Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-300/20 (S. J.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-300/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-300/20, rješavajući apelaciju Stane Jevtić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stane Jevtić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 235570 18 Rev od 7. novembra 2019. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 235570 15 Gž od 8.
decembra 2017. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 235570 12 P od 5. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stana Jevtić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Višegrada, koju zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 235570 18 Rev od 7. novembra 2019. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 235570 15 Gž od 8. decembra 2017. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 235570 12 P od 5. decembra 2014. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 235570 12 P od 5. decembra 2014. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tuženi Zemljoradnička zadruga „Sarajevsko polje“ Ilidža i Maxi Comerc COOP d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) da apelantici obezbijede korištenje i uvedu je u posjed jednog dvosobnog stana na lokalitetu Općine Ilidža ili jedne od općina Kantona Sarajevo približne površine stanu kakav je apelantica koristila u ulici Blažujski drum broj 21 Ilidža, ili u nemogućnosti prednjeg, da se tuženi obavežu apelantici solidarno isplatiti tržišnu vrijednost stana određene površine u iznosu od 75.000,00 KM na ime naknade štete zbog porušenog dvosobnog stana koji se nalazio u stambeno
- poslovnoj zgradi u Sarajevu na adresi Blažujski drum 41, sa zakonskom zateznom kamatom i uz naknadu troškova postupka. Presudom je dalje naloženo apelantici da drugotuženom naknadi troškove postupka u određenom iznosu, dok je odbijen preostali dio zahtjeva za naknadu troškova.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno, što proizilazi iz izvedenih dokaza, da je apelantici odlukom UPI-Radne organizacije promet na malo, OOUR - „Ilidža“ -Stup, broj 158/82 od 29. jula 1982. godine (u daljnjem tekstu: predmetna odluka o dodjeli) dodijeljen stambeni prostor od dvije sobe (u daljnjem tekstu: predmetne prostorije) u stambenoj zgradi Blažuj – iznad samoposluge, sa kojom je raspolagao UPI OOUR „llidža“ Stup. Dalje je naveo da je apelantica u predmetnim prostorijama stanovala do potpisivanja Dejtonskog sporazuma, nakon čega ih je napustila, te da je zgrada u kojoj su se nalazile predmetne prostorije srušena i da je na istom mjestu sagrađena nova zgrada u vlasništvu drugotuženog, a da je prvotuženi osnivač društva drugotužene. Općinski sud je ukazao i da je nesporno utvrđeno da je apelantica 11. marta 1999. godine podnijela zahtjev Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), naslovljen kao zahtjev za vraćanje stana, te da je njen zahtjev prvobitno rješenjem ovog organa od 6. januara 2003. godine odbijen zbog odsustva stranačke legitimacije. Dalje je ukazao da je nakon što je apelantičina žalba usvojena rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo kojim je naloženo prvostepenom organu da u ponovnom postupku utvrdi da li je predmetni stan predstavljao ,,dom“ za apelanticu, u ponovnom postupku Uprava donijela rješenje od 22. marta 2010. godine kojim je potvrđeno da je apelantica na dan 30. aprila 1991. godine bila korisnica stana u ulici Blažuj broj 41, te da joj pripada pravo na vraćanje u posjed navedenog stana.
4. Općinski sud je naveo da je Zakonom o stambenim odnosima propisano šta se smatra, a šta ne smatra, stanom u smislu tog zakona, koji akti predstavljaju punovažan osnov za useljenje u stan na osnovu kojih se zaključuje ugovor o korištenju stana kada se ustvari useljenje smatra zakonitim i stiče stanarsko pravo. Dalje je citirao član 3. Zakona o stambenim te ukazao da je članom 4. propisano da se stanom ne smatraju, između ostalog, prostorije za privremeni smještaj (privremeni radnički stanovi na gradilištima, u barakama i slično) te da korisnici prostorija odnosno stanova iz prethodnog stava stiču u njihovom korištenju samo prava utvrđena samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje i prava utvrđena ugovorom. Također je citirao i član 5. i član 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima, te je ukazao na Uredbu o upravljanju stambenim zgradama koja je bila na snazi u vrijeme donošenja predmetne odluke o dodjeli. Općinski sud je zaključio da apelantica tokom postupka nije dokazala da je imala ugovor o korištenju stana zaključen sa stambenom zajednicom (zajednicom stanovanja) niti da su predmetne prostorije koje su joj dodijeljene predmetnom odlukom o dodjeli, imale osobine stana u smislu člana 3. Zakona o stambenim odnosima. S tim u vezi, obrazložio je da prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, koji je u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan i na koji stranke nisu imale primjedbi, predmetne prostorije nisu mogle biti tretirane kao stambeni prostor ni u pogledu arhitektonsko-građevinskih rješenja te stvarne namjene predmetnog poslovnog objekta. Istaknuo je da se radilo o uredskom, odnosna kancelarijskom prostoru. Po mišljenju Općinskog suda, predmetna odluka o dodjeli ne predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan na osnovu kojih se zaključuje ugovor o korištenju stana, kada se ustvari useljenje smatra zakonitim i stiče stanarsko pravo, već predstavlja osnov za useljenje u prostorije ove radne organizacije predviđene za privremeni smještaj iz člana 4. stav 1. tačka 1) Zakona o stambenim odnosima. Ukazao je i da na zaključak suda da se radi o prostorijama tj. stanu za privremeni smještaj upućuje činjenica da se predmetne prostorije nalazile, kako se navodi u predmetnoj odluci o dodjeli, iznad samoposluge kojim raspolaže UPI OOUR ,,Ilidža“ Stup“, te da je u njima „dotada stanovala njihova radnica Akmadžić Marija, zaposlenoj u prodavanici br 474“. Također, ukazao je da predmetne prostorije nisu bile namijenjene kao stanovi na kojima bi se sticalo stanarsko pravo upućuje činjenica da zgrada (poslovna) u kojoj su se nalazile predmetne prostorije nisu bile uključene u stambenu zajednicu, što je utvrđeno na osnovu dopisa Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo od 9. oktobra 2012. godine. Iz svih navedenih razloga, po mišljenju Općinskog suda, proizilazi da apelantica i nije mogla zaključiti ugovor o korištenju stana sa stambenom zajednicom.
5. S obzirom da apelantica nije dokazala da je na predmetnim prostorijama koji su je dodijeljene predmetnom odlukom o dodjeli imala stanarsko pravo u smislu Zakona o stambenim odnosima niti vlasničko pravo u smislu Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, Općinski sud je zaključio da nije osnovan njen tužbeni zahtjev, pa ga je valjalo odbiti, kako iz navedenih razloga tako i zbog osnovanog prigovora pasivne legitimacije tuženih. S tim u vezi, ukazao je da prvotuženi, koji je osnivač drugotuženog, nije pravni sljednik UPI-RO promet na malo, OOUR
- ,,llidža“-Stup već je prvotuženi prvobitno poslovao kao Osnovna organizacija kooperanata „Sarajevsko polje“ llidža u sastavu UPI –ROK „SARADNJA“ SARAJEVO, a nakon toga preregistrovan u UPI-Zemljoradničku zadrugu „Sarajevsko polje“, u kojem svojstvu zadruge, s određenim izmjenama u nazivu, i danas posluje.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 235570 15 Gž od 8. decembra 2017. godine, odbijena je apelantičina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda te zaključio da je apelantičina žalba neosnovana a što je detaljno obrazložio. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantičino pozivanje na predmet istog suda broj 65 0 P 235252 12 P smatrajući da se radi o neujednačenoj sudskoj praksi. S tim u vezi, prvo je ukazao da navedena odluka nije pravosnažna, kao i da su sudovi nezavisni i samostalni, te sude po ustavu i zakonu. Također je ukazao da apelantica po istim činjeničnom i pravnom osnovu nije prezentirala odluke višeg suda, odnosno revizione odluke kojima je zauzet drugačiji stav suda.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 235570 18 Rev od 7. novembra 2019. godine odbijena je apelantičina revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda, te su odbijeni zahtjevi apelantice i drugotuženog za naknadu troškova nastalih u povodu revizije.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala da se radilo o prostorijama na kojima se moglo steći stanarsko pravo, niti je apelantica izdejstvovala sudsku odluku (niti odluku organa uprave) kojom je utvrđeno da je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu određene površine u zgradi koja je srušena na predmetnoj adresi. S tim u vezi, obrazložio je da je nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke utvrđeno da navedene prostorije nisu mogle biti tretirane kao stambeni prostor, niti u pogledu arhitektonsko-građevinskih rješenja, niti stvarne namjene predmetnog poslovnog objekta, da se u naravi radilo o uredskom, odnosno kancelarijskom prostoru (dvije kancelarije koje je apelantica koristila), da su tako i knjigovodstveno vođene, što revizijskim navodima, a ni drugim dokazima u toku prvostepenog postupka nije dovedeno u pitanje. Stoga je zaključio da se ne mogu prihvatiti revizioni navodi da je apelantici dodijeljen stan na predmetnoj adresi određene površine i da su navedene prostorije (dvije kancelarije) imale svojstvo stana, jer je ostalim izvedenim dokazima utvrđeno da prostorije koje je apelantica koristila na dan 30. april 1991. godine nisu imale svojstvo stana u smislu odredbe člana 3. Zakona o stambenim odnosima, niti se radilo o imovini apelantice koja je imala tržišnu vrijednost. Vrhovni sud je naveo da ni okolnost što je apelantica predmetne prostorije koristila od 29. jula 1982. godine bez zaključenog ugovor o korištenju stana, a zgrada u kojoj su bile porušena, nije mogla apelantici sama po sebi dati osnov za dodjelu drugog stana, kada apelantica nije osoba sa stanarskim pravom kojeg ima u vidu odredba člana 11. Zakona o stambenim odnosima.
10. Vrhovni sud je citirao odredbu člana 18e. Zakona o prestanku primjena zakona o napuštenim stanovima i tač. 14. i 15. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima, te ukazao da iz rješenja Uprave od 22. marta 2010. godine proističe da njime nije utvrđeno da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na predmetnim prostorijama. Vrhovni sud je istaknuo da po Zakonu o stambenim odnosima, samo osobi koja je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava, to pravo ne prestaje ako se zgrada ili dio zgrade sruši u kojoj je bio stan, kada prema odredbi člana 52. Zakona o stambenim odnosima obavezu dodjele drugog stana ima zainteresovana osoba (u slučaju da je zgrada eksproprisana u svrhu rušenja), odnosno stambeni organ, ako je odobrio rušenje u skladu sa propisima općine. Kako u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala da su predmetne prostorije koje je koristila na dan 30. april 1991. godine imale svojstvo stana u smislu odredbe člana 3. Zakona o stambenim odnosima, po mišljenju Vrhovnog suda, time nije ni dokazala da je na tim prostorijama stekla svojstvo nosioca stanarskog prava. Dalje je ocijenio da apelantica nije ni dokazala da zbog rušenja tog poslovnog prostora ima pravo na dodjelu drugog stana saglasno odredbi člana 52. naprijed navedenog Zakona, pa je pravilna odluka nižestepenih sudova da apelantica nema pravo na drugi stan, jer je to pravo samo rezervisano za nosioce stanarskog prava, što apelantica nije. Vrhovni sud je naveo da stoji da je stanarsko pravo imovinsko pravo i da je stan imovina, ali mora se dokazati da je stanarsko prvo stečeno na stanu, kada tek to pravo može preći u pravo vlasništva, ali opet samo pod uslovima propisanim Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Stoga je zaključio da ne stoji revizijski navod da je odbijanjem tužbenog zahtjeva apelantice za isplatu novčane protivrijednosti predmetnih prostorija kao nosiocu stanarskog prava povrijeđeno pravo na njenu imovinu zaštićeno Protokolom broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kada je u postupku utvrđeno da apelantica nije osoba sa stanarskim pravom koje ima u vidu odredba člana 11. Zakona o stambenim odnosima.
11. Vrhovni sud je naveo da apelantica neosnovano prigovara da nije bilo valjanog osnova ni za pravni zaključak o nepostojanju povrede prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije i imovinu iz člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, obrazložio je da je u postupku utvrđeno da je apelantica odlukom useljena u prostorije predviđene za privremeni smještaj iz člana 4. stav (1) tačka 1) Zakona o stambenim odnosima - dvije sobe u naravi dvije kancelarije, koje se ne smatraju stanom i na kojima se nije moglo steći stanarsko pravo, da je tu stanovala do potpisivanja Dejtonskog sporazuma kada ih je napustila. Dalje je obrazložio da iz iskaza apelantice datog na zapisnik sa glavne rasprave proističe da ima prijavljeno stalno prebivalište na određenoj adresi u Višegradu, da sada živi u porodičnoj kući supruga koja se nalazi u selu Vardište Višegrad, čime je apelantica dokazala da nije podstanar i da je stambeno pitanje riješila zasnivanjem doma u porodičnoj kući svog supruga. Stoga je ocijenio da se u takvim okolnostima predmetnog slučaju, kada je apelantica na drugi način riješila stambeno pitanje i tu zasnovala dom, ima smatrati da pobijanom odlukom apelantici nije povrijeđeno pravo na dom.
12. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da su u prostorijama prvotuženog živjele četiri porodice, da su joj 1982. godine dodijeljene predmetne prostorije na korištenje i da je rješenjem Uprave od 22. marta 2010. godine potvrđeno da je bila korisnik stana i da joj pripada pravo na vraćanje stana, kao i da je predmetne prostorije sa svojom porodicom koristila 15 godina. Suprotno stavu redovnih sudova, smatra da se pod pojmom stana podrazumijevaju ne samo stanovi izgrađeni u svrhu stanovanja, već i prostorije u objektima koji nisu građeni sa namjerom da služe za stanovanja ali su naknadno pretvoreni u stanove. Ističe da su predmetne prostorije u periodu od 15 godina bile jedini dom apelantice u smislu člana 8. Evropske konvencije, te da je neshvatljivo stanovište suda da joj pravo na dom nije povrijeđeno jer je preseljenjem u Višegrad zasnovala novi dom u kući svog supruga. Apelantica također smatra da rušenjem objekta u kojem su se nalazile predmetne prostorije, tuženi su morali u nemogućnosti dodjele alternativnih stambenih jedinica nadoknaditi apelantici štetu koja je nastala rušenjem objekta. S tim u vezi, ukazuje da su Općinski sud i Kantonalni sud tako postupili u identičnom predmetu koji je pravosnažno presuđen pod brojem 65 0 P 235252 12 P, po tužbi tužiteljice koja je također imala stan u prostorijama prvotuženog.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Ustavni sud podsjeća da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tuženi da joj obezbijede korištenje i uvedu je u posjed jednog dvosobnog stana, ili u nemogućnosti prednjeg, da se tuženi obavežu apelantici solidarno isplatiti tržišnu vrijednost stana određene površine u određenom novčanom iznosu na ime naknade štete zbog porušenog dvosobnog stana. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri sudske instance bili jedinstveni u stavu da predmetne prostorije, koje je apelantica koristila na osnovu predmetne odluke o dodjeli, nisu imale osobine stana u smislu člana 3. Zakona o stambenim odnosima, nego da se radilo o prostorijama radne organizacije predviđene za privremeni smještaj iz člana 4. stav 1. tačka 1) Zakona o stambenim odnosima. Osim toga, ukazali su i da apelantica nije dokazala da je na predmetnim prostorijama koji su joj dodijeljene predmetnom odlukom o dodjeli imala stanarsko pravo u smislu Zakona o stambenim odnosima niti vlasničko pravo u smislu Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi uzeli u obzir okolnost da je apelantica živjela u predmetnim prostorima duži niz godina sa svojom porodicom i odluku Uprave po njenom zahtjevu za povrat, te eventualnu primjenu relevantnih zakonskih odredbi na njen predmet (član 52. Zakona o stambenim odnosima), o čemu su dali detaljno obrazloženje koje se ne doima proizvoljno. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da je u više navrata razmatrao predmete u kojima je zaključio da nema proizvoljne primjene materijalnog prava u situaciji kada su sudovi utvrdili da se na stanovima koji se smatraju službenim ne može steći stanarsko pravo, s obzirom na to da se službeni stanovi ne smatraju stanovima u smislu Zakona o stambenim odnosima (vidi, npr., Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1083/17 od 19. decembra 2018. godine, AP 3593/09 od 20. decembra 2012. godine, AP 1912/08 od 21. jula 2010. godine, Odluka AP 1410/08 od 8. decembra 2010. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i na konkretan slučaj imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da predmetne prostorije nisu imale osobine stana u smislu člana 3. Zakona o stambenim odnosima, nego se radilo o prostorijama radne organizacije predviđene za privremeni smještaj iz člana 4. stav 1. tačka 1) Zakona o stambenim odnosima, pa apelantica nije ni mogla steći stanarsko pravo na njima niti crpiti određena prava iz tog statusa.
17. U pogledu apelantičinog ukazivanja da su Općinski sud i Kantonalni sud drugačije postupili u identičnom predmetu koji je pravosnažno presuđen pod brojem 65 0 P 235252 12 P, po tužbi tužiteljice koja je također imala stan u prostorijama prvotuženog, Ustavni sud zapaža da je apelantica uz apelaciju dostavila presudu Općinskog suda broj 65 0 P 235252 12 P od 31. oktobra 2014. godine, iz koje proizilazi da je po tužbi tužiteljice sa skoro identičnim tužbenim zahtjevom i istim tuženim kao u apelantičinom slučaju, Općinski sud usvojio alternativni tužbeni zahtjev i obavezao tužene da tužiteljici solidarno isplate tržišnu vrijednost stana određene površine u određenom novčanom iznosu na ime naknade štete zbog porušenog stana na adresi Blažujski drum
41. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prilikom razmatranja apelacije odlučuje isključivo u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta, te da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita jesu li odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Osim toga, drugotuženi je, uz odgovor na apelaciju, dostavio presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 235252 19 Rev od 11. februara 2020. godine, iz koje proizilazi da je Vrhovni sud, postupajući po reviziji drugotuženog, usvojio reviziju i preinačio nižestepene presude u dosuđujućem dijelu tako da je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog. Imajući u vidu navedeno, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U pogledu apelantičinih navoda da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se ovi navodi, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istaknula u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su očigledno (prima facie) neosnovani. S obzirom na to, kao i na stavove Ustavnog suda izražene u gore citiranim odlukama u pogledu kršenja prava na dom kada su u pitanju stanovi na kojima se nije moglo steći stanarsko pravo u smislu člana 4. Zakona o stambenim odnosima, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić