Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-385/20 (D. B.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-385/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 385/20, rješavajući apelaciju Džermina Bečića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Džermina Bečića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 306790 16 Gž od 13. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 306790 12 P od 9. decembra 2015.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Džermin Bečić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 306790 16 Gž od 13. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 306790 12 P od 9. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Fonda Kantona Sarajevo za izgradnju stanova za članove porodica šehida i poginulih boraca, ratne vojne invalide, demobilizirane borce i prognane osobe (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 14. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužitelj je dostavio odgovor 23. juna 2021. godine, Kantonalni sud 29. juna 2021. godine, a Općinski sud 1. jula 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 306790 12 P od 9. decembra 2015. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja i obavezan apelant da mu isplati preostali dug u iznosu od 13.406,80 KM po osnovu Predugovora o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje stana u privatnoj svojini preciziran u presudi, skupa sa zateznim zakonskim kamatama počev od dana podnošenja tužbe pa do dana isplate uz naknadu troškova postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je 26. jula 2007. godine apelant tužitelju podnio zahtjev za udruživanje sredstava radi kupovine stana od tužitelja, u vezi s čim su tužitelj i apelant 18. decembra 2007. godine zaključili Predugovor o udruživanju sredstava za kupovinu predmetnog stana (u daljnjem tekstu: Predugovor) površine 79,05 m tuženog od tužitelja za ukupnu cijenu od 110.195,70 KM, koja cijena nije bila konačna, odnosno za cijenu od 1.394,00 KM/m . Provedenim dokazima je utvrđeno da je apelant po osnovu predmetnog predugovora dužan tužitelju iznos od 13.406,80 KM, a što je utvrđeno iz analitičke kartice, te nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, a što je apelant osporavao tvrdeći da je kao demobilizirani borac imao pravo na nižu kupovnu cijenu stana.

6. Općinski sud je obrazložio da iz provedenog dokaza – apelantovog zahtjeva za kupovinu predmetnog stana, odnosno zahtjeva za udruživanje sredstava za kupovinu stana nije utvrđeno da je apelant kao ugovorna strana u istom naveo za kakav stan sa tužiteljem želi udružiti sredstva, odnosno nije naveo da ima namjeru udružiti sredstva za stan iz člana III Odluke tužitelja od 20. juna 2006. godine, a koju je taj sud također proveo kao dokaz uvidom i čitanjem. Općinski sud je istakao da iz člana II navedene odluke proizlazi da je 15 stanova po cijeni od 1.050,00 KM l/m namijenjeno za prodaju licima prema kojima tužitelj ima preuzete obaveze (pohranjena novčana sredstva za rješavanje stambenog pitanja, lica koja koriste stan tužitelja a nisu adekvatno riješila stambeno pitanje, prioriteti Ministarstva za boračka pitanja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zaprimljeni do 31. maja 2006. godine, specifični slučajevi), da je tačkom III Odluke navedeno da postoji 26 stanova po cijeni od 1.242,00 KM/m za koje tužitelj snosi troškove plaćanja, uređenja i rente i da su ti stanovi namijenjeni kategorijama koje su podnijele zahtjeve za rješavanje stambenog pitanja za koje je Ministarstvo, zaprimljeni do 31. maja 2006. godine, ili Savez boračkih organizacija uputio prioritet za rješavanje stambenog pitanja. Utvrđeno je i da je tačkom IV Odluke propisano da se preostali stanovi po cijeni 1.394,00 KM/m nude na prodaju licima koja su podnijela zahtjeve za rješavanje stambenog pitanja koja nude 100% uplatu, odnosno imaju odobren kredit za rješavanje stambenog pitanja mladih kadrova, zamjenski stanovi. Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza taj sud nije utvrdio da je apelant u vrijeme predaje zahtjeva za udruživanje sredstava ispunjavao uvjete iz tačke II i tačke III predmetne odluke, odnosno da apelant pripada kategoriji lica koja su predmetni stan trebala kupiti za cijenu od 1.242,00 KM/m . Kako je obrazložio taj sud, iz tačke III navedene odluke utvrđeno je da je u slučaju da bi apelant udružio sredstva za kupovinu predmetnog stana po cijeni od 1.242,00 KM/m , bilo potrebno da je Ministarstvo podnijelo zahtjev do 31. maja 2006. godine za rješavanje apelantovog stambenog pitanja, odnosno da je Savez boračkih organizacija uputio prioritet za rješavanje stambenog pitanja tuženog kao specifični slučaj.

7. Kako je obrazložio Općinski sud apelant tokom postupka nije proveo dokaze na okolnosti da je Ministarstvo do propisanog datuma odnosno 31. maja 2006. godine podnijelo zahtjev za rješavanje apelantovog stambenog pitanja, odnosno da je Savez boračkih organizacija uputio prioritet za rješavanje stambenog pitanja apelanta kao specifični slučaj. Kako je apelant u svom iskazu pred tim sudom istakao da je Predugovor sa tužiteljem potpisao lično, svjesno i dobrovoljno, te da raskid navedenog predugovora nikada nije tražio, a nije proveo dokaze da je u vrijeme podnošenja zahtjeva i zaključenja Predugovora ispunjavao uvjete iz tačke II i III navedene odluke, taj sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da mu je tužitelj obračunao višu cijenu po l/m predmetnog stana nego što je bio obavezan. Općinski sud je obrazložio da je provedenim dokazima utvrdio da je apelant demobilizirani borac Armije BIH, te ranjen dva puta u toku rata, ali i da apelant nije podnio zahtjev za udruživanje sredstava za kupovinu stana po cijeni od 1.242,00 KM/m2, zbog čega, prema mišljenju tog suda, tužitelj nije bio u obavezi sa apelantom zaključiti Predugovor o udruživanju sredstava za kupovinu – izgradnju stana po cijeni od 1.242,00 KM. Općinski sud je obrazložio da je zbog navedenog u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja shodno članu 17. ZOO, kojim je propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Kako je apelant zaključenjem predmetnog predugovora preuzeo obavezu koju nije u potpunosti izvršio, dok je tužitelj obavezu izgradnje stana izvršio i predao ga apelantu, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.

8. Osim toga, Općinski sud je istakao da pozivanje apelanta na činjenicu da se naknadno po njegovom prigovoru i zahtjevu za smanjenje cijene predmetnog stana, tužitelj obratio Ministarstvu sa zahtjevom za refundiranje troškova rente i uređenja, te da stoga apelant spada u kategoriju lica iz člana II Odluke nije osnovano, jer je Ministarstvo po zahtjevu tužitelja refundiralo troškove rente i uređenja u iznosu od 8.752,80 KM koje je apelant naplatio od Ministarstva, a što, prema obrazloženju tog suda, nije razlog da se apelant svrsta u kategoriju lica iz tačke III navedene odluke. Ovo stoga, kako je obrazložio taj sud, jer do, kako je već rečeno, 31. maja 2006. godine od strane Ministarstva nije bio podnesen zahtjev za rješavanje stambenog pitanja apelanta niti je Savez boračkih organizacija uputio prioritet za rješavanje njegovog stambenog pitanja. Obrazloženo je da je apelantove tvrdnje da je predmetni predugovor protivan pozitivno-pravnim propisima taj sud ocijenio neosnovanim jer je utvrđeno da ga je apelant dobrovoljno i samoinicijativno potpisao, nije tražio poništenje, raskid ili utvrđenje ništavosti, niti je sud tokom postupka utvrdio da je taj predugovor protivan pozitivnim pravnim propisima. Općinski sud je istakao i da apelantove tvrdnje da je spis nestao, taj sud nije posebno cijenio jer je iz apelantovog iskaza utvrdio da nije znao za III kategorije cijene stanova, kao i da iz apelantovog zahtjeva ne proizlazi da je apelant aplicirao za stan iz kategorije III predmetne odluke već za stan iz kategorije IV predmetne odluke, a koji je moglo kupiti svako lice koje je podnijelo zahtjev za rješavanje stambenog pitanja i koje je ponudilo 100% uplatu, odnosno koje je imalo odobren kredit za rješavanje stambenog pitanja, a po cijeni od 1.394,00 KM/m .

9. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 306790 16 Gž od 13. novembra 2019. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene odluke. Kantonalni sud je istakao da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud u presudi naveo sve dokaze koje su stranke predložile na pripremnom ročištu i izvele na glavnoj raspravi, te provedene dokaze cijenio u skladu s odredbom člana 8. ZPP. U izvedenim dokazima, prema obrazloženju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je imao sasvim pouzdan osnov za donošenje svog pravnog zaključka, pa je neosnovan i prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Kako je obrazložio taj sud prvostepeni sud je utvrdio da su tužitelj i apelant 18. decembra 2007. godine zaključili sporni Predugovor za finansiranje izgradnje stana u privatnoj svojini, a u čijem članu 1. je precizirano da su se ugovorne strane sporazumjele da udruže svoja raspoloživa sredstva namijenjena za izgradnju stana u privatnoj svojini u iznosu od 110.195,70 KM. Navedeno je i da je članom 2. tog predugovora pobliže opisana stambena jedinica koja je predmet kupovine, a članom 5. način i dinamika isplate kupoprodajne cijene precizirana u presudi, te da se apelant obavezuje u pogledu izvršavanja odredbi člana 5. Predugovora da će se striktno pridržavati važećeg Otplatnog plana koji preuzima nakon potpisivanja Predugovora. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da kako je nesporno utvrđeno da apelant po navedenom predugovoru i otplatnom planu nije isplatio utuženi iznos to je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

10. Kantonalni sud je obrazložio i da je odredbom člana 516. ZOO propisano da je kupac dužan platiti cijenu u vrijeme i na mjestu određenu u ugovoru, te kako je nesporno da apelant nije isplatio utuženi iznos, tužbeni zahtjev je osnovan. Obrazloženo je i da apelant neosnovano tvrdi da mu je morala biti određena cijena 1.242,00 KM, a u smislu Odluke tužitelja od 20. juna 2006. godine, te da je iz tog razloga prvostepeni sud morao paziti po službenoj dužnosti na istaknutu nezakonitost, u dijelu koji se tiče cijene. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 8. Predugovora određeno da se Predugovor može izmijeniti ili raskinuti uz saglasnost ugovornih strana i, između ostalog, da apelant kao udružilac sredstava može jednostrano odustati od Predugovora, pri čemu da će mu investitor vratiti sredstva koja je uložio u roku od 15 dana, umanjena u iznosu od 10% ugovorenog iznosa. Kako zaključeni Predugovor nije, shodno članu 8, izmijenjen ili raskinut, pravilno je prvostepeni sud, prema mišljenju Kantonalnog suda, ocijenio neosnovanim apelantove tvrdnje da je predmetni predugovor protivan pozitivno-pravnim propisima i da je ništav, te je dao razloge koje prihvata i Kantonalni sud. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je tužitelj znao da je apelant bio borac od prvog dana i da je bio ranjavan, ali da nije obavijestio apelanta o pravima koja ima prilikom rješavanja stambenog pitanja. Navodi da je dobio listu potrebnih dokumenata i da je priložio sve dokumente, a koji uključuju i uvjerenje Federalnog ministarstva odbrane. Apelant smatra da su mu sudovi uskratili zaštitu i prava samo zbog čistog formalizma, jer nije imao dokaze da je predao odgovarajuće papire koji potvrđuju status borca, ali da nisu uzeli u obzir da se njegov spis misteriozno izgubio kod tužitelja. Smatra i da nije bio u obavezi isplatiti cijenu jer ugovor nije ni bio sačinjen već samo predugovor koji nije obavezujući, a što su redovni sudovi zanemarili i obavezali apelanta da izmiri obavezu iz ugovora koji de facto i de iure nije ni zaključen. Također navodi da su sudovi proizvoljno primijenili načelo tereta dokazivanja jer su ga prebacili isključivo na apelanta, dok tužitelj nije trebao ništa dokazivati.

II.Odgovori na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

13. Općinski sud je naveo da je donio presudu koja je u skladu sa zakonom, te da su apelantovi navodi o kršenju prava neosnovani, zbog čega apelaciju treba odbiti.

14. Tužitelj je naveo da je predmetni predugovor zaključen u skladu sa zakonom i ima sve elemente ugovora, što je apelantu bilo poznato i što je prihvatio, te da je apelant prilikom zaključenja bio obavezan podnijeti dokaze da potpada u grupu lica koja imaju pravo da stanove kupe po nižoj cijeni, a što apelant nije učinio. Navodi i da je ispunio sve svoje obaveze, izgradio stan i predao ga apelantu, ali da apelant nije izvršio uplatu ukupne cijene, zbog čega je predmetni postupak i pokrenut.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11), za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, relevantne odredbe glase:

Predugovor Član 45.

(1) Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi, glavni ugovor.

(2) Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora.

(3) Predugovor obavezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.

(4) Na zahtjev zainteresovane strane sud će naložiti drugoj strani koja odbija da pristupi zaključenju glavnog ugovora da to uradi u roku koji će joj odrediti.

(5) Zaključenje glavnog ugovora može se zahtijevati u roku od šest mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključenje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana kad je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebalo da bude zaključen.

(6) Predugovor ne obavezuje ako su se okolnosti od njegovog zaključenja toliko izmijenile da ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti postojale u to vrijeme.

16. U Zakonu o dopunskim pravima boraca/branitelja BiH – prečišćeni tekst („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 18/01) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prava, uvjeti i postupak za ostvarivanje prava, korištenje i prestanak prava, sredstva za finansiranje prava, kao i druga pitanja od značaja za ostvarivanje prava članova porodica šehida, članova porodica poginulih, umrlih i nestalih branioca, ratnih vojnih invalida i članova njihovih porodica, dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova porodica poginulih, umrlih i nestalih dobitnika ratnog priznanja i odlikovanja, branioca, demobiliziranih branioca, dobrovoljaca, organizatora otpora, veterana i ratnih vojnih zarobljenika, kao lica zaslužnih u odbrambeno - oslobodilačkom ratu sa područja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kanton), kao i mirnodopskih vojnih invalida.

Lica iz stava 1. ovog člana, prava po ovom zakonu ostvaruju kao dopunska uz prava koja su za branioce i članove njihovih porodica utvrđena Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH", br. 33/04, 56/05-Ispravka, 70/07, 9/10 i 90/17) (u daljnjem tekstu: federalni zakon), Zakonom o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH", br. 70/05, 61/06, 9/10 i 90/17), Zakonom o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH", broj 54/19), Odlukom o posebnim pravima nositelja "Partizanske spomenice 1941" i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/06), Zakonom o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni list Republike BiH", br. 2/92, 6/94 i 13/94) i Zakonom o zaštiti boraca narodnooslobodilačkog rata ("Službeni list SRBiH", broj 35/90).

Prava iz stava 1. ovog člana ostvaruju se u skladu sa raspoloživim budžetskim sredstvima.

Pravo na izgradnju stana Član 32.

Lica iz člana 1. ovog Zakona imaju pravo na izgradnju stana putem Fonda Kantona Sarajevo osnovanog za rješavanje stambenih potreba za članove porodica šehida i poginulih boraca, ratne vojne invalide i demobilizirane borce i prognane osobe, prema načinu i uvjetima utvrđenim od strane Vlade Kantona.

Član 68.

Prava utvrđena ovim zakonom mogu se koristiti dok postoje propisani uvjeti za korištenje tih prava i ne mogu se nasljeđivati, niti prenositi na druga lica.

17. U Zakonu o parničnom postupku ( „Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 306790 16 Gž od 13. novembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 30. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet konkretnog postupka bilo apelantovo pravo na izgradnju stambenog prostora pod povoljnijim uvjetima zbog statusa demobiliziranog borca, dakle da se radilo o građansko-pravnom sporu, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv.

26. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su ti sudovi proizvoljno primijenili pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

28. Ustavni sud zapaža da apelant u toku postupka nije dokazao da je priložio dokumente koji se tiču potvrđivanja njegovog statusa demobiliziranog borca, niti da prilikom zaključivanja predmetnog predugovora nije bio svjestan njegovog sadržaja. S druge strane, suprotno apelantovim navodima, iz činjenica predmeta proizlazi da je tužitelj dokazao da apelant nije ispunio svoju obavezu iz spornog predugovora. Osim toga, kako su to obrazložili i redovni sudovi, apelant nije tražio da se predmetni predugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stana proglasi ništavim, niti je tražio njegovu izmjenu ili raskidanje, što je, u suštini, apelant trebao učiniti ako je smatrao da navedeni predugovor ne ispunjava zakonske uvjete, već je odbio da plati ostatak duga iako je tužitelj nesporno ispunio sve svoje obaveze iz Predugovora. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje i da, shodno odredbama člana 45. stav 3. ZOO, predugovor koji ima sve elemente koje sadrži i glavni ugovor obavezuje strane koje su ga zaključile isto kao da se radi o glavnom ugovoru, a budući da su redovni sudovi utvrdili da sporni predugovor sadrži sve elemente glavnog ugovora to je takav ugovor bio obavezujući i za apelanta i za tužitelja. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja u vezi s apelantovim tvrdnjama da je priložio sve tražene dokumente i da je spis zagubljen, a koja apelant svojim navodima nije doveo u pitanje. Zbog navedenog Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

30. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava veže za proizvoljnu primjenu prava i proizvoljno utvrđivanje činjenica, odnosno kršenje prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje to Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

31. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi opisali proces provođenja i ocjene dokaza i dali argumentirana obrazloženja za svoje odluke, kada apelant nije dokazao da je priložio dokument kojim dokazuje status demobiliziranog borca niti da nije znao za različitu cijenu stanova, kada apelant nije tražio da se sporni predugovor o udruživanju sredstva u izgradnju stana, koji je obavezujući za strane koje su ga zaključile jer sadrži sve elemente glavnog ugovora, proglasi ništavim, izmijeni ili raskine i kada je tužitelj dokazao da apelant nije ispunio preuzete obaveze iz navedenog ugovora dok je tužitelj svoje obaveze ispunio, odnosno izgradio stan i predao ga apelantu.

32. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-385/20 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio