Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2605/20 (P. J.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2605/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2605/20, rješavajući apelaciju Petra Jurčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Petra Juričića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 K 309886 20 Kžž od 4. juna 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 309886 19 Kžk od 26. novembra 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Petar Jurčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Emir Potogija, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 K 309886 20 Kžž od 4. juna 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 309886 19 Kžk od 26. novembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 23. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 29. juna 2021. godine, Kantonalni sud 1. jula 2021. godine, a Kantonalno tužilaštvo 30. juna 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Kantonalni sud je Presudom broj 65 OK 309886 19 Kžk od 26. novembra 2019. godine apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. i krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od pravosnažnosti ove presude ne počini novo krivično djelo. Istom presudom usvojen je imovinskopravni zahtjev i apelant je obavezan da oštećenoj Razvojnoj banci u roku od jedne godine isplati označeni novčani iznos.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je na pretresu pred Kantonalnim sudom tužilac predložio izvođenje dodatnih dokaza koji su se odnosili na zakonitost prikupljanja dokaza tokom istrage, a u pogledu apelantovog prigovora o nezakonitim dokazima, odnosno dokaze koji nisu inicijalno predloženi optužnim aktom: zahtjev za prikupljanje činjenica i dokaza Kantonalnog tužilaštva od 12. novembra 2012. godine upućen Razvojnoj banci, zahtjev istog naziva je upućen Vladi FBiH, akt Federalnog ministarstva finansija od 19. novembra 2012. godine, akt Vlade FBiH od 13. novembra 2012. godine kojim se dostavlja dokumentacija po zahtjevu Tužilaštva od 12. novembra 2012. godine, akt Vlade FBiH od 13. novembra 2012. godine upućen Federalnom ministarstvu finansija i Razvojnoj banci. Prema stavu Tužilaštva, navedena dokumentacija potkrepljuje zakonitost prikupljanja dokaza navedenih u zahtjevima za dostavljanje dokumentacije, kao i dostavnim aktima Vlade FBiH i Ministarstva finansija, koji su osporavani od apelanta koji je smatrao da je trebala postojati naredba suda o oduzimanju predmeta. Iz obrazloženja presude proizlazi da se apelant protivio ovom prijedlogu Tužilaštva jer se radilo o dokazima koji nisu bili sadržani u optužnici, nisu prezentirani u toku postupka, odbrana nije imala priliku da ih vidi, da je Tužilaštvo imalo mogućnost da ih priloži uz optužnicu u ponovnom postupku, a ne da ih ulaže tek u žalbenom postupku. Kantonalni sud je prihvatio prijedlog Tužilaštva s ciljem jednakosti strana u postupku.

7. Kantonalni sud je na osnovu provedenih dokaza – materijalne dokumentacije: zapisnik o dobrovoljnoj predaji predmeta Federalne uprave policije od 4. jula 2012. godine koji se odnosio na ovjerenu fotokopiju diplome na apelantovo ime Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Beogradu broj 1226 od 12. novembra 1981. godine, akt Ministarstva pravde BiH od 5. novembra 2012. godine, akt Prvog osnovnog suda u Beogradu od 16. oktobra 2012. godine, akt Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Beogradu od 11. oktobra 2012. godine (u kojem je navedeno da apelant nije završio studije na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, niti je diploma pod brojem 1226 od 12. novembra 1981. godine izdata od Ekonomskog fakulteta u Beogradu), zaključio da je apelant na nepoznat način pribavio fotokopiju navedene diplome, te da je fotokopiju ove diplome kao fotokopiju prave diplome predočio u konkursnoj proceduri za izbor člana Nadzornog odbora Razvojne banke, što proizlazi i iz iskaza svjedoka koji su bili članovi komisije za izbor, kao i zapisnika o dobrovoljnoj predaji predmeta koji je sačinio Federalni MUP. Materijalni dokazi odbrane koji su se odnosili na molbu za pristup informacijama Ekonomskom fakultetu 21. marta 2014. godine, odgovor Ekonomskog fakulteta od 2. aprila 2014. godine, molba za pristup informacijama Ekonomskom fakultetu od 16. jula 2013. godine, dopis Ekonomskom fakultetu od 22. januara 2013. godine sa preporučenom pošiljkom, službena zabilješka Općinskog suda u Širokom Brijegu od 17. januara 2014. godine sa fotokopijom diplome, prema stavu Kantonalnog suda, nisu doveli u sumnju dokaze tužioca, odnosno nisu potkrijepili suprotnu tvrdnju, tj. da se eventualno radi o dokumentu koji nije krivotvoren.

8. Prema stavu Kantonalnog suda, neosnovanom su ocijenjene apelantove tvrdnje da je tužilac tokom istrage nezakonito prikupljao dokaze. Apelant je, prije svega, ukazivao na zapisnik o, kako je isticao, navodnoj dobrovoljnoj predaji predmeta, koji je sačinio Federalni MUP prilikom oduzimanja dokumentacije od M. M. kao člana komisije za izbor članova Nadzornog odbora Razvojne banke. Po njegovom mišljenju, radilo se o inicijalnom aktu koji je nezakonit i iz kojeg su proistekli svi ostali dokazi, zbog čega su i oni nezakoniti. Kantonalni sud se pozvao na naprijed pobrojane dokaze Tužilaštva koji su predloženi i provedeni prvi put pred tim sudom, a koji potkrepljuju tvrdnje o zakonitosti pribavljenih dokaza. U vezi s tim je ukazano da je tužilac tokom istrage postupao u skladu s pravima i dužnostima tužioca u smislu člana 45. stav 2. tačka d) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), što dokazuju zahtjevi za prikupljanje činjenica i dokaza Kantonalnog tužilaštva od 12. novembra 2012. godine upućen Razvojnoj banci i Vladi FBiH.

9. U vezi sa zapisnikom o dobrovoljnoj predaji predmeta Federalnog MUP-a od 4. jula 2012. godine ukazano je da iz njega proizlazi da je M. M. predao pripadnicima policije dokumente koji su se odnosili na apelanta (ovjerena fotokopija diplome na apelantovo ime, biografija, prijava za izbor i imenovanje članova Nadzornog odbora Razvojne banke na apelantovo ime), da se radi o prikupljenom dokazu tokom istrage pribavljenom od ovlaštenog službenog organa i dostavljenom nadležnom tužiocu. Stoga je neosnovanom ocijenjena apelantova tvrdnja da se radi o „inicijalnom aktu“, odnosno o oduzimanju predmeta u smislu ZKPFBiH koji propisuje način oduzimanja predmeta putem naredbe suda i njihovo odgovarajuće pohranjivanje. Također je neosnovana tvrdnja odbrane da M. M. nije relevantna osoba u vezi s konkretnim slučajem jer se radi o svjedoku koji je svjedočio pred prvostepenim sudom i čiji iskaz je prihvaćen od tog suda, a koji je upravo svjedočio na okolnosti predaje predmeta koji su navedeni u zapisniku i koji je svojevremeno bio predsjednik konkursne komisije u proceduri izbora članova Nadzornog odbora Razvojne banke.

10. Slijedom navedenog zaključeno je da se u apelantovim radnjama stječu obilježja krivičnog djela krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH jer je apelant bio svjestan da je pribavio ovjerenu fotokopiju krivotvorene javne isprave i upotrijebio je kao pravu.

11. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno i da je apelant počinio krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. KZFBiH. Prema stavu Kantonalnog suda, apelant je krivotvorenu javnu ispravu prikazao kao pravu pa je doveo u zabludu komisiju za provođenje postupka izbora članova Nadzornog odbora Razvojne banke i Skupštinu Razvojne banke, koja ga je imenovala na funkciju člana i predsjednika Nadzornog odbora Razvojne banke, iako nije imao propisanu stručnu spremu, te održavao u zabludi rukovodstvo Razvojne banke u pogledu svoje stručne spreme, ostvarivši sebi, zaključno sa 30. oktobrom 2012. godine, protivpravnu imovinsku korist na štetu Razvojne banke. Zaključak da je šteta učinjena prema Razvojnoj banci zasnovan je na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke koji je precizno izjavio da su se sve naknade apelantu isplaćivale na teret Razvojne banke, i to putem računovodstva na osnovu ugovora od 12. decembra 2011. godine, te izjavi predstavnika Razvojne banke.

12. Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da S. S. nije mogao potpisati punomoć za F. K., predstavnika Razvojne banke, jer mu je istekao mandat, odnosno tvrdnje kojim je osporavao registraciju Razvojne banke i da se Razvojna banka ima smatrati oštećenom. U vezi s tim je ukazano da ove tvrdnje apelant ničim nije potkrijepio i da nisu bile od utjecaja na zaključak suda da je F. K. kao punomoćnik ispred oštećenog imao ovlaštenja da se izjasni o imovinskopravnom zahtjevu oštećenog. Također, ukazano je i da se u konkretnom slučaju kao oštećeni ne može smatrati i Vlada FBiH jer su radnje koje su stavljene na teret apelantu učinjene na štetu Razvojne banke budući da su sve naknade koje je apelant ostvario u kritičnom periodu isplaćene na teret Razvojne banke.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 K 309886 20 Kžž od 4. juna 2020. godine odbio kao neosnovane apelantovu žalbu i žalbu Kantonalnog tužilaštva, te potvrdio presudu Kantonalnog suda.

14. Iz obrazloženja presude proizlazi da su neosnovanim ocijenjene apelantove tvrdnje da nisu ispitani njegovi žalbeni navodi o nezakonitosti dokaza. Vrhovni sud je ukazao na razloge i obrazloženja iz prvostepene presude u ovom dijelu ističući da je prvostepeni sud prihvatio prijedlog kantonalnog tužioca za izvođenje dodatnih dokaza koji se odnose na zakonitost prikupljanja dokaza tokom istrage, te da ne postoji zakonska odredba koja bi predstavljala smetnju da se oni kao dodatni dokaz tužioca izvedu na pretresu i omogući odbrani da se o njima izjasni.

15. Vrhovni sud je neosnovanom ocijenio i apelantovu tvrdnju da je dokumentacija koja je poslužila kao osnov za daljnje aktivnosti MUP-a i Tužilaštva izuzeta protivno čl. 79. i 85. ZKPFBiH jer je postupljeno bez naredbe suda i deponiranja u sudu, te jer je izuzeta od M. M. koji je uposlenik Vlade FBiH, a ne Razvojne banke, pa da su svi ostali dokazi kao sekundarni „plod otrovne voćke“ proistekli iz tog nezakonitog dokaza. U vezi s tim je ukazano da su pripadnici MUP-a postupali u skladu sa članom 234. stav 1. ZKPFBiH, kojim je, između ostalog, propisano da oni mogu obaviti uvid u dokumentaciju državnih organa, javnih preduzeća i ustanova, kao i preduzeti druge potrebne mjere ili radnje. Prema stavu Vrhovnog suda, ovlaštene službene osobe izuzele su iz prostorija Vlade FBiH apelantove dokumente, među kojima i ovjerenu fotokopiju diplome koju je apelant predao povodom konkursa za člana Nadzornog odbora Razvojne banke. Nadalje, ukazano je da je dokumentacija oduzeta od M. M. koji je uposlenik Vlade FBiH, a koji je bio predsjednik konkursne komisije za prijem članova Nadzornog odbora u Razvojnoj banci pa je bio u njenom posjedu. U skladu sa članom 234. stav 1. ZKPFBiH, o predmetima koji su pronađeni i oduzeti sastavit će se zapisnik ili službena zabilješka. U konkretnom slučaju Federalni MUP je sačinio zapisnik iz kojeg proizlazi da je M. M. dobrovoljno predao pojedinačno pobrojane dokumente (uključujući i ovjerenu fotokopiju diplome izdate na apelantovo ime), te je zapisnik potpisan od M. M. i pripadnika Federalnog MUP-a, uz naznaku da će se pobrojani dokumenti predati tužiocu, što je i učinjeno uz izvještaj o počinjenju krivičnog djela. Slijedom navedenog, zaključeno je da se ne radi o situacijama na koje se odnose čl. 79. i 85. ZKPFBiH.

16. Prema stavu Vrhovnog suda, apelant ničim nije obrazložio tvrdnju da su nezakoniti i dokazi pribavljeni od Vlade FBiH i Razvojne banke po zahtjevima Tužilaštva od 12. novembra 2012. godine, kao ni zašto bi predlaganje i prihvatanje izvođenja kao dodatnog dokaza navedenih zahtjeva predstavljalo nezakonito postupanje.

17. Nadalje, Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio i apelantove tvrdnje da prvostepeni sud nije cijenio dokaze odbrane – potvrdu Ekonomskog fakulteta u Beogradu od 2. aprila 2014. godine, kojom je odgovoreno na apelantov upit koje podatke Ekonomski fakultet ima i daje trećim osobama. U vezi s tim je ukazano na razloge i obrazloženja iz prvostepene presude zbog kojih je zaključeno da njihova sadržina ne upućuje da se radi o dokumentu (diplomi) koji nije krivotvoren, a tu argumentaciju je kao pravilnu prihvatio i Vrhovni sud.

18. Vrhovni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepene presude zbog kojih je neosnovanim ocijenjena apelantova tvrdnja da F. K. nije imao valjano ovlaštenje da kao predstavnik Razvojne banke istakne i da se izjasni o imovinskopravnom zahtjevu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant tvrdi da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Najzad, apelant tvrdi i da je prekršen član II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, te član 17. Evropske konvencije.

20. U prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje apelant je istakao da se osporene presude zasnivaju isključivo na nezakonito predloženim, provedenim i ocijenjenim dokazima. U vezi s tim, ističe da u toku postupka Tužilaštvo nije predočilo zahtjev koji je uputilo prema Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Beogradu putem Ministarstva pravde BiH (institut međunarodne pravne pomoći) kao dokaz o zakonitosti kasnije pribavljene potvrde navedenog fakulteta prema kojoj apelant nikad nije završio ovaj fakultet, a koja je, prema njegovom mišljenju, bila krucijalni dokaz za daljnji tok postupka. U vezi s tim je istakao da je Ekonomski fakultet završio 1981. godine, te da je u postupku predočio potvrdu Ekonomskog fakulteta iz koje proizlazi da izdaju potvrde za evidencije studenata upisanih od 1997. godine pa nadalje jer se ti podaci nalaze u elektronskoj bazi podataka fakulteta, sva ostala dokumentacija ranijih godišta (a što je i njegov slučaj) ne nalazi se u Ekonomskom fakultetu u Beogradu, niti se na osnovu nje izdaju uvjerenja. Po apelantovom mišljenju, iz navedenog proizlazi da je Ekonomski fakultet mogao izdati samo potvrdu da kroz evidencije uspostavljene od 1997. godine ne prolazi apelantovo ime, a što je i logično jer je fakultet završio 1981. godine. Pri tom, posebno ističe da su sudovi zanemarili i nisu cijenili potvrdu koju je on predočio, odnosno da su imali dvije suprotstavljene potvrde izdate od iste institucije, a što je, po njegovom mišljenju, stvaralo kao minimum sumnju u zakonitost pribavljanja potvrde koju je predočilo Tužilaštvo. Po njegovom mišljenju, na ovaj način mu je uskraćeno i da efektivno ostvari pravo na odbranu.

21. Nadalje, apelant ističe da je Tužilaštvo tek na pretresu pred Kantonalnim sudom predložilo provođenje, kao novih, dokaza koji su postojali još 2012. godine, a da pri tom nije obrazložilo zbog čega ih ranije nije iznijelo, a što je, po njegovom mišljenju, u suprotnosti sa članom 310. stav 4. ZKPFBiH. Ove apelantove tvrdnje odnose se na sljedeće dokaze: zahtjev Tužilaštva za prikupljanje dokaza od 12. novembra 2012. godine upućen Razvojnoj banci FBiH, zahtjev istog naziva upućen Vladi FBiH, akt Federalnog ministarstva finansija od 19. novembra 2012. godine, akt Vlade FBiH od 13. novembra 2012. godine kojim se dostavlja dokumentacija po zahtjevu Tužilaštva od 12. novembra 2012. godine, akt Vlade FBiH od 13. novembra 2012. godine upućen Federalnom ministarstvu finansija i Razvojnoj banci FBiH.

22. Apelant tvrdi i da je Tužilaštvo nezakonito upalo na radno mjesto M. M. u Vladi FBiH, koji je bio član konkursne komisije, te od njega nezakonito iznudilo dokaze. U vezi s tim, ističe da su, prema izjavi M. M., pripadnici MUP-a nenajavljeni upali na njegovo radno mjesto, bez naloga suda za saslušanje i oduzimanje predmeta, od njega zatražili dokumentaciju za koju je kao član konkursne komisije znao. Također, ističe i da se radilo o dokumentaciji čiji je vlasnik Vlade FBiH pa da je predaja dokumentacije mogla biti zahtijevana samo od vlasnika. Po njegovom mišljenju, ovakvo postupanje je suprotno članu 79. ZKPFBiH, odnosno članu 80. istog zakona jer sud nije ni naknadno obaviješten, odnosno nije bilo ni naknadnog odobrenja od suda. Neprihvatljivim smatra obrazloženje redovnih sudova uz pozivanje na član 234. stav 1. ZKPFBiH i ukazuje da se u konkretnom slučaju nije radilo o uvidu, već o oduzimanju dokaza bez naloga suda.

23. Nadalje, apelant tvrdi i da je upitno ko je mogao postaviti imovinskopravni zahtjev – Razvojna banka kao finansijska institucija koja provodi politiku Vlade FBiH ili Vlada FBiH. Pri tom posebno ističe da je punomoć po osnovu koje je lice F. K. postavilo imovinskopravni punomoć koja je data od S. S., koji u trenutku njenog potpisivanja bio razriješen sa funkcije odlukom Vlade FBiH. Po njegovom mišljenju, nije postojala valjana punomoć pa imovinskopravni zahtjev, nije mogao biti ni postavljen, odnosno sud nije mogao odlučivati o njemu.

II.Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud se u opširnom odgovoru na apelantove tvrdnje pozvao na razloge i obrazloženja iz svoje odluke, te zaključio da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji.

25. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su u postupku pred ovim sudom provedeni svi dokazi, kao i da je odgovoreno na sve apelantove prigovore o nezakonitosti dokaza. Prema stavu Kantonalnog suda, u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

26. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su redovni sudovi u svojim odlukama ponudili relevantne i dovoljne razloge, te da apelant samo ponavlja navode koji su već isticani u postupku pred redovnim sudovima i koji su ocijenjeni neosnovanim.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20):

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni odnosno optuženi ima pravo da brani se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni odnosno optuženi sam ne uzme branioca postaviće mu se branilac po službenoj dužnosti kad je to određeno ovim zakonom.

(3) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 11.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 45. stav (2) tačka d) Prava i dužnosti (2) Tužilac ima pravo i dužan je da:

d) zahtijeva dostavljanje informacija od državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih lica u Federaciji, Član 234. st. (1) i (5) Uzimanje izjava i prikupljanje drugih dokaza (1) Radi izvršenja zadataka iz člana 233. ovog zakona, ovlašteno službeno lice može: prikupljati potrebne izjave od lica; izvršiti potreban pregled prevoznih sredstava, putnika i prtljaga; ograničiti kretanje na određenom prostoru za vrijeme potrebno da se izvrši određena radnja; preduzeti potrebne mjere u vezi sa utvrđivanjem identiteta lica i predmeta; raspisati potragu za licem i stvarima za kojima se traga; u prisustvu odgovornog lica pretražiti određene objekte i prostorije državnih organa, javnih preduzeća i ustanova, obaviti uvid u određenu njihovu dokumentaciju, kao i preduzeti druge potrebne mjere i radnje. O činjenicama i okolnostima koje su utvrđene pri preduzimanju pojedinih radnji, kao i o predmetima koji su pronađeni ili oduzeti sastaviće se zapisnik ili službena zabilješka.

(5) Na osnovu prikupljenih izjava i dokaza koji su otkriveni, ovlašteno službeno lice sastavlja izvještaj. Uz izvještaj dostavljaju se i predmeti, skice, fotografije, pribavljeni izvještaji, spisi o preduzetim radnjama i mjerama, službene zabilješke, izjave i drugi materijali koji mogu biti korisni za uspješno vođenje postupka, uključujući sve činjenice i dokaze koji idu u korist osumnjičenom. Ako ovlašteno službeno lice poslije podnošenja izvještaja sazna za nove činjenice, dokaze ili tragove krivičnog djela, dužno je da prikuplja potrebna obavještenja i izvještaj o tome kao dopunu prethodnog izvještaja odmah preda tužiocu.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 K 309886 20 Kžž od 4. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, s obzirom na datum donošenja presude 4. juni 2020. godine i datum podnošenja apelacije 29. juli 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Najzad, apelant tvrdi i da je prekršen član II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, te član 17. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

35. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da se osporene presude zasnivaju na nezakonito predloženim, provedenim i ocijenjenim dokazima, da su redovni sudovi propustili ispitati i cijeniti dokaze koje je on predložio odnosno njegove navode kojim je osporavao zakonitost dokaza Tužilaštva, što je rezultiralo povredom njegovog prava na odbranu.

36. Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije utvrđivati da li određena vrsta dokaza – primjerice dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

37. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se pri ocjeni je li postupak kao cjelina bio pravičan također mora imati u vidu jesu li poštovana prava odbrane. Mora se ispitati je li aplikantu bila data mogućnost osporavati zakonitost dokaza i protiviti se njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembra 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvaliteta dokaza, uključujući ukazuju li okolnosti u kojima je pribavljen na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).

38. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi detaljno ispitali apelantove tvrdnje o nezakonitim dokazima, te ponudili relevantne i dovoljne razloge koji, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u prilog zaključku o njihovoj neosnovanosti. Naime, apelant izuzev što tvrdi da je nezakonito izuzeta dokumentacija od M. M. kao predsjednika konkursne komisije jer ovoj radnji ovlaštenih pripadnika MUP-a nije prethodila i naredba suda, ne dovodi u sumnju i ne osporava da je dio ove dokumentacije činila ovjerena fotokopija sporne diplome, koju je apelant predao kao dio svoje prijave na konkurs za izbor i imenovanje člana Nadzornog odbora Razvoje banke. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su ovlaštene službene osobe pri tom postupalw u skladu sa članom 234. ZKPFBiH, tj. o preduzetoj radnji i predmetima koji su izuzeti sastavljen je zapisnik o dobrovoljnoj predaji predmeta koji je potpisan od M. M. i koji je na ove okolnosti saslušan i u svojstvu svjedoka. Stoga, neosnovana je apelantova tvrdnja da su provedene radnje, odnosno dokazi pribavljeni na ovaj način nezakoniti.

39. Nadalje, u vezi s apelantovom tvrdnjom da je nezakonit dokaz potvrda Ekonomskog fakulteta u Beogradu iz koje proizlazi da apelant nije diplomirao na tom fakultetu, odnosno da mu nije izdata diploma označenog datuma i broja, Ustavni sud zapaža da ni sam apelant ne osporava da je ovaj dokaz pribavljen kroz institut međunarodne pravne pomoći, a činjenica da u postupku nije predočen i zahtjev za međunarodnu pravnu pomoć koji je uputilo Tužilaštvo, suprotno apelantovoj tvrdnji, ne dovodi u pitanje zakonitost ovog dokaza. Ovo tim prije što su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, imali u vidu i cijenili i potvrdu istog fakulteta izdatu po njegovom zahtjevu u vezi s kojom su zaključili da ne dovodi u sumnju dokaze tužioca, odnosno da ne potkrepljuje suprotnu tvrdnju, tj. da se eventualno radi o dokumentu koji nije krivotvoren.

40. Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanom ni apelantovu tvrdnju o nezakonitom postupanju zbog okolnosti da je Tužilaštvo tek na pretresu pred drugostepenim sudom predložilo i provelo dokaze koji su se ticali zakonitosti prikupljanja dokumentacije od Razvojne banke i Vlade FBiH (zahtjev Tužilaštva od 12. novembra 2012. godine). Naime, iz osporenih odluka proizlazi da je tužilac obrazložio prijedlog za provođenje ovih dokaza tvrdnjom da tako želi osporiti apelantove tvrdnje o nezakonito pribavljenim dokazima – dokumentaciji koja je po navedenom zahtjevu i dostavljena od Vlade FBiH i Razvojne banke. Najzad, a kako je, pored ostalog, ukazao i Vrhovni sud ispitujući u suštini identičan apelantov navod, ne postoji zakonska odredba koja bi predstavljala smetnju da se ovi dokazi kao dodatni dokaz tužioca izvedu na pretresu.

41. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant u toku postupka pred redovnim sudovima imao i koristio mogućnost da osporava sve dokaze Tužilaštva, uključujući i dokaze koji su prvi put provedeni pred drugostepenim sudom, te da predlaže i da im suprotstavi svoje dokaze. Redovni sudovi su detaljno ispitali apelantove tvrdnje i u prilog zaključku o njihovoj neosnovanosti, odnosno zbog čega apelantovi dokazi ne dovode u pitanje dokaze Tužilaštva ponudili relevantne i dovoljne razloge, koji, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Stoga, samo okolnost da apelant u svojim tvrdnjama nije bio i uspješan ne utječe na zaključak da je on imao efektivnu mogućnost da se protivi njihovom korištenju i suprotno njegovim tvrdnjama ne rezultira povredom njegovog prava na odbranu.

42. Najzad, ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji apelant ničim nije potkrijepio tvrdnju da punomoć izdata F. K. kao predstavniku Razvojne banke, koji je istakao, odnosno izjasnio se o imovinskopravnom zahtjevu, nije bila pravno valjana.

43. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su u postupku pred redovnim sudovima poštovana apelantova prava na odbranu u pogledu provedenih dokaza, da redovni sudovi nisu postupali proizvoljno kada su svoju odluku utemeljili, pored ostalog, i na navedenim dokazima, te da upotreba naprijed navedenih dokaza nije lišila apelanta pravičnog suđenja.

44. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

45. Apelant tvrdi da mu je prekršeno i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije, kao i da su prekršeni član II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, te član 17. Evropske konvencije. S obzirom na to da apelant ove tvrdnje nije posebno obrazložio, niti je iz obrazloženja osporenih odluka moguće zaključiti da su redovni sudovi na apelantovu štetu prekršili garancije ustanovljene citiranim odredbama, to Ustavni sud ne smatra potrebnim da ove tvrdnje posebno ispituje.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da u postupku pred redovnim sudovima nisu poštovana apelantova prava na odbranu u pogledu provedenih dokaza, te da su redovni sudovi postupali proizvoljno kada su svoje odluke utemeljili, pored ostalog, i na dokazima čija zakonitost nije dovedena u pitanje, u prilog čemu su ponudili relevantne i dovoljne razloge.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2605/20 (P. J.) | Sudska praksa | Aktio