i iskazom zaštićenog svjedoka XY-01/02, koji je iznio činjenice i okolnosti u vezi s dogovorom i pripremanjem apelanta i drugih osumnjičenih za izvršenje krivičnih djela, detaljno pojašnjavajući koja vozila su i na koji način pripremali za izvršenje predmetnih krivičnih djela. Zbog toga je Vrhovni sud našao da su bez osnova argumenti iz žalbe o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKPRS, te povredi prava na odbranu i bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS, kojima se osporava kvalitet obrazloženja u ocjeni navedenih dokaza, kako iskaza svjedokâ tako i materijalnih dokaza na koje se sud pozvao u osporenom rješenju.
11. Dalje, navedeno je da se žalbenim prigovorima ne može osporiti pravilnost zaključka iz pobijanog rješenja o nužnosti daljnje primjene mjere pritvora po osnovu pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Vrhovni sud je bio stava da je pravilno u osporenom rješenju cijenjena ranija osuđivanost osumnjičenih, pa kada to dovede u vezu sa brojnošću istovrsnih krivičnih djela za koja se sada terete (pet krivičnih djela), u vremenu od juna 2019. do maja 2021. godine, izvršenih na gotovo identičan način, te okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela i time postojanja pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da se žalbenim prigovorima ne može osporiti pravilnost zaključka iz osporenog rješenja o nužnosti daljnje primjene mjere pritvora po pritvorskom razlogu iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Vrhovni sud je naveo da je, utvrđujući da je neophodno da se osumnjičenima produži pritvor, time u osporenom rješenju dat odgovor na stav odbrane o primjeni mjera zabrane, pa zato insistiranje žalbi o potrebi detaljnijeg obrazloženja o tim mjerama nema osnova. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c), te prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.
13. Naveo je da se povreda njegovog prava na ličnu slobodu i bezbjednost ogleda u tome što su redovni sudovi koji su donijeli odluku o produženju pritvora apelantu, na osnovu člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS kao posebnog pritvorskog razloga, propustili dati relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja kako osnovane sumnje tako i posebnog pritvorskog razloga tako što su ponavljali iste razloge dajući pri tome stereotipna obrazloženja, ne uvažavajući specifičnost okolnosti konkretnog slučaja. Tvrdi da redovni sudovi u osporenim rješenjima nisu izvršili konkretizaciju i individualizaciju okolnosti i činjenica u odnosu na apelanta i nisu obrazložili niti dali elementarnu analizu dokaza koja bi u dovoljnoj mjeri ukazala na postojanje osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga u odnosu na njega. Takođe, tvrdi da su obrazloženja redovnih sudova data zbirno u odnosu na svu trojicu osumnjičenih, bez jasne analize i konkretizacije u odnosu na svakog pojedinačno. Osim toga, tvrdi da su prilikom odlučivanja o žalbama žalbena vijeća stereotipno i bez detaljnog upuštanja u činjenice, dokaze i njihovu analizu praktično prepisala obrazloženja iz spornih rješenja, a da pri tome suštinski nisu ni razmatrani prijedlozi odbrane ili se o tim prijedlozima samo ovlaš izjašnjavalo, naročito o navodima odbrane usmjerenim da se umjesto pritvora svrha mogla postići i nekom od mjera zabrane. Tvrdi da tokom postupka pred redovnim sudovima nije tretiran na ravnopravan način budući da prilikom odlučivanja apelantovi prijedlozi nisu razmatrani na adekvatan način i ravnopravno s prijedlozima Tužilaštva.
14. U pogledu prava na pravično suđenje apelant je ukazao da mu je povrijeđeno pravo u segmentu prava na odbranu jer njegova odbrana nije bila u prilici vidjeti i upoznati se s iskazom zaštićenog svjedoka XY-01/21 (u prijedlozima Tužilaštva samo je parafraziran dio iskaza), pa u odnosu na taj dokaz i nije mogla biti pripremljena adekvatna odbrana. Apelant, takođe, smatra da je tokom postupka prekršeno načelo pretpostavke nevinosti na način da je sud produženje pritvora i poseban pritvorski razlog, tj. iteracijsku opasnost opravdao na način da djela za koja se tek vodi istraga protiv apelanta i ostalih osumnjičenih uzima kao već dokazana, iako je krivični postupak tek u fazi istrage.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da su argumenti koje je apelant iznio u apelaciji bili predmet razmatranja u žalbenom postupku, o čemu su dati razlozi u rješenju Vrhovnog suda od 17. juna 2021. godine. Navedeno je da su s aspekta prava na obrazloženje žalbenih prigovora u okviru prava na odbranu u rješenju drugostepenog suda dati razlozi za postojanje osnovane sumnje da je apelant, na način opisan u naredbi o sprovođenju istrage, počinio radnje za koje se istraga sprovodi. Dato je i obrazloženje za žalbene prigovore o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a po kojem je pritvor produžen.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
6. Pritvor Opšte odredbe Član 196. stav (2) (2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 197. stav 1. tačka a).
Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Pravo na pravično suđenje
19. Ustavni sud primjećuje da se jedan dio apelacije odnosi na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje, a usljed činjenice da sud nije poštovao garancije jednakosti i kontradiktornosti postupka.
20. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
21. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još uvijek nije okončan, već su predmetnom apelacijom osporena procesna rješenja kojim mu je određen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije preuranjena.
Ostala prava
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 13 0 K 006389 21 Kž 4 od 16. avgusta 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. avgusta 2021. godine, a apelacija je podnesena 25. avgusta 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5 stav 1 tačka c) i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
26. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(...) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
27. Apelant osporava rješenja Vrhovnog suda tvrdeći da su u suprotnosti sa članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije, odnosno da nemaju valjane argumente u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao ni u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a.
28. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
29. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
30. U konkretnom slučaju apelant osporava postojanje osnovane sumnje, ukazujući da se osnovana sumnja zasniva na izjavi dva svjedoka, koje apelant problematizuje, kao i da je izostalo detaljno obrazloženje ocjene dokaza. Ustavni sud, suprotno navodima iz apelacije, primjećuje da je redovni sud postupao po prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora uz koji su priloženi određeni dokazi. Zatim, Vrhovni sud je našao da je te dokaze prvostepeni sud pažljivo i svestrano cijenio prilikom odlučivanja o produžavanju pritvora, opravdano zaključujući da postoji osnovana sumnja, koja se do donošenja osporenog rješenja održala u neizmijenjenom obliku i dodatno je učvršćena novim dokazima koji su od tada prikupljeni. Vrhovni sud je našao da osnovana sumnja posebno proizlazi iz iskaza svjedoka R. B. i zaštićenog svjedoka XY-01/21, koji tu sumnju svojim logičnim kazivanjem oslonjenim na materijalne dokaze potkrepljuju i učvršćuju, dok suprotnih dokaza koji bi vodili negaciji sumnje nema. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je Vrhovni sud, ispitujući apelantovu žalbu u potpunosti podržao zaključak i obrazloženje prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje. Slijedom navedenog, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi naveli jasne i u ovom momentu dovoljne razloge o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta i o tome dali jasne i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljne razloge u ovoj fazi postupka. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da će osporavanje postojanja osnovane sumnje na način kako to čini apelant sigurno biti predmet sudskog postupka, ukoliko do njega dođe. U ovom momentu u konkretnom predmetu nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu u suprotnosti s odredbama ZKP-a i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja opšteg uslova za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 ZKP-a.
31. U pogledu posebnih pritvorskih razloga, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor produžen iz osnova propisanog članom 197 stav 1 tačka v) ZKP-a, kao i da apelant osporava zaključke sudova, odnosno obrazloženja sudova u pogledu postojanja ovog uslova, tvrdeći da sud nije dao dovoljne razloge u prilog postojanju ovog osnova.
32. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duga razdoblja pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine). Ranije osuđujuće presude mogu predstavljati osnov za razumnu bojazan da bi optuženi mogao počiniti novo krivično djelo (vidi Selçuk protiv Turske, stav 34, Matznetter protiv Austrije, stav 9).
33. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud primjećuje da su razlozi o posebnim pritvorskim razlozima preispitani na dvije instance pred Vrhovnim sudom. Istaknuto je da se žalbenim prigovorima ne može osporiti pravilnost zaključka iz pobijanog rješenja o nužnosti daljnje primjene mjere pritvora, po osnovu pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Budući da je pravilno u osporenom rješenju cijenjena apelantova ranija osuđivanost. Kada se to dovede u vezu s brojnošću istovrsnih krivičnih djela za koja se sada tereti (pet krivičnih djela), izvršenih na gotovo identičan način, te okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela i time postojanja pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je, utvrđujući da je neophodno da se protiv osumnjičenih pritvor produži, u osporenom rješenju dat odgovor na stav odbrane o primjeni mjera zabrane, pa zato insistiranje žalbe o potrebi detaljnijeg obrazloženja o tim mjerama nema osnov. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud obrazloženja redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim, te nije mogao da prihvati osnovanim apelantove tvrdnje o proizvoljnosti primjene člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a.
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
Ostali navodi
35. U vezi s apelantovom tvrdnjom da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti na način da je sud produženje pritvora i poseban pritvorski razlog, tj. iteracijsku opasnost opravdao na način da djela za koja se tek vodi istraga protiv apelanta i ostalih osumnjičenih uzima kao već dokazana, Ustavni sud, imajući u vidu cjelokupno obrazloženje izneseno u osporenim rješenjima, ne može zaključiti da je povrijeđeno apelantovo pravo na pretpostavku nevinosti jer je sud jasno naveo da postoji osnovana sumnja da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivična djela i ničim nije prejudicirao apelantovu krivnju. Stoga, Ustavni sud nalazi da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo kako je navedeno u naredbi o sprovođenju istrage i prijedlogu za produženje pritvora, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu mogao ponoviti krivično djelo.
37. Na osnovu člana 18 stav (1) tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. S obzirom na odluku o meritumu u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić