Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1820/20 (Mldb. A. K.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1820/20

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1820/20, rješavajući apelaciju mldb. A. K, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnijela mldb. A.

K. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Mal 058795 18 Gž 2 od 10. marta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mldb. A. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa otac A. K. kao zakonski zastupnik, a čiji zastupnik je Husein Salkanović, advokat iz Živinica, podnijela je 22. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u predmetu broj 33 0 Mal 058795 18 Gž 2.

2. Dopunom apelacije od 22. juna 2020. godine apelantica je osporila i Rješenje Kantonalnog suda broj 33 0 Mal 058795 18 Gž 2 od 10. marta 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 25. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Općinskog suda je 12. februara 2021. godine zatraženo da dostavi informaciju o predmetu i dokumentaciju, te je 24. februara 2021. godine od Wiener osiguranje Vienna Insurance Group a.d. Banja Luka (pravni sljednik Jahorina osiguranja a.d. Pale; u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 8. februara 2021. godine, te je Općinski sud 22. februara 2021. godine dostavio informacije o predmetu i traženu dokumentaciju.

5. Wiener osiguranje Vienna Insurance Group a.d. Banjaluka nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelantica je 19. maja 2014. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tuženog radi naknade štete, v.s. 1.000,00 KM.

8. Apelantica je podneskom od 20. juna 2014. godine povukla tužbu, te predložila Općinskom sudu da u skladu sa članom 396. stav 1. u vezi sa članom 390. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) obaveže tuženog da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 470,00 KM (sastavljanje tužbe 240,00 KM, taksa na tužbu 50,00 KM, obrazloženi podnesak 120.00 KM, zahtjev PU Živinice od 22. aprila 2014 godine 60,00 KM) budući da je tuženi 19. juna 2014. godine, nakon podnošenja tužbe dobrovoljno isplatio apelantici naknadu štete u iznosu od 1.015,68 KM (glavnica i kamata).

9. Tuženi je u 24. juna 2014. godine dostavio odgovor na tužbu, navodeći da je 30. maja 2014. godine, dakle prijemom tužbe, prvi put saznao za apelanticino potraživanje jer se apelantica nije prethodno tuženom obraćala sa odštetnim zahtjevom, te istakao da je po prijemu tužbe izvršio likvidaciju štete, te apelantici isplatio ukupan iznos od 1.015,68 KM, čime je apelanticino potraživanje namireno u cijelosti. Tuženi je predložio da Općinski sud, u smislu člana 389. ZPP, obaveže apelanticu da tuženom naknadi troškove parničnog postupka jer tuženi nije dao povoda za pokretanje ovog postupka.

10. Općinski sud je Rješenjem broj 33 0 Mal 058795 14 Mal od 17. septembra 2014. godine utvrdio da je apelanticina tužba u ovoj pravnoj stvari povučena. Istim rješenjem je obavezao tuženog da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 540,00 KM.

11. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je o troškovima postupka odlučio na osnovu člana 386. stav 1. ZPP, a u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Apelanticini troškovi iznose ukupno 540,00 KM (za sastavljanje tužbe iznos od 240,00 KM, za sastavljanje zahtjeva PU Živinice od 22. aprila 2014. godine iznos od 60,00 KM, za podnesak radi povlačenja tužbe iznos od 120,00 KM i za podnesak radi izjašnjenja na odgovor na tužbu iznos od 120,00 KM). Tuženom nije priznao troškove postupka za sastavljanje odgovora na tužbu u iznosu od 240,00 KM, jer je udovoljio tužbenom zahtjevu nakon podnošenja tužbe, a u skladu sa članom 390. stav 1. ZPP.

12. Apelantica je 12. juna 2017. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka koji se vodio pred Kantonalnim sudom pod brojem 33 0 Mal 058795 14 Gž.

13. Rješavajući predmetnu apelaciju, Ustavni sud je na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio grupnu Odluku o dopustivosti i meritumu AP 2139/17 kojom je, između ostalih, odbio kao neosnovanu predmetnu apelaciju, zavedenu pod brojem AP 2353/17, zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka pred Kantonalnim sudom u predmetu broj 33 0 Mal 058795 14 Gž (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2139/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

14. Odlučujući o žalbi tuženog od 26. septembra 2014. godine izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 17. septembra 2014. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 33 0 Mal 058795 14 Gž od 5. septembra 2018. godine predmetnu žalbu uvažio, rješenje od 17. septembra 2014. godine ukinuo u dijelu koji se odnosi na troškove postupka i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

15. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da u slučaju povlačenja tužbe, kakav je konkretan slučaj, ima mjesta primjeni člana 390. stav 1. ZPP. Međutim, naveo je da prvostepeni sud nije imao u vidu odredbu člana 389. ZPP, a imajući u vidu da je tuženi saznao za svoju obavezu naknade štete prema apelantici tek nakon prijema tužbe, te da bi, kako to tuženi navodi u odgovoru na tužbu, u slučaju da je za tu obavezu znao, bio spreman nju ispuniti bez podnošenja tužbe. S obzirom na to da je prvostepeni sud odluku o apelanticinom zahtjevu za naknadu troškova pogrešno donio primjenom člana 386. stav 1. ZPP, koja se primjenjuje u slučaju kada se spor završi meritornom odlukom suda, i to zavisno od uspjeha u sporu, a zanemario primijeniti član 389. ZPP i o tome dati obrazloženje u ožalbenom rješenju, Kantonalni sud je naveo da se ožalbeno rješenje u pobijanom dijelu nije moglo ispitati.

16. Postupajući u izvršenju rješenja Kantonalnog suda od 5. septembra 2018. godine, Općinski sud je Rješenjem broj 33 0 Mal 058795 18 Mal 2 od 9. novembra 2018. godine obavezao apelanticu da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 631,80 KM.

17. U obrazloženju rješenja Općinski sud je, pozivajući se na odredbe čl. 389. i 390. ZPP, naveo da je tuženi saznao za svoju obavezu naknade štete prema apelantici tek nakon prijema tužbe, koju obavezu je po prijemu tužbe i ispunio, a nakon čega je apelantica povukla tužbu. S obzirom na to da apelantica prije podnošenja tužbe nije podnijela zahtjev tuženom za naknadu štete, zaključio je da su tuženom nepotrebno prouzrokovani parnični troškovi, pa je obavezao apelanticu da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 631,80 KM (za sastavljanje odgovora na tužbu 280,80 KM i za sastavljanje žalbe 351,00 KM + PDV), a sve u skladu sa članom 389. ZPP i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

18. Odlučujući o apelanticinoj žalbi od 13. novembra 2018. godine izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 9. novembra 2018. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 33 0 Mal 058795 18 Gž 2 od 10. marta 2020. godine djelimično uvažio predmetnu žalbu i prvostepeno rješenje preinačio tako da je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Također, obavezao je tuženog da apelantici naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 150,00 KM, dok je odbio ostatak apelanticinog zahtjeva za naknadu ovih troškova.

19. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelantica podnijela tužbu bez prethodnog podnošenja zahtjeva tuženom za naknadu štete. Pri tome je ukazao da su tačni apelanticini navodi da je članom 11. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine FBiH“ broj 24/05; u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju) propisano da oštećeno lice ima pravo podnošenja neposredne tužbe protiv osiguravača od autoodgovornosti. Međutim, naveo je da je apelantica propustila da, u smislu člana 10. Zakona o osiguranju, podnese tuženom zahtjev za naknadu štete, a o kojem zahtjevu je tuženi dužan odlučiti. Kantonalni sud je naveo da je tuženi saznao za apelanticino potraživanje prema njemu, odnosno za predmetnu štetu tek nakon prijema tužbe, da bi tuženi (a kako to proizlazi iz navoda tuženog iz odgovora na tužbu), u slučaju da je za obavezu naknade štete znao, bio spreman nju ispuniti bez podnošenja tužbe, te da je tuženi odmah nakon prijema tužbe (13. juna 2014. godine, prije podnošenja odgovora na tužbu) apelantici u cijelosti isplatio potraživanje iz tužbe (iznos od 1.015,68 KM), a o čemu je pismeno obavijestio apelanticu. Kantonalni sud je konstatirao da se apelantica opredijelila da podnese tužbu bez korištenja mogućnosti da po članu 10. Zakona o osiguranju prethodno podnese zahtjev tuženom za naknadu štete, a o kojem zahtjevu bi tuženi po zakonu morao odlučiti. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je u konkretnom slučaju, primjenom člana 390. stav 1. i člana 389. ZPP, a imajući pri tome u vidu i čl. 10. i 11. Zakona o osiguranju, o troškovima postupka odlučio tako da svaka stranka treba da snosi svoje troškove postupka, te naglasio da takvu odluku opravdava stanje spisa ovog predmeta.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, također, navodi da joj je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

21. Apelantica navodi da je razlog podnošenja predmetne apelacije činjenica da predmetni postupak traje pet godina i devet mjeseci, što je nerazumno dug period za ovako jednostavan postupak, pa apelantica zbog dužine trajanja predmetnog postupka traži naknadu nematerijalne štete.

22. Dopunom apelacije apelantica je osporila rješenje Kantonalnog suda od 10. marta 2020. godine (koje je primila nakon podnošenja predmetne apelacije). Naime, apelantica navodi da je proizvoljan stav Kantonalnog suda da svaka strana snosi svoje troškove postupka, te ističe da je takvim stavom apelantici uskraćeno i pravo na pristup sudu. Dalje navodi da je imala pravo na podnošenje direktne tužbe jer nije znala, niti je morala znati da li je tuženi spreman ispuniti svoju obavezu iz tužbe, te da joj je Kantonalni sud proizvoljno nametnuo obavezu da prethodno iskoristi mogućnost podnošenja zahtjeva za naknadu štete, iako takva obaveza nije nametnuta članom 11. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti.

II.Odgovori na apelaciju

23. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim razlozima navedenim u Rješenju tog suda broj 33 0 Mal 058795 18 Gž 2 od 10. marta 2020. godine, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Također je istakao da je predmet broj 33 0 Mal 058795 18 Gž 2 završio 10. marta 2020. godine, dakle prije nego što je apelantica podnijela apelaciju Ustavnom sudu, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo hronologiju predmetnog postupka, navedenu u činjeničnom dijelu odluke, te istakao da je taj sud postupao ažurno i da nije povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine Federacije BiH“ broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Izmirenje odštetnih zahtjeva Osiguravač je obavezan da u roku od 90 dana od prijema dokumentovanog zahtjeva za naknadu štete ponudi isplatu ili da objasni zašto nije u mogućnosti da to učini.

Ako osiguravač ne ispuni ovu obavezu kaznit će se u skladu sa članom 24. ovog Zakona.

Obaveza osiguravača iz stava 1. ovog člana ne isključuje i ne suspendira pravo oštećene strane da se neposredno poslije nezgode obrati ombudsmenu za osiguranje, u skladu sa Zakonom o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ili nadležnom sudu. U slučaju da se obratio ombudsmenu za osiguranje kazne iz člana 24. ovog Zakona neće se primjenjivati dok ombudsmen za osiguranje ne donese svoju odluku.

Član 11.

Neposredno djelovanje Oštećeno lice ima pravo neposredne tužbe protiv osiguravača od autoodgovornosti do osiguranog iznosa koji ne može biti manji od najnižeg iznosa predviđenog propisima koji su na snazi u vrijeme kada se desila nezgoda. Pravo na neposrednu tužbu ne utiče na pravo oštećene strane da podnese zahtjev prema počiniocu udesa.

26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 387.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

Član 388.

Stranka je dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je prouzročila svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio. Član 389.

Ako nije bilo povoda za podnošenje tužbe, zbog toga što je tuženi već priznao svoju obavezu i bio je spreman ispuniti, ili zbog drugih razloga, tužilac će nadoknaditi tuženom parnične troškove.

Član 390.

(1) Tužilac koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja zahtjevu od tuženog.

(2) Stranka koja odustane od pravnog lijeka dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove nastale u povodu pravnog lijeka.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su dužina trajanja predmetnog postupka, kao i rješenje Kantonalnog suda od 10. marta 2020. godine. S obzirom na to da je apelantica predmetnu apelaciju podnijela prije donošenja osporenog rješenja navodeći da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, a dopunom apelacije od 22. juna 2020. godine je osporila i rješenje Kantonalnog suda od 10. marta 2020. godine, koje je primila 16. juna 2020. godine, to proizlazi da je predmetna apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelantica u predmetnoj apelaciji navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu naknade štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

35. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene pozitivnopravnih propisa, kao i da je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

36. U vezi s apelacionim navodima da je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud najprije zapaža da apelantica ove navode ustvari dovodi u vezu s primjenom pozitivno-pravnih propisa u konkretnom slučaju. Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelantica ishodila da Kantonalni sud donese osporenu odluku kojom je konačno odlučeno o troškovima predmetnog postupka nepobitno potvrđuje da je apelanticino pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

37. Nadalje, u vezi s apelanticinim navodima kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

39. Ustavni sud zapaža da se u predmetom postupku postavlja pitanje naknade troškova postupka u situaciji kada je tužilac povukao tužbu, a povlačenje je uslijedilo nakon što je tuženi po prijemu tužbe u cijelosti ispunio obavezu prema tužiocu. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj ranijoj praksi već razmatrao slično pravno i činjenično stanje (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2405/09 od 14. februara 2013. godine, AP 2217/09 od 13. marta 2013. godine i AP 1844/16 od 5. jula 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2405/09 od 14. februara 2013. godine, između ostalog, konstatirao „da se u konkretnom slučaju radi o posebnom slučaju dužnosti naknade parničnih troškova – povlačenje tužbe, za što je relevantna odredba člana 390. stav 1. ZPP, pri čemu su sudovi u cijelosti zanemarili odredbu člana 390. stav 1. ZPP koja explicite regulira pitanje naknade troškova postupka u situaciji kad tužilac povuče tužbu“. Nadalje, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2217/09 od 13. marta 2013. godine zaključio: „Kantonalni sud je proizvoljno primijenio odredbe ZPP koje se odnose na naknadu parničnih troškova u situaciji kada je apelant kao tužilac, koji je s povodom podnio tužbu protiv tuženog kao dužnika, povukao tužbu odmah poslije ispunjenja obaveze tuženog kao dužnika koja je bila predmet tužbenog zahtjeva.“ Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 1844/16 odbio apelanticinu apelaciju u tom predmetu (koja je u postupku pred redovnim sudovima bila tužena), pri čemu je Ustavni sud, između ostalog, naveo: „suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi proizvoljnost u osporenim odlukama redovnih sudova koji su u okolnostima konkretnog predmeta obavezali apelanticu da nadoknadi troškove parničnog postupka tužiocu, primjenom relevantne odredbe procesnog prava (član 390. stav 1. ZPP) u situaciji kada je tužilac povukao tužbu nakon što je apelantica, koja je bila u docnji prije podnošenja tužbe i time dala povoda za tužbu, izmirila svoj dug prema tužiocu prije nego što je tužba dostavljena apelantici na odgovor. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, za razliku od sudova iz Odluke broj AP 2405/09 prepoznali ratio legis odredbe člana 390. stav 1. ZPP. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, ratio legis odredbe člana 390. ZPP jeste prvenstveno da se spriječi parničenje bez povoda, odnosno da onaj ko bez opravdanog razloga podnese tužbu, pa je kasnije povuče, sam snosi i vlastite i troškove postupka tužene strane. S druge strane, ista odredba ne dopušta da povjerilac, koji je bio prinuđen podnijeti tužbu kako bi dužnik ispunio svoju obavezu, snosi posljedice dužnikove docnje u kojoj je on bio i time izazvao pokretanje parničnog postupka jer tuženi svoju obavezu nije ispunio prije podnošenja tužbe iako je već bio u docnji.“

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene odluke Kantonalnog suda slijedi da se apelantica zahtjevom za naknadu štete po prvi put obratila tuženom podnošenjem tužbe sudu, a da je tuženi odmah nakon prijema tužbe (13. juna 2014. godine, prije podnošenja odgovora na tužbu) apelantici u cijelosti isplatio potraživanje iz tužbe (iznos od 1.015,68 KM), o čemu je pismeno obavijestio apelanticu, nakon čega je apelantica povukla tužbu. Osim toga, iz obrazloženja slijedi da je Kantonalni sud odluku o troškovima postupka dosudio na osnovu odredbi člana 390. stav 1. i člana 389. ZPP, a imajući pri tome u vidu i čl. 10. i 11. Zakona o osiguranju. Ustavni sud, ponavlja da ratio legis odredbe člana 390. ZPP jeste prvenstveno da se spriječi parničenje bez povoda, odnosno da onaj ko bez opravdanog razloga podnese tužbu, pa je kasnije povuče, sam snosi i vlastite i troškove postupka tužene strane. S druge strane, ista odredba ne dopušta da povjerilac, koji je bio prinuđen podnijeti tužbu kako bi dužnik ispunio svoju obavezu, snosi posljedice dužnikove docnje u kojoj je on bio i time izazvao pokretanje parničnog postupka jer tuženi svoju obavezu nije ispunio prije podnošenja tužbe iako je već bio u docnji. U konkretnom slučaju iz osporene odluke slijedi da tuženi prije podnošenja tužbe nije imao saznanje za apelanticino potraživanje prema njemu, odnosno da je tuženi saznao za apelanticino potraživanje prema njemu tek nakon prijema tužbe, te da bi tuženi, u slučaju da je za obavezu naknade štete znao, bio spreman nju ispuniti bez podnošenja tužbe, tako da proizlazi da on nije bio u docnji, pa apelantica nije bila prinuđena podnijeti tužbu kako bi tuženi ispunio svoju obavezu, niti snositi posljedice njegove docnje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1559/17 od 10. aprila 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je i u konkretnom slučaju Kantonalni sud prepoznao ratio legis odredbe člana 390. stav 1. ZPP, tako da nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu zakonskih propisa od strane Kantonalnog suda.

41. U vezi s prigovorima vezanim za kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je za jedan period na koji se apelacijom ukazuje, u pogledu dužine trajanja postupaka, već donesena konačna i obavezujuća Odluka Ustavnog suda broj AP 2139/17 od 7. septembra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud će ovom odlukom u odnosu na dužinu trajanja postupka analizirati period nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda, tj. period od 7. septembra 2017. pa do 10. marta 2020. godine, kada je Kantonalni sud donio odluku kojom je okončan predmetni postupak (vidi Ustavni sud odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1497/08 od 8. decembra 2010. i AP 5399/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 25, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dakle, relevantan period je dvije godine i šest mjeseci. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, koji u skladu s relevantnim zakonskim propisima nije hitne prirode, iz čega proizlazi da taj predmet nije od velikog značaja za apelanticu, kojoj je tuženi isplatio naknadu štete odmah po prijemu tužbe na odgovor. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom postupku, a nakon donošenja odluke Ustavnog suda od 7. septembra 2017. godine, donijeli tri odluke (rješenja Kantonalnog suda od 5. septembra 2018. i 10. marta 2020. godine, te rješenje Općinskog suda od 9. novembra 2018. godine) kojima je u konačnici odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Stoga, imajući u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi odluke donosili u prikladnim rokovima i da ništa ne ukazuje da su apelacioni prigovori u vezi s kršenjem prava na suđenje u razumnom roku opravdani. Stoga, Ustavni sud i ovaj prigovor smatra neosnovanim.

42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

43. Apelantica navodi da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. S obzirom na to da povredu ovih prava apelantica zasniva na identičnim navodima koje je Ustavni sud već detaljno ispitao u ovoj odluci u odnosu na osporeno rješenje Kantonalnog suda od 10. marta 2020. godine (i pri tome zaključio da su navodi o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na navedeno rješenje neosnovani), Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Kantonalni sud jasno obrazložio da tuženi nije imao saznanje o apelanticinom potraživanju sve do podnošenja tužbe, odnosno da apelantica nije imala povoda za tužbu budući da tuženi nije bio u docnji, pa apelantica nije bila prinuđena podnijeti tužbu kako bi tuženi ispunio svoju obavezu, niti snositi posljedice njegove docnje, pri čemu je apelantici omogućeno suđenje u razumnom roku.

45. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, s obzirom na to da se tvrdnje o povredi tih prava zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1820/20 (Mldb. A. K.) | Sudska praksa | Aktio