Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-468/20 („Telemach“ Društvo za pružanje usluga u oblasti telekomunikacija d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-468/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-468/20, rješavajući apelaciju „Telemach“ Društvo za pružanje usluga u oblasti telekomunikacija d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Telemach“ Društvo za pružanje usluga u oblasti telekomunikacija d.o.o. Sarajevo protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 031923 19 Uvp2 od 11. decembra 2019.
godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Telemach“ Društvo za pružanje usluga u oblasti telekomunikacija d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Nihad Sijerčić, Lejla Popara, Amina Đugum i Alen Gračić, advokati iz Sarajeva, podnio je 6. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 031923 19 Uvp2 od 11. decembra 2019. godine.
2. Apelant je 27. jula 2021. godine dopunio apelaciju.
3. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je Konkurencijsko vijeće BiH (u daljnjem tekstu: KV BiH) 16. oktobra 2018. godine pod brojem UP-05-26-1 -036-1/18 zavelo Prijavu namjere koncentracije podnesenu od strane privrednog subjekta Mtel a.d. Banja Luka o namjeri sticanja kontrole kupovinom 100 posto udjela u privrednom subjektu Blicnet d.o.o. Banja Luka.
4. KV BiH je 4. decembra 2018. godine na svojoj internetskoj stranici i u sredstvima javnog informisanja objavilo obavijest o zaprimljenoj prijavi u kojoj je pozvalo „sve zainteresirane gospodarske subjekte koji djeluju na mjerodavnom tržištu ili druge gospodarske subjekte koji djeluju na drugim tržištima, na kojima bi namjeravana koncentracija mogla imati efekat, te druge institucije ili udruženja koje imaju odgovarajuća saznanja o mjerodavnom tržištu da mogu dostaviti pisane primjedbe i mišljenja u roku od sedam dana od dana objave obavijesti.
5. Apelant je 13. decembra 2018. godine KV BiH dostavio svoje primjedbe i mišljenja na prijavu i razmatranu namjeru koncentracije, kao i zahtjev za priznavanje statusa stranke u predmetnom upravnom postupku.
6. KV BiH je zaključkom broj UP-05-26-1-036-17/18 od 20. decembra 2018. godine odbilo zahtjev apelanta da mu se prizna status stranke u predmetnom upravnom postupku. Protiv navedenog zaključka apelant je 24. januara 2019. godine pred Sudom BiH pokrenuo upravni spor koji je registriran pod brojem S1 3 U 031556 19 U.
7. U „Službenom glasniku BiH“ broj 11/19, 15. februara 2019. godine objavljeno je rješenje KV BiH broj UP-05-26-1-036-20/18 od 20. decembra 2018. godine. Navedenim rješenjem ocijenjena je dopuštenom koncentracija na tržištu pružanja usluga fiksne telefonije, mobilne telefonije, usluga Interneta i usluga radio i TV programa u Bosni i Hercegovini, koja će nastati sticanjem kontrole privrednog subjekta Mtel a.d. Banja Luka nad privrednim subjektom Blicnet d.o.o. Banja Luka i to kupovinom 100% udjela u privrednom subjektu Blicnet d.o.o. Banja Luka (stav I izreke rješenja). Stavom II je odlučeno da se rješenje o koncentraciji upisuje u Registar koncentracija. Stavom III izreke rješenja je odlučeno da je rješenje konačno i bit će objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.
8. Apelant je 14. marta 2019. godine protiv navedenog rješenja KV BiH od 20. decembra 2018. godine pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH pod brojem S1 3 U 031923 19 U.
Postupak u kojem je donesena osporena presuda
9. Odlučujući u upravnom sporu protiv rješenja KV BiH broj UP-05-26-1-036-20/18 od 20. decembra 2018. godine Sud BiH je rješenjem broj S1 3 U 031923 19 U od 18. oktobra 2019. godine tužbu apelanta odbacio. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u konkretnom slučaju apelant podnositelj tužbe koji nije bio stranka u upravnom postupku-postupku ocjene dopuštenosti koncentracije. Dalje je navedeno da su učesnici koncentracije u navedenom postupku bili privredni subjekti Mtel.a.d. Banja Luka i Blicnet d.o.o. Banja Luka. Kako je Zakonom o konkurenciji propisano i to odredbom člana 46. stav 2. da nezadovoljna stranka u postupku može pokrenuti upravni spor, po ocjeni Suda BiH, u konkretnom slučaju nesporno je da apelant nije ovlašten za pokretanje upravnog spora. Zaključeno je da apelant nije aktivno legitimisan za pokretanje upravnog spora u konkretnom slučaju, jer je aktivna legitimacija za pokretanje upravnog spora na strani učesnika u postupku koncentracije ili zainteresovanih lica koja su prema članu 16. Zakona o upravnim sporovima, treća lica kojim bi poništenje pobijanog konačnog upravnog akta neposredno bilo na štetu (zainteresirano lice ima u sporu položaj stranke). Također, je istaknuto da je apelant od tuženog KV BiH zatražio da mu se prizna položaj stranke u postupku, te da mu je taj zahtjev odbijen Zaključkom od 20. decembra 2018. godine, protiv kojeg je apelant pokrenuo upravni spor. Dakle, kako je zaključeno, apelant je iskorisitio svoje pravo da pokrene upravni spor protiv zaključka o odbijanju zahtjeva za priznavanje statusa stranke, čime je osigurao pravnu zaštitu. Shodno navedenom, kako apelant nije mogao biti stranka u upravnom postupku, Sud BiH je smatrao da time nema ni aktivnu legitimaciju u konkretnom upravnom sporu. Istaknuto je da prema odredbi člana 238. stav 9. Zakona o upravnom postupku, koji se supsidijarno primjenjuje u postupcima pred konkurencijskim vijećem, postupak okončan rješenjem ili zaključkom, protiv koga nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku) obnovit će se, ako osobi koja je trebalo da sudjeluje u svojstvu stranke nije bila data mogućnost sudjelovanja u postupku. S obzirom na navedeno apelant će nakon okončanja spora u vezi zaključka kojim je odbijen zahtjev za sticanje statusa stranke koji se vodi pod brojem S1 3 U 031556 19 U, imati i mogućnost zatražiti obnovu upravnog postupka (koji je kod KV BiH okončan aktom broj UP-05- 26-1-036-20/18 od 20. decembra 2018. godine) u smislu odredbe člana 23. stav 1. tačka 9. Zakona o upravnom postupku BiH. Po okončanju tog postupka u slučaju da je nezadovoljan ishodom istog apelant može eventualno pokrenuti upravni spor protiv novog konačnog upravnog akta KV BiH. Sud BiH je zaključio da je u konkretnoj pravnoj stvari, tužba preuranjena, s obzirom da apelant nije iskoristio sva dopuštena pravna sredstva radi sudjelovanja u postupku u svojstvu stranke, te neosnovano status stranke traži kroz konkretni uspravni spor.
10. Apelant je 12. novembra 2019. godine, protiv rješenja Suda BiH od 18. oktobra 2019. godine podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Odlučujući o navedenom zahtjevu za preispitivanje Apelaciono vijeće Suda BiH je presudom broj SI 3 U 031923 19 Uvp2 odbilo zahtjev za preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju odluke Apelaciono vijeće je navelo da je u provedenom postupku preispitivanja zakonitosti utvrdilo da je pobijano rješenje pravilno i zakonito a zahtjev apelanta za njegovo preispitivanje neosnovan zbog čega je primjenom člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima zahtjev odbijen.
Postupak koji je vođen povodom zaključka KV BiH broj UP-05-26-1-036-17/18 od 20. decembra 2018. godine kojim je odbijen zahtjev apelanta da mu se prizna status stranke u postupku pred KV BiH
11. Odlučujući o tužbi apelanta protiv zaključka KV BiH broj UP-05-26-1-036-17/18 od 20. decembra 2018. godine Sud BiH je presudom broj SI 3 U 031556 19 U tužbu apelanta uvažio, osporeni zaključak poništio i predmet vratio tuženom KV BiH na ponovno rješavanje (stav I izreke rješenja). Stavom II izreke naloženo je tuženom KV BiH da apelantu nadoknadi troškove spora kako je precizirano u izreci presude.
12. KV BiH je aktom broj UP-05-26-1-036-83/18 od 24. septembra 2020. godine, obavijestilo apelanta da na 73. sjednici koja je održana 23. septembra 2020. godine nije postignuta odgovarajuća većina za donošenje odluke u skladu sa obavezujućim instrukcijama Suda BiH iz presude od 21. jula 2020. godine. Apelant je pokrenuo upravni spor protiv navedenog upravnog akta-obavještenja KV BiH od 24. septembra 2020. godine.
13. Odlučujući u upravnom sporu o tužbi apelanta protiv obavještenja KV BiH od 24. septembra 2020. godine Sud BiH je presudom broj S1 3 U 038507 21 U od 15. jula 2021. godine uvažio tužbu apelanta, poništio osporeni akt KV BiH broj UP-05-26-1-036-1/18 od 24. septembra 2020. godine na način da je apelantu priznat status stranke u postupku pred KV BiH u upravnoj stvari po prijavi koncentracije broj UP-05-26-1-036-1/18 od 16. oktobra 2018. godine podnosioca privrednog subjekta Mtel a.d. Banjaluka nad privrednim subjektom Blicnet d.o.o. Banjaluka. Utvrđeno je da navedena presuda u svemu zamjenjuje konačni upravni akt tuženog KV BiH. Istom presudom je obavezan tuženi KV BiH da apelantu naknadi troškove postupka kako je precizirano u izreci presude. Odlučeno je da će se presuda objaviti u ovjerenom prepisu u „Službenom glasniku BiH“. Navodi apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Istakao je da mu je odbacivanjem tužbe u postupku upravnog spora uskraćeno pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje. Također, smatra da je Sud BiH zaključkom da će apelant okončanjem spora u vezi zaključka KV BiH od 20. decembra 2018. godine kojim je odbijen zahtjev za sticanje statusa stranke imati mogućnost zatražiti obnovu upravnog postupka, uslovio korištenje redovnog pravnog lijeka (tužba u upravnom sporu) prethodnim korištenjem vanrednog pravnog lijeka (obnova postupka u upravnom postupku). Apelant smatra da je osporena odluka Suda BiH donesena pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud nalazi da apelant povredu prava na pravično suđenje nalazi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava što dovodi u vezu sa pravom na pristup sudu. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, to jest zbog čega je u predmetnom postupku odbacio tužbu apelanta, odnosno zbog čega nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Također, zaključak Suda BiH u osporenoj odluci da je tužba preuranjena, s obzirom da apelant nije iskoristio sva dopuštena pravna sredstva radi sudjelovanja u postupku u svojstvu stranke te da je neosnovano status stranke tražio kroz konkretni uspravni spor, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje Ustavni sud zapaža da je apelant koristio pravna sredstva koja su mu bila dostupna u upravnom i postupku upravnog spora te da je ishodovao priznanje statusa stranke u postupku pred KV BiH u upravnoj stvari po prijavi koncentracije od 16. oktobra 2018. godine podnosioca privrednog subjekta Mtel a.d. Banjaluka nad privrednim subjektom Blicnet d.o.o. Banjaluka shodno presudi Suda BiH od 15. jula 2021. godine. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju nije uskraćeno pravo pristupa sudu u pogledu korištenja propisanih pravnih lijekova. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije niti prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić