Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3555/20 (D.V.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Krivični postupak
  • Žalba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3555/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3555/20, rješavajući apelaciju D. V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D. V. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 K 060435 19 Kvlz 2 od 27. jula 2020. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 K 060435 19 Kž 2 od 29. avgusta 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. D. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnio je 2. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 K 060435 19 Kvlz 2 od 27. jula 2020. godine i resude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem testu: Okružni sud) broj 85 0 K 060435 19 Kž 2 od 29. auvgusta 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 7. jula 2021. godine da dostave odgovorei na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

4. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 K 060435 17 K od 19. marta 2018. godine apelant je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od četiri mjeseca zato što je u prostorijama JU Đački dom u Doboju, gdje je zaposlen kao direktor, zloupotrijebio svoj položaj u odnosu na oštećenu S. P., koja je zaposlena kao vaspitač – pripravnik/volonter, pa zloupotrebom svog položaja pokušao navesti na obljubu osobu koja se prema njemu nalazi u odnosu kakve podređenosti, čime je počinio krivično djelo obljuba zloupotrebom položaja iz člana 196 stav 1 u vezi sa članom 20 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS).

5. Presudom Okružnog suda broj 85 0 K 060435 18 Kž od 25. septembra 2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe koje su podnijeli apelant, njegov branilac i Tužilaštvo, te je potvrđena presuda Osnovnog suda od 19. marta 2018. godine.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 K 060435 18 Kvlz od 7. maja 2019. godine uvažen je zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je podnio apelant, ukinuta je presuda Okružnog suda od 25. septembra 2018. godine i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno odlučivanje.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant zahtjev za zaštitu zakonitosti (u daljem tekstu: zahtjev) podnio zbog povrede odredaba člana 311 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKPRS) i povrede Krivičnog zakona iz člana 312 tačka a) i tačka g) ZKRS. U pogledu povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS, u obrazloženju zahtjeva je istaknuto da je ta bitna povreda počinjena u žalbenom postupku na način što drugostepeni sud nije obrazložio žalbene navode odbrane u pogledu protivrječnih iskaza oštećene iz istrage i sa glavnog pretresa u odnosu na odlučne činjenice od značaja za pravnu kvalifikaciju apelantovih radnji, posebno zamjerajući sudu da nije dao dovoljno razloga zbog čega je prihvaćen iskaz oštećene dat u istrazi, a ne onaj dat na glavnom pretresu. Osim toga, u zahtjevu je ukazano na apsurdnost zaključka u obrazloženju pobijane presude izvedenog prilikom analize iskaza oštećene po kojemu je ona pristala da ide sa direktorom iz prostorije u prostoriju zbog toga što je bila u strahu da će dobiti otkaz i da neće moći dobiti svoje stvari koje su bile zaključane u biblioteci, ističući da je takav zaključak u suprotnosti sa onim dijelom iskaza oštećene u kojem navodi da joj apelant nikad nije prijetio otkazom.

8. Vrhovni sud je našao da je osnovan apelantov prigovor iz zahtjeva utemeljen na tvrdnji da je u postupku donošenja pobijane drugostepene presude povrijeđeno njegovo pravo na odbranu na način što drugostepeni sud nije dao razloge na žalbene prigovore od odlučnog značaja. Istaknuto je da pravo na obrazloženje presude ima suštinski značaj za ostvarivanje prava na žalbu i da to pravo bez sumnje ulazi u spektar prava koja odražavaju pravičnost postupka i obezbjeđuju ravnopravnost stranaka u postupku.

9. Dalje, navedeno je da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da se u konkretnom slučaju drugostepeni sud nije uopšte očitovao na žalbene prigovore odbrane kojima je osporena pravilnost činjeničnog osnova na kojem je zasnovana prvostepena osuđujuća presuda, a kojima je prvenstveno ukazano na kontradiktornost i neuvjerljivost iskaza oštećene. Pri tome je u žalbi posebno istaknuta razlika u pogledu konkretno označenih odlučnih činjenica u iskazima oštećene iz istrage i sa glavnog pretresa, te je naglašena objektivna nemogućnost da se izvrši djelo na način kako je oštećena opisala (određenim prostorijama koje su navedene kao mjesto izvršenja djela nije bio moguć pristup jer su bile zaključane, dok su neke prostorije - kuhinja i trpezarija pokrivene video-nadzorom, koji je pregledan i analiziran od odgovarajućeg vještaka). Kako drugostepeni sud nije razmotrio sve relevantne žalbene prigovore, Vrhovni sud je našao da su osnovane tvrdnje iz zahtjeva da je na taj način u žalbenom postupku počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS. S obzirom na navedeno naloženo je drugostepenom sudu da u ponovnom postupku, odlučujući o žalbama, otkloni povredu postupka na koju je Vrhovni sud ukazao, tako što će razmotriti i ocijeniti sve relevantne žalbene prigovore u pogledu osporenih činjeničnih i pravnih pitanja koja su od značaja za pravnu kvalifikaciju radnji koje je apelant preduzeo kritičnog događaja. Presude osporene apelacijom

10. Presudom Okružnog suda broj 85 0 K 060435 19 Kž 2 od 29. avgusta 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe koje su podnijeli apelant, njegov branilac i Tužilaštvo, te je potvrđena presuda Osnovnog suda od 19. marta 2018. godine.

11. Okružni sud je naveo da je u ponovnom postupku, imajući u vidu navode iz žalbi i uputstva Vrhovnog suda iz presude od 7. maja 2019. godine, zaključio da su bez osnova apelantovi žalbeni prigovori da je prvostepeni sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka, da je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pogrešno primijenio Krivični zakon na apelantovu štetu.

12. Okružni sud je smatrao da su bez osnova apelantovi žalbeni navodi o povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKPRS (da prvostepeni sud nije obrazložio razloge u pogledu protivrječnih iskaza oštećene iz istrage i sa glavnog pretresa u odnosu na odlučne činjenice od značaja za pravnu kvalifikaciju apelantovih radnji) jer je našao da je, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženju osporene presude data cjelovita analiza i ocjena svih izvedenih dokaza i to kako svakog pojedinačno, tako i jednih u vezi sa drugima, uključujući i iskaze svih saslušanih svjedoka i vještaka, i razloge iz kojih se jasno vidi zašto nije prihvaćena odbrana optuženog koji je negirao izvršenje djela. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud dao razloge o odlučnim činjenicama kada je u pitanju ocjena svih izvedenih dokaza vezanih za apelantovo učestvovanje u izvršenju krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, a posebno je dao obrazloženje zašto je poklonio vjeru pojedinim dijelovima iskaza oštećene iz istrage (u dijelu koji joj je predočilo Tužilaštvo, a ne u cijelosti, kako je to navedeno u žalbi), a ne iskazu koji je dat na glavnom pretresu. S tim u vezi, ukazano je da je prvostepeni sud u osporenoj odluci naveo da je, imajući u vidu činjenicu da je oštećena izjavu dala 30. januara 2017. godine, kada je sjećanje na kritični događaj bilo svježije u odnosu na izjavu datu na glavnom pretresu, za sud izjava koju je dala u Tužilaštvu u predočenom dijelu uvjerljivija zbog čega je prvostepeni sud našao da kod oštećene nije postojala sumnja da apelant ima loše namjere, odnosno da bi imali polni odnos, te da ga nije smjela naglo odbijati. Okružni sud je iznio stav da apelantovo ponašanje i činjenica da je u nekoliko navrata dodirnuo oštećenu, kako je to navedeno u dispozitivu prvostepene presude, ukazuju na njegovu namjeru da ima polni odnos sa oštećenom, do kojeg nije došlo, ali je svakako ostalo u pokušaju, što je i rezultiralo osuđujućom odlukom.

13. Dalje, ukazano je da je prvostepeni sud u osporenoj odluci naveo i to da je oštećena govorila istinu i da joj se zaista može vjerovati, što potvrđuju nalazi vještaka, prof. dr Marije Burgić-Radmanović, specijaliste neuropsihijatrije, i vještaka Tatjane Dragišić, specijaliste medicinske psihologije. Navedeno je da je iz nalaza i mišljenja navedenih vještaka prvostepeni sud pravilno izveo zaključak da se može vjerovati oštećenoj da govori istinu, kao i to da nijedna osoba, pa tako ni oštećena, bilo koja da je reakcija, manjeg ili većeg stepena intenziteta, na traumu koju je doživjela nekim događajem ne može identično da ponovi jedan doživljaj, što samo po sebi daje mogućnost da postoje određena odstupanja u iskazu oštećene u odnosu na iskaz dat na glavnom pretresu. Ali, ta odstupanja su minimalna, odnosno sama odstupanja u iskazu nisu dala prvostepenom sudu dovoljno razloga da odluči drugačije nego što je odlučio u osporenoj odluci, jer svoju odluku prvostepeni sud je zasnovao na osnovu svih dokaza sprovedenih na glavnom pretresu, a ne samo na iskazu oštećene. Sud je istakao da, u pogledu poklanjanja vjere oštećenoj, odnosno ocjene dokaza, kao i odlučivanja o tome da li će povjerovati iskazu svjedoka na glavnom pretresu ili iskazu iz istrage, sud ima diskreciono pravo i da nije vezan, niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, kako to i nalaže odredba člana 15 ZKPRS.

14. Dalje, sud je naveo da su apelantovi prigovori o tome da je oštećena na glavnom pretresu izjavila da je direktor nije uslovljavao otkazom, zatim, dio iskaza kojim je objašnjavala razloge zbog kojih je pristala da ide s direktorom u prostorije u koje ju je pozvao da pođe, apsurdnost zaključka u obrazloženju pobijane presude koji je izveden prilikom analize iskaza oštećene, po kojem je ona pristala da ide s direktorom iz prostorije u prostoriju zbog toga što je bila u strahu da će dobiti otkaz i da neće moći dobiti svoje stvari koje su bile zaključane u biblioteci, ističući da je takav zaključak u suprotnosti sa onim dijelom iskaza oštećene u kojem navodi da joj apelant nikad nije prijetio otkazom, neosnovani. Ukazano je da takve konstatacije ne stoje, jer je prvostepeni sud i u izreci osporene presude i u njenom obrazloženju dao razloge zašto je apelantove radnje usmjerene da izvrši obljubu oštećene smatrao zloupotrebom službenog položaja. Ukazano je da je prvostepeni sud, nakon detaljne ocjene sprovedenih dokaza, zaključio da je apelant, kao direktor JU Đački dom u Doboju, zloupotrijebio svoj položaj, pa je apelanta, u pogledu navedenih prigovora, uputio na obrazloženje dato u prvostepenoj presudi.

15. Dalje, navedeno je da je apelant predložio da sud pregleda videosnimak, koji je pregledao i prvostepeni sud na glavnom pretresu i konstatovao da video-nadzorom nije zabilježen intimni kontakt između oštećene i apelanta. Drugostepeni sud je naveo da se slaže sa utvrđenim činjeničnim stanjem u vezi sa pregledom i sadržinom video-nadzora od prvostepenog suda, kada je prvostepeni sud konstatovao da su segmenti video-nadzora koji su bili predmet vještačenja pregledani na glavnom pretresu i da odgovaraju nalazu vještaka Darka Sekulića. Iz nalaza vještaka sud je utvrdio da se nije moglo ustanoviti da li je bilo brisanja snimaka sa video-nadzora za sporni period, te da postoji mogućnost da sve prostorije nisu pokrivene video-kamerama i da u prostorijama u kojima postoji video-nadzor postoje određeni uglovi koje kamere ne pokrivaju. Imajući u vidu navedeno, sumnja prvostepenog suda da je moglo doći do brisanja i da u prostorijama u kojima postoji video-nadzor postoje određeni uglovi koje kamere ne pokrivaju, prema stavu Okružnog suda, sasvim je dovoljna da to ne može biti dokaz na osnovu kojeg je prvostepeni (pa samim tim ni drugostepeni) sud trebalo da zasnuje drugačiju odluku, niti da bitno mijenja već utvrđeno činjenično stanje.

16. Okružni sud je našao da su neosnovani apelantovi navodi iz žalbe da je počinjena povreda KZRS, jer sud nije primijenio odredbe člana 22 KZRS kojima je propisano da je pokušaj krivičnog djela kažnjiv ako se po zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a primijenjene su odredbe člana 20 KZRS kojima je propisano da je pokušaj krivičnog djela kažnjiv ako se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, pa je sud bio obavezan da primijeni blaži zakon, bez obzira što taj zakon nije važio u vrijeme izvršenja djela. Ukazano je da je za krivično djelo obljuba zloupotrebom položaja propisana kazna od šest mjeseci do pet godina, dok je u KZRS koji je stupio na snagu 18. jula 2017. godine, nakon izvršenja djela, za krivično djelo obljuba zloupotrebom položaja propisana kazna zatvora od dvije do pet godina. Ukazano je da je za apelanta povoljniji i blaži krivični zakon koji je važio u vrijeme izvršenja djela prema zaprijećenoj kazni i da se time primjenjuju i odredbe o kažnjavanju i za pokušaj prema važećem zakonu u vrijeme izvršenja djela, a ne prema KZRS iz 2017. godine.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 K 060435 19 Kvlz 2 od 27. jula 2020. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je apelant podnio protiv pravosnažne presude Okružnog suda od 29. avgusta 2019. godine.

18. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je apelant u zahtjevu, u pogledu bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS, istakao da je ova povreda počinjena u žalbenom postupku na način što drugostepeni sud nije obrazložio žalbene navode u pogledu protivrječnih iskaza oštećene datih u istrazi i na glavnom pretresu u pogledu odlučnih činjenice od značaja za pravnu kvalifikaciju radnji optuženog, posebno zamjerajući sudu da nije dao dovoljno razloga zbog čega je prihvaćen iskaz oštećene dat u istrazi (na kojem se zasniva pobijana presuda), a ne iskaz dat na glavnom pretresu. Pri tome su apostrofirane neuvjerljivost i nelogičnost tvrdnji sadržanih u iskazu oštećene iz istrage posmatrano sa aspekta načina, okolnosti i mjesta izvršenja djela.

19. Vrhovni sud je našao da je ovaj prigovor neosnovan. Istaknuto je da je, kada su u pitanju odluke suda više instance (s obzirom na prirodu odluke), prema praksi Evropskog suda koju slijedi i Ustavni sud u svojim odlukama, dovoljno da obrazloženje odluke sadrži slaganje sa utvrđenjem nižestepenog suda, tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge iz obrazloženja nižestepenog suda, ili na drugi način ukazati da se slaže s njima. Dakle, kada se radi o odluci suda više instance donesenoj u postupku po žalbi na prvostepenu presudu, od suštinskog značaja, posmatrano s aspekta prava na odbranu i prava na djelotvoran pravni lijek, jeste to da je drugostepeni sud prije donošenja odluke o žalbi razmotrio sve relevantne žalbene prigovore na prvostepenu presudu i naveo razloge u obrazloženju presude za njihovo neprihvaćanje. U konkretnom slučaju svi apelantovi žalbeni prigovori su prethodno interpretirani u obrazloženju drugostepene presude, a potom ocijenjeni, pa prihvativši kao pravilan činjenični osnov presude i valjanost datih razloga za sve utvrđene činjenice od odlučnog značaja, drugostepeni sud se saglasio sa razlozima prvostepene presude koje je inkorporirao u vrlo detaljno obrazloženje svoje presude. Stav Vrhovnog suda je da to predstavlja prihvatljiv metodološki pristup obrazlaganju odluka drugostepenih sudova u smislu pravnih standarda izraženih u praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, te da iz obrazloženja drugostepene presude nesumnjivo proizilazi da je drugostepeni sud prije donošenja odluke o žalbi razmotrio sve relevantne žalbene prigovore, tako da nema mjesta tvrdnji iz zahtjeva o počinjenoj povredi prava na odbranu u žalbenom postupku koja bi se ogledala u povredi prava na efektivan pravni lijek. Dakle, apelant je koristio pravo na žalbu protiv prvostepene presude, tu žalbu je drugostepeni sud razmotrio ispitujući prvostepenu presudu u dijelu koji je pobijan žalbom, a u obrazloženju drugostepene presude su dati razlozi zbog kojih je žalba ocijenjena kao neosnovana, pa na samoj činjenici da žalbeni postupak u konkretnom slučaju nije rezultirao željenim ishodom za osuđenog ne može da se zasniva tvrdnja iz zahtjeva da je pobijanom drugostepenom presudom povrijeđeno pravo osuđenog na odbranu u vidu izostanka razloga za iznesene žalbene prigovore.

20. Dalje, navedeno je da se apelantovim argumentima iz zahtjeva kojima se osporava pravna kvalifikacija apelantovih radnji preduzetih kritičnog događaja, zasnovanim na tvrdnji da je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, a slijedom toga da su radnje optuženog pogrešno pravno kvalifikovane kao pokušaj krivičnog djela obljuba zloupotrebom položaja, sugeriše da su počinjene povrede iz člana 312 tačka a) i tačka g) ZKPRS. Ti prigovori odnose se na osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja putem tvrdnje da Tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo da je apelant počinio predmetno krivično djelo, jer on nije pokušao navesti na obljubu oštećenu, pa da je, slijedom toga, sud pogrešno primijenio KZ kada je radnje optuženog pravno kvalifikovao kao predmetno krivično djelo. Vrhovni sud je ukazao da se na navedenom prigovoru o manjkavostima činjeničnog osnova pobijane pravosnažne presude ne može graditi teza o povredi Krivičnog zakona, jer povreda Krivičnog zakona kao osnov za podnošenje ovog vanrednog pravnog lijeka protiv pravosnažne presude, u smislu odredaba člana 350 ZKPRS, podrazumijeva da su u toj presudi potpuno i pravilno utvrđene odlučne činjenice, a da je pravilnom primjenom zakona na takav činjenični osnov trebalo donijeti drugačiju presudu.

21. Dalje, Vrhovni sud je našao da je neosnovan apelantov prigovor iz zahtjeva utemeljen na tvrdnji da je počinjena povreda krivičnog zakona iz člana 312 tačka g) ZKPRS na način da je sud u pogledu krivičnog djela primijenio zakon koji se nije mogao primijeniti, sugerišući da je na konkretan slučaj trebalo primijeniti KZRS iz 2017. godine kao blaži zakon, čijom primjenom radnje osuđenog činjenično opisane u izreci presude ne manifestuju pokušaj krivičnog djela obljuba zloupotrebom položaja, na koje djelo se odnosi osuda prema pobijanoj pravosnažnoj presudi. Navedeni prigovor apelant je istakao i u žalbi protiv prvostepene presude, pa je odbijajući takav prigovor kao neosnovan, drugostepeni sud dao vrlo detaljne, jasne i uvjerljive razloge u obrazloženju pobijane presude (strana 5. pasus 2. i 3) zbog kojih KZRS iz 2017. godine u konkretnom slučaju nije blaži zakon, te da i njegovom primjenom na konkretan slučaj radnje osuđenog manifestuju sve elemente bića krivičnog djela obljuba zloupotrebom položaja u pokušaju. Razloge date u presudi drugostepenog suda kao mjerodavno obrazloženje prihvatio je i Vrhovni sud u cijelosti. Istaknuto je da je apelantova teza o tome koji je zakon blaži očigledno rezultat pogrešnog tumačenja odredbe člana 22 KZRS iz 2017. godine koja propisuje kažnjivost pokušaja krivičnog djela, kada sintagmu „kazna zatvora od pet godina ili teža kazna“ tumači na način da to ne uključuje ni kaznu od pet godina zatvora, nego samo one zatvorske kazne koje prelaze pet godina zatvora.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

23. Apelant smatra da Okružni sud u presudi od 29. avgusta 2019. godine nije usvojio, niti postupio po uputstvima Vrhovnog suda iz presude od 7. maja 2019. godine, te da je donio presudu koja je nezakonita. Tvrdi da su donesene dvije različite odluke Vrhovnog suda, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na pravnu sigurnost, budući da isti sud donosi dvije dijametralno suprotne odluke, a da nije izveden niti jedan novi dokaz. Smatra da se Okružni sud u osporenoj odluci nije izjasnio na žalbene prigovore u vezi sa kontradiktornošću izjave oštećene, zatim, da se nije izjasnio na objektivne okolnosti da nije bio moguć pristup kancelariji računovodstva i podrumu (u kojima se po optužbi desio inkriminisani događaj), jer su bile zaključane, te da se nije izjasnio u pogledu događaja u kuhinji, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu.

24. Apelant smatra da je, s obzirom na to da su redovni sudovi utvrdili da je pokušao navesti oštećenu na obljubu, u konkretnom slučaju došlo do sukoba pokušaja navođenja i obljube, odnosno da do obljube nije došlo, pa se postavlja pitanje da li je apelant uopšte pokušao izvršiti obljubu. Tvrdi da iz iskaza oštećene proizilazi da je nije pokušao obljubiti, što je potvrđeno dokazima optužbe. Kod tog stanja stvari smatra da predmetno djelo u konkretnom slučaju nije ni bilo moguće izvršiti. Ukazao je da je sud naveo pet lokacija na kojima je izvršeno krivično djelo, pri čemu na tri lokacije nije ni bilo moguće izvršiti djelo, što proizilazi iz objektivnih dokaza sprovedenih tokom postupka od odbrane i Tužilaštva, prije svega činjenice da se nije moglo pristupiti podrumu ni kacelariji računovodstva, a po video-nadzoru u kuhinji nije ni došlo do kontakta između oštećene i apelanta. Zbog navedenog, smatra da Tužilaštvo nije van svake razumne sumnje dokazalo da je apelant počinio predmetno krivično djelo, niti da je pokušao oštećenu navesti na obljubu.

25. Apelant, takođe, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što u konkretnom slučaju nije primijenjen KZRS iz 2017. godine za koji smatra da je blaži u odnosu na KZRS koji je primijenjen tokom postupka. Ukazao je da Osnovni i Okružni sud nisu primijenili odredbe iz člana 22 Krivičnog zakonika Republike Srpske objavljenog u „Službenom glasniku“ broj 64 od 10. jula 2017. godine u kome stoji: "Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj", nego su primijenili odredbe iz člana 20 Krivičnog zakona Republike Srpske koje su teže za apelanta u kojem stoji: "Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj." Tvrdi da su dmnogo strožiji uslovi za kažnjavanje pokušaja a za predmetno djelo ne možete biti proglašeni krivim za pokušaj, jer je za predmetno djelo propisana kazna od šest mjeseci do pet godina, dakle, nije moguće izreći pet godina, a za pokušaj se može izreći samo od pet godina, odnosno pet godina i jedan dan, pa samim tim niti teoretski nije moguće biti osuđen za pokušaj predmetnog krivičnog djela iako se radi o krivičnom djelu za koje je zaprijećena kazna do pet godina.

b) Odgovor na apelaciju

26. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani apelantovi prigovori utemeljeni na tvrdnji da je u postupku donošenja osporenih presuda počinjena povreda prava na koja se pozvao u apelaciji. Istaknuto je da su prigovori na kojima apelant zasniva tezu o povredi navedenih prava isticani i u zahtjevu za zaštitu zakonitosti i da ih je Vrhovni sud odbio kao neosnovane i za takvu odluku dao razloge u obrazloženju te presude, čija validnost nije dovedena u sumnju argumentima iz apelacije.

27. Okružni sud je naveo da se u apelaciji ponavljaju argumenti koje je apelant već ranije iznosio tokom postupka pred redovnim sudovima, te da ne postoji proizvoljnost u primjeni zakona i odsustvo razloga, kako se na to apelacijom neosnovano ukazuje. Istaknuto je da, suprotno navodima iz apelacije, zadatak Okružnog suda nije bio da u ponovnom postupku sprovodi nove dokaze, već da otkloni nedostatke na koje je ukazano presudom Vrhovnog suda od 7. maja 2019. godine, odnosno da se u potpunosti izjasni na žalbene prigovore odbrane. U konkretnom slučaju svi žalbeni prigovori branioca osuđenog su prethodno interpretirani u obrazloženju drugostepene presude od 29. avgusta 2019. godine, a potom ocijenjeni, pa se, prihvativši kao pravilan činjenični osnov presude i valjanost razloga za sve utvrđene činjenice od odlučnog značaja, Okružni sud saglasio s razlozima iz prvostepene presude koje je inkorporirao u vrlo detaljno obrazloženje svoje presude, čime su otklonjeni nedostaci na koje je ukazano u presudi Vrhovnog suda. Dalje, navedeno je da ne stoje ni navodi kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu KZRS u pogledu toga koji je zakon bio blaži za apelanta.

28. Osnovni sud je naveo da je apelantu omogućio pravično suđenje i da nije proizvoljno primijenio zakon, kao i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, niti je diskriminisan tokom postupka, što je vidljivo iz samog toka postupka, te zapisnika sa glavnih pretresa i sprovedenih dokaza.

V.Relevantni propisi

29. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi: Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4.

(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

(2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela izmijenjen zakon, jednom ili više puta, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca Pokušaj Član 20.

(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(2) Učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti.

Obljuba zloupotrebom položaja Član 196.

(1) Ko zloupotrebom svog položaja navede na obljubu ili drugu polnu radnju lice koje se prema njemu nalazi u odnosu kakve podređenosti ili zavisnosti, kazniće se zatvorom do tri godine.

(2) Nastavnik, vaspitač, staralac, usvojilac ili drugo lice koje zloupotrebom svog položaja izvrši obljubu ili drugu polnu radnju sa malo ljetnim licem koje mu je povjereno radi učenja, vaspitanja, čuvanja ili njege, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

30. Krivični zakonik Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 64/17) u relevantnom dijelu glasi:

Vremensko važenje krivičnog zakonodavstva Član 9.

(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Ako je zakon izmijenjen za vrijeme izvršenja krivičnog djela, primijeniće se zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je djelo dovršeno.

(2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela, a prije donošenja pravosnažne presude, jednom ili više puta izmijenjen zakon, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.

(3) Na učinioca krivičnog djela koje je propisano zakonom sa određenim vremenskim trajanjem, primijeniće se taj zakon bez obzira na to kada mu se sudi, osim ako tim zakonom nije drugačije određeno.

Pokušaj Član 22.

(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

Obljuba zloupotrebom položaja Član 168.

Ko zloupotrebom svog položaja navede na obljubu ili sa njom izjednačenu polnu radnju lice koje se prema njemu nalazi u odnosu kakve podređenosti ili zavisnosti, kazniće se kaznom zatvora od dvije do pet godina.

31. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Slobodna ocjena dokaza Član 15 Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295 Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304 stav 7 Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 K 060435 19 Kvlz 2 od 27. jula 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. avgusta 2020. godine a apelacija je podnesena 2. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant pobija presude Vrhovnog suda i Okružnog suda smatrajući da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje garantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

39. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, radilo se o utvrđivanju osnovanosti „krivične optužbe“ protiv njega, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

40. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33–34).

41. Apelacijom je ukazano na proizvoljnu ocjenu dokaza i slijedom toga arbitrarno utvrđeno činjenično stanje, te povredu prava na obrazloženu odluku, te s tim u vezi prava na odbranu.

42. U pogledu navedenog Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996–II, stav 63).

43. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25). Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, od 10. marta 2009. godine, st. 89 i 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06 od 25. februara 2010. godine, stav 49).

44. Ustavni sud zapaža da je u pogledu dokaza na kojima su redovni sudovi utemeljili odluku o apelantovoj krivici Okružni sud u ponovnom postupku, nakon analize prvostuepene presude i navoda iz žalbe, imajući u vidu uputstvo iz presude Vrhovnog suda od 7. maja 2019. godine, našao da je u obrazloženju presude Osnovnog suda data cjelovita analiza i ocjena svih izvedenih dokaza. Osim toga, ukazano je da je prvostepeni sud dao razloge o odlučnim činjenicama kada je u pitanju ocjena svih izvedenih dokaza vezanih za apelantovo učestvovanje u izvršenju krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, a posebno je dato obrazloženje zašto je sud poklonio vjeru pojedinim dijelovima iskaza oštećene iz istrage, a ne iskazu koji je dat na glavnom pretresu, ukazavši na činjenicu da je oštećena izjavu dala 30. januara 2017. godine, kada je sjećanje na kritični događaj bilo svježije u odnosu na izjavu datu na glavnom pretresu, zbog čega je prvostepeni sud našao da kod oštećene nije postojala sumnja da apelant ima loše namjere, odnosno da bi imali polni odnos, te da nije smjela naglo da ga odbije. Takođe, ukazano je da su ovakav stav prvostepenog suda potkrijepili i nalaz i mišljenja vještakā specijalista neuropsihijatrije i specijalista medicinske psihologije, na osnovu kojih je prvostepeni sud izveo zaključak da se može vjerovati oštećenoj da govori istinu. Ukazano je da je prvostepeni sud i u izreci osporene presude i u njenom obrazloženju dao razloge zašto je apelantove radnje usmjerene da izvrši obljubu nad oštećenom smatrao zloupotrebom službenog položaja, odnosno da je nakon detaljne ocjene sprovedenih dokaza zaključio da je apelant zloupotrijebio svoj položaj. Vrhovni sud je, razmatrajući navode iz zahtjeva za vanredno preispitivanje, u ovom pogledu ukazao da su svi apelantovi žalbeni prigovori u drugostepenoj presudi razmotreni i ocijenjeni, pa se, prihvativši kao pravilan činjenični osnov prvostepene presude i valjanost iznesenih razloga za sve utvrđene činjenice od odlučnog značaja, drugostepeni sud saglasio sa razlozima prvostepene presude koje je inkorporirao u vrlo detaljno obrazloženje svoje presude. Pri tome je Vrhovni sud pojasnio da takvo postupanje predstavlja prihvatljiv metodološki pristup obrazlaganju odluka drugostepenih sudova u smislu pravnih standarda izraženih u praksi Evropskog suda i Ustavnog suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi kako u izreci prvostepene presude, tako i u obrazloženjima osporenih odluka jasno ukazali da je apelant počinio krivično djelo obljuba zloupotrebom položaja, pri čemu su o svom zaključku dali detaljne razloge i obrazloženja koja Ustavnom sudu ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

45. U pogledu apelantovih navoda o proizvoljnosti u postupanju Okružnog suda kao više sudske instance, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da pravo na žalbu u krivičnopravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantovano članom 6 Evropske konvencije, već članom 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, suština apelantovih navoda u vezi sa tim pravom pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora biti zasnovana na objektivnim kriterijumima i štititi pravo na odbranu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argumenat (vidi, Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, Serija A broj 288, strana 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi, Boldea protiv Rumunije, stav 30).

46. U svjetlu navedenih principa, Ustavni sud primjećuje da je u osporenoj odluci Okružnog suda posebna pažnja posvećena svim navodima apelantove odbrane od suštinskog značaja, kojima su osporavani stavovi Osnovnog suda iz prvostepene presude, te da je u toj drugostepenoj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utiču na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjenje predmetnog krivičnog djela. Ustavni sud zapaža da se suština žalbenih navoda u postupku pred Okružnim sudom odnosila na tvrdnje apelantove odbrane o navodnoj proizvoljnoj ocjeni iskaza oštećene i u tom smislu pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način opisan u izreci prvostepene presude. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u ponovnom postupku (imajući u vidu nalog iz presude Vrhovnog suda od 7. maja 2019. godine) detaljno odgovorio na apelantove navode iz žalbe, pri čemu se u dijelu obrazloženja pozvao na obrazloženje iz prvostepene presude prihvatajući ga kao svoje. Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvatanja iz nižestepene sudske odluke od više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).

47. Dalje, apelant je, u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje, naveo da je tokom suđenja na snagu stupio Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/17 od 13. jula 2017. godine) za koji smatra da je u konkretnom slučaju bio blaži za njega nego krivični zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela. Apelant je svoje tvrdnje da je Krivični zakon RS iz 2017. godine za njega blaži utemeljio na navodu da su mnogo strožiji uslovi za kažnjavanje pokušaja u zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela u odnosu na KZRS iz 2017. godine, tvrdeći da po „novom KZRS“ počinilac ne može biti proglašen krivim za pokušaj, jer je za „predmetno djelo propisana kazna od šest mjeseci do pet godina, dakle, nije moguće izreći pet godina“.

48. S tim u vezi, Ustavni sud, rukovodeći se principom ustanovljenim u brojnim odlukama Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojem je zadatak tih sudova da razmotre in concreto, zavisno od okolnosti svakog pojedinačnog predmeta, koji je zakon blaži za počinioca. Te okolnosti, između ostalog, zavise od visine zaprijećene kazne, odnosno od raspona propisanih kazni prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela i zakonu koji je kasnije stupio na snagu (u konkretnom slučaju stari KZRS ili novi

KZRS).

49. Imajući u vidu konkretne okolnosti, Ustavni sud, prije svega, konstatuje da je krivično djelo obljuba zloupotrebom položaja propisano u oba krivična zakona, ranijim koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela u odredbi člana 196 KZRS i kasnijim (stupio na snagu 18. jula 2017. godine) u odredbi člana 168 KZRS. Pored toga, Ustavni sud konstatuje da je odredbom člana 20 KZRS koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela propisano: „Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj“, dok je u odredbi člana 20 „novog“ KZRS propisano: „(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.“ Osim toga, u oba krivična zakona, u odredbi člana 4 KZRS koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela, te odredbi člana 9 novog KZRS propisano je stavom (1) da se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela…, te stavom (2) ako je poslije izvršenja krivičnog djela, a prije donošenja pravosnažne presude, jednom ili više puta izmijenjen zakon, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca, dakle, propisana je obaveza redovnim sudovima da na počinioca krivičnog djela primijeni zakon koji je važio u vrijeme izvršenja djela, a kasnije usvojeni zakon može biti primijenjen samo ukoliko redovni sudovi procijene da je on najblaži za učinioca.

50. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je novi KZ za njega blaži, jer „su mnogo strožiji uslovi za kažnjavanje pokušaja“, pri čemu smatra da za predmetno djelo ne bi mogao biti proglašen krivim za pokušaj, jer je za predmetno djelo propisana kazna od šest mjeseci do pet godina, odnosno smatra da nije moguće izreći kaznu od pet godina, dok je – da bi pokušaj bio kažnjiv, potrebno da bude izrečena isključivo kazna od pet godina, odnosno pet godina i jedan dan i da stoga nije teoretski moguće biti osuđen za pokušaj predmetnog djela. Ustavni sud zapaža da je identične navode apelant isticao i u postupku pred redovnim sudovima, kao i da je Okružni sud, razmatrajući taj navod, ukazao da je za krivično djelo obljuba zloupotrebom položaja u KZRS koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela propisana kazna od šest mjeseci do pet godina, dok je u KZRS koji je stupio na snagu 18. jula 2017. godine za krivično djelo obljuba zloupotrebom položaja propisana kazna zatvora od dvije do pet godina (dakle, po oba zakona je bilo moguće izreći kaznu od pet godina, pri čemu je u „novom“ zakonu minimum koji se može izreći dvije godine, za razliku od starog zakona u kojem je minimum šest mjeseci), pa je za apelanta povoljniji i blaži krivični zakon koji je važio u vrijeme izvršenja djela prema zaprijećenoj kazni, zbog čega su primijenjene i odredbe o kažnjavanju za pokušaj prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela. Vrhovni sud je, u pogledu apelantovih navoda o primjeni blažeg zakona, razloge koje je u presudi u tom pogledu dao drugostepeni suda kao mjerodavno obrazloženje prihvatio u cijelosti, ukazavši da je apelantova teza o tome koji je zakon blaži očigledno rezultat pogrešnog tumačenja odredbe člana 22 KZRS iz 2017. godine, kada sintagmu „kazna zatvora od pet godina ili teža kazna“ tumači na način da to ne uključuje i kaznu od pet godina zatvora, nego samo one zatvorske kazne koje prelaze pet godina zatvora. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi odgovorili na pitanje zašto je primjena odredaba starog KZRS povoljnija za apelanta, odnosno da ne postoji ništa što bi ukazivalo da sudovi nisu poštovali princip primjene zakona čije odredbe su najpovoljnije za optuženog.

51. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje, te zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

52. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na efektivni pravni lijek garantovano članom 13 Evropske konvencije, ukazujući da su Okružni i Vrhovni sud propustili detaljno ispitati njegove navode iz žalbe, dakle, proizilazi da povredu ovog prava apelant vezuje za povredu prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i da je koristio mogućnost izjavljivanja žalbe Okružnom sudu, kao i zahtjeva za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu, odnosno da je apelant imao na raspolaganju i da je koristio efektivni pravni lijek. Činjenica da su redovni sudovi nakon detaljnog ispitivanja svih žalbenih navoda zaključili da su neosnovani i, s tim u vezi, ponudili relevantne i dovoljne razloge koje je Ustavni sud već ispitao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje i zaključio da se radi o valjanim razlozima i obrazloženjima, upućuju na zaključak da je apelant nezadovoljan ishodom postupaka po pravnim lijekovima koje je koristio, a ne da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, te kada u okolnostima konkretnog postupka ništa ne upućuje da postupak, posmatran u cjelini, nije bio pravičan.

54. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3555/20 (D.V.) | Sudska praksa | Aktio