Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-622/20 (I.S.)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pasivna legitimacija
- Stjecanje bez osnova
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-622/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 622/20, rješavajući apelaciju I. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija I. S.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. I. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 17. februara 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 622/20.
2. Apelant je istovremeno podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se odgodilo izvršenje pobijane presude Vrhovnog suda u postupku koji je pokrenut protiv njega u izvršnom predmetu kod Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) u predmetu broj 57 0 Ps 095847 20 Ip do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji. Također, apelant je 16. marta 2020. godine uputio još jedan zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je tražio da se novac sa njegovog računa ne prebaci tražiocu izvršenja na njegov račun, već da novac bude zaplijenjen do donošenja odluke Ustavnog suda BiH o predmetnoj apelaciji.
3. Apelant je zatim 6. juna 2020. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju zbog neodlučivanja Vrhovnog suda po njegovoj inicijativi da se stavi van snage stav Vrhovnog suda iz Odluke broj 71 0 I 191886 15 R od 1. februara 2016. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 1912/20. II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 622/20 od 11. i 26. marta 2020. godine kojom je odbio apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere.
5. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP 622/20 i AP 1912/20 odnose na isti predmet koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 622/20.
6. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužitelja „Poljoeksport“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 1. i 7. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
7. Vrhovni sud i tužitelj su odgovore na apelaciju dostavili 6. i 8. jula 2021. godine. III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
AP 622/20
9. Okružni privredni sud je, odlučujući o tužbi koju je tužitelj podnio 30. decembra 2011. godine protiv apelanta kao tuženog, radi stjecanja bez osnova, donio Presudu broj 57 0 Ps 95874 18 Ps 2 od 10. jula 2019. godine kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da mu apelant na ime stjecanja bez osnova isplati iznos od 25.867,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 13. oktobra 2006. godine do isplate, te je obavezan tužitelj da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.
10. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je tužitelj podnio tužbu protiv apelanta i „Poljoeksport“ d.o.o. Sarajevu (u daljnjem tekstu: drugotuženi), te da je sud nakon otvaranja likvidacionog postupka nad drugotuženim u odnosu na istog prekinuo postupak, dok je postupak nastavljen u odnosu na apelanta. Dalje, Okružni privredni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant kao punomoćnik drugotuženog podnio prijedlog za izvršenje protiv tužitelja na osnovu izvršne isprave – presude Osnovnog suda u Banjaluci od 27. januara 2006. godine, radi naplate duga u iznosu od 21.750,00 KM, (na ime troškova postupka sa kamatom) i da je taj sud donio rješenje o izvršenju (10. oktobra 2006. godine) kojim je dozvolio predmetno izvršenje i odredio da tužitelj navedeni iznos (sa kamatom i troškovima izvršnog postupka) uplati na račun apelanta. Zatim, utvrđeno je da je 13. oktobra 2006. godine sa računa tužitelja prebačen iznos od 25.867,34 KM na račun apelanta, dok je presudom Vrhovnog suda od 9. septembra 2009. godine izvršna isprava (presuda od 27. januara 2006. godine) preinačena. Nakon toga tužitelj je podnio prijedlog za protivizvršenje koje je sud usvojio rješenjem od 18. februara 2014. godine i naložio drugotuženom da tužitelju vrati iznos od 25.867,34 KM sa kamatama i troškovima izvršnog postupka. Dalje, rješenjem od 13. februara 2015. godine utvrđen je prekid postupka protivizvršenja radi nastupanja pravnih posljedica otvaranja likvidacionog postupka nad drugotuženim, te da su u likvidacionom postupku tužitelj i apelant prijavili svoja potraživanja koja su i priznata u tom postupku.
11. Okružni privredni sud je, polazeći od toga da je apelant zastupao drugotuženog kao punomoćnik na osnovu punomoći u parničnom i izvršnom postupku, kao i činjenice da su u izvršnom postupku novčana sredstva prebačena na račun punomoćnika (apelanta), zaključio da je apelant sve radnje preduzeo u ime i za račun drugotuženog kao punomoćnik (pa i primio novčana sredstva) odnosno, da smatra kao da ih je zastupano lice preduzelo zbog čega se i sve pravne posljedice tih radnji tiču neposredno zastupanog lica a ne apelanta. Pri tome, Okružni privredni sud je naveo da je apelant istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije te je ukazao na sadržaj odredbi čl. 85. i 89. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 305. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojima je propisano dejstvo zastupanja, odnosno kako se daje punomoć i njen sadržaj u skladu s navedenom odredbom ZPP. Dalje, s obzirom na to da je donošenjem presude Vrhovnog suda otpao osnov po kojem je zastupano lice moglo potraživati novčana sredstva od tužitelja, to je pravomoćnim rješenjem o protivizvršenju drugotuženi (a ne apelant) obavezan da vrati primljeni iznos tužitelju. U vezi s tim, Okružni privredni sud je zaključio da apelant kao punomoćnik drugotuženog nije bio u materijalno-pravnom odnosu s tužiteljem već sa drugotuženim, koji je bio stranka u parničnom i izvršnom postupku protiv koga je sud u izvršnom postupku odredio protivizvršenje, odnosno, te da apelant nije pasivno legitimiran u ovoj parnici. Također, Okružni privredni sud je zaključio da je tužitelj prijavio u likvidacionom postupku svoje potraživanje (po osnovu naplaćenih troškova) koje mu je i priznato, te da nije od značaja što novac, koji je prebačen na račun apelanta, nije prebačen na račun drugotuženog s obzirom na to da odnos punomoćnika i zastupane stranke predstavlja njihov interni odnos. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je, imajući u vidu odredbe čl. 85. st. 1. i 2. i 89. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi s odredbom člana 305. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te odredbe člana 210. ZOO, odbio tužbeni zahtjev tužitelja, dok je odluku o troškovima postupka donio u skladu s odredbama čl. 386. i 387. ZPP i uspjehom stranaka.
12. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 095874 19 Pž 2 od 28. oktobra 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostepena presuda, te su odbijeni zahtjevi tužitelja i apelanta za naknadu troškova sastavljanja žalbe odnosno odgovora na žalbu.
13. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud savjesno i brižljivo cijenio izvedene dokaze i dao valjane razloge za svoju odluku, te da su neosnovani žalbeni navodi istaknuti u tom pravcu. Viši privredni sud je naveo da iz punomoći koju je drugotuženi dao apelantu proizlazi, između ostalog, da je apelant ovlašten da lično preuzme čitav iznos troškova parničnog i izvršnog postupka jer mu za zastupanje u tom predmetu nisu platili nikakvu naknadu, te se zbog toga naplata troškova postupka iz navedene parnice na račun apelanta kao punomoćnika ne može smatrati stjecanjem bez osnova u smislu člana 210. ZOO. Dalje, Viši privredni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te je naveo, između ostalog, da je apelant kao punomoćnik postupao i ime i za račun drugotuženog, te da naplata troškova postupka od apelanta predstavlja njihov interni odnos, o čemu je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje koje prihvaća i taj sud. Također, istaknuto je da apelant nije bio stranka u navedenom izvršnom postupku već samo punomoćnik tražitelja izvršenja, zbog čega, nakon što je došlo do preinačenja izvršne isprave i nad tražiteljem izvršenja proveden likvidacioni postupak, apelant nije u obavezi da naknadi tužitelju naplaćene troškove postupka koje je kao punomoćnik naplatio u ime i za račun drugotuženog. Pored toga, suprotno žalbenim navodima tužitelja, Viši privredni sud je naveo da je na glavnoj raspravi izveden dokaz čitanjem sporne punomoći kojom je drugotuženi izričito naveo da „ovlašćuje tuženog da podnese prijedlog za izvršenje, radi naplate parničnih troškova po osnovu pravomoćne Presude Osnovnog suda Banjaluka broj Ps-247/05 od 27. 01. 2006. godine, da ga u tom postupku zastupa, te da lično preuzme čitav iznos troškova parničnog i izvršnog postupka...“. Viši privredni sud je naveo da se tužitelj neosnovano poziva na stav Vrhovnog suda koji se ne odnosi na istu činjeničnu situaciju (praksa sudova o prenosu troškova zastupanja putem ugovora o cesiji), te je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti i koje su istaknute u žalbi. Istaknuto je da je prvostepeni sud za svoju odluku iznio uvjerljive razloge, te da žalbeni navodi nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene odluke. Viši privredni sud je zaključio da tužitelju ne pripadaju traženi troškovi postupka budući da je njegova žalba odbijena, te da je neosnovan i apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu jer se ne radi o nužnim troškovima u smislu člana 387. ZPP.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine djelimično je usvojena revizija tužitelja i preinačene su nižestepene presude na način da je obavezan apelant da tužitelju plati iznos od 25.867,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 9. septembra 2009. godine do isplate, dok je u preostalom dijelu odbijena revizija i obavezan je apelant da tužitelju naknadi troškove postupka.
15. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je reviziju dozvolio u vezi pitanja koja tužitelj - revident postavlja, cijeneći da u tom dijelu revizija ispunjava uvjete iz člana 237. stav 3. ZPP, s obzirom na to da je o tom pitanju Vrhovni sud već zauzeo stanovište, dok je odluka drugostepenog suda u navedenom dijelu zasnovana na stanovištu koje nije podudarno s tim shvaćanjem. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se tužitelj pozvao na odredbu člana 237. stav 3. ZPP navodeći da drugostepena presuda nije zasnovana na stanovištu koje je o pitanju naplate troškova postupka na račun punomoćnika - advokata u toku izvršnog postupka, odnosno o pitanju kada je otpao osnov po kome su sredstva uplaćena na račun punomoćnika u toku izvršnog postupka, Vrhovni sud izrazio u svojim odlukama br. 71 0 P 135069 14 Rev od 5. oktobra 2016. godine i 71 0 I 191886 15 R od 1. februara 2016. godine. Dalje, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da drugostepena presuda nije pravilna. Naime, nesporno je da apelant, nakon što je na njegov račun isplaćen navedeni novčani iznos, taj iznos nije uplatio drugotuženom jer se i na ročištu u likvidacionom postupku apelant izjasnio da u prijavi potraživanja nije sadržan iznos od 25.000,00 KM koji je naplatio od tužitelja kao troškove izvršnog postupka. Vrhovni sud je istakao da je za primjenu odredbe člana 210. ZOO relevantno da li je došlo do stjecanja bez osnova, odnosno da li je jedno lice neosnovano osiromašilo, a drugo se neosnovano obogatilo, bez pravnog osnova koji bi opravdao umanjenje i uvećanje imovine. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da bez obzira na činjenicu što je parnični postupak (iz kojeg je proisteklo predmetno potraživanje) vođen između tužitelja i drugotuženog, nakon što je otpao osnov po kojem je bila izvršena isplata iznosa koji je predmet tužbe, tužitelj je neosnovano osiromašio. S obzirom na to da su navedena sredstva isplaćena apelantu, a ne drugotuženom, to se apelant neosnovano obogatio, iz čega proizlazi i njegova pasivna legitimacija, kao i obaveza da traženi iznos plati tužitelju. Pri tome, kako dalje navodi Vrhovni sud, nije od značaja za ishod parnice na koji način su drugotuženi i apelant uredili svoj interni odnos (vlastodavac - punomoćnik) i koliko je apelant imao potraživanja prema svom vlastodavcu po osnovu konkretnog zastupanja. Vrhovni sud je istakao da je apelant nesavjestan sticalac od momenta kada je saznao da osnov po kojem je primio isplatu više ne postoji (od 9. septembra 2009. godine), tako da tužitelju u skladu s odredbom člana 214. ZOO na traženi iznos pripada zakonska zatezna kamata od 9. septembra 2009. godine do isplate, a ne od 13. oktobra 2006. godine (kada su sredstva isplaćena) kako je traženo u tužbenom zahtjevu. S obzirom na to da su preinačene nižestepene presude, Vrhovni sud je odlučio o troškovima cijelog postupka u skladu sa odredbom člana 397. stav 2. ZPP u vezi sa čl. 386. stav 2. i
387. ZPP i uspjehom stranaka u postupku.
AP 1912/20
16. Apelant navodi da je 14. februara 2020. godine Vrhovnom sudu dostavio inicijativu za stavljanje van snage stava Vrhovnog suda iz Odluke broj 71 0 I 191886 15 R od 1. februara 2016. godine, dok je 20. marta 2020. godine dostavio Vrhovnom sudu urgenciju zbog nepostupanja po njegovoj inicijativi. Prema stanju predmetnog spisa, Vrhovni sud još uvijek nije odlučio o apelantovoj inicijativi.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije AP 622/20
17. Apelant smatra da su osporenom odlukom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu apelant je naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka navodeći da je Vrhovni sud svojom odlukom, svjesno kršeći odredbu člana 237. stav 3. tačka 3. ZPP, preinačio nižestepene presude i usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, uz obrazloženje da se nižestepeni sudovi nisu pridržavali stava Vrhovnog suda iz rješenja od 5. oktobra 2016. godine i odluke od 1. februara 2016. godine. U vezi s tim, apelant navodi da je nezakonito pozivanje suda u pobijanoj presudi na stav Vrhovnog suda od 1. februara 2016. godine, s obzirom na to da raniji stav Vrhovnog suda da punomoćnik ne može da preuzme dugovani iznos parničnih troškova nije više u saglasnosti sa revidiranim i dopunjenim članom 166. stav 2. Zakona o izvršnom postupku odnosno, da navedeni stav nije u saglasnosti sa stavom Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1433/06. Također, apelant smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju odstupio od svog stava o spornom pitanju (da li se povrat novca koji je advokat preuzeo u ime zastupane stranke može tražiti od advokata ili od zastupane stranke) koji je zauzeo u svojoj Presudi broj 85 0 P 038035 17 Rev od 12. januara 2018. godine, u kojem predmetu se radi o skoro istom činjeničnom i pravnom pitanju kao u konkretnom slučaju. Apelant je istakao da je u toku postupka ukazivao na navedenu presudu, kao i da ju je dostavio Vrhovnom sudu u svom odgovoru na reviziju, dok iz navedenog rješenja i odluke Vrhovnog suda (od 5. oktobra 2016. godine i 1. februara 2016. godine) nije vidljivo da je Vrhovni sud zauzeo bilo kakav stav o spornom pitanju bitnom za konkretni predmet. Naime, apelant je istakao da je spomenutim rješenjem odbačena kao nedozvoljena revizija i u istom se spominje stav Vrhovnog suda iz navedene odluke (od 1. februara 2016. godine) gdje, između ostalog, piše da „advokat ne može lično u izvršnom postupku da primi kao punomoćnik troškove parničnog postupka“, što nema nikakve veze sa konkretnim slučajem. Osim toga, apelant je, između ostalog, citirao relevantne odredbe ZPP koje se tiču dozvoljenosti revizije i ukazao da su u osporenoj odluci Vrhovnog suda dati neuvjerljivi argumenti (da su nižestepeni sudovi navodno povrijedili stav Vrhovnog suda iz navedenog rješenja i odluke) samo zbog toga „da bi dao privid legitimiteta zapravo nedozvoljenoj reviziji koju je tužitelj podnio protiv presude Višeg privrednog suda“. AP 1912/20
18. Apelant smatra da su zbog neodlučivanja o njegovoj inicijativi prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da Vrhovni sud ni poslije urgencije nije odlučio o njegovoj inicijativi za stavljanje van snage stava Vrhovnog suda iz odluke broj 71 0 I 191886 15 R od 1. februara 2016. godine koji je suprotan izmijenjenom Zakonu o izvršnom postupku RS (član 166. stav 2., u daljnjem tekstu: ZIP). Pri tome, apelant je istakao da je Vrhovni sud dužan da izmijeni svoj stav koji je suprotan novom zakonodavstvu u skladu sa odredbom člana 237. stav 3. tačka 3. ZPP, te navodi da je odluka Vrhovnog suda u predmetu broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine (protiv koje je podnio apelaciju broj AP 622/20) donesena u roku od 10 radnih dana i da je čudno zašto Vrhovni sud isto tako ne postupa hitno po njegovoj inicijativi od 14. februara 2020. godine. Također, apelant ponavlja da je Vrhovni sud, prilikom donošenja Odluke broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine, prekršio odredbu člana 237. stav
3. ZPP, odnosno da je odlučio suprotno svom stavu zauzetom u Presudi tog suda broj 85 0 P 038035 17 Rev od 12. januara 2018. godine. Naime, Vrhovni sud je povrijedio obavezu da se osigura jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti u primjeni prava kada je u navedenim predmetima donio suprotne odluke iako se radi o identičnom tužbenom zahtjevu.
II.Odgovori na apelaciju
19. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci i da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. U odgovoru Vrhovnog suda, u odnosu na podnesenu apelantovu inicijativu, navedeno je da apelant ne pobija odluku Vrhovnog suda koja je donesena povodom izjavljenog pravnog lijeka, već da pobija pravilnost pravnog stanovišta koje je zauzelo Građansko – upravno odjeljenje Vrhovnog suda odlučujući o zahtjevu sudija Izvršnog odjeljenja Osnovnog suda u Banjaluci za rješavanje spornog pravnog pitanja. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se protiv pravnih stavova najvišeg suda u Republici Srpskoj ne može izjaviti apelacija, te da je ona nedopuštena i neblagovremena jer se radi o pravnom stanovištu koje je zauzeto još u februaru 2016. godine i koje je od tada bilo dostupno svim zainteresovanim licima. Vrhovni sud je istakao da apelant nije ni legitimiran za podnošenje apelacije jer nije bio stranka u postupku u kojem je podnesen zahtjev za rješavanje spornog pravnog pitanja, a kako pravno stanovište koje pobija nije ni u kakvoj vezi sa apelantom, to isto nije moglo dovesti do kršenja apelantovih prava. Također, Vrhovni sud je napomenuo da je pravno shvaćanje, zauzeto na sjednici Odjeljenja, obavezujuće samo za sva vijeća u sastavu tog odjeljenja, dok u odnosu na sve ostale ima samo upućujući karakter.
21. Tužitelj je u svom odgovoru ukratko naveo hronologiju predmetnog postupka istaknuvši da su apelantovi navodi iz apelacije neosnovani, neargumentirani i suprotni utvrđenom i dokazanom, odnosno da nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji. Dalje, tužitelj smatra da je Vrhovni sud pravilno zaključio da se zakonski osnov potraživanja u konkretnom slučaju nalazi u odredbi člana 210. ZOO, te da je Vrhovni sud donio pravilnu i zakonitu odluku. Tužitelj je istakao da se apelant neosnovano poziva na stavove Vrhovnog suda iz presude donesene 2018. godine i odluke Ustavnog suda, iz razloga što je predmetni postupak pokrenut u vrijeme kada su bili na snazi drugi propisi i stavovi Vrhovnog suda (rješenje od 5. oktobra 2016. godine i odluka od 1. februara 2016. godine) na koje je ukazano u izjavljenoj reviziji. Na kraju, tužitelj je ukazao na sadržaj odredbe člana 210. ZOO i zaključio da je Vrhovni sud u skladu s navedenom odredbom donio ispravnu odluku.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 250. (stav 1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
Član 305.
Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlašćenja u punomoćju, advokat je na osnovu ovakvog punomoćja ovlašćen:
1)da vrši sve radnje u postupku, a naročito da podnese tužbu, da je povuče, da da odgovor na tužbu, da prizna tužbeni zahtjev ili da se odrekne tužbenog zahtjeva, da zaključi poravnanje, da podnese pravni lijek i da se odrekne ili odustane od njega, kao i da zahtijeva izdavanje mjera obezbjeđenja;
2)da stavlja zahtjev za izvršenje i obezbjeđenje i da preduzima potrebne radnje u postupku povodom takvog zahtjeva;
3)da od protivne stranke primi dosuđene troškove;
4)da pismeno ovlasti drugog advokata na preduzimanje samo pojedinih radnji u postupku, osim zastupanja na glavnoj raspravi.
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 85.
(1) Ugovor koji zaključi zastupnik u ime zastupanog lica i u granicama svojih ovlašćenja obavezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu.
(2) Pod istim uslovima i ostali pravni poslovi zastupnikovi proizvode pravno dejstvo neposredno prema zastupanom licu.
(3) Zastupnik je dužan obavijestiti drugu stranu da istupa u ime zastupanog, ali i kad on to ne uradi ugovor proizvodi pravno dejstvo za zastupanog i drugu stranu, ako je ova znala ili je iz okolnosti mogla zaključiti da on istupa kao zastupnik. Član 89.
(1) Punomoćje je ovlašćenje za zastupanje koje vlastodavac pravnim poslom daje punomoćniku.
(2) Postojanje i obim punomoćja su nezavisni od pravnog odnosa na čijoj je podlozi punomoćje dato.
(3) Punomoćnik može biti i pravno lice.
Član 210.
(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi».
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio dvije apelacije: AP 622/20 u kojoj je osporio Presudu Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine, te AP 1912/20 u kojoj je podnio inicijativu da Vrhovni sud, u skladu s odredbom člana 237. stav 3. tačka 3. ZPP, izmijeni svoj stav koji je suprotan odredbi član 166. stav 2. ZIP (koja je izmijenjena i dopunjena 2018. godine). Ustavni sud smatra da dopustivost apelacija treba cijeniti isključivo u kontekstu osporene Odluke Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine u kojoj je sadržano posredno i odlučenje o apelantovoj inicijativi u pogledu člana 237. stav 3. tačka 3. ZPP. Zatim, Ustavni sud zapaža da protiv navedene presude Vrhovnog suda nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, kao i da je osporenu presudu apelant primio 12. februara 2020. godine, a apelaciju je podnio 17. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
31. U konkretnom slučaju radi se o građanskopravnom sporu u okviru kojeg je apelant obavezan na isplatu spornog iznosa. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluku Vrhovnog suda kojom je u konačnici u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, dok iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
33. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
35. Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog slučaja nižestepeni sudovi zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan budući da se radi o materijalno-pravnom odnosu između drugotuženog i tužitelja. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na osnovu ovlaštenja iz člana 250. stav 1. ZPP preinačio nižestepene odluke uz zaključak da su nižestepeni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te je zaključio da je apelant pasivno legitimiran u smislu odredbe člana 210. ZOO. U vezi s ovakvim rezoniranjem Vrhovnog suda, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta, koje zapravo i nisu bile sporne među parničnim strankama, proizlazi da je tužitelj presudom koja je u izvršnom postupku predstavljala izvršnu ispravu, obavezan da drugotuženom (a ne apelantu) naknadi sporni iznos i da je u izvršnom postupku drugotuženi bio tražitelj izvršenja (a ne apelant koji se u tom postupku pojavljivao samo kao punomoćnik drugotuženog) dok je tužitelj bio izvršenik. Nadalje, iz činjenica predmeta, na način na koji su one prezentirane u poglavlju „Činjenično stanje“, proizilazi da je tužitelj u postupku protivizvršenja kao izvršenik potraživao sporni iznos od drugotuženog (a ne apelanta). S obzirom na navedeno, nižestepeni sudovi, koji su odbili tužbeni zahtjev tužitelja, zaključili su da se u konkretnom slučaju ne radi o materijalno-pravnom odnosu između tužitelja i apelanta, već da se radi o materijalno-pravnom odnosu između apelanta i drugotuženog. U takvim se okolnostima pokazuje krajnje proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan primjenom člana 210. ZOO jer je, kako je obrazloženo, otpao osnov po kome su sredstva uplaćena na račun apelanta kao punomoćnika u toku izvršnog postupka zbog čega je apelant obavezan da tužitelju vrati sporni iznos . Ovo posebno ako se ima u vidu odredba člana 305. ZPP kojom je regulirano: „Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlašćenja u punomoćju, advokat je na osnovu ovakvog punomoćja ovlašćen: [...] 3) da od protivne stranke primi dosuđene troškove [...].“ Osim toga prilikom razmatranja spornog pravnog odnosa treba imati u vidu i odredbi člana i člana 85. ZOO kojim je regulirano: „(1) Ugovor koji zaključi zastupnik u ime zastupanog lica i u granicama svojih ovlašćenja obavezuje neposredno zastupanog i drugu ugovornu stranu. (2) Pod istim uslovima i ostali pravni poslovi zastupnikovi proizvode pravno dejstvo neposredno prema zastupanom licu.“ Imajući u vidu predmetne odredbe, te činjenice konkretnog predmeta na način kako su prezentirane u činjeničnom dijelu ove odluke, kao i utvrđenje nižestepenih sudova da je apelant isključivo kao punomoćnik drugotuženog primio sporni iznos (u njegovo ime i za njegov račun), pokazuje se proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda da je apelant pasivno legitimiran u smislu odredbe člana 210. ZOO u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. Ovo osobito imajući u vidu da iz činjenica predmeta proizlazi da je u likvidacionom postupku tužitelj prijavio svoje potraživanje prema drugotuženom i da je ono priznato.
36. S obzirom na zaključak da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja i obavezao apelanta da tužitelju vrati sporni iznos, Ustavni sud u takvim okolnostima smatra bespotrebnim da razmatra ostale navode apelacije istaknute u vezi s pravom na pravično suđenje.
37. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom zbog proizvoljne primjene materijalnog prava (odredbu člana 210. u vezi sa članom 85. ZOO i članom 305. ZPP) Vrhovni sud povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje. Pravo na imovinu
38. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke kojom je utvrdio pasivnu legitimaciju apelanta i obavezao ga da tužitelju isplati sporni iznos, proizvoljno primijenio odredbe ZOO, zanemarujući da apelant u predmetnom izvršnom postupku i postupku reizvršenja nije bio stranka, već je navedeni iznos primio u ime i za račun drugotuženog čije je bio punomoćnik.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić