Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2720/21 (LJ.R.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2720/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2720/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela LJ. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela LJ.

R. protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 117686 21 Rsž od 27. januara 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 117686 20 Rs od 2. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. LJ. R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Radenka Kajtaz kao zaposlenik Saveza sindikata Republike Srpske, Služba za besplatnu pravnu pomoć, Kancelarija u Bijeljini, podnijela je 28. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 Rs 117686 21 Rež od 30. juna 2021. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 117686 21 Rsž od 27. januara 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 Rs 117686 20 Rs od 2. decembra 2020. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-665/21 od 21. aprila 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Presude Okružnog suda broj 80 0 Rs 117686 21 Rsž od 27. januara 2021. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 80 0 Rs 117686 21 Rež od 30. juna 2021. godine revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnog suda od 2. decembra 2020. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 27. januara 2021. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se ponište kao nezakoniti akti tužene (JU Tehnička škola “Mihajlo Pupin“ Bijeljina) i to: rješenje o otkazivanju ugovora o radu od 4. februara 2020.godine, odluka Školskog odbora o odbijanju prigovora apelantice od 19. februara 2020.godine u odbijajućem dijelu i rješenje od 10. marta 2020. godine; da se naloži tuženoj da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima radnika; da se naloži tuženoj da apelantici isplati razliku između plaće koju je trebalo da prima u skladu sa preostalom radnom sposobnošću i stručnom spremom koju posjeduje i plaće koja joj je isplaćivana počev od 10. januara 2020. godine, kao dana utvrđivanja preostale radne sposobnosti, do prestanka radnog odnosa 6. aprila 2020.godine u iznosu od 574,84 KM, te da na ime tužiteljice na dosuđeni iznos uplati nadležnim fondovima i ustanovama doprinos za PIO, zdravstvo, dječju zaštitu i nezaposlenost, kao i iznos troškova ljekarske komisije radi utvrđivanja stepena invalidnosti u iznosu od 280,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom; da se naloži tuženoj da apelantici isplati naknadu na ime izgubljenih naknada plaća na koje bi imala pravo prema općem aktu i ugovoru o radu sa SSS-ekonomski tehničar na mjesečnom nivou počev od 6. aprila do 31. jula 2020.godine ukupan iznos od 2.917,00 KM i dalje do dana povratka na posao u visini od po 764,00 KM mjesečno, sve sa zakonskom zateznom kamatom, da na dosuđeni iznos uplati na ime apelantice nadležnim fondovima i ustanovama doprinos za PIO, zdravstvo, dječju zaštitu i nezaposlenost, te uplati iznos od 20,00 KM mjesečno na ime Evropskog dobrovoljnog penzijskog fonda Banjaluka; da se naloži tuženoj da apelantici isplati troškove parničnog postupka i to na ime ekonomskog vještačenja iznos od 250,00 KM i iznos od 200,00 KM na ime prekida odmora i troškova dolaska u Bijeljinu po pozivu vještaka medicinske struke radi izrade nalaza i mišljenja. Obavezana je apelantica da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.332,70 KM.

4. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da je apelantica po osnovu ugovora o radu od 14. decembra 2018. godine zasnovala radni odnos kod tužene na neodređeno vrijeme i raspoređena na poslove održavanja higijene. Zatim da je nalazom, ocjenom i mišljenjem organa za vještačenje u prvom stepenu od 10. januara 2020. godine utvrđeno da kod apelantice postoji invalidnost-smanjena radna sposobnost, te da ne može obavljati poslove radnog mjesta higijeničarka, a da sa preostalom sposobnošću može sa punim radnim vremenom obavljati poslove drugog radnog mjesta koji ne zahtjevu korištenje hemijskih sredstava, a koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi bez prethodne prekvalifikacije ili dokvalifikacije. Dalje je naveo da je rješenjem Fonda PIO Republike Srpske, Filijala Bijeljina od 15. januara 2020. godine odbijen zahtjev apelantice za ostvarivanje prava na invalidsku penziju, uz konstataciju da prava po osnovu smanjene radne sposobnosti osiguraniku obezbjeđuje poslodavac u skladu sa članom 54. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Prvostepeni sud je naveo da je apelantica 15. januara 2020. godine dostavila tuženoj navedeno rješenje od 15. januara 2020. godine sa zahtjevom da se rasporedi na drugo radno mjesto. Također je naveo da je sindikalna organizacija tužene dala pozitivno mišljenje na otkaz ugovora o radu apelantici uz poštovanje svih zakonskih mjera, da je tužena od aktiva osnovnih i srednjih škola tražila da se izjasne da li kod tih drugih škola postoji slobodno radno mjesto za apelanticu a na osnovu njenih stečenih diploma srednje stručne spreme, ali da je tužena dobila odgovor da ne postoji nijedno radno mjesto kod tih škola gdje bi apelantica mogla da se zaposli. Prvostepeni sud je naveo da je tužena rješenjem od 4. februara 2020. godine otkazala apelantici ugovor o radu, jer nije našla drugo radno mjesto na koje bi mogla da rasporedi apelanticu, te da je Školski odbor tužene rješenjem od 19. februara 2020. godine djelimično uvažio prigovor apelantice izjavljen protiv rješenja o otkazu ugovora o radu u dijelu odluke o visini otpremnine, dok je u preostalom dijelu koji se odnosi na otkaz ugovora o radu prigovor odbio. Prvostepeni sud je naveo da je tužena utvrdila da se radno mjesto higijeničarke ne može prilagoditi preostaloj radnoj sposobnosti apelantice, te da prema postojećoj sistematizaciji van nastavnog osoblja ne može da rasporedi apelanticu (koja posjeduje SSS u zvanju trgovac i SSS ekonomski tehničar) na drugo radno mjesto, jer su sva radna mjesta van nastavnog osoblja popunjena. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je zaključio da tužena nije imala mogućnosti da, u skladu sa članom 117. st. 1. i 2. Zakona o radu, rasporedi apelanticu na poslove radnog mjesta „higijeničarke", jer se pri vršenju poslova higijeničarke koriste hemijska sredstva, da je preduzela sve mjere iz člana 117. stav 3. Zakona o radu prije nego što je donijela sporne odluke kojim je otkazala ugovor o radu apelantici, te da su te odluke tužene u skladu sa zakonom, pa nije bilo osnova da ih poništi. Budući da nije bilo zakonskog osnova da poništi sporne odluke tužene, naveo je da nije bilo osnova ni da obaveže tuženu da isplati apelantici novčane iznose koji su navedeni u tužbenom zahtjevu iz izreke ove presude. S obzirom da je tužena uspjela u sporu, prvostepeni sud je obavezao apelanticu da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.332,70 KM (na ime sastava odgovora na tužbu, paušalne nagrade za sastav odgovora na tužbu, zastupanja tužene na održana ročišta, zastupanja tužene na jednom odloženom ročištu, naknade za vrijeme zbog odsustva punomoćnika tužene za šest započetih sati koliko su ukupno trajala navedena ročišta, poreza na navedene radnje punomoćnika tužene, te troškova vještačenja koje je platila tužena), a u skladu sa čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku i članom 2. tarifni br. 3. 9 i 12 i čl. 6. i 14. Tarife o nagradama i naknadama za rad advokata.

5. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na pouzdan način utvrdio da je apelantici prestao radni odnos u skladu sa relevantnim zakonskim propisima, zbog čega su neosnovani navodi apelantice koji se svode na tvrdnju da tužena nije ispoštovala sva prava koja apelantica kao radnik ima po zakonu, te da nije postupila po članu 117. stav 2. Zakona o radu. Okružni sud je naveo da su neosnovani i navodi apelantice vezani za troškove postupka (troškovi vještačenja i troškovi angažovanog advokata), jer svaka stranka u postupku ima pravo angažovanja stručne pomoći, te naglasio da je prvostepeni sud dao valjane razloge za sve dosuđene troškove, kako u pogledu visine tako i u pogledu osnovanosti, dosudivši tuženoj samo neophodne troškove za vođenje spora. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita, pa je odlučio kao u izreci.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, opće zabrane diskriminacije iz člana

1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i na povredu člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelantica navodi, između ostalog, da nije ispravan stav prvostepenog suda da je tužena postupila po članu 117. stav 3. Zakona o radu i da je sindikalna organizacija tužene saglasna da se apelantici otkaže ugovor o radu, te ističe da mišljenje Sindikalne organizacije sadrži pozitivno mišljenje za otkaz ugovora o radu samo pod uslovom da tužena ispoštuje sva prava koje apelantica kao radnik ima po zakonu. Budući da tužena nije postupila u skladu sa članom 117. stav

2. Zakona o radu i nije iscrpila sve mogućnosti oko ponude novog ugovora o radu, apelantica smatra da saglasnost sindikalne organizacije sadrži nije ni data. Također, apelantica osporava i visinu dosuđenih troškova postupka tuženoj, te ističe da angažovanje vještaka medicinske struke nije bilo neophodno, jer apelantica i nije sporila činjenicu da se ne radi o profesionalnoj bolesti, kao i to da angažovanje advokata za zastupanje tužene nije bilo nužno n opravdano, jer tužena ima sekretara (diplomiranog pravnika) koji je ovlašten da obavlja sve pravne poslove i preduzimanje svih pravnih radnji u cilju zaštite interesa tužene.

Relevantni propisi

7. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske" br. 1/16 i 66/18) koji je primijenjen u konkretnom predmetu, u relevantnom dijelu glasi:

Član 117.

(1) Ako kod radnika postoji smanjenje radne sposobnosti ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti koju je utvrdio nadležni organ u skladu s posebnim propisom, poslodavac je dužan, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje tog organa, ponuditi radniku zaključenje ugovora o radu za obavljanje poslova za koje je radno sposoban, a koji moraju odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio.

(2) Radi osiguranja poslova iz stava 1. ovog člana, poslodavac je dužan prilagoditi poslove sposobnostima radnika, izmijeniti raspored radnog vremena, odnosno preduzeti druge mjere da radniku obezbijedi odgovarajuće poslove.

(3) Ako je poslodavac preduzeo sve mjere iz stava 2. ovog člana, a ne može radniku obezbijediti odgovarajuće poslove, odnosno ako je radnik odbio ponudu za zaključenje ugovora o radu za obavljanje poslova koji odgovaraju njegovim sposobnostima u skladu s nalazom i mišljenjem nadležnog organa, poslodavac radniku može otkazati ugovor o radu uz mišljenje sindikata, odnosno savjeta radnika.

(4) Radniku kojem je smanjena radna sposobnost ili je neposredna opasnost od nastanka invalidnosti uzrokovana povredom na radu ili profesionalnom bolešću poslodavac ne može otkazi ugovor o radu u smislu stava 3. ovog člana.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o parničnom postupku, te dovodeći iste u vezu sa utvrđenim činjeničnim stanjem, u obrazloženju svojih odluka jasno obrazložili svoj zaključak da je apelantici radni odnos prestao u skladu sa relevantnim zakonskim propisima, te da su dali precizne razloge u pogledu odluke o troškovima postupka, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2720/21 (LJ.R.) | Sudska praksa | Aktio