Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-619/20 (S. A.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prekid postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-619/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 619/20, rješavajući apelaciju Sinana Alimanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sinana Alimanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 027302 16 U 2 od 16. decembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sinan Alimanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić, podnio je 17. februara 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 027302 16 U 2 od 16. decembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, te od Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je 6. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Ministarstvo su dostavili odgovore na apelaciju 9, odnosno 18. juna 2020. godine, dok Uprava nije odgovorila.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Zaključkom Uprave broj 27-04-23-1/N.G/13 od 5. septembra 2016. godine postupak pokrenut po službenoj dužnosti u predmetu postupanja po Odluci Komisije za kontrolu ugovora o korištenju stana zaključenih i/ili obnovljenih nakon 1. aprila 1992. godine (u daljnjem tekstu: Komisija) pod brojem 27-01-23-14297-2063/03 od 31. maja 2013. godine za stan u Ulici Ante Babića broj 3 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) je prekinut (tačka I izreke zaključka). Tačkom II izreke istog zaključka je određeno da prekid postupka traje dok nadležni organ ne riješi po zahtjevu za vraćanje u posjed predmetnog stana, koji se vodi pod brojem 23-04/III-23 -P-363/02.

6. U obrazloženju zaključka Uprava je istakla da je 31. maja 2013. godine Komisija donijela Odluku pod brojem 27-01-23-14297-2063/03 kojom se ustanovljava da je ugovor o korištenju predmetnog stana od 29. maja 2000. godine zaključen i/ili obnovljen između Š.M. za predmetni stan i Stambenog fonda Grada Sarajeva suprotan tački 6. a u vezi sa tačkom 14. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Dalje je navedeno da je provjerom kroz službenu evidenciju tog organa utvrđeno da je u toku postupak pokrenut po zahtjevu apelanta za vraćanje u posjed predmetnog stana. Utvrđeno je da je u datom postupku vraćanja u posjed predmetnog stana (evidentiranim pod brojem 23-04/1II-23-P-363/02) u toku postupanje shodno Rješenju Ministarstva broj 27/02-23-5361/03 od 25. decembra 2003. godine, a koji još uvijek nije pravosnažno okončan. S obzirom na navedeno, kako postupak za vraćanje u posjed predmetnog stana predstavlja samostalnu pravnu cjelinu, a bez čijeg se rješavanja ne može riješiti sama stvar, Uprava je, u skladu sa članom 142. stav 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), odlučila da se predmetni postupak pred tim organom prekida.

7. Rješenjem Ministarstva broj 05/02-23-1597/16 od 29. septembra 2016. godine odbijena je žalba apelanta protiv zaključka Uprave od 5. septembra 2016. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, po mišljenju Ministarstva, prvostepeni organ je pravilno i zakonito postupio kada je donio pobijani zaključak. Ministarstvo je istaklo da navodi apelanta izneseni u žalbi nisu od utjecaja i da nisu mogli dovesti do drugačijeg rješavanja konkretne upravne stvari. Istaknuto je da je tačkom 10. Uputstva Visokog predstavnika o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana propisano da, ukoliko u toku kontrole ugovora o korištenju koja se provodi u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku, Komisija ustanovi da je ugovor o korištenju stana zaključen i/ili obnovljen suprotno odredbama Zakona, postupit će tako što će Komisija donijeti odluku kojom ustanovljava da je ugovor o korištenju stana zaključen i/ili obnovljen u suprotnosti sa odredbama Zakona koje su bile na snazi u vrijeme kada je ugovor o korištenju stana zaključen i/ili obnovljen, zatim, da Komisija dostavlja odluku nadležnom stambenom organu ili Federalnom ministarstvu odbrane, koji provodi postupak u skladu sa odredbama ZUP-a. Dalje je navedeno da je Komisija 31. maja 2013. godine svojom Odlukom (broj 27-01-23-14297-2063/03) stavila van snage odluku od 21. jula 2003. godine kojom je ustanovljeno da je ugovor o korištenju predmetnog stana od 29. maja 2000. godine, zaključen i/ili obnovljen između Š.M. za predmetni stan i Stambenog fonda Grada Sarajeva, pravno valjan i da nije u suprotnosti sa članom 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te da je ustanovila da je isti ugovor zaključen i/ili obnovljen suprotno tački 6, a u vezi sa tačkom 14. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene, dakle, upravo iz razloga što postoji zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ postupio u skladu sa odredbama ZUP-a, te da je, u smislu člana 142. stav 1. ZUP-a, prekinuo postupak s obzirom da postoji zahtjev koji je podnesen upravnom organu a koji još nije pravosnažno riješen, odnosno nije utvrđen konačan pravni status predmetnog stana.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 027302 16 U 2 od 16. decembra 2019. godine odbijena je tužba apelanta protiv rješenja Ministarstva od 29. septembra 2016. godine.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je održao javnu raspravu 3. decembra 2019. godine u prisutnosti punomoćnika apelanta, a u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog Ministarstva. Nadalje je istaknuto da je tužbom od 13. oktobra 2016. godine apelant posredstvom punomoćnika pred tim sudom pokrenuo upravni spor, osporavajući rješenje tuženog Ministarstva zbog povrede pravila upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Iz tužbe proizlazi da apelant osporava rješenje tuženog, jer smatra da upravni organi nisu mogli svoje akte zasnovati na odredbi člana 142. stav 1. ZUP-a o prekidu postupka u konkretnoj upravnoj stvari dok nadležni organ ne riješi o povratu u posjed predmetnog stana, koji je pokrenut po zahtjevu apelanta kao člana porodičnog domaćinstva svoga oca Mehe Alimanovića, koji je bio nosilac stanarskog prava na tom stanu. Pored činjenice da je Komisija kao stvarno nadležni organ donijela odluku od 31. maja 2013. godine kojom je proglasila ništavim ugovor o korištenju predmetnog stana od 29. maja 2000. godine, zaključen između Š. M. i Stambenog fonda Grada Sarajeva, kako je apelant naveo, prvostepeni organ nije postupio po odredbi člana 11. Uputstva o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana, a u vezi sa odredbom člana 265. ZUP-a. U tužbi je navedeno da je prvostepeni organ donio akt o prekidu postupka izvršenja odluke Komisije iako niti jednom odredbom materijalnog prava nije predviđen prekid postupka iz razloga na koje se pozivaju upravni organi u osporenim aktima. Zbog navedenih razloga, apelant je tužbom predložio da sud nakon održane javne rasprave donese presudu kojom će poništiti osporene akte i predmet vratiti nadležnom organu na ponovni postupak, uz obavezu tuženog da apelantu nadoknadi troškove upravnog spora prema troškovniku preciziranom u tužbi.

10. Kantonalni sud je dalje naveo da je pismenim podneskom od 20. februara 2017. godine tuženi izjavio odgovor na tužbu i dostavio spise predmeta. Iz odgovora na tužbu proizlazi da tuženi u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporenog rješenja, jer rješenje smatra pravilnim i zakonitim. Istakao je da je odluka Komisije od 31. maja 2013. godine čije izvršenje apelant podnošenjem zahtjeva traži zasnovana na tački 6. u vezi sa tačkom 14. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene upravo iz razloga što postoji zahtjev o povratu u posjed predmetnog stana povodom kojeg se vodi upravni postupak pred nadležnim upravnim organom.

11. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 142. stav 1. ZUP-a propisano da, ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili koji drugi organ (prethodno pitanje), on može, pod uvjetima iz ovog zakona, sam raspraviti to pitanje, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. Također je istaknuto da je odredbom člana 10. Uputstva o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana propisano da, ukoliko u toku kontrole ugovora o korištenju Komisija ustanovi da je ugovor o korištenju stana zaključen i/ili obnovljen suprotno odredbama Zakona, donijet će odluku da je ugovor zaključen i/ili obnovljen u suprotnosti sa odredbama zakona koji su bili na snazi u vrijeme kada je ugovor o korištenju stana zaključen i/ili obnovljen, te će tu odluku dostaviti nadležnom stambenom organu ili Federalnom ministarstvu odbrane, koji provodi postupak u skladu sa odredbama ZUP-a. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju odluka Komisije od 31. maja 2013. godine dostavljena Upravi. Komisija je predmetnu odluku donijela zasnivajući je na tački 6. u vezi sa tačkom 14. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene.

12. Nadalje je istaknuto da je Uputstvom o primjeni Zakona o prestanku primjene u njegovoj izmijenjenoj i dopunjenoj formi kao što je objavljena u „Službenim novinama FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 27/99 propisano i to: tačkom 5. da svi ugovori o korištenju stana zaključeni između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine se poništavaju. Navedena odredba se primjenjuje bez obzira na to da li je stan proglašavan napuštenim ili ne. Tačkom 6. navedenog uputstva, na kojoj odredbi je Komisija zasnovala odluku od 31. maja 2013. godine, propisano je da pojedinci čiji je ugovor o korištenju poništen u skladu sa članom 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene se smatraju privremenim korisnicima stana i nisu nosioci stanarskog prava osim ukoliko im se stanarsko pravo vrati u skladu sa ovim zakonom. Privremeni korisnici, prema ovom stavu, imaju pravo korištenja stana dok se ne utvrdi konačni pravni status stana. Ukoliko nosilac stanarskog prava podnese zahtjev za povrat stana, nadležni organ donosi odluku o povratu stana nosiocu stanarskog prava u skladu sa članom 7. Zakona i utvrđuje da li privremeni korisnik ima pravo na alternativni smještaj u skladu sa članom 3. stav 4, članom 18e. i članom 18f. Zakona, kao što je propisano tačkom 28. do 34. navedenog uputstva.

13. Imajući u vidu odredbu tačke 6. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene iz koje proizlazi da privremeni korisnik ima pravo korištenja stana dok se ne utvrdi konačni pravni status stana, kao i nespornu činjenicu da konačni pravni status predmetnog stana nije utvrđen s obzirom da nije okončan postupak pokrenut po zahtjevu apelanta pred nadležnim organom zavedenom pod brojem 23-04/III-23-P-363/02 i da je u toku postupanje shodno rješenju Ministarstva od 25. decembra 2003. godine, koji još nije pravosnažno okončan, Kantonalni sud je zaključio da navedeni postupak povrata predmetnog stana u posjed predstavlja prethodno pitanje zbog kojeg su upravni organi prekinuli postupak u konkretnoj upravnoj stvari primjenom člana 142. stav 1. ZUP-a. Po ocjeni Kantonalnog suda, iz navedenih razloga neosnovani su navodi apelanta da niti jednom odredbom materijalnog prava u konkretnoj pravnoj stvari nije predviđen prekid postupka, jer to ne proizlazi iz tačke 6. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene, na osnovu koje je Komisija donijela odluku od 31. maja 2013. godine.

IV.Apelacija Navodi iz apelacije

14. Apelant navodi povrede prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. Naveo je da ni Uputstvo o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana, niti Uputstvo o primjeni Zakona o prestanku primjene ne propisuju opciju prekida postupka dok se ne odluči o postupku povrata istog stana nositelju stanarskog prava. Apelant je istakao da je član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava. Pozvao se na odluku Kantonalnog suda u drugom predmetu, odnosno na Rješenje Uprave broj 23-04-23-90 NS/04 od 22. decembra 2004. godine u kojem je Uprava proglasila ništavim ugovor o korištenju stana od 10. jula 2000. godine zaključen između G.J. za stan u Sarajevu i Stambenog fonda Grada Sarajeva.

Odgovori na apelaciju

15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da rješenjem tog upravnog organa nisu povrijeđena prava apelanta. Istaknuto je da je pokretanje postupka za vraćanje predmetnog stana u posjed koji se vodi pod brojem 23-04/III-23-P-363/02 imalo kao posljedicu da prvostepeni organ postupi u skladu sa članom 142. stav (1) ZUP-a i prekine postupak do okončanja prethodnog pitanja. Nadalje je istaknuto da je apelant punopravno učestvovao kao stranka u postupku i bio u mogućnosti da zaštiti svoja prava i na zakonu zasnovane interese. Smatra da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 142.

(1) Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili koji drugi organ (prethodno pitanje), on može, pod uvjetima iz ovog zakona, sam raspraviti o tom pitanju, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak protiv kojeg je dopuštena posebna žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.

(2) Ako je organ raspravio prethodno pitanje, rješenje takvog pitanja ima pravno djelovanje samo u stvari u kojoj je to pitanje riješeno.

(…) Član 146.

(1)Postupak prekinut zbog rješavanja prethodnog pitanja u nadležnom organu, nastavit će se nakon što rješenje doneseno o tom pitanju postane konačno.

(2)Postupak se može nastaviti po službenoj dužnosti i u slučaju kad se ocijeni da više nema razloga da se čeka na konačno rješenje prethodnog pitanja u nadležnom organu, osim u slučaju iz stava 1. člana 143. ovog zakona.

18. Uputstvo o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/02) ) u relevantnom dijelu glasi:

V-POSTUPANJE U POSTUPKU KONTROLE

Tačka 10.

Ukoliko u toku kontrole ugovora o korištenju, koja se provodi u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku, Komisija ustanovi da je ugovor o korištenju stana zaključen i/ili obnovljen suprotno odredbama Zakona, postupit će na sljedeći način:

- Komisija donosi odluku kojom ustanovljava da je ugovor o korištenju stana zaključen i/ili obnovljen u suprotnosti sa odredbama Zakona koje su bile na snazi u vrijeme kada je ugovor o korištenju stana zaključen i/ili obnovljen;

- Komisija dostavlja odluku nadležnom stambenom organu ili Federalnom ministarstvu odbrane, koji provodi postupak u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku.

19. Uputstvo o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 46/99 – ispravka i 56/01) U konkretnom slučaju primjenjuje se Uputstvo o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u njegovoj izmijenjenoj i dopunjenoj formi kao što je objavljen u “Službenim novinama Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 27/99 ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/99 od 28.10.1999. godine) koje je važilo u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koje u relevantnom dijelu glasi:

Stanarska prava poništena u skladu sa članom 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima [...]

6. Pojedinci čiji je ugovor o korištenju poništen u skladu sa članom 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima se smatraju privremenim korisnicima stana i nisu nosioci stanarskog prava osim ukoliko im se stanarsko pravo ne vrati u skladu sa ovim zakonom. Privremeni korisnici prema ovom stavu imaju pravo korištenja stana dok se ne utvrdi konačni pravni status stana. Ukoliko nosilac stanarskog prava podnese zahtjev za povrat stana, nadležni organ donosi odluku o povratu stana nosiocu stanarskog prava u skladu sa članom 7. Zakona, i utvrđuje da li privremeni korisnik ima pravo na alternativni smještaj u skladu sa članom 3. stav 4. članom 18.e i članom 18.f Zakona, kao što je propisano tač. 28-34 ovoga uputstva. Raspolaganje napuštenim stanovima [...]

14. Prema članu 5. Zakona, smatra se da je nosilac stanarskog prava podnio zahtjev za povrat stana u predviđenom roku, ukoliko je nosilac stanarskog prava preduzeo bilo koju od sljedećih mjera u cilju povrata stana:

i) podnio zahtjev nadležnom upravnom organu, uključujući zahtjev podnesen prije stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao i zahtjev kojeg je nadležni upravni organ odbio zbog nenadležnosti prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, tj. 4. jula 1999. godine;

ii) podnio zahtjev nadležnom sudu za vraćanje stana u posjed;

iii) podnio zahtjev Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (CRPC) u skladu sa njenim pravilima i propisima, to jeste do 2. septembra 1999. godine ili u izuzetnim slučajevima do 3. decembra 1999. godine za zahtjeve iz člana 5. stav 2. Zakona.

20. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 3.

Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 027302 16 U 2 od 16. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 17. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

28. Prije nego što pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu navedenih odredaba jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o upravnom sporu o zakonitosti zaključka organa uprave u postupku za izvršenje odluke Komisije kojom je utvrđeno da nije u skladu s zakonom ugovor o korištenju predmetnog stana zaključen između trećih lica, koji je prekinut dok se ne riješi postupak o zahtjevu apelanta za povrat u posjed predmetnog stana, što ulazi u okvir apelantovih «građanskih prava i obaveza». Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog toga što je osporenom odlukom Kantonalnog suda proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojem su odlučivali organi uprave i redovni sud i u kojem je u konačnici osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena tužba apelanta za poništenje zaključka Uprave o prekidu postupka za izvršenje odluke Komisije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom provedenog postupka koristio pravne lijekove (žalbu, tužbu za pokretanje upravnog spora) u kojima je već isticao prigovore koje je istakao i u navodima apelacije. Dalje, Ustavni sud ističe da su se organi uprave i redovni sud u osporenim odlukama izjasnili o istaknutim prigovorima i u obrazloženjima svojih odluka dali jasne razloge za svoje zaključke koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u konačnici ispitao apelantove navode o proizvoljnoj primjeni odredbe člana 142. stav 1. ZUP-a, te dao razloge zašto je smatrao da su se organi uprave pravilno pozvali na citirane odredbe. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, imajući u vidu odredbu tačke 6. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku, te činjenicu da nije okončan postupak za povrat predmetnog stana, što u konkretnom slučaju predstavlja prethodno pitanje zbog kojeg su upravni organi prekinuli postupak u konkretnoj upravnoj stvari primjenom člana 142. stav 1. ZUP-a, dao dovoljne i jasne razloge za svoje odlučenje a u datim razlozima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.

33. U odnosu na apelantove navode da je Uprava u drugom predmetu, odnosno u Rješenju broj 23-04-23-90 NS/04 od 22. decembra 2004. godine proglasila ništavim ugovor o korištenju stana od 10. jula 2000. godine zaključenog između G.J. za stan u Sarajevu i Stambenog fonda Grada Sarajeva, dakle postupila suprotno nego u apelantovom predmetu, Ustavni sud zapaža da se ne radi o identičnim činjeničnim i pravnim pitanjima. Naime, u predmetu apelanta Komisija se pozvala na tačku 6. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene prema kojoj se pojedinci čiji je ugovor o korištenju poništen u skladu sa članom 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene smatraju privremenim korisnicima i imaju pravo korištenja stana dok se ne utvrdi konačni pravni status stana. Prema članu 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene, svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi, a osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom. Međutim, suprotno od apelantovog slučaja, u drugom predmetu na koji se apelant pozvao, ugovor o korištenju stana je zaključen nakon 7. februara 1998. godine, te je Uprava utvrdila da je, shodno članu 16. Zakona o prestanku primjene, predmetni ugovor o korištenju stana ništav a da će se korisnik stana smatrati bespravnim korisnikom. Budući da se ne radi o identičnoj pravnoj situaciji, Ustavni sud smatra navode apelanta neosnovanim.

34. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe ZUP-a, Zakona o prestanku primjene i Uputstva o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana, te Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene na kojima su organi uprave i redovni sud zasnovali svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, koja, nasuprot apelantovom mišljenju, zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da ni u osporenoj, kao ni u nižestepenim odlukama nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju redovnog suda i organa uprave u predmetnom postupku. 35. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. U odnosu na navode apelanta o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da osporenom odlukom nije odlučivano o apelantovom pravu na povrat predmetnog stana, već o zakonitosti zaključka organa uprave o prekidu postupka za izvršenje odluke Komisije kojom je utvrđeno da nije u skladu s zakonom ugovor o korištenju predmetnog stana između trećih lica. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da osporena odluka ne pokreće pitanja kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud za svoju odluku o zakonitosti zaključka organa uprave o prekidu postupka dao dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa na štetu apelanta.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić