Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1731/20 (M. P.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1731/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-1731/20, rješavajući apelaciju Marice Pejković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Marica Pejković zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Mostaru, kao predmet broj 58 0 P 047329 12 I, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marica Pejković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa ZOU Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić Crnjac iz Mostara, podnijela je 14. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Mostaru (u daljenjem tekstu: Općinski sud), kao predmet broj 58 0 P 047329 12 I. Takođe, apelantica je 31. avgusta 2020. godine obavijestila Ustavni sud o promijenama činjeničnog i pravnog stanja u konkretnom postupku.
2. Iz apelacionih navoda proizilazi da je apelantica 7. juna 2012. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika Grada Mostara, na osnovu presude Općinskog suda broj 58 0 P 047329 08 P od 27. novembra 2009. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 4. januara 2012. godine, radi ispate potraživanja iz radnog odnosa. Kao sredstvo izvršenja apelantica je predložila izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika. Općinski sud je 7. aprila 2014. godine donio rješenje o izvršenju broj 58 0 P 047329 12 I, koje je 26. maja 2014. godine dostavio nadležnoj banci na provođenje.
3. Apelantica je 31. avgusta 2020. godine obavijestila Ustavni sud da je 27. avgusta 2020. godine provedeno izvršenje na način da je sa računa izvršenika na račun punomoćnice apelantice prebačen iznos koji je rješenjem o izvršenju označen kao njezino potraživanje.
Apelacioni navodi
4. Apelantica ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom. Apelantica je detaljno navela tok postupka, naveden u činjeničnom dijelu odluke ističući da predmetni postupak traje nerazumno dugo, da je podnescima koji su priloženi uz apelaciju požurivala svoj izvršni predmet, te predlaže da Ustavni sud u konkretnom predmetu dosudi naknadu nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog izvršnog posutpka.
5. Apelantica je 31. avgusta 2020. godine obavijestila Ustavni sud da je „27. avgusta 2020. godine provedeno izvršenje na način da je sa računa izvršenika Grad Mostar na račun punomoćnice apelantice prebačen iznos koji je rješenjem o izvršenju označen kao njezino potraživanje. Ističe da je apelantica ostvarila svoje potraživanje, no, imajući u vidu da je Općinskom sudu bio potreban period od osam godina i dva mjeseca da provede izvršenje (koje se odnosi na potraživanje iz radnog odnosa) ustrajava kod prijedloga da se utvrdi kršenja prava na suđenje u razumnom roku“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26). Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51.).
9. U vezi s predmetnim postupkom, Ustavni sud podsjeća da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995.
10. Dovodeći navedene principe u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost sudova u odnosu na njihovu zakonsku obavezu da izvršni postupak provedu bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Na temelju predočenih dokumenata i odgovora na apelaciju Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ovaj predmet činili složenim. Ustavni sud, također, smatra da je predmetni postupak od značaja za apelanticu jer se radi o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa.
11. Ocjenjujući ponašanje apelantice, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali na to da je svojim ponašanjem doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka. Naprotiv, apelantica je u više navrata urgirala pred nadležnim sudom u cilju preduzmanja radnji radi okončanja predmetnog postupka. Nadalje, ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je evidentna početna pasivnost Općinskog suda, imajući u vidu da je Općinskom sudu trebalo oko jedne godine i deset mjeseci da donese rješenje o izvršenju, što nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje u razumnom roku tj. obavezom da učinkovito i ekonomično preduzima raspoložive procesne radnje s ciljem okončanja predmetnog postupka. Međutim, Ustavni sud isto tako zapaža da je Općinski sud, nakon donošenja rješenja o izvršenju isto u relativno razumnom roku uputio banci za postupanje po navedenom rješenju o izvršenju, čime je proveo radnju kojom se izvršenje dovršava pred tim sudom u smislu člana 64. Zakona o izvršnom postupku. Osim toga, Ustavni sud primjećuje, da je u predmetnom postupku u pitanju izvršenje na teret budžeta Grada Mostara, koje se provodi po posebnom zakonskom modalitetu, u skladu s članom 138. stav (4) Zakona o izvršnom postupku, koji propisuje da će se izvršenje na teret sredstava budžeta grada i općine provesti u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Odlukom o izvršavanju budžeta. Dalje, a kako to proizlazi iz dopisa koji je apelantica 31. avgusta 2020. godine dostavila Ustavnom sudu, proizilazi da je 27. avgusta 2020. godine provedeno izvršenje na način da je sa računa izvršenika Grada Mostara na račun punomoćnica apelantice prebačen iznos koji je rješenjem o izvršenju označen kao njezino potraživanje. Dakle, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud, izuzev početne neaktivnosti, u predmetnom postupku ponašao u skladu sa svojom pozitivnom obavezom postupanja ekonomično i bez nepotrebnog odlaganja, na način da je predmetno rješenje o izvršenju dostavio nadležnoj banci na provođenje pri čemu nije mogao da utiče na dinamiku namirenja apelantičinih potraživanja, što je okolnost koja se ne može staviti na teret redovnom sudu. Stoga, imajući u vidu da Općinski sud nije mogao uticati na tok namirenja predmetnog potraživanja, niti je odgovoran za priliv novčanih sredstava izvršenika, zatim činjenicu da je apelantica ostvarila svoje potraživanje, Ustavni sud, imajući u vidu konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, zaključuje da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić