Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2777/21 (H. M.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2777/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2777/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Haris Muzaferija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Haris Muzaferija protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 078982 20 Rsž od 20. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Haris Muzaferija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 3. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 078982 20 Rsž od 20. novembra 2020. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-318/21 od 16. marta 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Presude Kantonalnog suda broj 41 0 Rs 078982 20 Rsž od 20. novembra 2020. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 Rs 078982 21 Rev od 30. marta 2021. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Rs 078982 19 Rs od 13. jula 2020. godine, koja je potvrđena osporenom presudom Kantonalnog suda od 20. novembra 2020. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito Rješenje policijskog komesara UP MUP-a ZDK od 12. aprila 2019.godine i Rješenje Policijskog odbora MUP-a ZDK od 3. juna 2019. godine, te da se naloži tuženom (ZDK, MUP) da apelanta rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti.
4. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da je apelant bio policijski službenik-policajac u PS Visoko PU II UP sa dodijeljenim činom "Stariji policajac" i da je upućen na invalidsku komisiju radi utvrđenja umanjenja radne sposobnosti. Zatim da je konačnim rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: FZ PIO) od 29. oktobra 2018.godine apelantu utvrđena invalidnost II kategorije zbog bolesti i priznato pravo na raspoređivanje-pravo na zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu koji ne iziskuje teže fizičko naprezanje i rad u nepovoljnim mikro-klimatskim uvjetima, kao i pravo na odgovarajuću naknadu plaće počev od 24. aprila 2018.godine do rasporeda na dugo radno mjesto. Dalje je naveo da je rješenjem tuženog od 12. aprila 2019. godine apelant raspoređen na radno mjesto „viši referent“ za prijem, zavođenje i razvođenje pošte i arhive u Odsjeku za podršku, poslove pisarnice i zajedničke poslove, te određeno da apelantu ne pripada pravo na naknadu plaće zbog manje plaće na drugom odgovarajućem mjestu na koje je raspoređen, kao i to da se apelantu sa danom 31. mart 2018. godine, zbog trajnog rasporeda na poslove namještenika po osnovu utvrđene II kategorije invalidnosti, oduzima dodijeljeni čin „stariji policajac“. Također je naveo da je rješenjem Policijskog odbora tuženog od 3. juna 2019. godine odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 12. aprila 2019. godine. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da je tuženi postupio po rješenju FZ PIO od 29. oktobra 2018.godine i rasporedio apelanta na radno mjesto koje odgovara njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti, a shodno članu 52. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, te naglasio da se vještak medicine rada izjasnila da je apelant sposoban obavljati poslove radnog mjesta na koje je raspoređen. Prvostepeni sud je istakao da nije prihvatio nalaz vještaka medicine rada od 10. marta 2020. godine (u kojem je iznijela zaključak da je apelant sposoban da obavlja poslove policijskog službenika u činu stariji policajac, radno mjesto istražitelja i policijskog službenika u UP, radno mjesto vozač-kurir), jer je suprotan konačnom rješenju FZ PIO kao jedinom nadležnom organu za utvrđenje radne sposobnosti radnika (član 4. stav l. alineja prva Zakona o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja). U tom pogledu je naveo da navedena radna mjesta koja je našao vještak medicine rada ne odgovaraju preostaloj radnoj sposobnosti apelanta. Prvostepeni sud je istakao da je konačnim rješenjem (kojim je konačno utvrđena apelantova radna sposobnost) FZ PIO od 29. oktobra 2018.godine utvrđeno da apelant ne smije obavljati poslove policajca, pa ga tuženi ne bi smio ni zaposliti na takvim poslovima, te naglasio da je navedeno konačno rješenje doneseno u upravnom postupku od strane nadležnog organa i ne može se pobijati u sudskom postupku, a tuženi je dužan postupiti po istom. Budući da je apelant raspoređen sa radnog mjesta policajac sa činom „Stariji policajac“ na radno mjesto viši referent za prijem, zavođenje i razvođenje pošte i arhive zbog promijenjene radne sposobnosti, prvostepeni sud je naveo da je tuženi osnovano oduzeo apelantu čin „Stariji policajac", a shodno članu 72. Zakona o policijskim službenicima ZDK. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je zaključio da je zakonito rješenje policijskog komesara tuženog od 12. aprila 2019. godine.
5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ispravnom ocjenom izvedenih dokaza, kako to propisuju čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku, potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice vezane za tužbeni zahtjev, na koje je pravilno primijenio čl. 52., 53. i 56. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, čl. 72. i 124. Zakona o policijskim službenicima ZDK, član 22. Zakona o unutarnjim poslovima ZDK i pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev, dajući jasne i valjane razloge koje kao pravilne prihvatio i taj sud. U pogledu apelantovih navoda da je sposoban da obavlja i druge poslove policijskih službenika po činu "stariji policajac" kao poslove radnog mjesta "istražitelj" ili poslove "vozača-kurira", a što je i dokazivao provođenjem dokaza vještačenja po vještaku medicine rada, te da time ne bi izgubio čin stariji policajac, zbog čega njegova prava iz radnog odnosa ne bi bila umanjena, Kantonalni sud je naveo da su isti neosnovani i ne utiču na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Budući da je policijski komesar tuženog prilikom donošenja rješenja od 12. aprila 2019. godine postupao u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 22. Zakona o unutrašnjim poslovima ZDK, rasporeda, popune radnih mjesta prema unutarnjoj organizaciji, pa sve i da je apelant sposoban da radi na radnom mjestu "istražitelj" ili "vozač-kurir", Kantonalni sud je naveo da to predstavlja diskreciono pravo tuženog, a nikako apelanta ili suda i ne dovodi u pitanje zakonitost rješenja tuženog. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da je tuženi pobijanim rješenjima apelanta, kao službenika policije sa dodijeljenim činom „Stariji policajac" na radnom mjestu policajac u PS Visoko, po osnovu invalidnosti II kategorije, rasporedio na radno mjesto namještenika u pisarnici počev od 1. aprila 2019.godine i na taj način nezakonito umanjio prava apelanta iz radnog odnosa, oduzeo čin starijeg policajca, ovlaštenje i dodatak od 30% na plaću koji nosi ovlaštenje. Apelant navodi da su nižestepeni sudovi propustili valjano ocijeniti nalaz i mišljenja vještaka medicine rada, te ističe da iz navedenog nalaza i mišljenja nedvojbeno proizlazi da je apelant sposoban da obavlja poslove policijskog službenika u činu „Stariji policajac” u PS Visoko na radnom mjestu istražitelj te u UP na radnom mjestu vozač-kurir.
7. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine broj 13/18) koji je primijenjen u konkretnom predmetu, u relevantnom dijelu glasi: Član 52.
(Prava osiguranika sa promijenjenom radnom sposobnosti) (1) Osiguranik kod kojeg je utvrđena promijenjena radna sposobnost ima pravo na: a) raspoređivanje na drugo radno mjesto, b) prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju, c) novčanu naknadu u vezi sa promijenjenom radnom sposobnošću.
(2) Prava iz stava (1) ovog člana osiguraniku obezbjeđuje poslodavac kod koga je radio u vrijeme nastanka invalidnosti.
Član 53.
(Pravo osiguranika na raspoređivanje na drugo radno mjesto) (1) Osiguranik sa promijenjenom radnom sposobnošću ima pravo na raspoređivanje na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj smanjenoj radnoj sposobnosti.
8. Zakon o policijskim službenicima Zeničko-dobojskog kantona ("Službene novine ZDK“, br. 4/14 i 2/18) koji je primijenjen u konkretnom predmetu, u relevantnom dijelu glasi: Član 72.
(Zaštita dodijeljenih činova) (1) Dodijeljeni čin se ne može oduzeti osim u slučaju iz člana 71. stav (2) ovog Zakona ili nakon prestanka radnog odnosa u skladu sa ovim Zakonom i u slučaju rasporeda na druge poslove uslijed promijenjene radne sposobnosti.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju i Zakona o policijskim službenicima ZDK, u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na ocjenu dokaza nalaza i mišljenja vještaka medicine rada, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge u pogledu ocjene nalaza i mišljenja vještaka medicine rada, koje je kao pravilne prihvatio i drugostepeni sud, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić