Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2002/20 (M. Đ.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2002/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2002/20, rješavajući apelaciju Muje Đogića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muje Đogića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 531366 19 Kž od 29. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 531366 16 K od 16. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mujo Đogić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, kojeg zastupa Aldin Lejlić advokat iz Sarajeva, podnio je 15. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 531366 19 Kž od 29. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 531366 16 K od 16. oktobra 2018. godine.

2. Podneskom od 22. juna 2020. godine apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje pravosnažne presude, do donošenja konačne odluke o apelaciji.

3. Ustavni sud je odlukom broj AP-2002/20 od 9. septembra 2020. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 531366 16 K od 16. oktobra 2018. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 29. januara 2020. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Bludne radnje iz člana 208. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) počinjeno u vrijeme i na način opisan u izreci presude, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo optužnicom od 10. juna 2016. godine koja je potvrđena 15. juna 2016. godine, apelanta optužilo da je počinio krivično djelo Bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZ FBiH, da su na glavnom pretresu izvedeni dokazi optužbe i da apelantova odbrana nije imala dokaznih prijedloga. U nastavku su interpretirani izvedeni dokazi a zatim je izvršena njihova pojedinačna i međusobna analiza i ocjena te je utvrđeno činjenično stanje temeljem kog je utvrđena apelantova krivična odgovornost. Naime, Općinski sud je na strani 3. interpretirao iskaze saslušanih svjedoka i to mldb. Dž.K. (u daljnjem tekstu: oštećeni), S.Đ. i H.P., na strani 4. iskaz vještaka Amire Kekić koja je po nalogu i naredbama Tužilaštva izvršila vještačenja bioloških tragova. Na glavnom pretresu je izveden i dokaz saslušanjem vještaka dr. Omera Ćemalovića te je uz suglasnost stranaka pročitan iskaz svjedokinje M.B. koji je dat u Tužilaštvu 13. decembra 2006. godine. Također je izvršen uvid u izvod iz kaznene evidencije apelanta i utvrđeno da je osuđivan presudom Općinskog suda u Visokom 1982. godine zbog krivičnog djela iz člana 81. stav 1. KZ SRBiH.

6. U nastavku obrazloženja je izvršena ocjena iskaza oštećenog u svojstvu svjedoka koji je veoma kratko opisao inkriminirani događaj, što je po ocjeni suda rezultat proteka vremena, a osim toga je konstatovano da je u vrijeme izvršenja djela oštećeni imao šest godina a u vrijeme davanja iskaza 15 godina. Iskaz oštećenog je doveden u vezu s nalazom i mišljenjem timskog sudsko psihijatrijskog-psihološkog vještačenja i nalazom i mišljenjem vještaka biološke struke kojim je potvrđeno prisustvo bioloških tragova apelanta na garderobi oštećenog i apelanta. Pri tome je sud imao u vidu da svjedoci prenose posredna saznanja o događaju pa su njihovi iskazi dovedeni u vezu sa ostalim izvedenim dokazima kako bi se utvrdilo da li postoje neslaganja koja bi dovela u sumnju sadržaj izjava svjedoka. Ovo iz razloga, kako je obrazloženo, jer predmetno krivično djelo pripada grupi krivičnih djela protiv spolne slobode i morala za koja je svojstveno da je prisustvo očevidaca veoma rijetko. S tim u vezi je nakon analize i ocjene iskaza svjedoka ocijenjeno da su njihovi sadržaji dosljedni, međusobno podudarni u detaljima i potkrijepljeni stručnim nalazima i mišljenjima vještaka te objektivnom materijalnom dokumentacijom. Općinski sud je ocijenio da su izvedeni dokazi uvjerljivi i objektivni u pogledu odlučnih činjenica na osnovu kojih je izveden zaključak da je apelant na način, u mjestu i u vrijeme kako je bliže opisano u izreci presude počinio krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. KZ FBiH. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne sud je imao u vidu osnovne kriterije - granice kazne propisane za pojedino djelo, svrhu kažnjavanja te okolnosti koje karakterišu počinjeno krivično djelo i učinioca. U konkretnom slučaju nije bilo olakšavajućih okolnosti a kao otežavajuću okolnost je sud imao u vidu motiv i činjenicu da je u vrijeme izvršenja djela oštećeni imao šest godina a apelant 52 godine. Slijedom navedenog, apelant je oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

7. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelantovog branitelja, u sjednici vijeća održanoj „prisustvu [apelanotvog ]branioca“, presudom broj 65 0 K 531366 19 Kž od 29. januara 2020. godine odbio žalbu apelantovog branioca i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalni sud prvostepenu presudu ispitao u granicama žalbenih navoda kojima je ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te je razloge neosnovanosti žalbe iznio u obrazloženju presude. U tom kontekstu je u pogledu neosnovanosti prigovora pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja Kantonalni sud istakao da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud sve izvedene dokaze analizirao pravilno, dakle pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je ocijenio da je apelant poduzeo krivičnopravne radnje koje su opisane u izreci presude u kojima su ostvarena obilježja bića krivičnog djela za koje je oglašen krivim. Prvostepeni sud je, po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno ocijenio iskaze svjedoka, kao i druge provedene dokaze, te je iste ocijenio uvjerljivim i detaljnim jer su saglasni u bitnim dijelovima, objektivizirani drugim izvedenim dokazima, pri čemu je posebnu pažnju posvetio ocjeni protivrječnih dokaza kada je riječ o spornim činjenicama. Kantonalni sud na strani 3. obrazloženja presude ponovio ključne dijelove izvedenih dokaza i činjenice koje je prvostepeni sud na temelju tih dokaza utvrdio. S tim u vezi je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno ocijenio sve izvedene dokaze i na takvoj osnovi utemeljio svoje činjenične i pravne zaključke koji ukazuju na to da je apelant počinio krivično djelo bludne radnje, da okolnosti predmetnog slučaja opravdavaju izrečenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i da je kazna srazmjerna težini počinjenog krivičnog djela.

Apelacioni navodi

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suštinski, apelacijom je ukazano da su osporene presude rezultat postupka u kome činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, te da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna. S tim u vezi je navedeno da apelant nije bio obaviješten o održavanju javnog dijela sjednice drugostepenog suda, da njegovo prisustvo nije bilo obavezno ali da je imao pravo na obavještenje.

9. Dalje se ukazuje na kršenje prava na suđenje u razumnom roku te s tim u vezi se navodi da je postupak pred sudom nakon podizanja optužnice trajao kratko ali da se specifičnost ogleda u tome što je krivično djelo navodno počinjeno 2006. godine a da je apelant pravomoćno osuđen 2020. godine.

10. Apelacijom se u konačnici ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza i s tim u vezi pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te ističe da vještačenje bioloških tragova nije dokaz kojim se van razumne sumnje moglo utvditi da je upravo apelant počinilac krivičnog djela. U tom pravcu ističe i da ostali dokazi ne upućuju na zaključak o krivičnoj odgovornosti i da je prvostepeni sud prilikom analize i ocjene dokaza postupao proizvoljno.

Odgovor na apelaciju

11. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda je zatraženo 1. jula 2020. godine da dostavi odgovor na apelaciju, koji je dostavljen 8. jula 2020. godine. U odgovoru je navedeno da je osporenom presudom odlučeno o svim žalbenim prigovorima vezano za odlučne činjenice, da je uvidom u apelantovu žalbu protiv prvostepene presude konstatovano da u žalbi nije predloženo da se apelant obavijesti o sjednici vijeća, pa je primjenom člana 319. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) o sjednici vijeća obaviješten apelantov branilakoji je i prisustvovao sjednici. Slijedom navedenog, Kantonalni sud smatra da su u konkretnom krivičnom postupku u svemu ispoštovana prava apelanta koja mu garantuje Ustav i Evropska konvencija, te da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

Relevantne odredbe

12. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 319.

Sjednica vijeća (1) O sjednici vijeća obavijestiće se tužilac, optuženi i njegov branilac.

(2) Ako se optuženi nalazi u pritvoru ili na izdržavanju kazne obezbijediće se njegova prisutnost.

(3) Sjednica vijeća počinje izlaganjem podnosioca žalbe, a poslije toga druga stranka izlaže odgovor na žalbu. Vijeće može od stranaka i branioca koji su prisutni sjednici da zatraži potrebno objašnjenje u vezi sa žalbom i odgovorom na žalbu. Stranke i branilac mogu predložiti da se pročitaju pojedini spisi i mogu, na dozvolu predsjednika vijeća da daju potrebna objašnjenja za svoje stavove iz žalbe, odnosno odgovora na žalbu ne ponavljajući ono što je sadržano u objašnjenjima.

(4) Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice vijeća.

(5) Na sjednici vijeća kojoj su prisutne stranke i branilac javnost se može isključiti samo pod uslovima određenim ovim zakonom (čl. od 250. do 252).

(6) Zapisnik o sjednici vijeća priključuje se spisima.

(7) Rješenja iz čl. 326. i 327. ovog zakona mogu se donijeti i bez obavještavanja stranaka i branioca o sjednici vijeća.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose se na navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni procesnih odredbi i suđenju u razumnom roku.

16. Ustavni sud primjećuje da se apelacijom u pogledu suđenja u razumnom roku navodi da je postupak pred sudom nakon podizanja optužnice trajao kratko ali da se specifičnost konkretnog postupka ogleda u tome što je postupak vođen za krivično djelo koje je počinjeno 2006. godine a da je apelant pravomoćno osuđen 2020. godine.

17. Ustavni sud napominje da prema praksi Evropskog suda „optužba“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ima autonomno značenje i postoji od momenta kada država preduzme mjere koje impliciraju tvrdnje da je neko lice počinilo krivično djelo „što značajno utječe na situaciju osumnjičenog lica“ (vidi, Evropski sud, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, Serija A broj 56). U tom kontekstu je bitno napomenuti da se dužina trajanja krivičnog postupka koji obuhvata i period istrage, cijeni od trenutka kada je neko lice saznalo za postupak u kom su implicirane tvrdnje da je počinilo krivično djelo, budući da od tog trenutka licu protiv kojeg postoji „optužba“ moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje.

18. Dovodeći naprijed navedeni stav u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je optužnica Tužilaštva protiv apelanta broj T09 0 KT 006616 06 od 10. juna 2016. godine potvrđena 15. juna 2016. godine, da je od potvrđivanja optužnice do okončanja postupka na dvije instance (okončan presudom Kantonalnog suda od 29. januara 2020. godine) proteklo tri godine i šest mjeseci, što za rješavanje konkretne krivično pravne stvari nije pretjerano dug period. Osim toga, apelant nije naveo nikakve konkretne razloge niti je dostavio odgovarajuće dokaze koje bi prije implicirale tvrdnju o nepoduzimanju mjera od strane Tužilaštva prije podizanja optužnice u dugom vremenskom periodu. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja u pogledu suđenja u razumnom roku nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. U vezi s navodima apelacije koji se tiču načina na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje odnosno izvršili ocjenu dokaza i primijenili procesno pravo, Ustavni sud podsjeća da je rješavajući slične apelacije u velikom broju predmeta konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

20. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u svojoj presudi, odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude u pogledu pogrešne ocjene dokaza i u vezi s tim pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jasno ukazao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio izvedene dokaze, te da je na osnovu takve ocjene dokaza izveo zaključke o odlučnim činjenicama, za što je dao valjane razloge, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene presude, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta.

21. U pogledu neprisustvovanja apelanta sjednici drugostepenog vijeća tvrdnjom da „njegovo prisustvo nije bilo obavezno ali da je imao pravo na obavještenje“ Ustavni sud zapaža da je navedeni prigovor također doveden u kontekst pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi, imajući u vidu prethodni zaključak u ovom pravcu, Ustavni sud ipak podsjeća da iz preambule presude Kantonalnog suda proizilazi da je apelantov branilac bio prisutan sjednici drugostepenog vijeća, da je apelantovom braniocu data mogućnost da izloži žalbene navode te da Kantonalni sud prvostepenu presudu ispitao u okviru žalbenih navoda u smislu odredbe člana 321. ZKP FBiH. Stoga, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazali na to da je žalbeni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Ovo tim prije što je, kako proizilazi iz presude Kantonalnog suda, sjednici vijeća prisustvovao samo apelantov branilac a ne i tužilac, pa nema elemenata koji bi eventualno ukazivali da je prekršeno apelantovo pravo na „jednakost oružja“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje.

22. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2002/20 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio