Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2794/20 (Ž. R.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Izvršni postupak
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Proporcionalnost
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2794/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2794/20, rješavajući apelaciju Živka Ristića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Živka Ristića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 I 061927 20 Gž od 1. juna 2020. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na dom iz člana II/.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se apelacija Živka Ristića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 I 061927 20 Gž od 1.

juna 2020. godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Živko Ristić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnio je 1. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 I 061927 20 Gž od 1. juna 2020. godine. Takođe, apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se „odlaže izvršenje Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 I 061927 17 I od 27. novembra 2019. godine do meritorne odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 24. septembra 2020. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-2794/20 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je apelantov zahtjev za privremenu mjeru odbio kao neosnovan.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i od NLB banke a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) zatraženo je 26. avgusta 2020. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

4. Okružni sud, Osnovni sud i tražilac izvršenja su u periodu od 2. do 21. septembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Tražilac izvršenja je protiv apelanta podnio prijedlog za izvršenje 10. januara 2017. godine. Tražilac izvršenja je u prijedlogu za izvršenje naveo da je sa apelantom zaključio Ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu od 11. oktobra 2006. godine kojim je apelantu odobren kredit u iznosu od 50.000,00 KM sa rokom vraćanja od 10 godina. Nadalje, tražilac izvršenja je naveo da je radi obezbjeđenja novčanog potraživanja po navedenom ugovoru o kreditu pred Opštinskim sudom u Gračanici u predmetu broj 027-0-V-06-000-274 od 25. oktobra 2006. godine (očiglednom greškom je naveden Osnovni sud u Gračanici) sa apelantom zaključio sporazum o uknjižbi založnog prava na nekretninama apelanta pobliže navedenim u prijedlogu za izvršenje (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) u korist tražioca izvršenja radi naplate duga u ukupnom iznosu od 37.795,85 KM. Kao predmet i sredstvo izvršenja su predložene predmetne nekretnine.

7. Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj 85 0 I 061927 17 I od 1. oktobra 2018. godine kojim je odredio predloženo izvršenje. Istoga dana Osnovni sud je donio zaključak pod istim poslovnim brojem kojim je odredio upis zabilježbe izvršenja na predmetnim nekretninama apelanta koje su predmet izvršenja, a koje u naravi čine farmu pilića, privrednu zgradu i ekonomsko dvorište, radi naplate novčanog potraživanja tražioca izvršenja, te je naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka – Područna jedinica Doboj i Zemljišnoknjižnom uredu Gračanica da na osnovu predmetnog zaključka izvrši upis zabilježbe izvršenja na predmetnim nekretninama. Takođe, Osnovni sud je istoga dana donio i zaključak o načinu utvrđivanja vrijednosti predmetnih nekretnina koji je zaveden pod istim poslovnim brojem.

8. Rješenjem Osnovnog suda broj 85 0 I 061927 17 I od 27. novembra 2019. godine odbijen je apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 1. oktobra 2018. godine.

9. Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 27 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) kojom je propisano da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze, ocijenivši da je u konkretnom slučaju sporazum stranaka zaključen pred Opštinskim sudom u Gračanici izvršna isprava. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ocijenio da nije osnovan apelantov prigovor kojim je tražio da se odgodi izvršenje i stranke upute na parnični postupak, što je propisano u slučaju izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave, istaknuvši da apelant u prigovoru nije naveo niti jedan od razloga koji sprečavaju izvršenje, a koji su navedeni u članu 47 ZIP-a.

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 85 0 I 061927 20 Gž od 1. juna 2020. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.

11. Okružni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepenog rješenja, zaključio da žalba nije osnovana. Pri tome Okružni sud je naveo da je predmet konkretnog izvršnog postupka zahtjev tražioca izvršenja istaknut u prijedlogu za izvršenje da se prema apelantu kao izvršeniku sprovede izvršni postupak na osnovu izvršne isprave – sporazuma zaključenog pred Opštinskim sudom u Gračanici (očiglednom greškom je naveden Opštinski sud u Gradačcu) od 25. oktobra 2006. godine, kojim su se stranke sporazumjele da se radi obezbjeđenja naplate duga po dugoročnom nenamjenskom kreditu izvrši uknjižba založnog prava na predmetnim nekretninama apelanta. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud rješenjem od 1. oktobra 2018. godine usvojio podneseni prijedlog za izvršenje na koje je apelant blagovremeno podnio prigovor, navodeći da je platio veći dio duga, kao i da žirant G.B. još uvijek redovno plaća rate u iznosu od 88,25 KM od svoje plate, te da je stoga tražilac izvršenja suprotno zakonu vršio obračun kamata, ujedno ističući prigovor zastare predmetnog potraživanja i predlažući da se prigovor usvoji kao osnovan, a izvršenje odloži i postupak nastavi po odredbama ZPP. Okružni sud je naveo da je, odlučujući o podnesenom prigovoru apelanta, prvostepeni sud rješenjem od 27. novembra 2019. godine prigovor odbio kao neosnovan, uz obrazloženje da apelant u prigovoru nije naveo nijedan razlog iz člana 47 ZIP-a koji bi spriječio sprovođenje izvršenja, kao i da je postupak pokrenut na osnovu izvršne isprave tako da nema mjesta prevođenju u parnicu.

12. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio da je pravilan stav prvostepenog suda prilikom donošenja pobijanog rješenja o neosnovanosti istaknutog prigovora apelanta, jer razlozi koje je naveo apelant u izjavljenom prigovoru nisu predviđeni članom 47 stav 1 tač. od 1 do 10 ZIP-a. Pri tome Okružni sud je istaknuo da je tražilac izvršenja u odgovoru na prigovor i odgovoru na žalbu osnovano ukazao da u konkretnom slučaju nije osnovan prigovor zastare predmetnog potraživanja koji je istakao apelant, jer je izvršnom ispravom utvrđena dospjelost potraživanja od 10 godina u skladu sa zaključenim sporazumom stranaka, a pored toga, izvršenik u svom prigovoru potvrđuje da je platio veći dio duga, kao i da njegov žirant G.B. još uvijek redovno plaća rate spornog kredita u iznosu od 88,25 KM. S obzirom da apelant ni uz prigovor, a ni uz žalbu nije dostavio prvostepenom sudu bilo kakav dokaz da je platio dugovani iznos, te kako u svom prigovoru nije naveo nijedan od razloga iz člana 47 ZIP-a koji bi spriječio izvršenje, Okružni sud je zaključio da je žalba neosnovana.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, u suštini, zbog proizvoljne primjene relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi, apelant navodi da je Okružni sud osporenim rješenjem odbio prigovor zastare proizvoljnom primjenom i tumačenjem člana 47 stav 1 tač. 4 i 10 ZIP-a, te odredbe člana 371 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), umjesto da primijeni čl. 360, 372 stav 2, 373 i 379 ZOO. Apelant je istaknuo da se u konkretnom slučaju radi o povremenim potraživanjima koja se, saglasno ugovoru, plaćaju u anuitetima kojima se u jednakim, unaprijed određenim, povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamata na koje otplate u pogledu zastare se primjenjuje odredba člana 372 stav 2 u vezi sa članom 373 ZOO, a ne odredba člana 371 ZOO, kako je drugostepeni sud u pobijanom rješenju proizvoljno zaključio, što ima kao posljedicu kršenje principa pravne sigurnosti, te je u tom smislu ukazao na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetu broj AP-452/17. Povredu prava na dom i imovinu vidi u činjenici da će biti lišen prava da mirno uživa i koristi imovinu koja je bila predmet obezbjeđenja po sudskom poravnanju od 25. oktobra 2006. godine. Na kraju, apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje Rješenja o izvršenju broj 85 0 I 061927 17 I od 27. novembra 2019. godine do okončanja postupka koji se vodi u Ustavnom sudu.

b) Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud je naveo da je prilikom donošenja osporene odluke ocijenio odredbu člana 47 stav 1 tač. od 1 do 10 ZIP-a, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je prigovor apelanta (izvršenika) odbio kao neosnovan, uz prihvatljivo obrazloženje da u prigovoru nije naveden nijedan razlog iz člana 47 ZIP-a koji bi spriječio sprovođenje izvršenja, kao i da je predmetni izvršni postupak pokrenut na osnovu izvršne isprave, tako da nema mjesta prevođenju predmetnog izvršnog predmeta u parnični, kako je to predlagao apelant. Pored toga, Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije osnovan ni prigovor zastare predmetnog potraživanja koji je isticao apelant, jer je izvršnom ispravom utvrđena dospjelost potraživanja od 10 godina u skladu sa zaključenim sporazumom stranaka, a pored toga je apelant u svom prigovoru potvrdio da je platio veći dio duga, kao i da njegov žirant G.B. još uvijek redovno plaća rate spornog kredita u iznosu od po 88,25 KM mjesečno. Shodno navedenom, Okružni sud je istaknuo da u predmetnom postupku nisu počinjene povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju na koje se apelant poziva, te da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

15. Osnovni sud je naveo da je postupajući sudija u osporenom rješenju naveo razloge zbog kojih je odbio prigovor apelanta, a navedeno rješenje prvostepenog suda je bilo predmet kontrole višeg stepena, po redovnom pravnom lijeku, zbog čega smatra da su navodi apelacije u cijelosti neosnovani. Iz navedenog razloga Osnovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Tražilac izvršenja je naveo da je u konkretnom slučaju riječ o izvršnom postupku pokrenutom na osnovu izvršne isprave za naplatu potraživanja za čije obezbjeđenje je upisano založno pravo hipoteka I reda na predmetnim nekretninama. Nadalje, tražilac izvršenja je naveo da se iz predloženih dokaza jasno vidi da je tražilac izvršenja sa apelantom 11. oktobra 2006. godine zaključio ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu, te da su radi obezbjeđenja novčanog potraživanja po navedenom ugovoru, tražilac izvršenja i apelant kod Opštinskog suda u Gračanici (očiglednom greškom je naveden Osnovni sud u Gračanici) 25. oktobra 2006. godine potpisali zapisnik po zajedničkom prijedlogu za uknjižbu založnog prava na predmetnim nekretninama, koji ima snagu sudskog poravnanja, na osnovu kojeg je sud donio rješenje o konstituisanju založnog prava na predmetnim nekretninama čiji je vlasnik i posjednik apelant. U pogledu visine duga, tražilac izvršenja je istaknuo da apelant samo paušalno navodi da je do sada isplatio skoro cijeli dug, da on nije dostavio bilo kakvu dokumentaciju iz koje bi se vidjeli podaci o uplatama, dok je, sa druge strane, tražilac izvršenja dostavio dokumenat stanje obaveza na dan 10. januara 2017. godine iz koga se jasno vidi visina i struktura duga. Nadalje, tražilac izvršenja je naveo da je prigovor zastare u cijelosti neosnovan uzimajući u obzir činjenice da je izvršnom ispravom utvrđena dospjelost potraživanja od 10 godina u skladu sa zaključenim ugovorom. Pored toga, tražilac izvršenja je naveo da je o pitanju prigovora zastare i sam apelant protivrječan budući da u svom prigovoru navodi da se po navedenom kreditu vrše redovne mjesečne uplate u iznosima od po 88,25 KM, pa je jasno da je zastara predmetnim uplatama prekinuta, u skladu sa ZOO. Iz svega navedenog jasno je da nije nastupila povreda prava na pravično suđenje, jer je apelantu obezbijeđena dvostepenost u odlučivanju, te korišćenje svih dozvoljenih pravnih lijekova.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUSRS, 60/17 - OUSBiH, 115/17- OUSBiH, 58/18 - Rješenje USBiH i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Podobnost izvršne isprave za izvršenje Član 27.

(1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

(2) Ako u izvršnoj ispravi nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze, taj rok određuje se rješenjem o izvršenju.

(3) U slučaju iz stava 2. ovog člana sud će predloženo izvršenje odrediti uz uslov da izvršenik u roku koji mu je određen ne ispuni svoju obavezu. (4) Odredbe st. 2. i 3. ovog člana ne primjenjuju se u postupku izvršenja na osnovu izvršne isprave notara.

Razlozi za prigovor Član 47.

Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito:

1) ako isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju nije izvršna isprava, ili ako isprava nije stekla svojstvo izvršnosti, 2) ako je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka, 3) ako su se stranke, javnom ili po zakonu ovjerenom ispravom sastavljenom nakon nastanka izvršne isprave, sporazumjele da neće na osnovu izvršne isprave, trajno ili za određeno vrijeme, tražiti izvršenje, 4) ako je protekao rok u kojem se po zakonu može tražiti izvršenje, 5) ako je izvršenje određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kom je mogućnost izvršenja ograničena, 6) ako tražilac izvršenja nije ovlašćen tražiti izvršenje na osnovu izvršne isprave, odnosno ako nije ovlašćen tražiti izvršenje protiv izvršenika, 7) ako nije ispunjen uslov koji je određen izvršnom ispravom, osim ako zakonom nije drugačije propisano, 8) ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je izvršenik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, 9) ako je na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je dužnik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje potraživanja.

10) ako je nastupila zastarjelost potraživanja o kojem je odlučeno izvršnom ispravom.

18. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 360.

(1) Zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarelost nastupa kad protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze.

(3) Sud se ne može obazirati na zastarelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Opšti rok zastarelosti Član 371.

Potraživanja zastarevaju za pet deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.

Povremena potraživanja Član 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja.

(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unapred određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga delimična ispunjenja.

Zastarelost samog prava Član 373.

(1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastareva za pet godina, računajući od dospelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja posle koga dužnik nije vršio davanja.

(2) Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, poverilac gubi pravo ne samo da zahteva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospela pre ove zastarelosti.

(3) Ne može zastariti pravo na izdržavanje određeno zakonom.

Potraživanja utvrđena pred sudom ili drugim nadležnim organima Član 379.

(1) Sva potraživanja koja su utvrđena pravnosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarelosti.

(2) Međutim, sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili poravnanja i dospevaju ubuduće, zastarevaju u roku predviđenom za zastarelost povremenih potraživanja.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Dopustivost u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije

21. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

22. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

23. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se sprovodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud, isto tako, podsjeća na svoj stav da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

24. U konkretnom slučaju obveze apelanta su prethodno utvrđene pred Osnovnim sudom, kada su apelant i tražilac izvršenja, prema zapisniku Opštinskog suda u Gračanici od 25. oktobra 2006. godine, zaključili sporazum o uknjižbi založnog prava na predmetnim nekretninama u korist tražioca izvršenja radi naplate duga. Stoga, u postupku koji je rezultirao osporenim rješenjima nisu utvrđivana nova građanska prava i obaveze apelanta. U tom postupku su samo aktivirane odredbe navedenog sporazuma prema kojima će založena nekretnina biti predmet izvršnog postupka ukoliko apelant povjeriocu, odnosno tražiocu izvršenja ne bude ispunjavao obaveze po odobrenom kreditu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4380/13 od 22. decembra 2016. godine, tačka 21, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

25. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u ovom izvršnom postupku nisu utvrđivana nova građanska prava i obaveze apelanta, budući da su ona prethodno utvrđena zaključivanjem sporazuma o uknjižbi založnog prava na predmetnim nekretninama u korist tražioca izvršenja. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da izvršni postupak koji je rezultirao osporenim rješenjima ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ratione materiae, inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

Dopustivost u odnosu na čl. II/3f) i k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 8 i 14 Evropske konvencije i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 85 0 I 061927 20 Gž od 1. juna 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelantov punomoćnik je primio 5. juna 2020. godine (što je potvrđeno pečatom na dostavnici o uručenju osporenog rješenja) a apelacija je podnesena 1. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjem Okružnog suda od 1. juna 2020. godine povrijeđeno pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

30. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

31. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

32. S obzirom na navode apelacije i činjenicu da ona pokreće pitanje povrede prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno napominje da je prilikom odlučivanja o ovoj apelaciji pored sopstvene prakse imao u vidu i noviju presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Vrzić protiv Hrvatske, aplikacija broj 43777/13 od 12. jula 2016. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba) u kojoj su se aplikanti, slično kao i apelant u konkretnom slučaju, žalili na nezakonitost sprovedenog izvršnog postupka. Evropski sud je, razmatrajući predmet Vrzić protiv Hrvatske sa aspekta relevantnih kriterijuma uspostavljenih praksom Evropskog suda pri ocjeni eventualne povrede navedenih prava, zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do povrede prava na imovinu, niti povrede prava na dom.

33. Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sopstvenu kao i praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju prvo ispitati navode koji se tiču prava na imovinu, a zatim navode koji se tiču prava na dom i nediskriminaciju.

34. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je Okružni sud proizvoljnom primjenom prava odbio njegov prigovor zastare potraživanja.

35. Ustavni sud podsjeća da se pri razmatranju principa prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li su apelanti imali pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma „imovina“, koji potpada pod član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da pojam imovina, u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/01, stav 30). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da predmetne nekretnine koje su predmet izvršnog postupka nesumnjivo predstavljaju apelantovu imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

36. Budući da apelant posjeduje imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, sljedeće pitanje na koje se mora odgovoriti jeste je li u postupku pred redovnim sudovima došlo do miješanja u apelantovu imovinu.

37. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) smatra da pravo na imovinu jemči pravo na imovinu i sadrži tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvaća lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uslovima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo kontrolisati korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, i to sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 21/00). S tog aspekta Ustavni sud zapaža da je rješenjem o izvršenju određeno da će se izvršenje sprovesti na predmetnim nekretninama koje su u apelantovom vlasništvu, zabilježbom izvršenja i utvrđivanjem vrijednosti nekretnina, te u konačnici njihovom prodajom i namirenjem tražioca izvršenja. Uzimajući u obzir sopstvenu i praksu Evropskog suda, te okolnost da se sprovođenjem osporenih rješenja apelant lišava imovine, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu u smislu drugog pravila sadržanog u drugoj rečenici stava 1 člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

38. S obzirom na to, Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) Je li miješanje predviđeno zakonom, (b) Služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) Je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i opšteg javnog interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, takođe, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979., Serija A, broj 30., stav 49, i Malone od 2. avgusta 1984. godine, Serija A, broj 82., st. 67 i 68).

39. Pri ocjeni zakonitosti miješanja u imovinu, Ustavni sud zapaža da podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stavka člana 1 Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uslovima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1 priznaje državama pravo kontrolisanja korišćenja imovine „donošenjem zakona“. Načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti poštovano bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1 Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva postojanje i poštovanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma „zakon“ (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.

40. Razmatrajući apelantove tvrdnje kojima ukazuje da je Okružni sud proizvoljnom primjenom prava odbio njegov prigovor zastare potraživanja, Ustavni sud primjećuje da iz činjeničnog stanja predmeta i apelantovih navoda nesporno proizilazi da su osporene odluke donesene na osnovu sporazuma i rješenja o izvršenju od 1. oktobra 2018. godine. Ustavni sud nalazi da je navedenim rješenjem i sporazumom zaključenim između tražioca izvršenja i apelanta zasnivanjem založnog prava u korist založnog povjerioca (tražioca izvršenja) prema zaključku Osnovnog suda broj 85 0 I 061927 17 I od 1. oktobra 2018. godine, Osnovni sud obezbijedio naplatu potraživanja tražioca izvršenja kao povjerioca od apelanta kao dužnika. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz okolnosti konkretnog predmeta proizilazi da je Okružni sud odbio apelantov prigovor jer razlozi koje je naveo u prigovoru nisu predviđeni članom 47 stav 1 tač. od 1 do 10 ZIP-a, kako je to i prvostepeni sud obrazložio u svom rješenju. U vezi sa apelacionim navodima da je Okružni sud osporenim rješenjem odbio prigovor zastare proizvoljnom primjenom i tumačenjem člana 47 stav 1 tač. 4 i 10 ZIP-a, te odredbe člana 371 ZOO, Ustavni sud zapaža da se Okružni sud bavio tim pitanjem, te da iz obrazloženja osporenog rješenja proizilazi da nije osnovan apelantov prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja, jer je izvršnom ispravom utvrđena dospjelost potraživanja od 10 godina u skladu sa zaključenim sporazumom stranaka. Ustavni sud smatra da se tek nakon dospjelosti predmetnog potraživanja može govoriti o početku zastarjelosti predmetnog potraživanja. U prilog navedenom Okružni sud je naglasio da je apelant u prigovoru protiv rješenja o izvršenju potvrdio da je platio veći dio duga, kao i da njegov žirant G.B. još uvijek redovno plaća rate spornog kredita, iz čega proizilazi da je zastara predmetnim uplatama prekinuta, u skladu sa ZOO. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj ranijoj praksi već razmatrao slično pravno i činjenično stanje (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-6161/18 od 6. decembra 2018. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U rješenju Osnovnog suda, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda koje je osporenom navedenom apelacijom, između ostalog, navedeno je da „apelant ističe prigovor zastare potraživanja kamate koja se smatra potraživanjem povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim vremenskim razmacima, ista shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. U vezi s tim je ukazano da, kako je ugovor o kreditu zaključen 25. septembra 2008. godine na period od 120 mjeseci, posljednja rata kredita nije ni dospjela za naplatu, pa da je neosnovan prigovor zastarjelosti potraživanja kamate. Osnovni sud je zaključio da je ispravno odlučeno o prijedlogu za izvršenje kada je donijeto rješenje kojim se prijedlog prihvata u cijelosti, jer je on podnijet na osnovu izvršne isprave koja je, u smislu člana 27 Zakona o izvršnom postupku, podobna za izvršenje, kao i da je apelantov prigovor neosnovan, te da ne sadrži ni jedan od razloga iz člana 47 Zakona o izvršnom postupku. Raspravljajući navode apelacije u tom predmetu, Ustavni sud je zaključio da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi“. Prema ocjeni Ustavnog suda, Okružni sud je dovoljno jasno i precizno obrazložio iz kog razloga je odbio apelantov prigovor, odnosno zašto je neosnovana apelantova žalba. Stoga, imajući u vidu dato obrazloženje Okružnog suda u svjetlu relevantnih odredaba ZIP-a, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo predviđeno zakonom.

41. Odgovarajući na pitanje da li je kontrolisanje korišćenja imovine apelanta bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da je odredbama ZIP-a uveden način izmirenja duga povjeriocima (tražiocima izvršenja) na osnovu rješenja koje je postalo pravosnažno i izvršno i sporazuma zaključenog između tražioca izvršenja i apelanta zasnivanjem založnog prava u korist založnog povjerioca (tražioca izvršenja). S obzirom na navedeno, proizilazi da miješanje u imovinu apelanta služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je dakle sprovođenje postupka propisanog zakonom za prinudno ostvarivanje potraživanja na osnovu izvršnih isprava u situaciji kad izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu.

42. Za Ustavni sud ostaje još da odgovori na pitanje da li osporeno rješenje narušava princip proporcionalnosti između javnog i apelantovog interesa. Dovodeći u vezu prethodne stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Okružnog suda, koja je u ovom slučaju osnov miješanja u imovinu apelanta, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštivanju izmirenja potraživanja povjerioca, u konkretnom slučaju tražilaca izvršenja, primjenom relevantnih odredaba ZIP-a, preteže nad interesom apelanta da ne plati dospjeli dug. Ovo upravo iz razloga što je apelant kao dužnik propustio da svoje ponašanje prilagodi relevantnim zakonskim odredbama i da izvrši izmirenje svoje obaveze za koje je nadležni sud utvrdio da je treba izmiriti.

43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

44. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjem prekršeno i pravo na dom i nediskriminaciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na imovinu ukazujući na proizvoljnu primjenu prava, o čemu se Ustavni sud detaljno izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, razmatrajući prigovore o kršenju prava na imovinu. Budući da Ustavni sud nije utvrdio da je u tom dijelu bilo proizvoljnosti Okružnog suda, Ustavni sud smatra da se i apelantovo pozivanje na kršenje navedenih prava smatra neosnovanim.

45. Osim toga, apelant ničim nije dokazao da je u odnosu na njega postupano drugačije nego u odnosu na druga lica u istoj situaciji, niti je takvo nešto vidljivo iz stanja konkretnog spisa.

46. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, niti prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito i u javnom interesu i proporcionalno cilju kojem se težilo.

48. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema ni kršenja prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada apelant navode o kršenju tog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je, razmatrajući prigovore o kršenju prava na imovinu, zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.

49. Nema kršenja ni prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije kada apelant ničim nije dokazao da je prema njemu postupano drugačije nego u odnosu na druga lica u istoj situaciji i kada tako nešto ne proizilazi iz stanja konkretnog spisa.

50. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2794/20 (Ž. R.) | Sudska praksa | Aktio