Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1483/20 (Razvojna banka Federacije BiH)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Javna vlast
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Dostava
  • Suvlasništvo
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1483/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1483/20, rješavajući apelaciju Razvojne banke Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Razvojne banke Federacije BiH podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ip 101172 20 Pž od 12. februara 2020.

godine, Rješenja Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Ip 101172 15 Ip od 29. oktobra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Ip 101172 15 Ip od 25. juna 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Razvojna banka Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 14. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Ip 101172 20 Pž od 12. februara 2020. godine, Rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Ip 101172 15 Ip od 29. oktobra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda broj 51 0 Ip 101172 15 Ip od 25. juna 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Agram T“ Vitez (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 20. augusta 2021. i 15. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 2. septembra 2021. i 3. septembra 2021. godine.

4. Izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 Ip 101172 15 Ip od 25. juna 2018. godine obustavljen je predmetni izvršni postupak.

7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelantica 20. oktobra 2003. godine podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika radi naplate duga prodajom izvršenikovih nekretnina, precizno opisanih u obrazloženju rješenja, na osnovu sporazuma o zasnivanju hipoteke od 16. augusta 1999. godine, koje je sud dozvolio rješenjem o izvršenju od 20. oktobra 2003. godine. Naveo je da je zaključkom od 24. aprila 2017. godine pozvao apelanticu da, između ostalog, dostavi tačne adrese za sve suvlasnike predmetne nekretnine s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o izvršenju na nekretnini koja je u suvlasništvu izvršenika sa drugim fizičkim licima. Apelantica je postupajući po navedenom zaključku u spis dostavila podnesak kojim je od suda tražila produženje roka za 90 dana radi postupanja po zaključku od 24. aprila 2017. godine i u prilogu podneska dostavila dokaze da je u potrazi za adresama suvlasnika na predmetnim nekretninama, te je sud zaključkom od 5. jula 2017. godine produžio apelantici rok za postupanje za 90 dana. Apelantica je podneskom od 5. oktobra 2017. godine zatražila dodatno produženje roka za postupanje po zaključku od 24. aprila 2017. godine, što je sud dozvolio zaključkom od 6. novembra 2017. godine, te je apelantica uz podnesak od 18. decembra 2017. godine u spis suda dostavila zemljišnoknjižni izvadak za predmetne nekretnine u kojem podnesku je navela da je postupila po zaključku suda i u spis dostavila adrese svih suvlasnika na predmetnim nekretninama. Općinski sud je naveo da apelantica nije dostavil, adrese svih suvlasnika predmetne nekretnine. Ukazao je na sadržaj odredaba člana 69. st. 3-7. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP, vidi Relevantne propise), te je istakao da iz tih odredaba proizlazi da suvlasnici koji nisu izvršenici moraju biti obaviješteni o toku izvršnog postupka, kako ne bi bili u situaciji da izgube vlasništvo na svom suvlasničkom dijelu na nekretnini koja je predmet izvršenja. Pri tome je naglasio da nije sporno da suvlasnici imaju pravo regresa prema izvršeniku, ali da je to „slaba i neizvjesna utjeha“ za suvlasnike i za eventualno izgubljeno vlasništvo ne svojom krivicom na suvlasničkom dijelu, što je protivno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Općinski sud je nadalje naveo da je apelantica u podnesku od 11. maja 2017. godine, kojim je obavijestila sud da se upustila u proceduru pribavljanja adresa suvlasnika na predmetnim nekretninama kod Agencije za identifikacione dokumente, evidenciju i razmjenu podataka BiH (u daljnjem tekstu: IDDEEA), opreza radi sudu predložila da se rješenje o izvršenju suvlasnicima, u smislu odredbe člana 40. stav 3. ZIP-a, dostavi primjenom odredbe člana 10. stav 2. ZIP-a. S tim u vezi je istakao da nije mogao prihvatiti navedeni apelanticin prijedlog s obzirom da je mogućnost dostave primjenom navedene zakonske odredbe (kojom je propisano da kod izvršenja na osnovu izvršne isprave, ukoliko se stranka kojoj pismeno treba dostaviti ne nalazi na adresi naznačenoj u prijedlogu, niti na adresi, odnosno sjedištu prijavljenom kod nadležnog organa, dostava se vrši putem oglasne table suda), propisana u odnosu na stranke u postupku, odnosno tražioca izvršenja i izvršenika, a ne u odnosu na suvlasnike. Također je istakao da se navedena zakonska odredba odnosi na situaciju kada se stranka ne nalazi na adresi naznačenoj u prijedlogu, niti na adresi, odnosno sjedištu prijavljenom kod nadležnog organa, a što u konkretnom nije slučaj, jer sud uopće ne raspolaže adresama suvlasnika na koje bi se pokušala izvršiti dostava. Slijedom navedenog, kako apelantica nije postupila po zaključku suda od 24. aprila 2017. godine i nije dostavila adrese svih suvlasnika na nekretnini koja je predmet izvršenja, Općinski sud je zaključio da ne može dalje voditi postupak izvršenja, te je obustavio izvršni postupak primjenom odredaba člana 63. stav 3. ZIP-a. Pri tome je istakao da je apelantica, zaključujući hipoteku na nekretnini koja je u suvlasništvu izvršenika sa drugim fizičkim licima, preuzela i rizik za otežanu eventualnu prisilnu naplatu svog potraživanja, te da je sud iz tog razloga ne može pozvati da promijeni sredstvo izvršenja u ovoj pravnoj stvari, imajući u vidu odredbu člana 63. stav 3. ZIP-a, jer su apelanticina prava vezana za izvršni naslov u kojem je nekretnina založena i kao takva je predmet izvršenja.

8. Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 Ip 101172 15 Ip od 29. oktobra 2019. godine odbijen je apelanticin prigovor i rješenje o obustavi postupka od 25. juna 2018. godine je ostavljeno na snazi.

9. U obrazloženju rješenja Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelanticine prigovore da je sud bio u obavezi da postupi u skladu sa odredbom člana 10. stav 2. ZIP-a ili da primijeni odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje se odnose na dostavu i da apelantica nije dužna da trpi negativne posljedice zbog toga što suvlasnici nisu na svojim adresama, niti su njihove adrese poznate. Općinski sud je nadalje, u suštini, ponovio razloge date u obrazloženju rješenja od 25. juna 2018. godine, te je zaključio da ne može dalje voditi izvršni postupak jer sud vodi računa o ekonomičnosti postupka, o zakonitosti, o zaštiti prava svih strana u postupku, a posebno lica koja bi ne svojom krivicom na taj način bila uvučena u predmetni sudski postupak, a koja prava su im propisana odredbom člana 69. ZIP-a.

10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 Ip 101172 20 Pž od 12. februara 2020. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđeno je rješenje od 29. oktobra 2019. godine.

11. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje prvostepenog suda, te je istakao da u cijelosti prihvata obrazloženje koje je dao prvostepeni sud. Stoga je zaključio da su neosnovani apelanticini žalbeni razlozi da je prvostepeni sud u donošenju osporenog rješenja povrijedio odredbe ZPP i ZIP-a, da nije pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je nepravilno primijenio odredbe propisa na koje se pozvao.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je preduzela sve radnje radi pribavljanja adresa suvlasnika predmetnih nekretnina, ali da iz dopisa IDDEEA proizlazi da navedena agencija ne raspolaže podacima o adresama suvlasnika predmetnih nekretnina. Navodi da odredbe člana 10. stav 2. ZIP-a ne isključuju mogućnost dostavljanja putem oglasne ploče suda i drugim učesnicima u postupku koji nisu stranke, te da je, stoga, Općinski sud bio dužan da u konkretnom slučaju analogno primijeni navedenu zakonsku odredbu s obzirom da odredbe ZIP-a ne propisuju način dostave za druge učesnike u postupku. Nadalje, navodi da, i ako se dostavljanje suvlasnicima predmetnih nekretnina nije moglo izvršiti primjenom odredbe člana 10. stav 2. ZIP-a, sud je mogao izvršiti dostavljanje putem oglasne ploče suda na osnovu odredaba ZPP, kojima je propisano da, ukoliko se adresa fizičke osobe ni njeno posljednje prebivalište ne može utvrditi, dostava će se izvršiti objavljivanjem na oglasnoj ploči suda, te se ona smatra obavljenom istekom 15 dana od dana objavljivanja, a što redovni sudovi nisu ocijenili u obrazloženjima osporenih odluka. Apelantica navodi da je pogrešno shvatanje redovnih sudova da je apelantica dužna trpjeti negativne posljedice i ostati uskraćena za ostvarivanje svog zakonitog prava, a to je naplata potraživanja na osnovu izvršne isprave, zbog toga što su učesnici u postupku, u konkretnom slučaju suvlasnici čije adrese nisu poznate, prekršili odredbe Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH time što nadležnom organu nisu prijavili adresu stanovanja, a što je po spomenutom zakonu obaveza. Navodi da se činjenica da li je izvršenje na suvlasničkom dijelu nekretnine otežan postupak ili ne nikako ne može ocijeniti na štetu stranke koja ostvaruje svoja prava u izvršnom postupku s obzirom da je sam zakon propisao mogućnost uspostave hipoteke na suvlasničkom dijelu, kao i prodaje suvlasničkog dijela nekretnine, te da su prava suvlasnika zaštićena odredbama člana 69. ZIP-a. U konačnici navodi da je, kako je sama svrha izvršnog postupka omogućivanje naplate potraživanja sudskim putem na koji način tražioci izvršenja ostvaruju pravo na imovinu, došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu. II.Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod pravnog stajališta da suvlasnici nekretnine koji nisu izvršenici moraju biti obaviješteni o toku izvršnog postupka radi zaštite prava zagarantiranih odredbama člana 69. ZIP-a. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

14. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje, niti prava na imovinu.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12- Rješenje US BiH, 46/16, 36/17 - OUS BiH, 55/18-Rješenje US BiH i 25/20 OUS BiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12-Rješenje US BiH, 46/16), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Dostavljanje (1) Po pravilima o dostavljanju tužbe iz Zakona o parničnom postupku, dostavlja se rješenje na prijedlog za izvršenje, rješenje po prigovoru na rješenje o izvršenju, rješenje o izricanju novčane kazne i zaključak iz člana 37. ovog zakona.

(2) Kod izvršenja na osnovu izvršnog dokumenta ukoliko se stranka kojoj pismeno treba dostaviti ne nalazi na adresi naznačenoj u prijedlogu, niti na adresi odnosno sjedištu prijavljenom kod nadležnog organa, dostavljanje se vrši putem oglasne table suda i za slučaj dostavljanja odluka navedenih u stavu 1.

ovog člana.

Član 40.

Dostavljanje rješenja o izvršenju (1) Rješenje o izvršenju dostavlja se tražiocu izvršenja i izvršeniku. O donošenju rješenja o izvršenju sud će istovremeno obavijestiti i poznatog založnog povjerioca.

(2) Sud nije obavezan da dostavi izvršeniku rješenje kojim se odbacuje ili odbija prijedlog za izvršenje donešeno prije nego što je izvršeniku bilo omogućeno da se o njemu izjasni.

(3) Ukoliko za namirenje svog potraživanja tražilac izvršenja predloži izvršenje nad imovinom u kojoj izvršenik ima pravo suvlasništva ili zajedničkog vlasništva, sud će o donošenju rješenja o izvršenju obavijestiti sve suvlasnike, odnosno nosioce prava zajedničkog vlasništva.

[…] Član 63.

Obustava izvršenja (1) Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršni dokument pravosnažno ukinut, preinačen, poništen, stavljen van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta.

(2) Izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti i kada, u skladu sa odredbama koje uređuju obligacione odnose, treće lice ispuni obavezu prema tražiocu izvršenja umjesto izvršeniku.

(3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.

(4) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz stava 3. ovog člana sud će pozvati tražioca izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 3. ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnešen ili ako je prijedlog neosnovan.

(5) Izvršenje na pojedinim predmetima će se na prijedlog izvršenika obustaviti ako sud utvrdi da su nakon isteka roka za prigovor provođenjem izvršenja zahvaćeni predmeti koji nisu određeni u rješenju o izvršenju, a izuzeti su od izvršenja ili je na njima mogućnost izvršenja ograničena.

(6) Rok za prijedlog zbog razloga iz stava 5. ovog člana iznosi osam dana i počinje teći od dana kada je izvršenik saznao da je izvršenjem zahvaćen predmet koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kojem je mogućnost izvršenja ograničena. Nakon isteka roka od 30 dana od preduzimanja radnje kojom su zahvaćeni predmeti iz stava 5. ovog člana prijedlog iz te odredbe više se ne može podnijeti. (7) Rješenjem o obustavi izvršenja ukinuće se sve provedene izvršne radnje ako se time ne dira u stečena prava trećih lica.

Član 69.

Nepokretnost kao predmet izvršenja (1) Ukoliko nije drukčije određeno predmet izvršenja može biti samo nepokretnost kao cjelina određena propisima koji uređuju vlasništvo i druga stvarna prava.

(2) Suvlasnički dio nepokretnosti može biti samostalan predmet izvršenja u pogledu kojeg se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovog zakona o izvršenju na nepokretnostima.

(3) U slučaju postupka izvršenja na suvlasničkom djelu, a prema zahtjevu tražioca izvršenja, izvršenika ili drugog suvlasnika, sud će u rješenju o izvršenju odrediti da se na prodaju ponude kako cjelokupna nepokretnost tako i suvlasnički dio koji je predmet izvršenja. U rješenju o izvršenju sud će naznačiti i da će, zavisno od ispunjenja uvjeta iz stava 4. ovog člana, svojim zaključkom iz stava 3. člana 90. ovog zakona odlučiti da li je predmet prodaje cjelokupna nepokretnost ili samo njen suvlasnički dio. U istom rješenju sud će odrediti da se zabilježba izvršenja iz člana 72. ovog zakona odnosi na cjelokupnu nepokretnost.

(4) Ako bi prodajna cijena suvlasničkog dijela nepokretnosti bila znatno viša u slučaju prodaje cjelokupne nepokretnosti, sud će odrediti prodaju cjelokupne nepokretnosti postupajući kao da se radi o zahtjevu suvlasnika za diobu fizički nedjeljive stvari kako je to predviđeno propisima koji uređuju suvlasničke odnose.

(5) U slučaju iz stava 4. ovog člana suvlasnici koji nisu izvršenici imaju pravo na namirenje u visini svojih suvlasničkih dijelova iz iznosa dobivenog prodajom stvari prije namirenja tražioca izvršenja i drugih lica koje se namiruju u izvršnom postupku te prije naknade troškova izvršnog postupka.

(6) Suvlasnici koji nisu izvršenici imaju pravo zahtijevati da im se stvar koja je predmet izvršenja ustupi ako polože iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari.

(7) Suvlasnika koji nije izvršenik, a kojem je osporen udio u stvari koja je predmet izvršenja, sud će uputiti na parnicu protiv tražioca izvršenja, a i protiv izvršenika ako i on osporava njegovo pravo da dokaže svoje pravo, osim ako u izvršnom postupku ne može dokazati svoje pravo pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom. Na pokrenutu parnicu kao i na prava suvlasnika da u njoj traže odlaganje postupka izvršenja shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona kojim se uređuje postupanje suda po prigovoru trećih lica.

(8) Ako suvlasnik iz stava 7. ovog člana može dokazati svoje pravo pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom, sud će postupiti kao da njeno pravo nije osporeno.

(9) Okolnost da je sud u izvršnom postupku uzeo da pravo lica iz stava 7. ovog člana nije osporeno u smislu odredaba tog stava ili stava 8. ovog člana ne utiče na pravo tražioca izvršenja ili izvršenika da svoja prava protiv tog lica ostvaruju u posebnoj parnici.

(10) Odredbe st. od 2. do 9. ovog člana na odgovarajući način se primjenjuju i na vlasnike zajedničke imovine (zajedničari). Ako između izvršenika i ostalih vlasnika zajedničke imovine ne postoji saglasnost o njihovim pravima u zajedničkoj stvari, sud će vlasnika zajedničke imovine koji osporava izvršenikova prava na zajedničku stvar zaključkom uputiti da svoja prava dokazuje u parnici. Na pokrenutu parnicu kao i na prava vlasnika zajedničke imovine da u njoj traže odlaganje postupka izvršenja shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona kojim se uređuje postupanje suda po prigovoru trećih lica.

(11) Ako je u vezi neke nepokretnosti ili njenog idealnog dijela osnovano pravo plodouživanja, ono može biti samostalni predmet izvršenja s tim da izvršenik može namiriti svoje potraživanje iz plodova koje to pravo daje na osnovu nekog pravnog odnosa (najamnina, zakupnina) u pogledu čega se na odgovarajući način primjenjuju pravila ovog zakona o izvršenju na pravima.

Napomena: Ustavni sud je Odlukom broj U 10/19 od 6. februara 2020. godine utvrdio da odredbe člana 69. st. 3. i 4. ZIP-a nisu kompatibilne sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te naložio Parlamentu FBiH da usaglasi navedene odredbe sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Rješenjem Ustavnog suda broj U 10/19 od 8. jula 2021. godine je utvrđeno da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku broj U 10/19 od 6. februara 2020. godine, te je u skladu sa članom 72. stav (6) Pravila Ustavnog suda, predmetno rješenje dostavljeno Tužilaštvu Bosne i Hercegovine.

16. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

b) Dostava fizičkim i pravnim osobama Član 339.

(1) Dostava fizičkim licima obavlja se predajom pismena osobi kojoj se dostava ima obaviti na adresu označenu u tužbi, odnosno na adresu prebivališta ili boravišta upisanu kod organa nadležnog za vođenje evidencije o ličnim kartama, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

[…] Član 348.

[…] (3) Ako je utvrđeno da tuženi kojem se dostava pismena ima obaviti ne stanuje na adresi svog posljednjeg poznatog prebivališta a njegovo sadašnje boravište ili radno mjesto se ne mogu utvrditi, dostava pismena obavit će se objavljivanjem pismena na oglasnoj ploči suda, a u slučaju da se dostavlja tužba, i u najmanje jednim dnevnim novinama koje se distribuiraju u Federaciji.

[…] VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 51 0 Ip 101172 20 Pž od 12. februara 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 24. marta 2020. godine a apelacija je podnesena 14. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. S obzirom na to da je apelantica prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nosioci javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 989/20 od 8. septembra 2021. godine, tačka 8, objavljena na www.ustavnisud.ba).

25. Ustavni sud nadalje konstatira da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelantica, kao tražilac izvršenja, pokrenula na osnovu izvršne isprave protiv izvršenika radi naplate novčanog potraživanja, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4924/19 od 9. juna 2021. godine, tačka 39, dostupna na www.ustavnisud.ba ) .

26. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.

28. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi obustavili predmetni izvršni postupak, koji je apelantica pokrenula radi prodaje predmetnih nekretnina na kojima je izvršenik suvlasnik, primjenom odredbe člana 63. stav 3. ZIP-a, usljed činjenice da apelantica sudu nije dostavila adrese ostalih suvlasnika predmetnih nekretnina kako bi ih sud mogao obavijestiti o donošenju rješenja o izvršenju, u smislu odredbe člana 40. stav 3. ZIP-a. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su s tim u vezi dali, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova. Naime, odredbom člana 40. stav 3. ZIP-a propisana je obaveza obavještavanja suvlasnika nekretnine koja je predmet izvršenja, a koji nisu izvršenici, o donošenju rješenja o izvršenju. Navedenu obavezu redovni sudovi su doveli u vezu sa pravima suvlasnika koja su stipulisana odredbama člana 69. st. 3-7. ZIP-a (da zahtijevaju prodaju cjelokupne nekretnine, da se namire iz iznosa dobivenog prodajom stvari prije namirenja tražioca izvršenja i drugih lica koje se namiruju u izvršnom postupku, te prije naknade troškova izvršnog postupka i da zahtijevaju da im se stvar koja je predmet izvršenja ustupi ako polože iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog udjela u toj stvari), te zaključili da navedena prava suvlasnici mogu ostvarivati samo ako su obaviješteni o toku izvršnog postupka. Ustavni sud, također, primjećuje da su redovni sudovi ukazali da bi u konkretnom slučaju suvlasnici mogli izgubiti suvlasništvo na predmetnim nekretninama bez svoje krivice, što bi bilo protivno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji. Stoga su redovni sudovi, kako apelantica nije pružila podatke o adresama suvlasnika koji nisu izvršenici, zaključili da se izvršni postupak ne može voditi, u smislu odredaba člana 63. stav 3. ZIP-a, koji zaključak Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

29. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom broj U 10/19 od 6. februara 2020. godine utvrdio da odredbe člana 69. st. 3. i 4. ZIP-a nisu kompatibilne sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te naložio Parlamentu FBiH da usaglasi navedene odredbe sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da član 69. st. 3. i 4. ZIP-a nije kompatibilan sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer stavlja prekomjeran teret na suvlasnike koji nisu izvršenici u odnosu na suvlasnika-izvršenika čiji se dug namiruje u izvršnom postupku prodajom cjelokupne nekretnine, dakle i suvlasničkih dijelova ostalih suvlasnika (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 10/19 od 6. februara 2020. godine, tačka 39, dostupna na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog, dakle, proizlazi da bi mogućnost prodaje cjelokupne nekretnine bez obavještenja suvlasnika koji nisu izvršenici o postojanju izvršnog postupka a fortiori predstavljala pretjeran teret za te suvlasnike, suprotno standardu proporcionalnosti. Pri tome Ustavni sud ističe da, iako je nesporno da je Ustavni sud donio Rješenje broj U 10/19 od 8. jula 2021. godine kojim je utvrdio da Parlament FBiH nije izvršio navedenu odluku, redovni sudovi imaju obavezu da prilikom odlučivanja o građanskim pravima i obavezama imaju u vidu stav Ustavnog suda zauzet u navedenoj odluci, a u kontekstu direktne primjenjivosti Evropske konvencije, u smislu odredbe člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

30. Ustavni sud nadalje zapaža da su redovni sudovi odbili apelanticin prijedlog da se dostavljanje suvlasnicima izvrši putem oglasne table suda, shodno odredbi člana 10. stav 2. ZIP-a, uz obrazloženje da se navedena zakonska odredba odnosi na stranke (tražioca izvršenja i izvršenika) ali ne i na učesnike u postupku (u konkretnom slučaju suvlasnike), kao i da se navedena zakonska odredba odnosi na situaciju kada je prethodno pokušana dostava na adresu navedenu u prijedlogu za izvršenje, što u konkretnom nije slučaj jer apelantica nije dostavila sudu adrese suvlasnika na koje bi se pokušala izvršiti dostava, u kojem obrazloženju Ustavni sud ne primjećuje proizvoljnost. U pogledu apelanticainih navoda da su redovni sudovi u konkretnoj situaciji, koja nije regulirana odredbama ZIP-a, bili dužni primijeniti odredbe ZPP o dostavljanju, Ustavni sud ukazuje da predmetna situacija nije propisana ni odredbama ZPP, niti je odredbama ZPP propisana mogućnost dostave putem oglasne table suda bez prethodno pokušane dostave na adresu označenu u tužbi (vidi Relevantne propise). Stoga, Ustavni sud te apelanticine navode smatra neosnovanim. Ustavni sud nadalje zapaža da apelantica smatra da joj ne može biti uskraćeno pravo na prinudnu naplatu potraživanja iz izvršne isprave zbog toga što su suvlasnici, čije adrese nisu poznate, prekršili odredbe Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH time što nadležnom organu nisu prijavili adresu stanovanja. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da činjenica da suvlasnici nemaju evidentirano prebivalište u Bosni i Hercegovini ne može per se dovesti do zaključka da su suvlasnici postupali protivno Zakonu o prebivalištu i boravištu državljana BiH, niti da su na bilo koji način postupali nesavjesno ili radi onemogućenja provođenja predmetnog izvršnog postupka. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi utvrđenim da su suvlasnici državljani Bosne i Hercegovine, te, dakle, postoji objektivna mogućnost da se radi o stranim državljanima, licima koja su umrla i sl. Također, iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da se apelantica, osim IDDEEA, obraćala drugim državnim organima radi utvrđivanja da li se radi o državljanima Bosne i Hercegovine, ili na drugi način pokušala doći do informacija o adresama suvlasnika, a koje informacije je apelantica, kao tražilac izvršenja bila dužna dostaviti sudu radi omogućavanja vođenja izvršnog postupka.

31. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

32. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica argumentaciju o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani. VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge za zaključak da se predmetni izvršni postupak ne može voditi, u smislu odredaba člana 63. stav 3. ZIP-a, s obzirom da apelantica nije dostavila sudu podatke o adresama suvlasnika predmetnih nekretnina, koji nisu izvršenici, usljed čega sud nije bio u mogućnosti da obavijesti suvlasnike o donošenju rješenja o izvršenju, u smislu odredbe člana 40. stav 3. ZIP-a, radi zaštite njihovih prava i interesa propisanim odredbama člana

69. ZIP-a.

34. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelantica zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1483/20 (Razvojna banka Federacije BiH) | Sudska praksa | Aktio