Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-838/20 (S. O.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ugovor o kupoprodaji
- Propisano zakonom
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-838/20
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 838/20, rješavajući apelaciju Saliha Očuza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Saliha Očuza podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 055703 19 Rev od 8. januara 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 055703 19 Gž od 5. septembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Salih Očuz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija – advokati Emir Čolaković i Nina Dragoljić iz Zenice, podnio je 4. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 055703 19 Rev od 8. januara 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 055703 19 Gž od 5. septembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 26. i 28. maja 2021. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, advokata Fuada Karamehića iz Visokog (pravnog zastupnika pred redovnim sudovima tuženog Velepromet-Maloprodaja d.d. Visoko u stečaju, u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. U periodu od 27. maja do 7. juna 2021. godine Vrhovni sud, Kantonalni sud i drugotužena su dostavili odgovore na apelaciju, dok prvotuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 055703 18 P 3 od 7. decembra 2018. godine obavezana je drugotužena da apelantu na ime povrata uplaćenog novčanog iznosa, a radi kupovine poslovnog prostora (bliže opisanog u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) po kupoprodajnom ugovoru od 9. maja 2000. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), izvrši povrat iznosa 100.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (od čega u novcu iznos od 35.000,00 KM, a u certifikatima iznos od 65.000,00 KM), te da mu naknadi troškove postupka. Također, navedenom presudom je utvrđeno da je u istom iznosu osnovano apelantovo potraživanje u odnosu na prvotuženog i da ulazi u stečajnu masu prvotuženog, pa da apelant ima pravo namirenja iz stečajne mase kao povjerilac općeg isplatnog reda (sve bliže precizirano u izreci navedene presude).
6. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je apelant u tužbi naveo da je s tuženim zaključio predmetni ugovor, da je izvršio svoje obaveze po njemu, tj. isplatio kupoprodajnu cijenu, a da je na predmetnoj nekretnini kao vlasnik upisana Općina Visoko. Naime, apelant je pokušao izvršiti uknjižbu na predmetnoj nekretnini po osnovu dosjelosti, ali je Kantonalni sud u parničnom postupku odbio apelanta sa ovim tužbenim zahtjevom. Dakle, zbog nemogućnosti uknjižbe vlasništva na predmetnoj nekretnini, apelant je u konkretnoj pravnoj stvari oštećen, pa su tuženi u obavezi izvršiti povrat uplaćenog iznosa. Općinski sud je zatim ukazao da je prvotuženi u odgovoru na tužbu naveo da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora apelantu predočen određeni katastarsko-knjižni uložak prema kojem je predmetna nekretnina bila i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora upisana sa pravom raspolaganja i privremenim pravom korištenja u korist Općine Visoko. Zatim je ukazao da je prvotuženi u završnoj riječi istakao da je apelant trebao tražiti raskid predmetnog ugovora da bi njegovo potraživanje bilo osnovano, a da apelant nikada nije tražio raskid tog ugovora, tako da ne može ništa potraživati zbog neispunjavanja ugovora. Pored toga, prvotuženi je ukazao da je u cijelosti ispoštovao predmetni ugovor i apelantu kao kupcu predao predmet prodaje u stanju koji odgovara opisu u prospektu tendera i predmetnom ugovoru, a apelant je preuzeo da snosi rizik upisa prava vlasništva kako je to navedeno u članu 16. predmetnog ugovora. Općinski sud je ukazao da je drugotužena istakla da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora uz posredstvo drugotužene apelant upoznat da nema validnih dokaza o vlasništvu, a što proizlazi i iz člana 16. predmetnog ugovora. Naime, apelant je kao kupac u času zaključenja predmetnog ugovora znao za postojanje tog pravnog nedostatka, ali je pristao da kupi predmetnu nekretninu koja je opterećena pravom trećeg lica – Općine Visoko.
7. Općinski sud je dalje naveo koji su dokazi provedeni pred tim sudom i šta iz njih proizlazi, između ostalog, da iz predmetnog ugovora proizlazi da je predmet kupoprodaje predmetna nekretnina, da se apelant obavezao da će na ime kupoprodajne cijene platiti 100.000,00 KM, i to 35.000,00 KM u gotovini i 65.000,00 KM u certifikatima, te da je članom 16. ugovoreno da je prodavatelj dužan predati predmet kupoprodaje kupcu, a da je kupac upoznat da predmet prodaje nije upisan u zemljišne knjige na prodavca i da kupac snosi rizik preuzimanja predmeta prodaje, dokazivanja i upisa prava vlasništva na njemu. Također je ukazao da je apelant u svom iskazu, u svojstvu parnične stranke, istakao da je u posjedu predmetnog objekta od 5. januara 1999. godine po osnovu ugovora o zakupu predmetne nekretnine zaključenog s prvotuženim, da se prije kupovine tog prostora raspitao kod drugotužene o validnosti dokumentacije, te da su ga tuženi uvjerili da je vlasnik prvotuženi, a da je drugotužena predložila da se u ugovor unese odredba da kao kupac snosi rizik dokazivanja upisa vlasništva uz tvrdnju da se radi o formalnoj odredbi jer nije postojao upis u zemljišne knjige, ali da je stvarni vlasnik prvotuženi.
8. Zatim je Općinski sud naveo da je predmet konkretnog spora povrat kupoprodajne cijene zbog nemogućnosti realizacije kupoprodajnog ugovora, tj. nemogućnosti da se na apelanta prenese pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, a što je utvrđeno uvidom u dvije presude tog suda (donesene u drugim parničnim postupcima) kojim je apelant odbijen sa zahtjevom da se utvrdi da je on na predmetnoj nekretnini stekao vlasništvo kupoprodajom, kao i sa zahtjevom da je vlasništvo stekao dosjelošću. Dalje je naveo da je uvidom u zemljišno-knjižne uloške utvrđeno da se na predmetnoj nekretnini vodi Općina Visoko s pravom raspolaganja i privremenim pravom korištenja zemljišta sa dijelom 1/1. Naime, iz navedenog proizlazi da je prodavatelj iz predmetnog ugovora prenio na apelanta više prava nego što je imao, tj. prodao je stvar na kojoj nije imao pravo vlasništva. Zbog toga je predmetni ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer je suprotan prinudnim propisima i moralu društva.
9. Općinski sud je istakao da je za zaključenje takvog ugovora odgovoran prvotuženi kao prodavatelj, kao i drugotužena, koja je u skladu sa zakonom provodila sve postupke male privatizacije, koja je imala uvid u cjelokupnu dokumentaciju vezanu za predmet privatizacije, i koja vrši izbor najpovoljnije ponude koja je osnov za zaključenje kupoprodajnog ugovora i preko koje se vrši isplata kupoprodajne cijene. Zbog toga su oni solidarno odgovorni za obaveze iz njega. Zatim je ukazao da prema članu 109. ZOO sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti, te kako je predmetni ugovor ništav on ne proizvodi pravno dejstvo, to su ugovorne strane dužne vratiti ono što su primile po osnovu takvog ugovora, tako da apelant ima pravo da traži povrat kupoprodajne cijene.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 055703 19 Gž od 5. septembra 2019. godine, usvojene su žalbe tuženih i prvostepena presuda preinačena tako da je apelant u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevima. Također, navedenom presudom apelant je obavezan da prvotuženom naknadi troškove postupka.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da su osnovani navodi žalbi tuženih da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim je istakao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je ništav predmetni ugovor o kupoprodaji zbog toga što je prodavatelj iz predmetnog ugovora prenio na apelanta kao kupca više prava nego što je imao, zbog čega je pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbe čl. 103, 109. i 110. ZOO. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, a što potvrđuje i Odluka Ustavnog suda u predmetu broj AP 3803/11, nije ništav ugovor koji je za predmet imao tuđu stvar. Zatim je ukazao šta propisuje član 460. ZOO (prodaja tuđe stvari), te je ukazao da je u toku postupka pred prvostepenim sudom apelant isticao da je u cijelosti izvršio svoje ugovorne obaveze iz predmetnog ugovora, što tuženi nisu osporavali, a isto tako da su i tuženi isticali da su izvršili svoje ugovorne obaveze, što apelant nije osporavao. Nadalje je ukazao da je počev od podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari pa do zaključenja glavne rasprave apelant isticao da je protiv tuženih podnio tužbu zbog toga što se u zemljišnim knjigama nadležnog suda nije mogao upisati kao vlasnik predmetne nekretnine. Također je naglasio da su u toku prvostepenog postupka tuženi, pored ostalih prigovora i navoda, isticali i da je odredbom člana 16. predmetnog ugovora ugovoreno da je „prodavatelj dužan predati predmet kupoprodaje kupcu u stanju koje odgovora opisu u prospektu. Kupac je upoznat da predmet prodaje nije upisan u zemljišne knjige na prodavca, pa kupac snosi rizik kod preuzimanja predmeta prodaje, te dokazivanja i upisa prava vlasništva na istom“. Naime, u toku prvostepenog postupka apelant nije iznosio navode i tvrdnje da mu sadržaj predmetnog ugovora nije poznat, pa ni navedena odredba člana16. iz tog ugovora.
12. Kantonalni sud je obrazložio da su u konkretnoj činjeničnoj situaciji tužbeni zahtjevi neosnovani, imajući u vidu da su obje ugovorne strane u cijelosti izvršile obaveze iz predmetnog ugovora, koji nije ništav (pa ni zbog naprijed navedene odredbe člana 16. predmetnog ugovora), da apelant nije dokazao da tuženi nisu ispunili svoje obaveze iz predmetnog ugovora, kao i da nije tražio utvrđenje da je predmetni ugovor raskinut ili da je ništav u postupku pred sudom, niti je u vansudskom postupku tražio raskid tog ugovora. Naime, apelant ničim nije dokazao da je tražio raskid ugovora u vansudskom postupku, niti da je podnosio tužbu za utvrđenje da je predmetni ugovor raskinut ili da je ništav. Također je istakao da kod činjenice da je predmetni ugovor izvršen i da predmetnim ugovorom tuženi nisu preuzeli obavezu da na osnovu tog ugovora izvrše upis vlasništva u zemljišnim knjigama na apelanta, nego je, naprotiv, apelant upoznat o tim činjenicama prilikom zaključenja predmetnog ugovora (član 16), te je sam preuzeo rizik za dokazivanje i upisa prava vlasništva, da nesumnjivo proizlazi da je prvotuženi u potpunosti izvršio svoje ugovorne obaveze u skladu s odredbama čl. 17. i 467. ZOO, pa su zbog toga neosnovani apelantovi tužbeni zahtjevi u odnosu na tužene.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 41 0 P 055703 19 Rev od 8. januara 2020. godine odbijena je apelantova revizija.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio, a drugostepeni sud prihvatio kao pravilna ta utvrđenja iz kojih proizlazi da je u postupku male privatizacije zaključen predmetni ugovor između prvotuženog kao prodavca i apelanta kao kupca, uz ovjeru i posredovanje drugotužene. Zatim je ukazao šta je propisano članom 16. predmetnog ugovora, te je istakao da je nesporno da je između stranaka ovaj ugovor izvršen, kao i da je apelant vodio više parnica radi upisa prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, ali su sve okončane pravomoćno odbijajućim presudama. Također je ukazao da je osnovom saslušanja apelanta kao parnične stranke utvrđeno da je on u posjedu i korištenju predmetne nekretnine. U vezi s tim je istakao da je na tako utvrđeno činjenično stanje, a za koje je vezan revizioni sud, drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (član 460. u vezi sa čl. 17. i 467. ZOO). Naime, prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarače, a apelant je znao da je predmetna nekretnina u tuđem vlasništvu i pristao da kupi stvar opterećenu pravom trećeg lica (Općine Visoko). Pri tome je drugostepeni sud osnovano zaključio da apelant nije dokazao da je ugovor raskinut vansudski, a niti je raskinut u sudskom postupku.
15. Vrhovni sud je naglasio da su bez osnova apelantovi revizioni prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pozivanjem na odredbu člana 510. stav 4. ZOO (regulira kupčeva prava zbog pravnih nedostataka). Naime, kako evikcija može biti potpuna i djelimična, a i znanje kupca u trenutku sklapanja ugovora da mu stvar može biti oduzeta, to od tih činjenica zavise kupčeva prava zbog pravnih nedostataka. Prema stavu 1. člana 510. ZOO, zavisno od vrste evikcije nastaju dvije situacije: (a) bude li stvar oduzeta od kupca (potpuna evikcija), ugovor se raskida po samom zakonu (za ovaj raskid nije potrebna nikakva radnja kupca niti bilo koga drugog, ugovor prestaje ipso iure, a eventualna sudska odluka ima deklarativni značaj); (b) budu li samo umanjena ili ograničena kupčeva prava (djelimične evikcija), kupac može po svom izboru ili raskinuti ugovor ili zahtijevati razmjerno sniženje cijene. Prema stavu 4. člana 510. ZOO kupac koji je u trenutku sklapanja ugovora znao za mogućnost da mu stvar bude oduzeta ili mu pravo bude smanjeno ili ograničeno, a ta se mogućnost ostvari, nema pravo na naknadu štete. Vrhovni sud je ukazao da je taj izuzetak zakonodavac propisao zato što je kupac znao za mogućnost evikcije, pa je ipak svjesno pristao na sklapanje ugovora pod tim okolnostima. Međutim, i nesavjestan kupac ima pravo na povratak cijene u slučaju da mu stvar bude oduzeta, odnosno pravo na sniženje cijene ako mu njegovo pravo bude umanjeno ili ograničeno. Naime, u protivnom bi se radilo o stjecanju bez pravne osnove od strane prodavca (član 210. ZOO).
16. Vrhovni sud je naglasio da s obzirom na to da u postupku koji je prethodio reviziji apelant nije ni tvrdio da mu je oduzeta predmetna nekretnina (potpuna evikcija – raskid ugovora po samom zakonu), a samo u tom slučaju ima pravo od prodavca zahtijevati povrat isplaćene cijene (član 510. st. 1. i 4. ZOO), to su lišeni valjanog pravnog uporišta apelantovi prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, kod utvrđenih činjenica da je apelant pristao (član 16. ugovora) da kupi predmetnu nekretninu, i pored saznanja da se u javnim zemljišnim knjigama vodi kao vlasništvo Općine Visoko, odnosno u času zaključenja ugovora znao za mogućnost da njegovo pravo bude umanjeno ili ograničeno, to je zakonodavac za ovaj slučaj propisao (član 510. st. 1. i 4. ZOO) da kupac ima pravo na sniženje cijene (član 498. ZOO). Međutim, apelantov tužbeni zahtjev sa stanovišta ovog prava nije postavljen.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Apelant je istakao, između ostalog, da je predmetni poslovni prostor kupio uz posredovanje drugotužene, te da je nesporno da je kod zaključenja ovog pravnog posla krucijalna uloga drugotužene, a time i njena odgovornost. Dalje je istakao da je svrha predmetnog ugovora bila stjecanje predmetne nekretnine, njeno preuzimanje u posjed i njeno korištenje, a osnova ugovora (kauza) stjecanje prava vlasništva na njoj. Ukoliko ta kauza ne postoji, predmetni ugovor nije mogao ni nastati. Naime, nesporno je da apelant kroz više pokrenutih parnica nije uspio da ostvari osnovni cilj zbog kojeg je zaključio navedeni ugovor, odnosno da stekne vlasništvo na predmetnoj nekretnini, a što je očigledno bilo nemoguće, pa je takav ugovor ništav zbog osnova, shodno odredbi člana 52. ZOO.
19. Dalje je istakao da u slučaju da ne postoje uvjeti za ništavost ugovora zbog nedostatka pravnog osnova, onda su redovni sudovi morali cijeniti da je u konkretnom slučaju ugovor raskinut zbog nemogućnosti kupca da na kupljenom prostoru stekne pravo vlasništva. Naime, apelant je na pripremnom ročištu jasno naznačio da je predmetni ugovor konačno raskinut 18. jula 2014. godine, kada je odbijen njegov tužbeni zahtjev u parnici u kojoj je dokazivao stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini (u vezi s tim je dostavio zapisnik sa ročišta održanog 26. septembra 2018. godine u kojem je navedeno da ja apelantov punomoćnik, odgovarajući na prigovor zastarjelosti tuženih, istakao da je tek nakon donošenja presude od 18. jula 2014. godine imao saznanje da neko treći isključuje njegovo pravo na kupljenu stvar. „Tek tada se može smatrati da je predmetni kupoprodajni ugovor konačno raskinut jer prodavatelj definitivno nije mogao izvršiti svoju obavezu…“). Dakle Kantonalni i Vrhovni sud su pogrešno zaključili da apelant nikada nije tražio raskid predmetnog ugovora. U vezi s tim je istakao da se prema odredbi člana 124. ZOO ugovor može raskinut prostom izjavom volje, koja se može izraziti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem, pa da je ugovor raskinut u trenutku kad je dužnik saznao ili morao saznati za raskid ugovora. Dalje je istakao da ukoliko ugovor nije raskinut izjavom o raskidu prije podnošenja tužbe, tada se smatra da sama tužba predstavlja izjavu volje kojom se ugovor raskida. Naime, drugostepeni i revizioni sud pogrešno smatraju da je sadržaj tužbenog zahtjeva „morao biti i utvrđenje da je ugovor raskinut“.
20. Apelant je također istakao da je na glavnoj raspravi, kada je saslušan kao stranka, detaljno objasnio na koji način su mu tuženi objasnili razlog postojanja člana 16. predmetnog ugovora i kako su ga uvjeravali da je stvarni vlasnik prvotuženi. Naime, apelant je samo preuzeo obavezu vođenja daljnjih postupaka radi upisa prava vlasništva, ali nije sumnjao da će predmet kupoprodaje biti oduzet od strane trećeg lica. Dalje je istakao da revizioni sud pogrešno tumači odredbu člana 510. stav 4. ZOO. U vezi s tim je ukazao da Općina Visoko, kao konačno upisani vlasnik, potražuje predmetnu nekretninu, pa da je izdejstvovala i rješenje o izvršenju od 21. augusta 2019. godine, kojim je apelantu naloženo da predmetnu nekretninu isprazni i preda u posjed (u vezi s tim apelant je dostavio navedeno rješenje o izvršenju, kao i presudu Općinskog suda od 12. novembra 2018. godine, na osnovu koje je doneseno navedeno rješenje o izvršenju). Dakle oduzimanje predmetne nekretnine je logična posljedica činjenica da neko treći ima jače pravo na predmetnoj nekretnini. II.Odgovori na apelaciju
21. Vrhovni sud je istakao da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude tog suda, te da smatra da pri donošenju osporene presude apelantu nisu uskraćena prava na koja se pozvao u apelaciji, niti da je primjena prava u vezi s tim bila proizvoljna.
22. Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je drugostepena presuda tog suda zasnovana na zakonu, da njom nisu povrijeđena apelantova prava zasnovana na Ustavu Bosne i Hercegovine, međunarodnim dokumentima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i važećim zakonima u Bosni i Hercegovini.
23. Drugotužena je, u suštini, istakla da je predmetna apelacija neosnovana, pa je predložila da se odbije.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Ništavost ugovora zbog osnova Član 52.
Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.
Ništavost Član 103. stav 1.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. Isticanje ništavosti Član 109. stav 1.
(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.
Prodaja tuđe stvari Član 460.
Prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarače, ali kupac koji nije znao ili nije morao znati da je stvar tuđa, može, ako se usled toga ne može ostvariti cilj ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete.
Sankcije pravnih nedostataka Član 510.
(1) Ako prodavac ne postupi po zahtevu kupca, u slučaju oduzimanja stvari od kupca ugovor se raskida po samom zakonu, a u slučaju umanjenja ili ograničenja kupčevog prava, kupac može, po svom izboru, raskinuti ugovor ili zahtevati srazmerno sniženje cene.
(2) Ako prodavac ne udovolji kupčevom zahtevu da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili pretenzija trećeg, kupac može raskinuti ugovor ako se zbog toga njegova svrha ne može ostvariti.
(3) U svakom slučaju kupac ima pravo na naknadu pretrpljene štete.
(4) Međutim, ako je kupac u času zaključenja ugovora znao za mogućnost da mu stvar bude oduzeta, ili da njegovo pravo bude smanjeno ili ograničeno, nema pravo na naknadu štete ako se ta mogućnost ostvari, ali ima pravo zahtevati vraćanje, odnosno sniženje cene.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 41 0 P 055703 19 Rev od 8. januara 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 4. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija osporene presude, tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...)
32. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo predmetni parnični postupak protiv tuženih radi isplate i utvrđenja (da apelantovo potraživanje ulazi u stečajnu masu prvotuženog), dakle, radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Apelant, u suštini, smatra da je u postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant svojim tužbenim zahtjevom, u suštini, tražio od tuženih povrat kupoprodajne cijene, koju je isplatio za predmetnu nekretninu na osnovu predmetnog ugovora, jer apelant nije uspio da prenese pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, odnosno da se na njoj uknjiži kao vlasnik. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev, zaključujući da je predmetni ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO, te da on ne proizvodi pravno dejstvo, pa da su ugovorne strane dužne vratiti ono što su primile po osnovu takvog ugovora. Međutim, Kantonalni sud je drugostepenom presudom, donesenom u postupku po žalbi, preinačio prvostepenu presudu, te odbio apelanta u cijelosti s njegovim tužbenim zahtjevom. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju drugostepene presude ukazao da nije ništav ugovor koji je za predmet imao tuđu stvar, te da se u vezi s tim pozvao na odredbu člana 460. ZOO. Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 460. ZOO jasno proizlazi da prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarače. Također, navedena odredba daje mogućnost kupcu, koji nije znao ili nije morao znati da je stvar tuđa, ako zbog toga ne može ostvariti cilj ugovora, da raskine ugovor i traži naknadu štete. Imajući u vidu navedenu odredbu, kao i obrazloženje koje je dao Kantonalni sud u osporenoj odluci, pogotovo nesporne činjenice da su obje ugovorne strane u cijelosti izvršile obaveze iz predmetnog ugovora, kao i da iz odredbe člana 16. tog ugovora proizlazi da je apelant bio upoznat da predmetna nekretnina nije upisana u zemljišne knjige na prvotuženog, kao i da apelant snosi rizik dokazivanja i upisa prava vlasništva na njoj, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda da predmetni ugovor nije ništav, a koji zaključak je kao pravilan potvrdio i Vrhovni sud.
35. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant u svojim apelacionim navodima ukazuje, u suštini, i da je predmetni ugovor raskinut, odnosno da su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno zaključili da nikada nije tražio raskid predmetnog ugovora, te da se u vezi s tim poziva i na zapisnik sa održanog ročišta 26. septembra 2018. godine. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u svojim apelacionim navodima nije ukazao ni na jednu odredbu ZOO, prema kojoj bi se predmetni ugovor imao smatrati raskinutim po samoj sili zakona, odnosno da za raskid predmetnog ugovora nije bila potrebna nikakva apelantova radnja. Ustavni sud, također, zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka Kantonalnog i Vrhovnog suda jasno proizlazi da apelant ničim nije dokazao da je predmetni ugovor raskinut u sudskom postupku ili vansudski, niti da je to dokazivao ili da je tražio u predmetnom parničnom postupku da se utvrdi da je raskinut. Stoga, apelantovo pozivanje na zapisnik sa održanog ročišta 26. septembra 2018. godine, na kojem je apelantov punomoćnik, prilikom odgovaranja na prigovor zastarjelosti tuženih, istakao kada se ima smatrati da je predmetni ugovor raskinut (vidi tačku 19. ove odluke), ne čini proizvoljnim zaključak Kantonalnog i Vrhovnog suda da apelant nije tražio raskid predmetnog ugovora.
36. U vezi s apelacionim navodima, kojima se ukazuje na proizvoljnu primjenu člana 510. stav
4. ZOO, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio da apelant u predmetnom parničnom postupku nije ni tvrdio da mu je oduzeta predmetna nekretnina, a da bi samo u tom slučaju imao pravo od prodavca zahtijevati povrat isplaćene cijene, kao i s obzirom na to da je u času zaključenja ugovora znao za mogućnost da njegovo pravo bude umanjeno ili ograničeno, da je imao pravo na sniženje cijene (član 510. st. 1. i 4. ZOO), ali da apelantov tužbeni zahtjev sa stanovišta ovog prava nije postavljen. Ustavni sud podsjeća da su odredbom člana 510. ZOO propisane sankcije zbog pravnih nedostataka, odnosno mogućnosti kupca u slučaju oduzimanja stvari, odnosno u slučaju umanjenja ili ograničenja kupčevog prava. Ustavni sud, također, podsjeća da odredbe člana 510. stav 4. ZOO propisuju koja su prava kupca koji je u času zaključenja ugovora znao za mogućnost da mu stvar bude oduzeta, ili da njegovo pravo bude smanjeno ili ograničeno, odnosno da ima pravo zahtijevati vraćanje, odnosno sniženje cijene. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova, donesenih u osporenom parničnom postupku, jasno proizlazi da je apelant tražio povrat kupoprodajne cijene zbog nemogućnosti uknjižbe vlasništva na predmetnoj nekretnini, a ne zbog toga što mu je oduzeta predmetna nekretnina ili će mu eventualno biti oduzeta. Imajući u vidu navedeno, odnosno sadržaj odredbe člana 510. stav 4. ZOO, kao i obrazloženje koje je dao Vrhovni sud u osporenoj odluci, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju navedenog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da odluke koje su donesene u drugim postupcima (a koje je apelant dostavio uz apelaciju, rješenje o izvršenju Općinskog suda od 21. augusta 2019. godine i presuda Općinskog suda od 12. novembra 2018. godine), a koje nisu provedene kao dokaz u postupku koji se osporava predmetnom apelacijom, ne mogu biti argument da su u osporenom postupku redovni sudovi proizvoljno postupali. Naime, u postupku povodom izjavljene apelacije nije zadatak Ustavnog suda da ocjenjuje dokaze, odnosno utvrđuje činjenično stanje drugačije od onog koje je utvrđeno u postupku koji je predmet osporavanja, nego da se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u osporenom postupku pred redovnim sudovima.
37. Dakle, Kantonalni i Vrhovni sud su u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.
38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
Pravo na imovinu
39. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada u obrazloženju osporenih presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi dali argumentirane i jasne razloge zašto je u okolnostima konkretnog slučaja apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić