Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-477/20 (A.K.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ugovor o kupoprodaji
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Pravično suđenje - razuman rok
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-477/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 477/20, rješavajući apelaciju A.K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija A.K.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 003725 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantkinji A.K. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantkinji zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija A.K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 003725 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 003725 18 Gž od 19. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 003725 15 P 2 od 21. septembra 2018. godine u odnosu na ostale navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A.K. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Advokatska firma „Sajić“ Banja Luka, podnijela je 4. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 003725 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 003725 18 Gž od 19. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 003725 15 P 2 od 21. septembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženih V.P., Kompanije „Dušanić“ d.o.o. Prnjavor, koju zastupa advokat Zoran Bubić, „ERA Družba za upravljanje, finansiranje in storitve“ d.d. Velenje, Republika Slovenija, te Republike Srpske - Ministarstva finansija – Poreske uprave koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena, trećetuženi i četvrtotužena) zatraženo je u periodu od 17. do 22. juna 2021. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, drugotužena, trećetuženi i četvrtotužena odgovor na apelaciju dostavili su u periodu od 24. juna do 13. jula 2021. godine, dok prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
Tok postupka
5. PP „Delta“ Prijedor (u daljnjem tekstu: tužilac) i apelantkinja su 7. juna 2001. godine podnijeli tužbu protiv prvotuženog i drugotužene kojom su tražili da se utvrdi da nije pravno valjana uknjižba prava korišćenja na određenim nekretninama u korist prvotuženog, te da slijedom toga nije pravno valjana ni uknjižba tih nekretnina u korist drugotužene i da se naloži njihovo brisanje i uspostavljanje pređašnjeg stanja.
6. Prema stanju u spisu, Osnovni sud je održao ročišta 29. aprila 2002. godine, 1. septembra 2011. godine, 23. maja 2017. godine, 14. marta 2018. godine, 14. maja 2018. godine, 20. juna 2018. godine i 20. jula 2018. godine, dok su ročišta od 27. januara 2009. godine i 7. februara 2018. godine bila odgođena.
7. Tužilac i apelantkinja su tokom postupka podnescima više puta uređivali i preinačavali tužbu, te proširili tužbu na nove tužene, tako da konačno uređenim tužbenim zahtjevom na podnesku o uređenju tužbe predatom na ročištu od 18. maja 2018. godine (koji je bliže opisan u izreci presude) tražili da ga sud usvoji i tužene obaveže na snošenje troškova parničnog postupka.
Osporene odluke
8. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 003725 15 P2 od 21. septembra 2018. godine odbijeni su tužbeni zahtjevi tužilaca (tužioca i apelantkinje) kojim su, kako je to detaljnije navedeno u izreci presude tač. od 1 do 8 izreke presude, tražili da se utvrdi ništavost određenih ugovora koji su zaključeni između prednika trećetužene „Hmezad Agrina“ Žalec, Republika Slovenija (u daljnjem tekstu: prednik trećetuženog), i prvotuženog, te između prvotuženog i drugotužene kojim je došlo do raspolaganja spornim nekretninama i u skladu sa tim brišu pravne posljedice do kojih je takva ništavost dovela, te da se utvrdi da je pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen između prednika trećetuženog i tužioca i da se utvrdi da je tužilac na osnovu toga ugovora stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini i da se sporne nekretnine predaju u posjed tužiocu.
9. Osnovni sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je sproveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza proizilazi da su osnivači tužioca bili apelantkinja i prvotuženi i da je to preduzeće osnovano ugovorom o osnivanju od 27. aprila 1990. godine, te da ono i dalje formalno egzistira, jer nije brisano iz sudskog registra. Dalje, Osnovni sud je naveo da je prednik trećetuženog bio nosilac prava raspolaganja na spornoj nekretnini. Tokom 1991. godine vođeni su pregovori između tužioca i prednika trećetuženog o kupovini spornih nekretnina i rađeni su prijedlozi ugovora, ali zbog ratnih dešavanja, stranke nisu uspjele usaglasiti prijedlog ugovora o kupovini spornih nekretnina. Pred Osnovnim sudom u Celju tokom 1993. godine vođen je privredni spor između tužioca i prednika trećetuženog zbog povrata papira ili isplate njegove protivvrijednosti, kao i isplate određenog novčanog iznosa. U tom sporu donesena je presuda 17. juna 1993. godine kojom je tužbeni zahtjev tužioca odbijen, a iz obrazloženja navedene presude proizilazi da su se stranke u martu 1992. godine dogovorile o kupovini, tj. prodaji spornih nekretnine i da je po njima kupoprodajni ugovor valjano sklopljen i postignut sporazum o predmetu i cijeni. Taj ugovor je bio u određenoj mjeri ispunjen od tužioca koji je kod prednika trećetuženog deponovao robu i novac i to u visini koja je uglavnom pokrivala kupovnu cijenu. Dalje, iz sprovedenih dokaza proizilazi da se prvotuženi na osnovu kupoprodajnog ugovora koji je ovjeren kod Osnovnog suda 31. oktobra 1997. godine a koji je sastavljen 13. septembra 1991. godine, u zemljišnoj knjizi upisao kao vlasnik spornih nekretnina. Nakon što se prvotuženi upisao kao vlasnik spornih nekretnine, on je sporne nekretnine prodao drugotuženoj, te se na osnovu ugovora o kupoprodaji od 19. avgusta 1998. godine drugotužena uknjižila kao vlasnica spornih nekretnina. Iz sprovedenih dokaza je, takođe, utvrđeno da je drugotužena 12. jula 2004. godine dobila odobrenje da na spornim nekretninama pristupi izvođenju radova na izgradnji poslovnih objekata, te je 26. jula 2004. godine dobila odobrenje za upotrebu tih objekata.
10. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je naveo da tužioci kao razloge ništavosti kupoprodajnog ugovora koji je prvotuženi zaključio sa prednikom trećetuženog temelje na činjenicama da je prvotuženi prevarom doveo u zabludu prednika trećetuženog da sa njime kao fizičkim licem zaključi sporni kupoprodajni ugovor iako je kupac tih nekretnina trebalo da bude tužilac koji je isplatio predmetnu nekretninu, te da se prvotuženi na osnovu krivotvorenog ugovora upisao kao vlasnik sporne nekretnine.
11. U vezi sa time, Osnovni sud je naveo da je uvidom u spis Dn.br. 194/97 u kojem se nalazi original ugovora utvrđeno da predmetni ugovor sadrži potpise ugovarača, te da su potpisi ugovarača ovjereni kod Osnovnog suda 31. oktobra 1997. godine, kao i da na ugovoru stoji pečat Javnog pravobranilaštva Prijedor, koje je dalo saglasnost na predmetni ugovor. Uvidom u knjigu ovjera je utvrđeno da je ugovor za prednika trećetuženog, kojeg je zastupao direktor F.R., potpisan od advokata M.K. na osnovu punomoći koja je bila sačinjena kod notara. Međutim, svjedok F.R. je u svom iskazu naveo da nije potpisao taj ugovor i da se radi o krivotvorini njegovog potpisa, da pečat na ugovoru ne odgovara pečatu prednika trećetuženog, te navodi da tada nije bio zaposlen u spornom pravnom licu i da nije bio u kontaktu sa advokatom M.K., niti je potpisao tu punomoć. S druge strane, iz stanja spisa proizilazi da je advokat M.K. zastupao prednika trećetuženog na osnovu punomoći koju je u ime prednika trećetuženog potpisala D.J.K., koja je u vrijeme izdavanja punomoći bila na mjestu glavnog direktora, što je utvrđeno na osnovu ispisa sudskog registra. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je naveo da je sporni ugovor pravno valjan, jer upravo iz punomoći nadležnog organa prednika trećetuženog izdate radi zastupanja prilikom zaključenja ugovora o prodaji sporne nekretnine proizilazi da je to preduzeće nekretnine prodalo prvotuženom. Kod takvog stanja stvari, na valjanost osporenog ugovora nije od uticaja ni činjenica da se u ugovoru na mjestu prodavatelja ispod F.R. nije potpisao F.R., kada se ima u vidu da je ugovor snabdjeven pečatom firme, tj. pravnog lica koje je izvršilo prodaju predmetne nekretnine. S obzirom na to nije prihvaćen iskaz svjedoka F.R. u dijelu u kojem navodi da pečat koji se nalazi na ugovoru nije pečat firme, jer je u ovom dijelu iskaz svjedoka u suprotnosti sa punomoći. Činjenica da se radi o krivotvorenom pečatu se ne može utvrditi na osnovu iskaza svjedoka, već se ta činjenica mogla utvrditi samo putem vještačenja. Međutim, tužioci nisu dokazali da je sporni ugovor krivotvoren i da se radi o krivičnom djelu jer se te činjenice dokazuju u nekom drugom postupku, a niti su dokazali da je ugovor zaključen uslijed mana volje iz člana 61 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) (zabluda) i člana 65 ZOO (prevara) na strani prvotuženog, jer su se na te okolnosti mogle pozvati samo ugovorne strane iz predmetnog ugovora. Iz navedenih razloga zahtjev tužilaca kojim se traži da se utvrdi da je ništav i bez pravnog djelovanja kupoprodajni ugovor ocijenjen je kao neosnovan.
12. U vezi sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da su pravno valjani kupoprodajni ugovor zaključen između tužioca i prednika trećetuženog od 13. septembra 1991. godine i aneks toga ugovora od 26. marta 1992. godine, Osnovni sud je naveo da i je taj tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, uvidom u kupoprodajni ugovor od 13. septembra 1991. godine i aneks toga ugovora od 26. marta 1992. godine utvrđeno je da su oni potpisani samo od prodavatelja, ali ne i od kupca (tužioca). Odredbom člana 72 stav 1 ZOO predviđeno je da, kad je za zaključenje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je zaključen kada ispravu potpišu sva lica kojaa se njime obvezuju. Prema tome, predmetni ugovor o prodaji, saglasno naprijed navedenom, nije ni zaključen s obzirom da ne sadrži svojeručni potpis prodavatelja, pa se ima uzeti da se ugovarači nisu saglasili o bitnim sastojcima ugovora. Sve da je predmetni ugovor i zaključen, on ni tada ne bi proizvodio pravne posljedice jer ne ispunjava zakonom pripisanu formu s obzirom da je prema članu 9 Zakona o prometu nepokretnosti (u daljnjem tekstu: ZPN) za punovažnost toga ugovora bilo potrebno da potpisi ugovarača budu ovjereni u sudu, a ni to nije ispunjeno. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da ugovor na koji se tužioci pozivaju ne proizvodi pravne posljedice i ne može poslužiti kao osnova za sticanje prava vlasništva.
13. Prema tome, imajući u vidu da nije ništav kupoprodajni ugovor koji je prednik trećetuženog zaključio sa prvotuženim, to je pravno valjana i uknjižba izvršena na osnovu tog ugovora, pa slijedom navedenog, nije ništav ni kupoprodajni ugovor koji je zaključen između prvotuženog i drugotužene s obzirom da je u vrijeme zaključenja toga ugovora prvotuženi bio upisan kao vlasnik i imao u posjedu sporne nekretnine, te nisu postojala nikakva ograničenja u njegovom pravu da proda sporne nekretnine. S obzirom da je drugotužena postala vlasnica na osnovu pravnog posla, nije osnovan ni tužbeni zahtjev za predaju u posjed sporne nekretnine.
14. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 003725 18 Gž od 19. marta 2019. godine žalba tužilaca je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda.
15. Okružni sud je naveo da su paušalni žalbeni navodi tužilaca da je predmetni ugovor krivotvoren jer sadržajno ne odgovara originalnom ugovoru i da je štampan drugačijim slovima uz krivotvorenje potpisa i pečata. Naime, radi dokazivanja ovih navoda tužioci su bili dužni predložiti izvođenje dokaza vještačenjem vještaka odgovarajuće struke jer sud nema znanja da sam ocijeni da li je ugovor krivotvoren, pa kako tužioci nisu predložili izvođenje ovog dokaza, to su se lišili mogućnosti da dokažu osnovanost toga prigovora.
16. Nadalje, odlučujući o žalbenim navodima da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav jer je zaključen prevarom od jedne ugovorne strane s namjerom da se druga ugovorna strana dovede u zabludu, Okružni sud je zaključio da su i ti navodi neosnovani. Naime, kada je u pitanju ništavost ugovora, moraju biti ispunjeni uslovi iz odredbe člaa 103. stav 1 ZOO, a prevara i zabluda, kao mane volje, podrazumijevaju postojanje relativne ništavosti u smislu odredaba čl. 111-117 ZOO. Dakle, jedna pravila važe za apsolutno ništave ugovore, a druga pravila za relativno ništave ugovore. Stoga se žalbeni navodi da pozitivni propisi propisuju uslove za utvrđenje ništavosti ugovora i da su jasni u pogledu mana volje, kao što su prevara i zabluda, ukazuju neosnovanim. Naime, sankcija za rušljive ugovore je poništenje tih ugovora. Prvostepeni sud, međutim, nije mogao poništiti sporni ugovor jer to tužbom nije ni traženo s obzirom da sud, u smislu odredbe člana 2 stav Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u parničnom postupku odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i stranci se može dosuditi samo ono što je tužbom traženo. Nadalje, učinak postojanja mana volje pri zaključenju ugovora je pobojnost (rušljivost) ugovora (član 111 ZOO), pri čemu je i zahtjev za poništenje takvog ugovora rezervisan za ugovorne strane, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud. Dakle, treće lice koje nije ugovorna strana, sve da i ima neki pravni interes, nije legitimisano da traži da se poništi ugovor zaključen između drugih lica zbog mana volje ugovornih strana, za razliku od postojanja apsolutne ništavosti gdje je takvo pravo priznato svakoj zainteresovanoj strani (član 109 ZOO). Pri tome, Okružni sud je u odnosu na žalbene navode kojima je osporavao punomoć koja je data advokatu K.M., te u odnosu na rješenje Osnovnog suda od 4. novembra 1997. godine na osnovu kojega je prvotuženi upisan kao vlasnik istakao da je i u tom pogledu imao u vidu odredbu člana 2 stav 2 ZPP s obzirom da apelantkinja u tužbenom zahtjevu nije tražila poništenje tih akata. Slijedom toga, Okružni sud je naveo da se neosnovanim ukazuje i tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora od 2. oktobra 1998. godine, zaključenog između prvotuženog i drugotužene, i utvrđenje ništavosti upisa prava vlasništva u korist drugotužene izvršenogna osnovu ovog kupoprodajnog ugovora, kao i u dijelu kojim se traži utvrđenje ništavosti upisa založnog prava i prava zakonske hipoteke.
17. U vezi sa navodima tužilaca da je trećetuženi priznao tužbeni zahtjev, Okružni sud je naveo da kod ugovora zaključenog 13. septembra 1991. godine između prednika trećetuženog i prvotuženog, a ovjerenog kod Osnovnog suda 31. oktobra 1997. godine, prvotuženi i trećetuženi kao pravni sljednik prodavatelja imaju položaj jedinstvenih suparničara. U situaciji kad jedan suparničar priznaje zahtjev, a drugi ga osporava, smatra se da ga oba osporavaju. Slijedom navedenog neosnovani su žalbeni navodi da prvostepeni sud, prilikom donošenja pobijane presude, nije imao u vidu činjenicu da je trećetuženi priznao tužbeni zahtjev.
18. Nadalje, Okružni sud je naveo da se na pravilnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredaba člana 26 ZOO i člana 9 ZPN osnovan i stav prvostepenog suda da nisu pravno valjani ugovor od 13. septembra 1991. godine i aneks toga ugovora od 26. marta 1992. godine koji su bili zaključeni između prednika trećetuženog i tužilaca, jer nisu bili potpisani od kupca, niti su potpisi bili ovjereni kod nadležnog suda, pa su ti ugovori protivni prinudnim propisima. Naposljetku, Okružni sud je naveo da kod činjenice da tužilac nije dokazao da je vlasnik predmetnih nekretnina, nije bilo mjesta da se udovolji tužbenom zahtjevu za njihovu predaju u posjed tužiocu.
19. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 003725 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine odbijena je revizija tužilacā.
20. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da iz stanja predmeta proizilazi da tužilac svoja prava u pogledu spornih nekretnina temelji na neovjerenom kupoprodajnom ugovoru zaključenom 13. septembra 1991. godine sa prednikom trećetuženog čiji predmet je bilo sporno zemljište sa skladištem i ruševnim stambenim objektom. U vezi sa time, Vrhovni sud zaključuje da nižestepeni sudovi pravilno smatraju da taj ugovor ne predstavlja valjan pravni osnov za sticanje vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava na spornim nekretninama, jer je ništav u smislu člana 103 ZOO u vezi sa članom 9 ZPN, a kako je citirani ugovor ništav, tužilac na osnovu njega nije mogao steći bilo kakvo pravo na spornim nekretninama, pa mu nedostaje i pravni osnov iz čl. 37 i 41 ZOSPO da traži njihovu predaju.
21. Dalje, Vrhovni sud je naveo da iz petita tužbe ne proizilazi da se sporni ugovor između prednika trećetuženog i prvotuženog pobija zbog mana volje jer tužioci ne traže njegovo poništenje, već utvrđenje njegove ništavosti, a sud je, prema članu 2 stav 1 ZPP mogao odlučivati samo u granicama postavljenih zahtjeva. Uslijed toga, neosnovan je revizijski prigovor da drugostepeni sud nije zauzeo stav o tome je li ugovor koji su potpisale obje strane zaključen u zabludi, odnosno prevarnom radnjom prvotuženog (član 61 ZOO), jer sve i da je zabluda postojala, to ne bi uticalo na rješenje spora s obzirom da se tužbenim zahtjevom nije tražilo poništenje ugovora zbog zablude, već utvrđenje apsolutne ništavosti ugovora.
22. Vrhovni sud je zatim citirao odredbe čl. 41 - 49 Zakona o preduzećima koje su bile na snazi u vrijeme zaključenja spornih ugovora, te je istakao da preduzeće zastupa direktor, a osnivačkim aktom, odnosno statutom se može odrediti da ga, pored direktora, zastupaju i druga lica. U ugovoru o osnivanju tužilaca je navedeno da njegovi osnivači (apelantkinja i prvotuženi) zastupaju preduzeće, što znači da su oboje bili ovlašćeni da u ime tužioca zaključuju ugovore sa trećima. U razdoblju od 18. februara 1991. do 18. februara 1995. godine prvotuženi je obavljao i dužnost zamjenika direktora tužioca za obavljanje spoljnotrgovinskog poslovanja, a apelantkinja je bila direktorica. Čak i da je sporni ugovor prvotuženi zaključio bez ovlašćenja apelantkinje kao direktorice, ugovor se zbog toga ne bi smatrao pravno nevažećim, jer nema dokaza da je prednik trećetuženog znao da prvotuženi nema ovlašćenje za zaključenje ugovora. Naime, tužioci nisu dokazali da je prednik trećetuženog znao, odnosno morao znati da prvotuženi kao zamjenik direktora postupa mimo svojih ovlašćenja (pošto se, polazeći od interesa pravnog prometa i normalnog ponašanja učesnika u obligacionopravnim odnosima, savjesnost ugovarača pretpostavlja, a ugovorna strana koja se poziva na nesavjesnost ugovornog partnera mora tu činjenicu dokazati). Kako tužioci to nisu dokazali, već su samo tvrdili da je prilikom zaključenja ugovora sa prvotuženim prednik trećetuženog postupao sa velikom nepažnjom.
23. Vrhovni sud dalje navodi da prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno smatraju da su sudski ovjereni kupoprodajni ugovor zaključili prednik trećetuženog i prvotuženi kao fizička lica. Naime, iz sadržaja ovog ugovora proizilazi da ga je prvotuženi zaključio kao vlasnik tužioca, a pored njegovog potpisa je stavljen i pečat tužioca. Ovo upućuje na zaključak da je kupac bio tužilac, a to je smatrao i prednik trećetuženog, budući da nije tražio da mu prvotuženi isplati kupoprodajnu cijenu, jer je sa tužiocem dogovorio kompenzaciju (umjesto plaćanja duga za isporučenu robu, prednik trećetuženog se obavezao da na tužioca prenese pravo korišćenja spornih nekretnina. Prvotuženi je, prilikom saslušanja u svojstvu stranke, priznao da je kupoprodajnu cijenu za predmetne nekretnine platio tužilac putem kompenzacije. Isto proizilazi i iz presude nadležnog suda u Sloveniji, pred kojim se vodio parnični postupak po tužbi tužioca protiv pravnog prednika trećetuženog radi naplate duga, koji je pravosnažno završen odbijanjem zahtjeva tužioca s obrazloženjem da je dug plaćen zaključenjem valjanog ugovora o prodaji predmetnih nekretnina. Pored toga, u zahtjevu za ćprovođenje ovog ugovora u zemljišnim knjigama prvotuženi je tražio da se pravo korištenja spornih nekretnina sa pravnog prednika trećetuženog prenese na tužioca, što znači da među ugovaračima nije ni bilo sporno da je kupac nekretnina tužilac (pravno lice). Zbog toga, tužioci sa pravom ukazuju da je nejasno kako se prvotuženi uknjižio kao vlasnik predmetnih nekretnina, pri čemu se tako nepravilno postupanje zemljišnoknjižnog ureda ne može ispraviti u ovom parničnom postupku. To se moglo ispraviti samo u zemljišnoknjižnom postupku, ali kako protiv Rješenja broj Dn-194/97 od 4. novembra 1997. godine, kojim je dozvoljena uknjižba prvotuženog kao vlasnika predmetnih nekretnina, nije izjavljena žalba, to rješenje je postalo pravosnažno i u ovom parničnom postupku se ne može preispitivati njegova zakonitost. Shodno pravnim pravilima iz paragrafa 68 - 78. nekadašnjeg Zakona o zemljišnim knjigama, koja su se primjenjivala na osnovu Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije, tužioci su imali mogućnost da traže ispravku upisa prava vlasništva u korist prvotuženog, a kako to nisu učinili, nastala je apsolutna tačnost ovog upisa zbog proteka roka od tri godine. Slijedom toga, neosnovan je njihov tužbeni zahtjev za brisanje uknjižbe prvotuženog, pogotovo što on više i nije upisan kao vlasnik spornih nekretnina, već je upisana drugotužena na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1998. godine.
24. Osim toga, izvedenim dokazima je utvrđeno da su sporne nekretnine, nakon što ih je prvotuženi prodao drugotuženoj, potpuno izmijenile svoj identitet, što je sud neposredno uočio na licu mjesta, pa nije moguće uspostavljanje ranijeg stanja na tim nekretninama. Na mjestu ruševnog objekta su, na osnovu građevinske dozvole iz 2004. godine, izgrađeni novi poslovni objekti čiji je vlasnik drugotužena, a to njeno pravo je upisano i u zemljišne knjige. I da su postojali nedostaci ugovora zaključenog između prvotuženog i drugotužene 1998. godine (a nisu), drugotužena je stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, ako ne na osnovu pravnog posla, onda po sili zakona, tj. građenjem (član 24 stav 1 ZOSPO).
25. Naposljetku, Vrhovni sud je naveo da se iz spisa predmeta može zaključiti da u vezi sa imovinom tužioca i raspodjele njegove dobiti postoji spor između tužiteljke (apelantkinje) i prvotuženog kao suosnivača preduzeća. Tužilac kao pravni subjekat nije prestao postojati iako od 1992. godine ne obavlja djelatnost. On nije izvršio usklađivanje svog statusa sa odredbama Zakona o preduzećima, ali nad njim nije sproveden postupak likvidacije radi čega nije ni brisan iz sudskog registra. Apelantkinja i prvotuženi nisu uredili međusobne odnose u vezi sa svojim pravima i obavezama kao suosnivača tužioca, niti su istupili iz preduzeća koje samo formalno postoji kao pravni subjekat. Oni su htjeli te odnose riješiti u ovoj parnici, što nije bilo moguće. Ukoliko se ne postigne sporazum između preduzeća i njegovih osnivača, svako od njih može pokrenuti spor pred nadležnim privrednim sudom koji je, u smislu člana 33 stav 1 tačka b. Zakona o sudovima Republike Srpske, nadležan da rješava sporove u vezi sa uređenjem odnosa proisteklih iz osnivanja i poslovanja preduzeća, te međusobnih odnosa njegovih osnivača. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
26. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. Naime, apelantkinja smatra da su postupajući sudovi proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise i da su proizvoljno ocijenili dokaze. U vezi sa time, apelantkinja navodi da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da je svim materijalnim dokazima jasno dokazano da je prvotuženi načinio prevaru koja je bila potpomognuta od nekoliko lica, odnosno da je namjerno preduzimao određene radnje kod jednog ugovornika radi izazivanja i održavanja zablude kod drugog ugovornika. Apelantkinja smatra da se u konkretnom slučaju moglo primijeniti pravilo o zaključenju ugovora od neovlašćenog lica. S obzirom na to, apelantkinja smatra da su neprihvatljivi i stavovi sudova o nepostojanju ništavosti, jer ništavost utiče na to da ugovor ne proizvodi pravne posljedice od samog početka, bez obzira na protek vremena. Apelantkinja, takođe, smatra da je došlo i do povrede prava na suđenje u razumnom roku jer se spor vodi od 2001. godine, da se Osnovni sud proglašavao nenadležnim, te da je predmet okončan nakon proteka 18 godina. S obzirom na to, apelantkinja je predložila da Ustavni sud odredi naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku.
b) Odgovori na apelaciju
28. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude, te da prilikom njenog donošenja apelantima nisu uskraćena prava na koja se pozivaju u apelaciji. Dalje, Vrhovni sud je naveo da apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu, ali da zanemaruje da su apelantkinja kao fizičko lice i tužilac kao pravno lice dva različita pravna subjekta i da se ne mogu poistovjećivati, pa apelantkinja kao jedan od osnivača tog preduzeća ima ista prava kao i prvotuženi, a očigledno je da oni imaju neriješene odnosa u pogledu imovine zajedničkog preduzeća. U konkretnom slučaju, tužbenim zahtjevom se tražila zaštita prava preduzeća dok apelantkinja nije postavila bilo kakav zahtjev u pogledu nekretnina koje su predmet spora, pa je očigledno da nije bila aktivno legitimisana u ovoj parnici, što je još jedan od razloga zbog kojih je u odnosu na nju tužbeni zahtjev trebao biti odbijen. U vezi sa apelantkinjinim navodima kojima ukazuje na povredu prava na suđenje u razumnom roku, Vrhovni sud je naveo da je tome sudu spis predmeta dostavljen u junu 2019. godine, a da je odluka donesena nakon manje od tri mjeseca.
29. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaju kod razloga navedenih u drugostepenoj odluci, te smatra da drugostepenom odlukom nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja se poziva u apelaciji.
30. Osnovni sud je naveo da je taj sud u prvostepenoj odluci dao uvjerljive razloge koji se temelje na potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni pozitivnih zakonskih propisa za odbijanje kao neosnovanog apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, te da je ta odluka potvrđena od Okružnog i Vrhovnog suda. Imajući u to u vidu Osnovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
31. Drugotužena je navela da su redovni sudovi na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog tokom postupka pravilno primijenili materijalno pravo, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
32. Trećetuženi je odgovor na apelaciju dostavio na slovenskom jeziku koji nije službeni jezik Ustavnoga suda u smislu čl. 6 i 17 Pravila Ustavnog suda, uslijed čega se sadržaj odgovora na apelaciju zbog njegove nerazumljivosti neće navoditi u ovome dijelu odluke.
33. Četvrtotužena je navela da su osporene odluke pravilne i zasnovane na zakonu, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
34. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 2.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10 Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
35. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Bitna zabluda Član 61. st. (1) i (2) (1) Zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na lice sa kojim se zaključuje ugovor ako se zaključuje s obzirom na to lice, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po nameri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takve sadržine.
(2) Strana koja je u zabludi može tražiti poništenje ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zaključenju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahteva.
Član 65. st. (1), (3) i (4) (1) Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u nameri da je time navede na zaključenje ugovora, druga strana može zahtevati poništenje ugovora i onda kad zabluda nije bitna.
(3) Ako je prevaru učinilo treće lice, prevara utiče na sam ugovor ako je druga ugovorna strana u vreme zaključenja ugovora znala ili morala znati za prevaru.
(4) Ugovor bez naknade može se poništiti i kad je prevaru učinilo treće lice, bez obzira na to da li je druga ugovorna strana u vreme zaključenja ugovora znala ili morala znati za prevaru.
Zaključenje ugovora od strane neovlašćenog lica Član 88.
(1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.
(2) Strana sa kojom je ugovor zaključen može zahtevati od neovlašćeno zastupanog da se u primerenom roku izjasni da li ugovor odobrava.
(3) Ako neovlašćeno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni zaključen.
(4) U tom slučaju, strana sa kojom je ugovor zaključen može od lica koje je kao punomoćnik bez ovlašćenja zaključilo ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da to lice nije imalo ovlašćenje za zaključenje ugovora.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Posledice ništavosti Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav, zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sedište, odnosno prebivalište ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima.
Kad je ugovor rušljiv Član 111.
Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
Poništenje ugovora Član 112.
(1) Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.
(2) Ali, saugovarač te strane može od nje tražiti da se u određenom roku, ali ne kraćem od 30 dana, izjasni da li ostaje pri ugovoru ili ne, jer će u protivnom smatrati da je ugovor poništen.
(3) Ako se pozvana ugovorna strana u ostavljenom roku ne izjasni ili ako izjavi da ne ostaje pri ugovoru, smatraće se da je ugovor poništen.
36. Zakon o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 9.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor.
VI.Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
39. U konkretnom slučaju apelantkinja osporava Presudu Vrhovnog suda broj 77 0 P 003725 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je punomoćnik apelantkinje presudu Vrhovnog suda primio 16. decembra 2019. godine, a da je apelacija podnesena 4. februara 2020. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
41. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 sta 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
1. Pravo na pravično suđenje
42. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
44. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja ništavosti ugovora o prometu nekretnina, pravne valjanosti ugovora o prometu nekretnina, te predaje u posjed sporne nekretnine, dakle, predmet je građanskopravne prirode.
a)U odnosu na osporene odluke
45. Apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno ocijenili dokaze i primijenili pozitivnopravne propise.
46. U vezi sa tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
47. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati je li tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
48. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji tužilaca i apelantkinje dovoljno jasno i argumentovano obrazložio svoje zaključke o pravnoj valjanosti zaključaka iz prvostepene i drugostepene presude, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, u vezi sa apelantkinjinim tvrdnjama da je jasno dokazano da je prvotuženi načinio prevaru i da je namjerno preduzimao određene radnje kod jednog ugovarača uradi izazivanja i održavanja zablude kod drugog ugovarača, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizilazi da je taj sud, prihvatajući zaključke Okružnog suda, jasno ukazao da apelantkinja i tužilac u konkretnom slučaju nisu tražili poništenje ugovora, već utvrđivanje njegove ništavosti, te da prevarno postupanje jedne strane u zaključenju ugovora ne može biti razlog za njegovu ništavost, već samo razlog za poništenje takvog ugovora koje mogu zahtijevati samo ugovorne strane, što se ne može smatrati proizvoljnim obrazloženjem. Ustavni sud pri tome takođe zapaža da je Vrhovni sud naveo da je rješenje na osnovu kojega je prvotuženi bio upisan kao vlasnik sporne nekretnine postalo pravosnažno i u ovom parničnom postupku se ne može preispitivati njegova zakonitost, te je ukazujući na očiglednu grešku prilikom upisa u zemljišnoj knjizi zbog koje je prvotuženi bio upisan kao vlasnik, ukazao i na postupak u kojem su tužilac i apelantkinja eventualno mogli tražiti zaštitu svojih prava na spornoj nekretnini, kao i način na koji su apelantkinja i prvotuženi trebali raspraviti svoj pravni odnos u vezi sa svojim pravima i obavezama kao suosnivači tužioca. Uslijed toga, kod detaljnih razloga koje su naveli redovni sudovi, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su u konkretnom slučaju postojale bilo kakve proizvoljnosti redovnih sudova u primjeni materijalnog prava prilikom donošenja osporenih odluka na koje je apelantkinja ukazivala, koje bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje spornih odredaba, zbog čega su neosnovani apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje.
49. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Suđenje u razumnom roku
50. Razmatrajući tvrdnje apelantkinje da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
51. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da su tužilac i apelantkinja u konkretnom slučaju tužbom pokrenuli parnični postupak 7. juna 2001. godine i da je postupak okončan donošenjem osporene presude Vrhovnog suda od 2. oktobra 2019. godine. Prema tome, Ustavni sud će kao relevantno razdoblje pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka razmatrati period od 18 godina i tri mjeseca.
52. Ustavni sud dalje zapaža da je u konkretnom slučaju riječ o parničnom postupku koji se vodio radi utvrđenja ništavosti ugovora o prometu nekretnina, pravne valjanosti ugovora o prometu nekretnina, te predaje u posjed sporne nekretnine, koji se ne smatra hitnim. Ustavni sud takođe smatra da se radi o relativno složenom predmetu imajući u vidu pravna pitanja o kojima je u konkretnom slučaju odlučivano, te da je predmetni postupak bio od značaja za apelantkinju kao jednog od osnivača tužioca.
53. Analizirajući trajanje postupka, Ustavni sud prvenstveno uočava da je nakon podnošenja tužbe Osnovnom sudu trebalo više od 17 godina da donese prvostepenu odluku, što je samo po sebi dovoljno za zaključak da dužina postupka ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Naime, takva dužina bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima koje Ustavni sud u konkretnom predmetu nije prepoznao. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud, pred kojim je postupak najduže trajao, u odgovoru na apelaciju nije naveo bilo kakve razloge kojima bi opravdao ovakvu dužinu trajanje postupka, zbog čega Ustavni sud smatra da nije neophodno ulaziti u detaljniju analizu postupanja toga suda koji je imao znatne periode neaktivnosti. S druge strane, Ustavni sud na osnovu stanja u spisu nije mogao zaključiti da su Okružni i Vrhovni sud prilikom odlučivanja o pravnim lijekovima imali nerazumno duge periode odlučivanja, niti da su tužilac, apelantkinja ili tuženi svojim ponašanjem doprinijeli dužini trajanja postupka, zbog čega se dužina postupka s obzirom na predočenu dokumentaciju može u odlučujućoj mjeri pripisati neaktivnosti u postupanju Osnovnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da, posmatrano u cjelini, nema valjanog opravdanja za to što je postupak u navedenom predmetu trajao više od 18 godina. S tim u vezi, Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
54. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantkinjinog prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
55. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
56. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantkinji treba isplatiti ukupan iznos od 2.000,00 KM.
57. Navedeni iznos apelantkinji je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
3. Pravo na imovinu
58. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člaa II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantkinje o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje ukazujući na proizvoljnu primjenu prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede toga prava, Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinje o kršenju prava na imovinu, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak okončan nakon proteka 18 godina i tri mjeseca, za čije trajanje je utvrđen pretežan doprinos Osnovnog suda koji je imao znatne periode neaktivnosti za koje nije naveo bilo kakve razloge.
60. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasna i detaljna obrazloženja koja se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje je apelantkinja ukazivala.
61. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja navode o kršenju ovoga prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.
62. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić