Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-404/20 (B. H.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Šta se ne smatra imovinom
- Šta se ne smatra domom
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Stanarsko pravo
- Upravni spor
- Legitimno očekivanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 18d
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Uredba o izmjenama uredbe o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg federalnog ministarstva odbrane i vojske Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 4
- Uredba o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg federalnog ministarstva odbrane i vojske Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 4
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-404/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-404/20, rješavajući apelaciju Besima Handukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Besima Handukića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 026543 16 U od 28. novembra 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Besima Handukića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 026543 16 U od 28. novembra 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Besim Handukić, (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Velida Mezetović, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 026543 16 U od 28. novembra 2019. godine.
2. Rješenjem Prvostepene stambene komisija za dodjelu zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj 03/1-23-167/10 od 7. aprila 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za dodjelu zamjenskog stana na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine.
3. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je nakon provedenih dokaza utvrđeno da je apelantu rješenjem Federalnog ministarstva odbrane - Generalštaba Armije Bosne i Hercegovine od 3. maja 1997. godine dodijeljen na korištenje precizirani stan u ulici Aleja Bosne Srebrene u Sarajevu, te da je apelant 6. maja 1997. godine zaključio ugovor o korištenju tog stana. Također proizilazi da je na osnovu rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo precizirani broj od 24. avgusta 2001. godine i zaključka o dozvoli izvršenja od 28. avgusta 2001. godine apelant iseljen iz tog stana radi vraćanja tog stana nosiocu prava raspolaganja, a da raniji nosilac stanarskog prava na tom stanu nije tražio povrat u posjed stana. Dalje, utvrđeno je da je apelant bespravni korisnik preciziranog stana koji se nalazi u ulici Nedima Filipovića u Sarajevu, što je utvrđeno iz zapisnika o kontroli korištenja stana, sačinjenog 12. avgusta 2009. godine od strane nadležnog organa. Zatim, utvrđeno je da je apelant, saslušan u svojstvu stranke pred Prvostepenom komisijom, kojom prilikom je izjavio da se bespravno uselio u stan u ulici Nedima Filipovića i da je podnesen zahtjev za iseljenje iz stana, te da mu nije raskinut ugovor o korištenju stana iz koga je iseljen u ulici Aleja Bosne Srebrene, da nije dobio rješenje o iseljenju, te da su istekli si rokovi za žalbu.
4. U vezi sa tim, Prvostepena komisija je ukazala da je odredbom člana 4. Uredbe o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 10/13 i 5/14: u daljnjem tekstu: Uredba) propisano da se zamjenski stan dodjeljuje licima iz člana 18d. stav 8. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Takođe, pozvala se na odredbe člana 18d. stav 8. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) kojima je propisano da:“[u]koliko je dodijeljen stan iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane primjenom imovinskih zakona vraćen ili se vrati ranijem nosiocu stanarskog prava, licu kojem je stan dodijeljen dodijelit će se odgovarajući zamjenski stan iz fonda raspoloživih nedodijeljenih stanova bivšeg Federalnog ministarstva odbrane. […]. Imajući u vidu navedeno, Prvostepena stambena komisija je zaključila da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz odredbi člana 4. Uredbe i člana 18d. stav 8. Zakona o prestanku primjene za dodjelu zamjenskog stana apelantu jer apelant nije iz stana u ulici Aleja Bosne Srebrene iseljen radi vraćanja stana ranijem nosiocu stanarskog prava, odnosno jer navedeni stan nije vraćen ranijem nosiocu stanarskog prava.
5. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena rješenjem Drugostepene stambene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj 03-14-29-8-2/2016 od 20. aprila 2016. godine.
6. U obrazloženju rješenja Drugostepena komisija je konstatovala da je odluka prvostepenog organa pravilna i zakonita. U vezi sa tim, citirala je odredbe člana 18d. stav 8. Zakona o prestanku primjene i člana 4. Uredbe. Dalje, pozvala se na član 5. Uredbe kojim je propisano: „[l]icu iz člana 4. ove uredbe može se dodijeliti zamjenski stan ako on ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva nemaju riješeno stambeno pitanje.“ Zatim, citirala je član 6. Uredbe kojim je propisano da će se dodjela zamjenskog stana vršiti u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, Uputstvom Federalnog ministarstva prostornog uređenja za dodjelu zamjenskog stana i ovom Uredbom. Takođe, ukazala je da je odredbom člana 11. Uredbe propisano da se odredbe člana 15. ove Uredbe odnose se i na dodjelu zamjenskih stanova. Pored toga, konstatovala je da su odredbama člana 15. Uredbe propisani konkretni uslovi za dodjelu zamjenskih stanova, te je ukazala da je odredbom člana 11.a Zakona o prestanku primjene propisano je u kojim se situacijama može smatrati da su stambene potrebe podnosioca zahtjeva riješene na drugi način. U vezi sa tim, Drugostepena komisija je ukazala da se iz stanja u spisu predmeta na siguran način da utvrditi činjenica da je apelant na dan 30. aprila 1991. godine živio u ulici Georgij Dimitrova broj 4, vlasništo porodice Zukić kao podstanar - dokaz apelantova izjava data na zapisnik o saslušanju stranke od 1. juna 2001.godine i da nije bio iseljen iz stana radi vraćanja nosiocu stanarskog prava, da bi mu se dodijelio zamjenski stan iz fonda raspoloživih nepodjeljenih stanova Federalnog ministarstva odbrane, odnosno da apelant ne ispunjava uslove za dodjelu zamjenskog stana, što je prvostepeni organ, po mišljenju Drugostepene stambene komisije pravilno i detaljno obrazložio u prvostepenom rješenju, koje razloge je prihvatio i drugostepeni organ u cjelosti kao valjane i na zakonu zasnovane.
7. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Drugostepene komisije, koja je odbijena presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 026543 16 U od 28. novembra 2019. godine.
8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao da je odredbom člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju ili produženju privremenog korištenja stana u skladu sa ovim Zakonom zaključen između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi i da će se osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatrati privremenim korisnikom. Dalje, ukazao je da prema stavu 4. navedenog člana, privremeni korisnik koji nema drugi smještaj na raspolaganju ima pravo na novi ugovor o korištenju stana i ukoliko je stanarsko pravo bivšeg korisnika prestalo po članu 5. Zakona ili je njegov zahtjev odbačen u skladu sa ovim Zakonom. Zatim, ukazao je da je članom 18d. stav 6. Zakona o prestanku primjene propisano da izuzetno, u, pogledu stanova iz Stambenog fonda Federalnog ministarstva odbrane nadležni organ, Vlada Federacije privremenom korisniku stana može izdati novi ugovor o korištenju stana kada se od njega traži da iseli iz stana da bi omogućio povratak predratnog nosioca stanarskog prava, odnosno kupca stana, pod uslovom da njegove stambene potrebe nisu riješene na drugi način. Zatim citirao je odredbe čl. 5. i 11. Uredbe i ukazao da su odredbom člana 15. Uredbe, propisani uslovi za dodjelu zamjenskih stanova. Kantonalni sud je, imajući u vidu navedene zakonske odredbe i odredbe Uredbe, kao i podatke spisa upravne stvari iz kojih, po mišljenju suda, proizilazi nesporna činjenica da je apelant na dan 30. aprila 1991. godine živio kao podstanar u stambenom objektu u ulici Georgija Dimitrova broj 2 koji je bio njegov dom - vlasništvo porodice Zukić, ocijenio da apelant, kao višestruki korisnik u smislu člana 18d. i 11a. tačka 5. Zakona o prestanku primjene, „nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana“.
9. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant u suštini tvrdi da se osporene odluke zasnivaju na pogrešnoj ocjeni dokaza, te shodno tome pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi sa tim, apelant zapravo tvrdi da je kao privremeni korisnik stana u Aleji Bosne Srebrene u Sarajevu, koji nije imao drugi smještaj na raspolaganju, ima pravo na dodjelu zamjenskog stana. Takođe, tvrdi da u osporenoj presudi uopšte nije navedeno na osnovu kojeg dokaza je zaključeno da je apelant višestruki korisnik i ističe da nema u posjedu ili vlasništvu bilo kakvu kuću ili stan. Apelant takođe tvrdi da mu se kao zamjenski stan mogao dodijeliti stan u kojem trenutno živi – stan u ulici Nedima Filipovića i koji predstavlja njegov dom, s obzirom da u tom stanu živi skoro 20 godina.
10. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 11.
[…] Višestruki korisnik je, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji: […] 7. čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, u skladu sa članom 11a. ovoga zakona.
[…] Član 11a.
Privremeni korisnik čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, između ostalog je:
[…] 5. privremeni korisnik koji je bio podstanar 1991. godine; ili […]
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a.) U odnosu na navode o povredi prava na dom i pravo na imovinu
13. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. U vezi sa tim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u brojnim odlukama ukazao da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije daju pravo na poštivanje i zaštitu od uznemiravanja samo postojećeg doma. Ustavni sud zapaža da, prema apelantovim navodima i dostavljenoj dokumentaciji, njegov dom predstavlja precizirani stan u ulici Nedima Filipovića u Sarajevu. Međutim, iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da se o tom stanu uopšte odlučivalo osporenim odlukama odnosno da je taj stan bio predmet konkretnog postupka u kojem su donesene osporene odluke. Stoga je očigledno da se odredbe člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, jer se osporenim odlukama nije odlučivalo o apelantovom „domu“ u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
14. Apelant takođe smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku kovenciju, štiti samo postojeću imovinu, a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Zbog toga su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred Kantonalnim sudom je poništenje rješenja tuženog u predmetu rješenja stambenog pitanja. Shodno navedenom, stan koji bi eventualno trebao da bude dodijeljen apelantu, ne predstavlja njegovu postojeću imovinu, niti je apelant na osnovu relevantnih propisa mogao imati «legitimno očekivanje» da će ga steći, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b. ) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
15. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenim činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije(vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne, detaljne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu nema elemenata koji ukazuju na proizvoljnu ocjenu dokaza u konkretnom slučaju. Naime, nasuprot apelantovim paušalnim navodima, evidentno je iz dostavljene dokumentacije da je u konkretnom slučaju zaključak da je apelant višestruki korisnik u smislu relevatnih propisa izveden na osnovu apelantove izjave date od 1. juna 2001.godine prema kojoj je na dan 30. aprila 1991. godine živio kao podstanar u stambenom objektu u ulici Georgija Dimitrova broj 2. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude u vezu sa relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene i Uredbe, naročito odredaba člana 11. i člana 11.a. Zakona o prestanku primjene citiranih u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud na nalazi proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda da je apelant kao višestruki korisnik nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana odnosno da nema pravo na dodjelu zamjenskog stana, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Slijedom toga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić