Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3099/21 (G.M.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje - općenito
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3099/21

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3099/21, rješavajući apelaciju G. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija G. M. podnesena protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Mostaru br. 07 0 K 019632 21 Kv 2 od 30. juna 2021. godine i 07 0 K 019632 21 Kpp 2 od 28. juna 2021.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant G. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Adnan Beganović, advokat iz Mostara, podnio je 27. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 07 0 K 019632 21 Kv 2 od 30. juna 2021. godine i 07 0 K 019632 21 Kpp 2 od 28. juna 2021. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 2. septembra 2021. godine, apelant je 16. septembra 2021. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 2. septembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Tužilaštvo je 10. septembra 2021. godine dostavilo odgovor na apelaciju. Kantonalni sud nije dostavio traženi odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Tužilaštvo je 17. juna 2021. godine Kantonalnom sudu podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu i osumnjičenim I. F., I. K., M. M., R. Č. i T. M.

6. Kantonalni sud (sudija za prethodni postupak) Rješenjem broj 07 0 K 019632 21 Kpp od 18. juna 2021. godine apelantu (i osumnjičenim I. F., I. K., M. M., R. Č. i T. M.) odredio je pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji se za apelanta računa od 15. juna 2021. godine (naveden sat).

7. Kantonalni sud (vijeće od troje sudija) Rješenjem broj 07 0 K 019632 21 Kv od 23. juna 2021. godine žalbe apelanta i I. K., M. M., R. Č. i T. M. djelomično je uvažio, Rješenje broj 07 0 K 019632 21 Kpp od 18. juna 2021. godine u odnosu na njih ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je ocijenio da su neosnovani žalbeni navodi svih osumnjičenih kojim se osporava osnovana sumnja. Nasuprot tome, Kantonalni sud je ocijenio da su žalbe apelanta i osumnjičenih I. K., M. M., R. Č. i T. M. osnovane u dijelu kojim tvrde da su razlozi o postojanju opasnosti za ponavljanje krivičnog djela koji su navedeni u rješenju općeniti, da upornost i odlučnost osumnjičenih u izvršenju radnji krivičnog djela uopće nije konkretizirana i da je zbog toga obrazloženje neuvjerljivo. Kantonalni sud je ukazao da je u ponovnom postupku sudija za prethodni postupak dužan da otkloni povrede na koje je ukazano tim rješenjem, te da, nakon brižljive i savjesne ocjene svih izvedenih dokaza, donese pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.

Osporena rješenja

8. Odlučujući u ponovljenom postupku, Kantonalni sud – sudija za prethodni postupak, donio je Rješenje broj 07 0 K 019632 21 Kpp 2 od 28. juna 2021. godine, kojim je apelantu (i osumnjičenim I. K., M. M., R. Č. i T. M.) odredio pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji se računa od 15. juna 2021. godine (naveden sat), kada je apelant lišen slobode. Apelantu je pritvor određen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s produženim krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa čl. 31, 54. i 55. KZFBiH i krivično djelo neovlaštenog nabavljanja, držanja ili prodaje oružja ili bitnih dijelova za oružje propisano iz člana 65. stav 1. tačka a), u vezi sa članom 6. „Zakona o oružju i streljivu HNŽ/K“, iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

9. Obrazlažući rješenje, Kantonalni sud je istakao kako je najprije ispitao postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Kantonalni sud je naveo da je Tužilaštvo uz prijedlog za određivanje pritvora apelantu i drugim osumnjičenim dostavilo dokaze kojim je potkrijepilo prijedlog (dokazi s rednim brojem od 1 do 120 opisani na str. od 3. do 8. obrazloženja rješenja). Zatim, istaknuto je da je Tužilaštvo 16. juna 2021. godine donijelo naredbu o sprovođenju istrage protiv apelanta i ostalih osumnjičenih lica zbog postojanja osnova sumnje da su na način opisan pod tačkama I1-I36 (str. 13–19. obrazloženja rješenja) preduzeli konkretne radnje kojim su počinili krivična djela za koje se sprovodi istraga. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da postoji osnovana sumnja da je apelant u periodu od marta do 15. juna 2021. godine, s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, postao pripadnik grupe radi trajnog počinjenja krivičnog djela, u skladu sa članom 2. stav 16. KZFBiH, odnosno neovlaštene proizvodnje, držanja i prodaje opojne droge marihuane, speeda i kokaina. Navedeno je da su te opojne droge pronađene prilikom izvršenih pretresa na više lokacija na području grada Mostara. Apelantove radnje za koje postoji osnovana sumnja da ih je počinio bliže su opisane u tri tačke stava I, i to I8, I11, I31. te u stavu IV obrazloženja rješenja.

10. Kantonalni sud je pojasnio da je na osnovu naredbi za određivanje posebnih istražnih radnji koje je donio Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv apelanta i osumnjičenog I. F. izvršen nadzor i tehničko snimanje komunikacija, telefonskih brojeva osumnjičenih, odnosno tajno praćenje i tehničko snimanje osumnjičenih, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima. U rješenju je potom interpretiran sadržaj više službenih zabilješki koje su sačinjene u prostorijama Državne agencije za istrage i zaštite RU Mostar (u daljnjem tekstu: SIPA) na okolnosti postupanja po naredbama Općinskog suda za sprovođenje posebnih istražnih radnji (brojevi i datumi navedeni u rješenju) i rezultatima provedenih istražnih radnji, iz kojih proizlazi da apelant prodaje opojnu drogu. Kantonalni sud je naveo da se za više krivičnih djela iz snimljenih razgovora nije moglo tačno utvrditi o kojoj je opojnoj drogi riječ, ali je sasvim izvjesno da se radi o opojnoj drogi i sasvim je izvjesna količina novca za koji se droga prodaje.

11. Kantonalni sud je opisane službene zabilješke koje su provedene u ovom postupku cijenio kao valjan dokaz, suprotno navodima odbrane, iz razloga jer su te zabilješke sačinjene na okolnosti sprovođenja službenih radnji policijskih službenika. Navedeno je da službene zabilješke imaju svoju poveznicu sa opisanim naredbama Općinskog suda; telefonski razgovori su snimani u periodu sprovođenja posebnih istražnih radnji; tačno su navedeni brojevi telefona sa kojima je obavljen razgovor, kako samih aktera – osumnjičenih tako i nepoznatih osoba vlasnika telefonskih brojeva. S druge strane, kako je naveo Kantonalni sud, odbrana niti jednim argumentom nije dovela u pitanje vjerodostojnost ovih dokaza. Kantonalni sud je ukazao da se u ovoj fazi postupka službene zabilješke ne mogu objektivizirati saslušanjem službenih osoba koje su ih sačinile, ali u svakom slučaju to će se moći učiniti na glavnom pretresu. Dalje, Kantonalni sud je naveo da se opisane službene zabilješke dopunjuju i međusobno se prožimaju te da čine logičnu cjelinu, a objektivizirane su i iskazima svjedoka A. S. i S. B., osumnjičenog M. D., te u provedenom vještačenju broj 02-02/3-5-03-02-34-114/21 od 27. maja 2021. godine. U odnosu na prigovore odbrane koji se odnose na nedostatak konkretizacije o kojoj se drogi radi, Kantonalni sud je istakao da u ovoj fazi postupaka nije do kraja rasvijetljena ova činjenica. Cijeneći konverzaciju osumnjičenih u ovom predmetu, Kantonalni sud je naveo da je vidljivo da osumnjičeni u većini slučajeva, kada je riječ o vrsti droge, razgovaraju šifrirano. Sve te okolnosti, prema mišljenju Kantonalnog suda, ukazuju na jedan jedini mogući i logičan zaključak da se radi o neovlaštenom prometu opojnih droga čiji je promet zabranjen, u protivnom ne bi bilo potrebe za tolikim oprezom prilikom konverzacije i ponašanja osumnjičenih osoba. Naprijed navedeno posebno iz razloga jer su dotadašnji rezultati istrage pokazali da se radilo o većim količinama opojne droge koja je svakako bila namijenjena daljnjoj preprodaji. Slijedom toga, Kantonalni sud je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelant i I. K. počinili krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. KZFBiH u stjecaju sa produženim krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa čl. 31, 54. i 55.

KZFBiH.

12. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da iz dvije potvrde o privremenom oduzimanju predmeta koje je sačinila SIPA 15. juna 2021. godine proizlazi da je od apelanta oduzet, između ostalog, i detaljno opisani pištolj s pripadajućim spremnikom i navedenim brojem metaka. Iz tih dokaza je Kantonalni sud utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant kao član naprijed navedene grupe počinio i krivično djelo neovlaštenog nabavljanja, držanja ili prodaje oružja ili bitnih dijelova za oružje propisano u članu 65. stav l. tačka a) u vezi sa članom 6. „Zakona o oružju i streljivu HNŽ/K“.

13. Dalje, Kantonalni sud se bavio pitanjem postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te je zaključio da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant i osumnjičeni G. M., M. M., R. Č. i T. M. ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Prilikom obrazlaganja razloga za ovakvu odluku, Kantonalni sud je naveo da je ponovno cijenio dokaze koje je cijenio prilikom obrazlaganja osnovane sumnje, ali, kako je naveo, samo u mjeri u kojoj je potrebno da isti dokazi opravdavaju stav suda u pogledu postojanja navedenog posebnog pritvorskog razloga prema svim osumnjičenicima.

14. U odnosu na apelanta, Kantonalni sud je naveo da postoji pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, pogotovo cijeneći prirodu krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, za koja djela je Kantonalni sud našao da postoji osnovana sumnja da ih je apelant počinio, te takve okolnosti djela same za sebe ukazuju na postojanje iteracijske opasnosti. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je iz utvrđenih činjenica u ovom postupku evidentno da apelant krivična djela koja su mu stavljena na teret vrši u kontinuitetu, pri čemu ispoljava naročitu upornost u vidu učestalosti preduzimanja radnji u kratkom periodu od marta do 15. juna 2021. godine, kao i naročitu odlučnost. U prilog tome, u rješenju su na str. 37. i 38. interpretirani dokazi (službene zabilješke SIPA-e navedenih datuma i brojeva iz kojih proizlazi da apelant sa osumnjičenim I. K. vodi razgovore oko skladištenja i kvaliteta opojne droge, oko proizvodnje i donošenja opojne droge od apelanta osumnjičenom I. K., zatim o čekanju [„domaje”] od I. F.). Također, u rješenju je navedeno da iz dvije opisane potvrde o privremenom oduzimanju predmeta SIPA-e od 15. juna 2021. godine proizlazi da su prilikom izvršenih pretresa kod apelanta izuzeti predmeti među kojima su i više opisanih PVC vrećica sa zeljastom materijom, manja PVC vrećica sa sadržajem bijele tvari, kao i tri opisane precizne digitalne vage, devet stabljika zelene biljke koja asocira na indijsku konoplju i opisana vreća u kojoj se nalaze tri PVC omota koji sadrže zeljastu materiju koja asocira na opojnu drogu marihuanu. Sve naprijed navedeno ukazuje, prema ocjeni Kantonalnog suda, da apelant ima specijaliziranu opremu za precizno vaganje, što ukazuje da kontinuirano vrši ove kriminalne radnje u vidu zanimanja i da mu ove vage čine sredstvo rada. Također, Kantonalni sud je imao u vidu da apelant čini produženo krivično djelo, odnosno ponavlja ga više puta, a što je vidljivo i iz pojedinačnih tačaka naredbe o provođenju istrage, koje tačke su argumentirane u provedenim dokazima, zbog čega je zaključio da će ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora najmanje tri godine.

15. Odlučujući o žalbi apelanta i osumnjičenih I. K., M. M., R. Č. i T. M., Kantonalni sud (vijeće) donio je Rješenje broj 07 0 K 019632 21 Kv 2 od 30. juna 2021. godine kojim je sve žalbe odbio kao neosnovane.

16. Kantonalni sud je ukazao da je suprotno žalbenim prigovorima u vezi s postojanjem osnovane sumnje u prvostepenom rješenju u zadnjem pasusu na 23. stranici navedeno: „Naprijed navedene službene bilješke objektivizirane su i iskazima svjedoka A. S., S. B., osumnjičenog M. D., te u provedenom vještačenju broj 02-02/3-5-03-02-34-114/21 od 27. maja 2021. godine“, na koje dokaze i iskaze se sud posebno osvrnuo. Ukazano je da se službene zabilješke dopunjuju i međusobno se prožimaju, čime čine logičnu cjelinu. Nadalje, u nastavku obrazloženja od str. 24. do 34. pobijanim rješenjem analiziraju se pojedine službene zabilješke tako da se navode razgovori pojedinih osumnjičenika, te ih se dovodi u vezu s iskazima pojedinih svjedoka i zaključuje da je riječ o opojnoj drogi i njenoj prodaji. Pobijano rješenje se posebno na stranici 27. rješenja odredilo u pogledu pravne konstrukcije stjecaja st. 2. i 1. člana 238. KZFBiH (sadržaj citiran).

17. Suprotno žalbenim prigovorima kojim se osporava pravna valjanost dokaza – službenih zabilješki, Kantonalni sud je naveo da je i vijeće tog suda sve službene zabilješke ocijenilo kao valjan dokaz jer su sačinjene na okolnosti provođenja službenih radnji policijskih službenika, a provođena je posebna istražna radnja, prezentirani razgovori su u pravilu decidirani i nisu interpretirani. One imaju svoju poveznicu s naredbama Općinskog suda, telefonski razgovori su snimani u periodu sprovođenja posebnih istražnih radnji, tačno su navedeni brojevi telefona sa kojima je obavljen razgovor, kako samih aktera – osumnjičenih tako i nepoznatih osoba vlasnika telefonskih brojeva. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da odbrana niti jednim konkretnim argumentom nije dovela u pitanje vjerodostojnost ovih dokaza. Naravno, kako je dalje navedeno, ove službene zabilješke će se s aspekta njihove vjerodostojnosti morati na glavnom pretresu objektivizirati kako preslušavanjem snimaka tako i saslušanjem službenih osoba koje su ih sačinile, ali u ovoj fazi postupka kada se odlučuje o osnovanoj sumnji kao nižem stepenu sumnje one po obrazloženju pobijanog rješenja, zajedno s ostalim dokazima koje je sudija za prethodni postupak cijenio i obrazložio, utemeljuju postojanje osnovane sumnje, sa kojim obrazloženjem pobijanog rješenja se slaže i žalbeno vijeće.

18. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Kantonalni sud je naveo kako iz prvostepenog rješenja proizlazi da svaki od osumnjičenih krivična djela koja su mu stavljena na teret vrši u kontinuitetu, pri čemu ispoljava naročitu upornost u vidu učestalosti vršenja djela u kratkom periodu od marta do 15. juna 2021. godine, i to potkrepljuje analizom ponašanja svakog od njih u relevantnom periodu navođenjem i ocjenom konkretnih dokaza na str. od 35. do 41. rješenja. Analizirajući cjelokupno ponašanje svih osumnjičenika, i žalbeno vijeće nalazi da su kod počinjenja djela, za koje postoji osnovana sumnja da su ih počinili, osumnjičenici ispoljili veliku odlučnost i upornost da čine krivična djela. Na takav zaključak jasno ukazuje kontinuitet i brojnost krivičnopravnih radnji, odnosno dužina vremena u kojem se osnovano sumnja da su vršili krivična djela (što je utvrđeno u dijelu pobijanog rješenja koji se tiče osnovane sumnje, pa ih sada ne treba ponavljati). Iz navedenih razloga i Kantonalni sud je zaključio da trajnost i brojnost krivičnopravnih radnji za koje postoji osnovana sumnja da su ih osumnjičeni činili, kao i sve prethodno navedeno, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi, ukoliko budu pušteni na slobodu, mogli ponoviti krivično djelo iz člana 238. stav 1. KZFBiH za koje se može izreći kazna zatvora od jedne do deset godina, odnosno najmanje tri godine za oblik iz stava 2. navedenog člana. Slijedom toga, Kantonalni sud je zaključio da postoje uvjeti za pritvor apelanta i navedenih osumnjičenih iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost apelant obrazlaže time da je u konkretnom postupku došlo do arbitrarne primjene člana 153. ZKPFBiH u vezi s propisanim rokovima donošenja odluka. Apelant navodi da je rješenje kojim mu je određen pritvor od 18. juna 2021. godine ukinuto i vraćeno na ponovni postupak rješenjem vijeća od 23. juna 2021. godine, odnosno pet dana nakon donošenja rješenja kojim se određuje pritvor. Kao rezultat takvog postupanja apelant smatra da je nezakonito držan u pritvoru četiri dana, budući da u periodu od 23. juna (kao dana donošenja drugostepenog – ukidnog rješenja) do 28. juna 2021. godine (dan donošenja novog prvostepenog rješenja o određivanju pritvora) nije postojao zakonski osnov za njegovo pritvaranje. Dalje, apelant povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost obrazlaže time da je u odnosu na njega postojanje osnovane sumnje kao osnovnog uvjeta za određivanje pritvora u skladu s odredbama člana 146. ZKPFBiH prvostepeno i drugostepeno rješenje temeljilo isključivo na službenim zabilješkama ovlaštenih službenih osoba SIPA-e. Riječ je o dokumentaciji koja je sačinjena na okolnost preslušavanja snimaka prikupljenih provođenjem posebnih istražnih radnji od službenika SIPA-e, u koju su ovi službenici upisivali svoje opservacije, mišljenja, interpretacije i pretpostavke o radnjama i razgovorima apelanata. Smatra da su predmetne službene zabilješke radni, popratni i pomoćni materijal koji ne može imati snagu dokaza u krivičnom postupku, već predstavlja sredstvo komunikacije u fazi istrage između policijskih agencija i Tužilaštva koji provode istragu. Također, apelant osporava i postojanje posebnog pritvorskog uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c). Apelant navodi da je prvostepeno rješenje ocijenilo kao naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje iteracijske opasnosti, prirodu djela za koje je utvrđeno postojanje osnovane sumnje i okolnosti krivičnog djela, koje je apelantu stavljeno na teret. Apelant navodi da se u obrazloženju ovih naročitih okolnosti prvostepeno rješenje ponovno poziva na službene zabilješke koje je koristio i prilikom obrazlaganja postojanja osnovane sumnje iz čega je jasno da su bitni elementi krivičnog djela pogrešno ocijenjeni i kao naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje iteracijske opasnosti. Apelant navodi da i u nastavku obrazloženja odluke o postojanju naročitih okolnosti kod apelanta koje ukazuju na postojanje iteracijske opasnosti prvostepeno rješenje krši presumpciju nevinosti tako što u fazi prije podizanja optužnice zauzima stav o njegovoj krivnji. Apelant ukazuje da je u tom smislu navedeno da je „iz nesporno utvrđenih činjenica u ovom postupku evidentno da apelant vrši krivična djela u kontinuitetu, pri čemu ispoljava naročitu upornost u vidu učestalosti vršenja istog u kratkom periodu.“ Apelant ističe i da se žalbeno vijeće nije očitovalo na sve istaknute žalbene razloge.

b)Odgovor na apelaciju

20. Tužilaštvo je odgovorilo da su u konkretnom predmetu pravilno ocijenjeni dokazi i činjenice o osnovanoj sumnji svih osumnjičenih i obrazloženi pritvorski razlozi, kojom prilikom nisu prekršena apelantova prava zagarantirana ZKPFBiH i Evropskom konvencijom, te je Kantonalni sud postupao u skladu s odredbama ZKPFBiH u cijelosti. U odnosu na apelantove navode da je osnovana sumnja potvrđena na nezakonitim dokazima čija se upotreba odrazila na pravičnost krivičnog postupka u cjelini, odnosno apelantu odredili pritvor, a da sud takve dokaze nije „smio“ cijeniti kao valjane i zakonite, Tužilaštvo je istaklo da su takvi navodi paušalni, da u apelaciji nisu ničim potkrijepljeni, te da su u osporenim rješenjima jasno i precizno obrazloženi i dati razlozi o prihvatanju dokaza koji terete apelanta.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravke, 56/03 – ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje "od tri godine" ili teža kazna, Član 153. st. (6), (8) i (9) Lišenje slobode i zadržavanje (6) Sudija za prethodni postupak će odmah, a najkasnije u roku od 24 sata donijeti odluku o prijedlogu za određivanje pritvora.

(8) Protiv rješenja kojim se određuje pritvor pritvorena osoba može podnijeti žalbu koja ne zadržava izvršenje rješenja.

(9) U slučaju iz st. (7) i (8) ovog člana o žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona koje je dužno donijeti odluku u roku od 48 sati od prijema žalbe u sud.

Član 337. st. 2 i 3.

Odlučivanje o žalbi na rješenje (2) O žalbi protiv rješenja sudije za prethodni postupak, odnosno sudije za prethodno saslušanje odlučuje vijeće istog suda (član 25. stav 6.), osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

(3) Odlučujući o žalbi sud može rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedopuštenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda od 30. juna 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant i njegov branilac su primili 30. juna 2021. godine, a apelacija je podnesena 27. augusta 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant osporava rješenja kojima mu je određen pritvor i u kojima je utvrđeno da postoje uvjeti koji opravdavaju određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, i to kako u odnosu na postojanje osnovane sumnje tako i postojanje posebnog pritvorskog razloga. Također, apelant tvrdi da u periodu od 23. do 28. juna 2021. godine pritvor u kojem je bio nije bio „zakonit“ jer nije bilo sudske odluke, te mu je i stoga povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

28. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c)ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

29. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. KZFBiH u stjecaju s produženim krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa čl. 31, 54. i 55. KZFBiH i krivično djelo neovlaštenog nabavljanja, držanja ili prodaje oružja ili bitnih dijelova za oružje iz člana 65. stav 1. tačka a) u vezi sa članom 6. Zakona o oružju i municiji u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, zbog čega lišavanje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenika pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo te, načelno, samo s ciljem osiguranja njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka. Stoga, ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tačke a), b), c) i d).

Osnovana sumnja

31. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi iskazao stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i da predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ustavni sud podsjeća da je „osnovanost“ sumnje na kojoj se hapšenje mora temeljiti bitan dio zaštite utvrđene članom 5. stav 1. tačka c) (vidi Evropski sud, Mehmet Hasan Altan protiv Turske, presuda od 10. septembra 2018. godine, stav 124, Fernandes Pedroso protiv Portugala, presuda od 12. septembra 2018. godine, stav 87). Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo podrazumijeva postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je određena osoba možda počinila krivično djelo (vidi Evropski sud, Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana, presuda od 22. maja 2014. godine, stav 88, Erdagöz protiv Turske, presuda od 22. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997 VI, stav 51, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32). Šta je osnovano zavisi od svih okolnosti, ali činjenice koje izazivaju sumnju ne moraju biti jednakog nivoa kao činjenice potrebne za opravdanje osuđujuće presude ili čak podnošenje krivične prijave (vidi Merabishvili protiv Gruzije [VV], presuda od 28. novembra 2017. godine, stav 184).

32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantu mjera pritvora određena zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela, kako je prethodno navedeno. Pri tome je sud, kako je navedeno u prvostepenom rješenju, postupao po prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora. Također, iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da dokazi koje je sud naveo daju dovoljno osnova za zaključak o postojanju osnovane sumnje. Nadalje, odlučujući po apelantovoj žalbi Kantonalni sud je naveo sadržaj službenih zabilješki iz kojih proizlaze rezultati provedenih istražnih radnji po naredbama Općinskog suda, iz kojih slijedi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela povodom kojih se vodi predmetna istraga. U odnosu na identične navode koje apelant iznosi u apelaciji, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao da je u pitanju određivanje pritvora, da je sudija za prethodni postupak pravilno utvrdio postojanje osnovane sumnje (na osnovu dostavljenih dokaza), a cjelokupni događaj sagledat će se tek nakon što se okonča istraga. Imajući u vidu da je osnovana sumnja utvrđena na osnovu dokaza koji su navedeni u obrazloženju osporenih rješenja, te koje je sud analizirao, uz dato jasno obrazloženje, ne mogu se prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje o nepostojanju općeg razloga za pritvor. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo za koje se sumnjiči (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu u suprotnosti s odredbama ZKPFBiH i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. ZKPFBiH.

Opasnost od ponavljanja krivičnog djela

33. U odnosu na pritvorski razlog propisan članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, za koji je Kantonalni sud našao da je ispunjen u konkretnom predmetu, Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05 od 29. oktobra 2009. godine, stav 71). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, 26. juli 2001, st. 80–81, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, 4. maj 2006, stav 49, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, 1. april 2010. godine, stav 186).

34. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud zaključio da je ispunjen posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud zaključak o postojanju naročitih okolnosti utvrdio na osnovu okolnosti da apelant krivična djela koja su mu stavljena na teret vrši u kontinuitetu, pri čemu ispoljava naročitu upornost u vidu učestalosti vršenja djela u kratkom periodu od marta do 15. juna 2021. godine, što je potkrijepio analizom ponašanja kako apelanta tako i drugih osumnjičenih u relevantnom periodu navođenjem i ocjenom konkretnih dokaza na str. od 35. do 41. prvostepenog rješenja. Ocjenu iz prvostepenog rješenja je prihvatilo i žalbeno vijeće, koje je također zaključilo da trajnost i brojnost krivičnopravnih radnji za koje postoji osnovana sumnja da su ih osumnjičeni činili predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi, ukoliko budu pušteni na slobodu, mogli ponoviti krivično djelo iz člana 238. stav 1. KZFBiH za koje se može izreći kazna zatvora od jedne do deset godina, odnosno kazna zatvora od najmanje tri godine za oblik iz stava 2. navedenog člana, dakle za sva ta djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Pri tome, Ustavni sud konstatira da se radi o inicijalnom pritvoru, te ukazuje na data obrazloženja redovnog suda da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant na slobodi mogao ponoviti krivično djelo iz člana 238. stav 1. KZFBiH za koje se može izreći kazna zatvora od najmanje tri godine i time postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ustavni sud smatra da ovakav zaključak redovnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, imajući u vidu dato obrazloženje, kao i fazu u kojoj se postupak nalazi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

„Zakonitost“ pritvora od 23. do 28. juna 2021. godine

35. Ustavni sud će ispitati apelantove navode da pritvor u periodu od 23. do 28. juna 2021. godine nije bio „zakonit“. U konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je apelant osoba koja je lišena slobode i kojoj je određen pritvor rješenjem od 18. juna 2021. godine. Nadalje, istaknuto je da je vijeće Kantonalnog suda to rješenje ukinulo i predmet vratilo sudiji za prethodni postupak na ponovno odlučivanje jer je utvrđeno da su u prvostepenom rješenju razlozi o postojanju opasnosti za ponavljanje krivičnog djela navedeni općenito, da upornost i odlučnost u izvršenju radnji krivičnog djela uopće nije konkretizirana i da je zbog toga obrazloženje neuvjerljivo. Budući da je to izostalo, Kantonalni sud je ukinuo osporeno rješenje i predmet vratio na ponovno odlučivanje, uz uputu sudiji za prethodni postupak za daljnje postupanje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je sudija za prethodni postupak ponovno odlučio i donio rješenje od 26. juna 2021. godine kojim je odredio pritvor apelantu u trajanju od mjesec dana i koji, kako je navedeno u tom rješenju, za apelanta počinje trajati 15. juna 2021. godine kada je apelant lišen slobode. Dakle, rješenjem koje je 23. juna 2021. godine donio sudija za prethodni postupak, „obuhvaćen“ je i apelantov pritvor koji je bio određen i rješenjem od 18. juna 2021. godine. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u periodu od 23. do 28. juna 2021. godine bio u pritvoru nezakonito, to jest „bez rješenja nadležnog suda“. Također smatra da su u konkretnom slučaju prekršeni rokovi za odlučivanje propisani članom 153.

ZKPFBiH.

36. Dakle, Ustavni sud ponavlja da iz dokumentacije opisane u činjeničnom dijelu ove odluke proizlazi da je sudija za prethodni postupak Kantonalnog suda, nakon prijema odluke Kantonalnog suda od 23. juna 2021. godine kojom je prvostepena odluka ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, ponovno odlučio o prijedlogu Tužilaštva za određivanje mjere pritvora apelantu i donio Rješenje broj 07 0 K 019632 21 Kpp 2 od 28. juna 2021. godine kojim je apelantu određen pritvor. Budući da apelant smatra da je u tom periodu (od 23. do 28. juna 2021. godine) nezakonito držan u pritvoru, zadatak Ustavnog suda jest da ispita te navode.

37. U vezi s tim apelacionim navodima, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u presudi u predmetu Mooren protiv Njemačke (vidi Evropski sud, presuda Velikog vijeća od 9. jula 2009, zahtjev broj 11364/03, tačke 72–81) postavio osnovne pravne standarde relevantne za tumačenje „zakonitosti“ lišenja slobode u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, koja je slijedio i u odlukama Hadži protiv Hrvatske i Bernobić protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, presude od 1. jula 2010. godine i 21. juna 2011 godine, zahtjevi br. 42998/08 i 57180/09, st. 24 i 43) i u kojima je razmatrao slične prigovore podnosioca zahtjeva u vezi s boravkom u pritvoru nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo rješenje o produženju pritvora podnosiocu zahtjeva.

38. Naime, Ustavni sud ukazuje da se relevantni pravni standardi koji proizlaze iz presude Mooren protiv Njemačke mogu sistematizirati u više skupina. Prvo, Evropska konvencija u članu 5. stav 1. postavlja obavezu da pritvor mora biti u skladu s materijalnim i procesnim pravilima domaćeg prava; da domaće pravo mora biti određene kvalitete (to jest da samo domaće pravo mora poštovati zahtjeve Evropske konvencije, uključujući opća načela izražena ili implicirana u njoj, a posebno načelo pravne sigurnosti); da svako lišenje slobode mora biti u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od arbitrarnosti.

39. Nadalje, kada je riječ o načelima koja se primjenjuju na ispitivanje poštovanja domaćeg prava, relevantno je stajalište da nepoštovanje domaćeg prava povlači za sobom povredu Evropske konvencije. Međutim, naknadno utvrđenje višeg domaćeg suda da je niži sud pogriješio na osnovu domaćeg prava kad je donio rješenje/nalog o pritvaranju neće nužno retroaktivno utjecati na valjanost pritvaranja u međuperiodu. Potrebno je utvrditi je li sudsko rješenje o pritvaranju (prema terminologiji Evropskog suda: sudski nalog o pritvaranju) ex facie nevaljano (to jest je li opterećeno „teškom i očiglednom nepravilnošću“ u iznimnom smislu u kojem tu nepravilnost shvata Evropski sud) ili je riječ o rješenju koje je prima facie valjano i djelotvorno, osim ako i sve dok ga ne ukine viši sud.

40. Osim toga, kad je riječ o standardima koji se primjenjuju na ispitivanje arbitrarnog pritvaranja, relevantno je stajalište da se pojam „arbitrarnosti“ u tom kontekstu proteže dalje od nepoštovanja domaćeg prava. Lišenje slobode, iako je zakonito na osnovu domaćeg prava, još uvijek može biti arbitrarno i time protivno Evropskoj konvenciji. Pritvaranje će biti arbitrarno kad postoji element zle vjere (bad faith) ili varanja (deception) kod vlasti ili kad su domaće vlasti propustile pokušati pravilno primijeniti mjerodavno zakonodavstvo/pravo. Ostala dva relevantna standarda pri utvrđivanju je li lišenje slobode bilo arbitrarno jesu postojanje dovoljnog i relevantnog obrazloženja rješenja kojim je određeno pritvaranje, te brzina kojom su domaći sudovi zamijenili rješenja kojima se određuje pritvaranje, koje je ili isteklo ili je utvrđeno nevaljanim.

41. Dovodeći u vezu navedene standarde s konkretnim slučajem, Ustavni sud će ispitati da li je pritvor u spornom periodu bio „zakonit“ u smislu člana 5. stav 1, uključujući i pitanje je li poštovan „postupak propisan zakonom“. Ustavni sud će prvo preispitati je li pritvor bio u skladu s domaćim pravom. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je apelantu određen pritvor rješenjem od 18. juna 2021. godine jer je sudija za prethodni postupak Kantonalnog suda zaključio da iz dokaza Tužilaštva proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, te zbog toga što je zaključio da je ispunjen i poseban uvjet za određivanje pritvora propisan u članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

42. Međutim, 23. juna 2021. godine, vijeće Kantonalnog suda je donijelo rješenje kojim je utvrdilo da rješenje od 18. juna 2021. godine ima nedostatke jer je utvrđeno da su u prvostepenom rješenju razlozi o postojanju opasnosti za ponavljanje krivičnog djela navedeni općenito, da upornost i odlučnost u izvršenju radnji krivičnog djela uopće nije konkretizirana i da je zbog toga obrazloženje neuvjerljivo, što je za posljedicu imalo ukidanje osporenog rješenja i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje. Pri tome se vijeće Kantonalnog suda nije ograničilo samo na ukidanje rješenja, već je dalo i uputu kako da se otkloni povreda zbog koje je ukinuto prvostepeno rješenje, što može, prema ocjeni Ustavnog suda, povoljno djelovati na „unapređenje provođenja pravde“ (improving the administration of justice). Nadalje, Ustavni sud zapaža, iako je rješenje sudije za prethodni postupak od 18. juna 2021. godine ukinuto u cijelosti, da vijeće Kantonalnog suda nije dovelo u pitanje postojanje osnovane sumnje kao osnovnog preduvjeta za određivanje pritvora apelantu jer da je to bilo u pitanju, mogao je, u skladu s odredbama člana 337. stav 3. ZKPFBiH, uvažiti žalbu i rješenje preinačiti. Ustavni sud podsjeća da je tim odredbama propisano da sud može prilikom odlučivanja o žalbi rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedopuštenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti i, po potrebi, predmet uputiti na ponovno odlučivanje. Ustavni sud ukazuje da nema nikakve sumnje da je vijeće Kantonalnog suda postupalo u okvirima svoje nadležnosti, te da je imalo ovlaštenje da ukine odluku kojom je određen pritvor apelantu i da predmet vrati na ponovno odlučivanje.

43. Nadalje, Ustavni sud smatra da sudija za prethodni postupak nije postupao mala fide ili da je zanemario pokušati pravilno primijeniti mjerodavni postupak. Činjenica da su se u žalbenom postupku otkrili neki nedostaci ne znači sama po sebi da je pritvor bio nezakonit (vidi Evropski sud, Gaidjurgis protiv Litve, presuda od 16. januara 2001. godine i Benham protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. juna 1996. godine). Sudija za prethodni postupak je donio „novo“ rješenje o određivanju pritvora pet dana nakon što je prethodno rješenje ukinuto. Ustavni sud smatra da „nedostatak“ zbog kojeg je vijeće Kantonalnog suda ukinulo rješenje sudije za prethodni postupak ne čini to rješenje ex facie nevaljanim. Naime, rješenje sudije za prethodni postupak nije sadržavalo „tešku i očiglednu nepravilnost“ u smislu u kojem tu nepravilnost shvata Evropski sud u svojoj praksi, koju slijedi i Ustavni sud.

44. Ustavni sud napominje i da je daljnji standard Evropskog suda da se prilikom ispitivanja „zakonitosti“ pritvora cijeni i brzina kojom domaći sudovi zamjenjuju rješenja kojima se određuje pritvor koji je ili istekao ili je utvrđeno da je neispravan, pri ocjeni treba li se pritvor neke osobe smatrati proizvoljnim (op. cit., Mooren protiv Njemačke, tačka 95). Naime, u ovom je predmetu, nakon odluke vijeća Kantonalnog suda od 23. juna 2021. godine kojom je prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak, sudija za prethodni postupak odlučio, odnosno donio novo rješenje pet dana (28. juna 2021. godine) nakon ukidanja prvostepenog rješenja. Taj period, prema mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na kompleksnost ovog predmeta koja se ogleda u velikom broju osumnjičenih osoba, velikom broju krivičnopravnih radnji opisanih u prijedlogu za određivanje pritvora (i naredbe za sprovođenje istrage) Tužilaštva, te količini materijalnih dokaza i izjava svjedoka i osumnjičenih, period koji je trajao pet dana, čini se razumnim u datim okolnostima. Stoga, Ustavni sud, slijedeći i praksu Evropskog suda, zaključuje da vrijeme koje je proteklo između utvrđenja vijeća Kantonalnog suda da je rješenje o određivanju pritvora neispravno i donošenja novog rješenja o određivanju pritvora od sudije za prethodni postupak ne čini apelantov pritvor proizvoljnim. Dakle, Ustavni sud cijeni primjenjivim princip Evropskog suda prema kojem naknadno utvrđenje višeg domaćeg suda da je niži sud pogriješio na osnovu domaćeg prava kad je donio rješenje/nalog o pritvaranju neće nužno retroaktivno utjecati na valjanost pritvaranja u međuperiodu, između ostalog, jer je utvrđeno da sudsko (prvostepeno) rješenje o apelantovom pritvaranju nije ex facie nevaljano, odnosno nije bilo opterećeno teškom i očiglednom nepravilnošću, a vrijeme za postupanje po uputama žalbenog suda za donošenje novog rješenja nakon ukidanja „djelimično pogrešnog prvostepenog rješenja“ bilo je neophodno prvostepenom sudu zbog složenosti i obimnosti predmeta.

45. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da je pritvor u kojem je apelant bio u periodu od 23. do 28. juna 2021. godine bio „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“, te da stoga apelantu u tom periodu nije povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

46. Ustavni sud primjećuje da je apelant dovodio u pitanje poštovanje pretpostavke nevinosti s obzirom na to da je sud u dijelu kojim je obrazlagao postojanje posebnog uvjeta za pritvor naveo da je „iz nesporno utvrđenih činjenica u ovom postupku evidentno da apelant vrši krivična djela u kontinuitetu, pri čemu ispoljava naročitu upornost u vidu učestalosti vršenja istog u kratkom periodu.“ Ustavni sud ukazuje da iz osporenih rješenja ne proizlazi da je redovni sud na bilo koji način povrijedio pretpostavku nevinosti, a razlog korištenja navedene konstatacije je isključivo u kontekstu obrazlaganja iteracijske opasnosti, te se Ustavni sud neće dalje upuštati u ove navode. VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u situaciji kada je redovni sud zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela kako je navedeno u osporenim rješenjima, pozivajući se na dokaze, za šta je dao dovoljno i jasno obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim, kao i kada je dao razloge za postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.

48. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada je apelantov pritvor u periodu od 23. do 28. juna 2021. godine u predmetu Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 019632 21 bio „zakonit“ i kada je određen „u skladu s postupkom propisanim zakonom“, pri čemu je riječ o veoma složenom i obimnom predmetu.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3099/21 (G.M.) | Sudska praksa | Aktio