Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-487/20 (K. H. i F. H.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Doživotno izdržavanje
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ostavinski postupak
  • Ništavost
  • Ugovor o poklonu
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-487/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 487/20, rješavajući apelaciju Kade Hodžić i Fatime Husić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Kade Hodžić i Fatime Husić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 30 0 P 007936 19 Gž od 14. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Srebreniku broj 30 0 P 007936 18 P 3 od 12. jula 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kada Hodžić i Fatima Husić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica, odnosno apelantice) iz Srebrenika, koje zastupa Mihada Bašić, advokat iz Srebrenika, podnijele su 6. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 30 0 P 007936 19 Gž od 14. novembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Srebreniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 30 0 P 007936 18 P 3 od 12. jula 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog sud i advokata Selme Skenderović-Nalić, koja zastupa H. H. i M. H. (u daljnjem tekstu: drugotužena i trećetuženi), zatraženo je 5. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i advokat drugotužene i trećetuženog dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 19. do 21. maja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 30 0 P 007936 18 P 3 od 12. jula 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da ostavinsku masu iza I. Š. (u daljnjem tekstu: ostavilac), umrlog 1. februara 1977. godine, sačinjavaju nekretnine, pobliže opisane u izreci presude, a koje su upisane na imenima Z. Š. (u daljnjem tekstu: prvotužena) i trećetuženog, te da su, shodno tome, tuženi dužni priznati i trpjeti da se izvrši brisanje upisanog prava posjeda i vlasništva u katastarskom operatu i zemljišnim knjigama. Nadalje, da se utvrdi da se smatraju ništavim ugovor o darovanju od 19. jula 2001. godine, zaključen između prvotužene, kao darodavca, i drugotužene, kao daroprimca, kojim je prvotužena darovala drugotuženoj parcele, pobliže opisane u izreci presude, zatim, ugovor o doživotnom izdržavanju od 7. juna 2000. godine, zaključen između prvotužene, kao primaoca izdržavanja, i trećetuženog, kao davaoca izdržavanja, kojim je prvotužena ostavila u naslijeđe trećetuženom nekretnine, pobliže opisane u izreci presude, kao i ugovor o darovanju od 21. juna 2002. godine, zaključen između drugotužene, kao darodavca, i trećetuženog, kao daroprimca, kojim je drugotužena darovala trećetuženom parcele, pobliže označene u izreci presude, te da su tuženi dužni priznati i trpjeti da se izvrši brisanje upisanog prava posjeda i vlasništva na predmetnim nekretninama u katastarskom operatu i zemljišnim knjigama na osnovu navedenih ugovora i upis predmetnih nekretnina na ostavioca. Osim toga, odbijen je i tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se tuženi obavežu da apelanticama nadoknade troškove parničnog postupka. Istom presudom apelanticama je naloženo da tuženima solidarno naknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu (sve detaljno navedeno u izreci presude).

6. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da su apelantice podnijele tužbu Općinskom sudu 8. novembra 2001. godine protiv prvotužene, drugotužene i trećetuženog radi utvrđenja ostavinske mase i ništavosti ugovora. Dalje, navedeno je da je reformom pravosuđa ukinut Općinski sud, te je predmet u konkretnoj pravnoj stvari dostavljen Općinskom sudu u Gradačcu, nakon čega je predmet ponovno ustupljen Općinskom sudu s obzirom da je članom 1. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine formiran i „Općinski sud u Srebreniku za područje općine Srebrenik“, koji je službeno započeo da radi 1. decembra 2018. godine na temelju odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, čime je taj sud nadležan postupati u konkretnom predmetu kao stvarno i mjesno nadležan sud. Nadalje, naveo je da je tokom postupka pred Općinskim sudom u Gradačcu prvotužena preminula, nakon čega je taj sud rješenjem utvrdio prekid postupka. Općinski sud je dalje naveo da je na zahtjev apelantica rješenjem Općinskog suda određen nastavak postupka, te da su navedenim rješenjem pozvani nasljednici prvotužene da preuzmu postupak u predmetnoj pravnoj stvari, i to drugotužena (kćerka prvotužene) i trećetuženi (unuk prvotužene), a koji su u predmetnom postupku, također, imenovani kao tuženi.

7. Općinski sud je ukazao na to koji dokazi su provedeni u toku postupka (detaljno navedeno na str. 4 i 5 presude), te je istakao da je ocjenjujući provedene dokaze, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio odluku kao u izreci. Nadalje, ukazao je na to šta proizlazi iz sadržine izvedenih dokaza (nalaza vještaka geometra, iskaza apelantica, prvotužene, drugotužene, zatim, svjedoka M. Š., komšija ostavioca, P. Š. i M. Š., amidžića ostavioca, sve detaljno navedeno na str. 5-9 presude), pri čemu je istakao da je iz provedenih dokaza utvrdio da među strankama nije sporno da se sve nekretnine koje su predmet spora vode ili su se vodile kao posjed prvotužene, što je utvrđeno i čitanjem nalaza vještaka geodetske struke E. S., koji je u cijelosti prihvaćen tačnim, jer ga je sačinilo stručno i nepristrasno lice, a na njega parnične stranke nisu prigovarale. Općinski sud je, također, naveo da je prihvatio i iskaze parničnih stranaka i svjedoka, koji su dati u ranijem toku postupka i koje je samo pročitao, bez neposrednog saslušanja, jer su saglasni o bitnim činjenicama o kojima su se izjašnjavali. Dalje, naveo je da među strankama nije sporno ni da je prvotužena raspolagala spornim nekretninama u korist drugotužene i trećetuženog. Međutim, Općinski sud je istakao da je među strankama sporno da li predmetne nekretnine čine ostavinsku masu iza ostavioca i da li je prvotužena mogla raspolagati tim nekretninama zaključenjem ugovora, pobliže označenih u izreci presude.

8. Općinski sud je dalje naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je sve nekretnine koje su predmet spora ostavilac (otac apelantica i drugotužene) naslijedio od svog oca, izuzev nekretnine zvane Dubrava, koju su ostavilac i prvotužena (majka apelantica i drugotužene) stekli za vrijeme trajanja braka. Dalje, naveo je da je za rješenje predmetne pravne stvari irelevantno od kojih prihoda je kupljena navedena parcela, a koji su i ostvareni za vrijeme trajanja njihovog braka. Općinski sud je istakao da tužbeni zahtjev apelantica predstavlja nasljednopravni zahtjev. Nadalje, navedeno je da je nakon provedene ostavinske rasprave iza ostavioca postupak prekinut, te da su apelantice upućene na parnični postupak radi utvrđenja sastava zaostavštine ostavioca. Općinski sud je naglasio da apelantice tužbenim zahtjevom traže utvrđenje da nekretnine koje su se do pokretanja ostavinskog postupka u katastru nekretnina vodile kao posjed prvotužene predstavljaju zaostavštinu ostavioca, a time i zahtjev da im se u navedenom ostavinskom postupku, kao njegovim zakonskim nasljednicima, uruče odgovarajući nasljedni dijelovi. Općinski sud je naveo da, shodno navedenom dijelu tužbenog zahtjeva, slijedi i preostali dio kojim se traži utvrđenje ništavosti ugovora bliže označenih u izreci presude, jer je, prema shvatanju apelantica, prvotužena raspolagala nekretninama koje nisu bile u njenom vlasništvu. Općinski sud je potom ukazao na sadržaj odredbe člana 142. Zakona o nasljeđivanju, pri čemu je istakao da je među strankama nesporno da je ostavilac preminuo u februaru 1977. godine, a da je ostavinski postupak pokrenut 5. juna 2001. godine, dok prvotužena uživa svu imovinu od smrti ostavioca, te se kao posjednik vodi u katastarskom operatu od 1981. godine. Nadalje, čak i u najpovoljnijoj interpretaciji za apelantice, odnosno da je prvotužena bila nesavjestan posjednik spornih parcela, Općinski sud je istakao da pravo nasljednika da zahtijeva predaju zaostavštine zastarijeva za 20 godina računajući od smrti ostavioca, te da je, zbog proteka više od 20 godina od smrti ostavioca do pokretanja ostavinske rasprave, zahtjev apelantica zastario čak i prema nesavjesnom posjedniku. Općinski sud je naveo da je ocijenio i ostale provedene dokaze, navode stranaka i prigovore, ali da ih nije posebno obrazlagao, jer nisu bili od bitnog značaja za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari.

9. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim su apelantice tražile utvrđenje ništavosti ugovora kojim je prvotužena raspolagala dijelom spornih nekretnina, te, po osnovu ugovora o darovanju (zaključenog između prvotužene i drugotužene), i drugotužena u korist trećetuženog, Općinski sud je, prije svega, ukazao na odredbe čl. 103, 109. i 110. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, istakao je da je prvotužena, zaključivši sporne ugovore, raspolagala nekretninama koje su bile u njenom posjedu, što je bilo poznato njenim kćerkama (dakle, i apelanticama), jer je nesporno da je prvotužena zaključila i ugovor sa prvoapelanticom na koji način joj je darovala nekretninu za izgradnju kuće. S tim u vezi, istakao je da se u konkretnom slučaju ne može izvesti zaključak da je prvotužena postupala na način protivan članu 103. stav 1. ZOO s obzirom da je vršila raspolaganje dijelom nekretnina koje su u katastarskom operatu bile upisane kao njen posjed, te se ne može zaključiti da je takvo postupanje protivno prinudnim propisima ili moralu društva. Općinski sud je zaključio da su svi sporni ugovori sačinjeni u skladu sa prinudnim propisima, propisno ovjereni, zbog čega je taj sud ocijenio da nisu ništavi.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 30 0 P 007936 19 Gž od 14. novembra 2019. godine odbijena je žalba apelantica, te je prvostepena presuda potvrđena. Osim toga, odbijen je zahtjev apelantica za naknadu troškova žalbenog postupka.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, ukazao na činjenice koje proizlaze iz stanja spisa i utvrđenja prvostepenog suda, kao i na odlučenje prvostepenog suda i obrazloženje dato s tim u vezi. Nadalje, istakao je da se žalbom apelantica neosnovano nastoje osporiti pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Kantonalni sud je dalje ukazao na odredbu člana 142. Zakona o nasljeđivanju, pri čemu je, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je po prigovoru tuženih da je zastarjelo pravo apelantica da zahtijevaju zaostavštinu odbio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je obrazložio da iz stanja spisa i razloga prvostepene presude slijedi da je prvotužena držala u posjedu nekretnine od smrti ostavioca 1977. godine, da je od aviosnimanja i uspostave novog premjera 1981. godine upisana kao posjednik spornih nekretnina, te da je, dakle, bila nesavjesni držalac predmetnih nekretnina duže od 20 godina, što su apelantice znale, kao što su znale i da iza ostavioca nije proveden ostavinski postupak. Nadalje, navedeno je da je, zbog navedenog, u smislu odredbe člana 142. stav 2. Zakona o nasljeđivanju, apelanticama zastarjelo pravo da protekom roka od 20 godina traže predaju zaostavštine, što nisu mogle otkloniti ni podnošenjem prijedloga za raspravljanje zaostavštine 5. juna 2001. godine i tužbe 8. novembra 2001. godine protiv prvotužene, kao nesavjesnog držaoca, koja je ujedno i zakonska nasljednica iza ostavioca i protiv drugotužene i trećetuženog, kao sticalaca dijela nekretnina po osnovu darovnog ugovora i ugovora o doživotnom izdržavanju.

12. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da su neprihvatljivi i žalbeni prigovori apelantica da se odredbe člana 142. Zakona o nasljeđivanju ne odnose na međusobna prava nasljednika, jer zaostavština prelazi na nasljednike u času smrti ostavioca, a ne donošenjem rješenja o nasljeđivanju. S tim u vezi, istakao je da iz sadržine i smisla navedene odredbe slijedi da je pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik, kakav je konkretni slučaj, moguće samo između osoba koje se spore o pravu nasljedstva, od kojih jedna ističe svoje jednako ili jače pravo na nasljedstvo, naspram druge osobe koja posjed stvari ostavine, također, temelji na pravu nasljedstva, bez obzira da li je to pravo utvrđeno pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju, dok se prava nasljednika prema trećim licima koja drže u posjedu stvari ostavine na osnovu nekog drugog pravnog osnova, a ne na temelju nasljednog prava, prosuđuju po pravilima građanskog (imovinskog), a ne nasljednog prava. Kantonalni sud je dalje naveo da se pravilnost i zakonitost osporene presude ne mogu dovesti u sumnju ni žalbenim navodima koji se svode na tvrdnje da je prvotužena samo koristila cjelokupnu zaostavštinu iza ostavioca i da je prevarom izvršila upis prava posjeda na svoje ime, te da u odnosu na nju, kao nesavjesnog posjednika, nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 142. Zakona o nasljeđivanju. Pri tome Kantonalni sud je istakao da među strankama nije bilo sporno da je prvotužena upisana kao posjednik nekretnina prilikom uspostave novog premjera bez pravnog osnova i da nije bila savjestan posjednik nekretnina, ali da apelantice zanemaruju činjenicu da pravo zahtijevati predaju zaostavštine zastarijeva i prema nesavjesnom držaocu protekom 20 godina od smrti ostavioca, odnosno od proglašenja testamenta.

13. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani ni žalbeni navodi da je zastara prekinuta diobom naslijeđene imovine neposredno prije pokretanja ostavinskog postupka, kao i podnošenjem protivtužbe od prvotužene. Kantonalni sud je obrazložio da je navedeno zbog toga što je zastara prava apelantica za predaju zaostavštine nastupila 1997. godine, dakle, prije pokušaja diobe 2000. godine i podnošenja protivtužbe 2003. godine, tako da protekom roka od 20 godina nije ni moglo doći do prekida zastare, jer do prekida zastare može doći samo unutar zastarnog roka, a ne i njegovim istekom. Također, istakao je da iz sadržaja iskaza apelantica i tuženih, saslušanih u svojstvu parničnih stranaka na glavnoj raspravi od 23. aprila 2003. godine, slijedi da je prvotužena sa apelanticama i drugotuženom, kao svojim kćerkama, postigla dogovor da im podijeli svoju imovinu, a da one zauzvrat, na ime njenog izdržavanja, doprinose po 33,33 KM mjesečno, odnosno kasnije po 100,00 KM mjesečno, na što apelantice nisu pristale, zbog čega nije ni realizovan sporazum o diobi imovine koji je imao karakter ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine za života prvotužene (član 110. Zakona o nasljeđivanju), a ne karakter sporazuma o diobi zaostavštine iza ostavioca.

14. Osim toga, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim su apelantice tražile utvrđenje ništavosti ugovora o darovanju od 19. jula 2001. godine, ugovora o doživotnom izdržavanju od 7. juna 2000. godine, te ugovora o darovanju od 21. juna 2002. godine, a po osnovu odredbe člana 103. u vezi sa članom 46. stav 2. i članom 51. ZOO, Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 103 stav 1. i člana 109. ZOO. Nadalje, imajući u vidu utvrđenje prvostepenog suda da je 1997. godine nastupila zastara prava apelantica da traže predaju zaostavštine od prvotužene, Kantonalni sud je istakao da je prvotužena protekom zastarnih rokova propisanih odredbom člana

142. Zakona o nasljeđivanju postala definitivni nasljednik i vlasnik nekretnina bez obzira da li su bili ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Stoga, kako je prvotužena bila upisana kao posjednik/suposjednik nekretnina u momentu zaključenja darovnog ugovora i ugovora o doživotnom izdržavanju, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbenim navodima, izvršen punovažan prijenos prava posjeda nekretnina na drugotuženu i trećetuženog. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da kod zaključenih darovnih ugovora i ugovora o doživotnom izdržavanju postoji dopušten i moguć predmet ugovorne obaveze (član 46. stav 2. ZOO), postoji osnov ugovorne obaveze, jer je prvotužena bila upisana kao posjednik dijela spornih nekretnina i suposjednik sa 1/3 dijela nekretnina, koje je prenijela na drugotuženu i trećetuženog (preciznije navedeno u obrazloženju presude), tako da je prenijela onoliko prava koliko je i imala (član 51. ZOO), te postoji opća poslovna sposobnost ugovarača da izjave pravno relevantnu volju za stjecanje ugovorenih prava i obaveza (član 56. stav 1. ZOO). Kantonalni sud je zaključio da sporni ugovori ispunjavaju sve tražene uvjete punovažnosti po materijalnom pravu i da se ne mogu smatrati ništavim.

15. Kantonalni sud je naveo i da apelantice neosnovano tvrde da je od prvostepenog suda izostala objektivna analiza i ocjena izvedenih dokaza i da ožalbena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, čime se ukazuje na povrede odredaba parničnog postupka. Dalje, naveo je da je prvostepeni sud kroz razloge svoje odluke, pravilnom primjenom odredbe člana 8. ZPP, savjesno i brižljivo ocjenjujući svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, koji su bili od utjecaja na rješavanje predmetne pravne stvari, te na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, tako da obrazloženje ožalbene presude u svemu odgovara zahtjevu koji u pogledu njegovog sadržaja propisuje odredba člana 191. stav 4. ZPP. Nadalje, navedeno je da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo - odredbu člana 142. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80), koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti shodno odredbi člana 269. stav 1. Zakona o nasljeđivanju FBiH („Službene novine FBiH“ broj 80/14). Pri tome Kantonalni sud je istakao da to što u obrazloženju ožalbene presude prvostepeni sud nije naveo broj „Službenog lista SRBiH“ u kojem je objavljen navedeni zakon, ne predstavlja povredu koja je bila od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke suda o tužbenom zahtjevu.

16. U konačnici, Kantonalni sud je naveo da ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značaja za rješavanje predmetne pravne stvari zbog čega ih nije posebno ni obrazlagao (član 231. ZPP). IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelantice smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice, između ostalog, navode da redovni sudovi nisu razmotrili sve navode koje su apelantice isticale u toku postupka pred Općinskim sudom i u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude. Nadalje, apelantice smatraju da su redovni sudovi zanemarili odredbe čl. 133, 134, 145. i 146. Zakona o nasljeđivanju. Osim toga, ističu da su redovni sudovi propustili utvrditi da li je postojala izjava apelantica u smislu člana 134. navedenog zakona iako su tokom cijelog postupka insistirale na utvrđivanju takve činjenice. Apelantice smatraju da citirane odredbe i uvid u spis nedvosmisleno dovode do zaključka da prvotužena nije mogla biti vlasnik cjelokupne zaostavštine, nego da joj je pripadala samo ¼ zaostavštine, kao i apelanticama. Dalje, navode da to što se prvotužena bez ikakve dokumentacije 1981. godine upisala kao posjednik cjelokupne imovine ne znači da je stekla pravo vlasništva na zakonskim nasljednim dijelovima apelantica. S tim u vezi, smatraju da su se svi ugovori kojima je prvotužena raspolagala imovinom koja nije njeno vlasništvo, a pri čemu je sud utvrdio da čak nije ni savjestan posjednik, morali po službenoj dužnosti prglasiti ništavim, jer niko ne može prenijeti na drugog više prava nego što sam ima. U konačnici, apelantice ističu da su redovni sudovi propustili utvrditi određene bitne činjenice (detaljnije navedeno u apelaciji).

II.Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga i stavova iznesenih u presudi od 14. novembra 2019. godine, te da je navedena presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

19. Općinski sud je ukazao na hronologiju predmetnog postupka, te je istakao da je postupak proveden prema pravilima ZPP, da je sud proveo sve dokaze po prijedlogu punomoćnika apelantica, kao i da je nakon postupka donio odluku u skladu sa provedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, uz primjenu materijalnih propisa, kako je to i obrazloženo presudom prvostepenog suda.

20. Advokat tuženih je u opširnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da se apelantice neosnovano pozivaju na odredbe čl. 133. i 146. Zakona o nasljeđivanju, tvrdeći da su redovni sudovi zanemarili navedene odredbe. Nadalje, naveo je da je neosnovano i pozivanje apelantica na odredbe Zakona o nasljeđivanju koje se odnose na institut diobe, a imajući u vidu samu prirodu tužbe iz kojih razloga se ni drugostepeni sud nije osvrtao na žalbene navode isticane u tom pravcu, jer nisu odlučni za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari. Osim toga, navodi da su neosnovani i navodi apelantica da nisu bili upoznati sa tim da je njihova majka sve nekretnine upisala kao svoj posjed kada je prvi akt raspolaganja navedenom imovinom učinila 1989. godine, ugovorom o darovanju, upravo u korist prvoapelantice. U konačnici, advokat tuženih je naveo da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava na koja su se apelantice pozvale, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Kakav mora biti predmet obaveze Član 46. stav (2) (2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Dopušten osnov Član 51.

(1) Svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov.

(2) Osnov je nedopušten, ako je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.

(3) Pretpostavlja se da obaveza ima osnov iako nije izražen.

Ugovor poslovno nesposobnog lica Član 56. stav (1) (1) Za zaključenje punovažnog ugovora potrebno je da ugovarač ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje tog ugovora.

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

22. Zakon o nasljeđivanju (»Službeni list SRBiH« br. 7/80 - prečišćeni tekst i 15/80 - ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Zastarjelost prava na zahtjev za predaju zaostavštine Član 142.

Pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarjeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviočeve, a za testamentalnog nasljednika od proglašenja testamenta.

Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 30 0 P 007936 19 Gž od 14. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnik apelantica je primio 20. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 6. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ostavinske mase i ništavosti ugovora o poklonu i ugovora o doživotnom izdržavanju, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelantice u tom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Apelantice, u suštini, smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da su u predmetnom postupku proizvoljno utvrđene činjenice. Osim toga, apelantice smatraju da im je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku.

32. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da sporne nekretnine čine ostavinsku masu iza ostavioca, kao i da se utvrdi da su ništavi ugovori o poklonu i ugovor o doživotnom izdržavanju (pobliže označeni u izreci prvostepene presude), a što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se izvrši brisanje upisanog prava posjeda i vlasništva u katastarskom operatu i zemljišnim knjigama. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali na relevantne činjenice utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza. Pri tome Ustavni sud uočava, a kako to proizlazi iz obrazloženja odluka redovnih sudova, da se sve nekretnine koje su predmet spora vode ili su se vodile kao posjed prvotužene, kao i da je prvotužena raspolagala spornim nekretninama u korist drugotužene i trećetuženog, a drugotužena u korist trećetuženog. Nadalje, navodi da je prvotužena držala u posjedu sporne nekretnine od smrti ostavioca 1977. godine, te da je od aviosnimanja i uspostave novog premjera 1981. godine prvotužena upisana kao posjednik spornih nekretnina, odnosno da je bila nesavjesni držalac predmetnih nekretnina duže od 20 godina, što su apelantice znale, kao što su znale i da iza ostavioca nije proveden ostavinski postupak, zbog čega je, nasuprot navodima apelantica, protekom zastarnih rokova propisanih odredbom člana 142. Zakona o nasljeđivanju prvotužena postala definitivni nasljednik i vlasnik nekretnina. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 142. Zakona o nasljeđivanju, između ostalog, propisano da pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od ostaviočeve smrti, dok prema nesavjesnom držaocu navedeno pravo zastarijeva za dvadeset godina. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka detaljno i jasno obrazložili zbog čega smatraju da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim su apelantice tražile da se utvrdi da su sporni ugovori ništavi, nalazeći da je izvršen punovažan prijenos prava posjeda nekretnina na drugotuženu i trećetuženog, budući da je prvotužena bila upisana kao posjednik/suposjednik nekretnina u momentu zaključenja spornih ugovora, kao i to da sporni ugovori ispunjavaju sve tražene uvjete punovažnosti po materijalnom pravu i da se ne mogu smatrati ništavim u smislu odredbe člana 103. stav 1. ZOO (sve detaljno obrazloženo u činjeničnom dijelu ove odluke). Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u svojim odlukama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelantica da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se navodi apelantica o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koje su istakle u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciji, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje, kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, kao i kada nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić