Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3078/21 (A. M. i M. J.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje - općenito
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Krivični postupak
  • Brzina preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3078/21

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3078/21, rješavajući apelaciju Antonija Matića i Mirka Jakobovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 3. studenog 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Antonija Matića.

Utvrđuje se povreda prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 4.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što Općinski sud u Orašju, nakon što je drugostupanjskim rješenjem od 18. svibnja 2021. godine usvojen priziv i prvostupanjsko rješenje o određivanju pritvora ukinuto i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, nije bez odgađanja, „brzo“ odlučio o zakonitosti pritvora osobe lišene slobode, već tek nakon sedam dana donošenjem Rješenja broj 25 0 K 053745 21 Kv 2 od 25. svibnja 2021. godine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Antonija Matića izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 053745 21 Kž od 22. lipnja 2021. godine i Općinskog suda u Orašju broj 25 0 K 053745 21 Kv 2 od 25. svibnja 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka 3, st. 3. i 4.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Mirka Jakobovića podnijeta protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 053745 21 Kž od 22. lipnja 2021. godine i Općinskog suda u Orašju broj 25 0 K 053745 21 Kv 2 od 25. svibnja 2021. godine u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Antonio Matić i Mirko Jakobović (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant) iz Domaljevaca, koje zastupa Dino Dabić, odvjetnik iz Orašja, podnijeli su 27. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud iako je u apelaciji očito greškom navedeno Općinski sud u Orašju) broj 25 0 K 053745 21 Kž od 22. lipnja 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani sudovi su dostavili odgovore na apelaciju, dok Tužiteljstvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao i iz činjenica navedenih u Odluci Ustavnog suda broj AP 1928/21 (vidi AP 1928/21 od 8. rujna 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Općinski sud-sudac za prethodni postupak je Rješenjem broj 25 0 K 053745 21 Kpp od 14. svibnja 2021. godine prvoapelantu odredio pritvor u trajanju od mjesec dana, počev od 12. svibnja 2021. godine, zbog postojanja utemeljene sumnje da je počinio kazneno djelo napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti iz članka 359. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju sa dva kaznena djela sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz članka 358. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. a sve u svezi sa člankom 54. KZFBiH. Sudac za prethodni postupak je ocijenio da u okolnostima konkretnog slučaja postoji zakonska osnova iz članka 146. stavak 1. točka a) (opasnost od bjekstva) Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

5. Prijedlog obrane da se umjesto pritvora odredi jamstvo je ocijenjen kao preuranjen, jer se jamstvo, po ocjeni suca za prethodni postupak, može odrediti samo u slučaju kada je pritvor određen zbog bojazni da će osumnjičeni pobjeći. Kako je prijedlogom Tužiteljstva određivanje pritvora zatraženo i iz razloga propisanih člankom 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH (opasnost od ponavljanja djela), nije odlučeno o prijedlogu za određivanje jamstva jer rješenje suda nije pravomoćno.

6. Općinski sud u vijeću od trojice sudaca, odlučujući o apelantovom prizivu, donijelo je Rješenje broj 25 0 K 053745 21 Kv od 18. svibnja 2021. godine kojim je apelantov priziv usvojen, prvostupanjsko rješenje od 14. svibnja 2021. godine ukinuto i predmet vraćen na ponovno odlučivanje sucu za prethodni postupak.

7. Općinski sud - vijeće od trojice sudaca (koje je odlučivalo o prizivu) potvrdilo je stav suca za prethodni postupak o postojanju utemeljene sumnje, kao i zaključak suda da apelant boravi u Njemačkoj posljednje dvije godine, da na adresi u Bosni i Hercegovini nitko ne stanuje, da apelant nema imovinu u Bosni i Hercegovini. Međutim, vijeće je našlo da nisu utemeljeni navodi suca za prethodni postupak da je prijedlog apelanta za određivanje jamstva preuranjen, pozivajući se na odredbu članka 141. ZKPFBiH, nalazeći upravo suprotno - da su postojali uvjeti da se odluči o podnesenom prijedlogu obrane.

8. Tužiteljstvo je protiv apelanta podiglo optužnicu 20. svibnja 2021. godine, koja je potvrđena 24. svibnja 2021. godine.

9. Općinski sud, vijeće od trojice sudaca Rješenjem broj 25 0 K 053745 21 Kv 2 od 25. svibnja 2021. godine prihvatilo je predloženo jamstvo tako što je određeno da će se prvoapelant, koji se nalazi u pritvoru po osnovi Rješenja broj 25 0 K 053745 21 Kpp od 14. svibnja 2021. godine, pustiti na slobodu uz jamstvo od 25.000,00 KM, i to nakon što drugoapelant (jamac) iznos uplati na depozit Općinskog suda kao osiguranje da prvoapelant do konca postupka neće pobjeći.

10. U obrazloženju je navedeno da sudac za prethodni postupak (nakon rješenja od 14. svibnja 2021. godine) nije ponovno odlučivao o pritvoru (prijedlogu Tužiteljstva za određivanje pritvora i obrane za određivanje jamstva), jer je nakon donošenja rješenja Tužiteljstvo podiglo optužnicu (i tražilo produljenje pritvora), te je odluku donijelo vijeće. Dalje je ukazano iz kojih dokaza proizlazi utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo, kao i postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, postati nedostupan organima gonjenja (boravi i radi u Njemačkoj, kao i njegova obitelj), odnosno da postoji opasnost od bjekstva.

11. Općinski sud se pozvao na odredbu članka 141. ZKPFBiH, te je naveo da je apelant ponudio jamstvo posredstvom treće osobe (drugoapelanta), odnosno da se njegova obiteljska kuća stavi pod hipoteku i predložio jamstvo od 10.000 KM ( uz druge relevantne dokaze koje sud navodi). Dalje, sud je naveo da se i jamstvom može osigurati vođenje postupka, ali je (strana 6) naveo da je odredio da se jamstvo sastoji u polaganju gotovog novca, jer nekretnina koja je predložena kao predmet zaloge nije vještačena, tako da sud ne raspolaže podatkom o tržišnoj vrijednosti nekretnine. Kako i drugoapelant, a i prvoapelant imaju stalna primanja, a imajući u vidu vrstu i težinu kaznenih djela koja se stavljaju na teret prvoapelantu, Općinski sud je zaključio da iznos od 10.000,00 KM ne isključuje sumnju da bi apelant mogao pobjeći obzirom da on ima primanja oko 5.000,00 KM mjesečno, pa je sud odredio jamstvo u visini od 25.000,00 KM, smatrajući da je navedena visina jamstva adekvatna obzirom na težinu kaznenih djela, osobne prilike apelanta, te imovno stanje drugoapelanta (koji posjeduje obiteljsku kuću, ima stalna primanja). Nadalje, sud je ukazao na odredbu članka 137. ZKPFBiH, te je zaključio da je iznos od 25.000 KM dovoljna garancija da apelant neće pobjeći.

12. Kantonalni sud je Rješenjem broj 25 0 K 053745 21 Kž od 22. lipnja 2021. godine odbio kao neutemeljene prizive Tužiteljstva i branitelja prvoapelanta.

13. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je prvoapelant osporavao pobijano rješenje, te naveo da pobijanim rješenjem nije odlučeno o produljenju pritvora i da je samim time onemogućeno osporavati samo rješenje o pritvoru, te da predloženo jamstvo nije određeno na nekretnini i da je određeno u previsokom iznosu. Prvoapelant je osporavao i zaključak suda u svezi sa postojanjem opasnosti od bjekstva, te je posebno osporavao visinu jamstva navodeći da je ono određeno u previsokom iznosu obzirom na okolnosti slučaja i praksu prvostupanjskog suda u sličnim predmetima.

14. Rješavajući o prizivima (Tužiteljstva i prvoapelanta) drugostupanjski sud je potvrdio zaključke prvostupanjskog suda, da postoje osnove sumnje i naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, postati nedostupan organima gonjenja. Također, odlučujući o prizivima (konkretno Tužiteljstva, strana 4. drugostupanjskog rješenja), drugostupanjski sud je ukazao da, „iako prvostupanjski sud u izreci pobijanog rješenja propušta navesti odluku o prijedlogu za produljenje pritvora, ali se iz sadržaja i obrazloženja pobijanog rješenja zaključuje da samim usvajanjem prijedloga za određivanje jamstva podnesenog od branitelja [apelanta], 'prešutno' odbija prijedlog za produljenje pritvora“ (strana 5. drugostupanjskog rješenja). Kantonalni sud je potvrdio stav prvostupanjskog suda u odluci o visini iznosa jamstva. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da je osporenim rješenjima došlo do povrede prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pri tome je navedeno da se povreda prava na osobnu slobodu i sigurnost ogleda u očigledno neutemeljenom oduzimanju slobode, a „povreda članka 6. se odnosi na nepravično i nezakonito postupanje“, jer je jamstvo određeno bez odluke o pritvoru, a apelanti su prinuđeni ponuditi jamstvo iz pozicije nezakonito oduzete slobode. Također, drugoapelantu je nezakonito ograničeno pravo na imovinu.

16. Dalje, u apelaciji se ukazuje na apelaciju prvoapelanta broj AP 1928/21, koja je podnesena zbog nepostojanja rješenja o pritvoru, ukazujući na rješenje o određivanju pritvora koje je ukinuto (vidi točku, 6. ove odluke). Prama navodima iz apelacije takvo rješenje vijeća Općinskog suda je konačno - pravomoćno-izvršno i u tom trenutku (18. svibnja 2021.godine) više ne postoji pravna osnova za držanje prvoapelanta u pritvoru, tj. oduzimanje slobode (rješenje je ukinuto-nema ga). Tada se on odmah morao pustiti.

17. Dalje se u apelaciji navodi da rješenje o pritvoru po ponovljenom postupku nikad nije doneseno, niti je ponovljen postupak/odlučivanje. Tako, prvoapelant „bez postojanja pravne osnove ostaje još devet dana u pritvoru“, do 26. svibnja 2021. godine-znači, nezakonito. Kako je navedeno u apelaciji, „rješenje o pritvoru se nastavilo provoditi i nakon što je ukinuto“.

18. Dalje se navodi da se prvoapelant nalazio u nezakonitom pritvoru bez postojanja rješenja o pritvoru, kada se ignorirao i njegov prvobitni zahtjev za određivanje jamstva o kojem nije ni odlučeno, gdje je dalje opet nezakonito odlučeno o „novom pritvoru" i novom jamstvu.

19. U međuvremenu je došlo i do podizanja optužnice i do prijedloga za produljenje pritvora. Obrana se protivi(la) određivanju pritvora, ali je, opreza radi, još jednom predložila i određivanje jamstva. Dakle, suština navoda iz apelacije je da rješenje o pritvoru nije postojalo, a apelantu je već bila oduzeta sloboda sedam-osam dana u trenutku izlaska pred sud za odlučivanje o novom produljenju pritvora i o novoj molbi za zamjenu pritvora jamstvom. Dakle, svako dalje postupanje nakon toga a u svezi s tim je de facto nezakonito. Za tako nezakonit pritvor podnesen je prijedlog za produljenje pritvora. Po mišljenju apelanta, pritvor se ne može produljiti kada nije ni određen. Nadalje se ukazuje da prvostupanjskim rješenjem o prijedlogu iz optužnice opet nije odlučeno o određivanju ili produljenju pritvora, ili postojanju osnovanosti za pritvor, već je samo određeno jamstvo. Dalje se ukazuje da je sud naveo (rješenje od 25. svibnja 2021. godine) da je pritvor ukinut, ali to sudu ne pravi problem da dalje postupa, dok je drugostupanjskim rješenjem (od 22. lipnja 2021. godine) Kantonalni sud utvrdio grešku prvostupanjskog suda, te je priznao prizivne razloge i naveo da je sud propustio navesti odluku o prijedlogu za produljenje pritvora, ali da je iz sadržaja i obrazloženja pobijanog rješenja zaključeno da je samim usvajanjem prijedloga za određivanje jamstva „prešutno“ odbijen prijedlog za produljenje pritvora. Apelanti navode da je upravo ovaj stav iz odluke Kantonalnog suda temelj osnovanosti apelacije, te da je ovim stavom dana podrška nezakonitom postupanju prvostupanjskog suda. Apelanti ukazuju da obrazloženje rješenja ne može mijenjati izreku. Naime, svaka odluka djeluje i obvezuje u izreci, a ne u obrazloženju. Ako nije napisano u izreci, onda o tome nije odlučeno. Stoga je apsolutno neprihvatljivo nezakonitu izreku konvalidirati suštinom tumačenja iz obrazloženja i tako što je protivno pravičnom, a suglasno arbitrarnom postupanju. Nadalje, iako Kantonalni sud tumači obrazloženje rješenja Općinskog suda (dajući svom tumačenju obrazloženja pravnu snagu zamjene teksta u izreci rješenja), Kantonalni sud, po mišljenju apelanata, dodatno pogrešno tumači i samo obrazloženje, pa i samo shvaćanje zakonskih odredaba. Naime, ako je odbijen prijedlog za produljenje pritvora (iako pritvor ne postoji i nije određen), onda se ne može ni odrediti jamstvo, jer se jamstvo može odrediti samo onda kada je pritvor određen (zbog opasnosti od bjekstva), ili onda kada se ima odrediti pritvor zbog opasnosti od bjekstva. Kako apelanti navode, prema stavu Kantonalnog suda, Općinski sud, iako izrekom nije odlučio, ipak je obrazloženjem odlučio da odbije prijedlog za produljenje pritvora, te je onda dalje zakonito da se usvoji određivanje jamstva. Apelanti navode da je ovakav stav neprihvatljiv, jer je jamstvo moguće samo onda ako je pritvor određen, ili kada se pritvor po prijedlogu ima odrediti, pa će se tek tada zamijeniti jamstvom, a nikako onda kada se takav prijedlog odbija.

20. Apelanti smatraju da postoji povreda članka 5. Europske konvencije zbog nezakonitog oduzimanja, odnosno ograničenja slobode u svezi sa nezakonitim i arbitrarnim postupanjem, nedonošenjem (izreke) rješenja kojim se konvalidira nezakonit pritvor o kojem se opet konačno i ne odlučuje, na temelju čega se nameće i nezakonito jamstvo kojim je onda prvoapelant prethodno ucijenjen nezakonitim i nepostojećim pritvorom, što posljedično rezultira nezakonitim ograničenjem prava na imovinu u odnosu na drugoapelanta. Apelanti traže naknadu štete zbog povrede članka 5. Europske konvencije u iznosu od 2.000,00 KM, zbog povrede članka 6. u iznosu od 2.000,00 KM, zbog povrede prava na imovinu u iznosu od 2.000,00 KM plus kamate na nezakonito držanje novca od dana uplate novca pa do konačne isplate, kao i naknadu za sastav ove apelaciju u iznosu od 900,00 KM.

21. Apelant je 13. rujna dostavio novi podnesak, opet ukazujući na povezanost ovog predmeta sa apelacijom broj AP 1928/21, ali i problematizirajući Odluku broj AP 1928/21 Ustavnog suda od 8. rujna 2021. godine kojom je apelacija apelanta odbačena kao preuranjena.

b)Odgovor na apelaciju

22. Općinski sud je naveo da su neutemeljeni navodi o povredi prava prvoapelanta i predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. Nisu utemeljene tvrdnje da je prvoapelantu nezakonito oduzeta sloboda obzirom da rješenjem Općinskog suda od 18. svibnja 2021. godine u odnosu na prvoapelanta nije ukinut pritvor, te je Općinski sud nakon podizanja optužnice odlučivao o prijedlogu Tužiteljstva za produljenje pritvora, kao i o prijedlogu branitelja za određivanje jamstva. Nakon što je sud utvrdio da se mjera pritvora može zamijeniti blažom mjerom, odlučio je prihvatiti jamstvo a o visini jamstva sud je odlučio ocjenjujući odredbe članka 142. ZKPFBiH, i to ocjenjujući težinu kaznenog djela, osobne i obiteljske prilike prvoapelanta, te imovno stanje osobe koja daje jamstvo, pa je temeljem članka 144. ZKPFBiH donio rješenje o određivanju jamstva.

23. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je detaljno naveo zašto je potvrdio zaključke prvostupanjskog suda u odnosu na postojanje utemeljene sumnje, zaključak da postoji bojazan da bi apelant mogao pobjeći, ukazujući na relevantne odredbe ZKPFBiH, te kao pravilan potvrdio zaključak o polaganju gotovog novca i visini iznosa jamstva. Također, Kantonalni sud je naveo: „Navode apelacije usmjerene na ranije rješenje o pritvoru prvostupanjskog suda, kao i rješenje o ukidanju navedenog pritvora nije bilo predmetom razmatranja u ovom prizivnom postupku jer je ovaj sud ispitivao odluku u onom dijelu u kojem se ona pobijala prizivima, a sve u odnosu na predmetno rješenje koje se pobijalo prizivom.“

V.Relevantni propisi

24. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

GLAVA X - MJERE ZA OSIGURANJE PRISUSTVA OSUMNJIČENOG, ODNOSNO OPTUŽENOG

I USPJEŠNO VOĐENJE KAZNENOG POSTUPKA

Odjeljak 1. Zajednička odredba Članak 137.

Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje kaznenog postupka jesu poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jamstvo i pritvor.

(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kada prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kada za to nastupe uvjeti.

(4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.

Odjeljak 5. Jamstvo Članak 141.

Uvjeti za određivanje jamstva Optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog straha da će pobjeći, može se ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on osobno ili tko drugi za njega pruži jamstvo da do kraja kaznenog postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište.

Članak 142.

Sadržaj jamstva st. 1. i 4.

(1) Jamstvo uvijek glasi na novčani iznos koji se određuje, s obzirom na težinu kaznenog djela, osobne i obiteljske prilike optuženog i imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo.

(…) (4) Ako optuženi pobjegne, rješenjem će se odrediti da je vrijednost dana kao jamstvo prihod proračuna Federacije.

Članak 144.

Rješenje o jamstvu U tijeku istrage rješenje o jamstvu i o njegovom ukidanju donosi sudac za prethodni postupak, poslije podizanja optužnice - sudac za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sucu, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa taj sudac, odnosno predsjednik vijeća. Rješenje kojim se određuje jamstvo i rješenje kojim se aemstvo ukida donosi se nakon saslušanja tužitelja. Članak 153.

Lišavanje slobode i zadržavanje (1) Policijski organ može osobi oduzeti slobodu ako postoje osnove sumnje da je ta osoba počinila kazneno djelo i ako postoji bilo koji razlog predviđen u članku 146. ovog Zakona, ali je policijski organ dužan takvu osobu bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata provesti tužitelju. Prilikom dovođenja policijski organ obavijestit će tužitelja o razlozima i vremenu oduzimanja slobode.

Upotreba sile prilikom dovođenja dopuštena je u skladu sa zakonom.

(2) Iznimno od stavka (1) ovog članka, kada se radi o kaznenim djelima terorizma osoba se mora sprovesti tužitelju najkasnije u roku od 72 sata.

(3) Osoba kojoj je oduzeta sloboda mora biti poučena u skladu sa člankom 5.

ovog Zakona.

(4) Ako osoba kojoj je oduzeta sloboda ne bude sprovedena tužitelju u roku iz st. (1) i (2) ovog članka, pustit će se na slobodu.

(5) Tužitelj je dužan osobu kojoj je oduzeta sloboda ispitati bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata i u tom roku odlučiti da li će se osoba kojoj je oduzeta sloboda pustiti na slobodu ili će dostaviti obrazloženi prijedlog za određivanje pritvora osiguravajući izvođenje osobe pred suca za prethodni postupak.

(6) Sudac za prethodni postupak će odmah, a najkasnije u roku od 24 sata donijeti odluku o prijedlogu za određivanje pritvora.

(7) Ako sudac za prethodni postupak ne prihvati prijedlog za određivanje pritvora, donijet će rješenje kojim se prijedlog odbija i osoba odmah pušta na slobodu. Tužitelj može uložiti priziv na rješenje suca za prethodni postupak, ali priziv ne zadržava izvršenje rješenja.

(8) Protiv rješenja kojim se određuje pritvor pritvorena osoba može podnijeti priziv koji ne zadržava izvršenje rješenja.

(9) U slučaju iz st. (7) i (8) ovog članka o prizivu odlučuje vijeće iz članka 25. stavak (6) ovog Zakona koje je dužno donijeti odluku u roku od 48 sati od prijema priziva u sud.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje od 22. lipnja 2021. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje prvoapelant je primio 6. srpnja 2021. godine, a apelacija je podnesena 27. kolovoza 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Također, prvoapelant problematizira i period (ne)odlučivanja redovnog suda do donošenja rješenja od 25. svibnja 2021. godine. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz članka II/3.(d), (e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

30. Prije razmatranja konkretnog predmeta Ustavni sud najprije ukazuje da će apelacija prvoapelanta biti ispitana u odnosu na njegovo navode o nezakonitom pritvoru i posljedično tome nezakonitoj odluci o jamstvu, i to u odnosu na članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak

5. Europske konvencije, dok će apelacija drugoapelanta biti ispitana sa aspekta garancija koje nude članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

31. Dalje, prije razmatranja konkretnog predmeta Ustavni sud podsjeća da je o apelaciji istog apelanta (prvoapelanta) donio Odluku broj AP 1928/21 od 8. rujna 2021. godine, kojom je apelaciju odbacio kao preuranjenu (vidi AP 1928/21, dostupna na www.ustavnisud.ba). Prvoapelant u apelaciji navodi da ostaje kod ranijih navoda (koje je iznio u apelaciji broj AP 1928/21), te će Ustavni sud u ovom predmetu objediniti sve navode. Suprotno navodima prvoapelanta, koji problematizira odlučenje u Odluci broj AP 1928/21, Ustavni sud mora da podsjeti na obveze apelanata, u skladu sa člankom 21. stavak (6) Pravila, da je o svakoj promjeni činjeničnog i pravnog stanja u predmetu dužan obavijestiti Ustavni sud. U vrijeme podnošenja apelacije broj AP 1928/21 prvoapelant nije naveo da je donijeto rješenje o jamstvu od 25. svibnja 2021. godine, niti osnovu po kojoj je pušten na slobodu 26. svibnja 2021. godine (naveo je samo da je pušten na slobodu 26. svibnja 2021. godine), te ni Ustavni sud, propustom prvoapelanta, nije imao potpune informacije za donošenje odluke u tom predmetu. Također, apelant je navodio da „nije odlučeno o prijedlogu za jamstvo“, dok je nadležni sud obavijestio Ustavni sud da jeste donijeta odluka o jamstvu od 25. svibnja 2021. godine, suprotno tvrdnji apelanta, a navedena odluka, također, nije bila konačna, te nije zadovoljavala uvjet iz članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Osim toga, u odnosu na „konkretne odluke“ (rješenja od 14. i 18. svibnja, koja je apelant, također, osporavao) apelacija jeste bila preuranjena (jer je uvažavanjem priziva apelanta predmet vraćen na ponovno odlučivanje). Također, određeni navodi (kao primjerice navod o zadržavanju od 48 sati prije donošenja rješenja o određivanju pritvora) zbog toga što nisu pojašnjeni, nisu mogli i dalje ne mogu biti ispitani.

32. Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu činjenice iz obje apelacije, ispitati navode o nezakonitom pritvoru prvoapelanta od 18. svibnja 2021. godine do puštanja na slobodu 26. svibnja 2021. godine, kao i navode o nezakonitosti osporenog rješenja o jamstvu.

Pravo na osobnu slobodu i sigurnost

33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

d) Pravo na osobnu slobodu i sigurnost;

34. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:

(…)

c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela;

3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjemili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kojem će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

(…)

35. Ustavni sud podsjeća na stav Europskog suda da je člankom 5. Konvencije zagarantirano osnovno pravo na slobodu i sigurnost. To pravo je od primarne važnosti u “demokratskom društvu” u smislu značenja Europske konvencije (vidi, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. lipnja 1971. godine, Serija A br. 12, str. 36, stavak 65, i Winterwerp protiv Nizozemske, presuda od 24. listopada 1979. godine, Serija A br. 33, str. 16, stavak 37). Njegova ključna svrha je da sprečava proizvoljna ili neopravdana lišavanja slobode (vidi, McKay protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], br. 543/03, stavak 30, ECHR 2006). Sve osobe imaju pravo na zaštitu tog prava, drugim riječima, ne mogu se lišiti slobode, niti držati u pritvoru (vidi, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. ožujka 1987, Serija A br. 114, str. 22, stavak 40), osim kako je predviđeno uvjetima iz stavka 1. članka 5. Europske konvencije.

36. Ustavni sud primjećuje da je prvoapelantu određen pritvor rješenjem od 14. svibnja 2021. godine, a da je navedeno rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak rješenjem od 18. svibnja 2021. godine. Prvoapelant smatra da je od 18. svibnja 2021. godine pritvor nezakonit, odnosno da ne postoji pravna osnova za njega.

37. Suprotno navodima apelanta, Ustavni sud podsjeća na svoju brojnu praksu u kojoj je ispitivao ovakve navode. Tako je Ustavni sud (vidi, inter alia, Odluku o meritumu broj AP 2979/16 od 15. rujna 2016. godine) ukazao na stav Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), te je naveo sljedeće: „U svezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje i na praksu Europskog suda u Odluci Hadži protiv Hrvatske (vidi, Europski sud, presuda od 1. srpnja 2010. godine, toč. 24-36) u kojoj je taj sud razmatrao prigovore podnositelja zahtjeva da je, nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo rješenje o produljenju pritvora, podnositelj zahtjeva nezakonito boravio u pritvoru (sve do donošenja novog rješenja prvostupanjskog suda o pritvoru - ukupno pet dana) i da je zaključio da je pritvor podnositelja zahtjeva bio 'zakonit' i 'u skladu s postupkom propisanim zakonom' u svrhu članka 5. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud primjećuje da iz navedene prakse Europskog suda proizlazi da činjenica da je rješenjem suda više instance ukinuto rješenje suda niže instance o pritvoru, sama po sebi, ne znači da je pritvor bio nezakonit od momenta ukidanja ranijeg prvostupanjskog rješenja o pritvoru do donošenja novog prvostupanjskog rješenja. U odnosu na navedeno, mora se ocijeniti da li je nedostatak u rješenju predstavljao, u smislu stavova Europskog suda, 'tešku i očiglednu nepravilnost' na način da bi period boravka apelanta u pritvoru činio nezakonitim. U svezi s tim, Ustavni sud je, podržavajući praksu Europskog suda, imao u vidu sve okolnosti predmeta uključujući, osobito, ocjenu koju su izvršili domaći sudovi.“

38. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je prema relevantnim odredbama ZKP sudac za prethodni postupak bio nadležan odrediti pritvor apelantu, a to rješenje je prema relevantnim odredbama ZKP bio nadležan ukinuti Općinski sud u vijeću. Dakle, i sudac za prethodni postupak i vijeće (Općinskog suda, na dva stupnja odlučenja) su postupala u okviru svoje nadležnosti. Zatim, evidentno je da je rješenje suca za prethodni postupak ukinuto i predmet vraćen na ponovno suđenje. Po mišljenju vijeća Općinskog suda, ispunjen je uvjet postojanja utemeljene sumnje. Podržan je stav suca za prethodni postupak da nisu ispunjeni razlozi za pritvor iz točke 146. stavak 1. c) ZKPFBiH (jer je Tužiteljstvo predlagalo određivanje pritvora i po ovoj osnovi). Međutim, po stajalištu vijeća Općinskog suda, nisu utemeljeni navodi sudca za prethodni postupak da je prijedlog obrane za određivanje jamstva preuranjen. Vijeće Općinskog suda je zauzelo stajalište da su postojali uvjeti da se odluči o podnesenom prijedlogu obrane za određivanje jamstva, te je rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovno odlučivanje sucu za prethodni postupak.

39. Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o „teškoj i očiglednoj nepravilnosti“ u smislu stavova Europskog suda, niti ima elemenata koji bi ukazivali da je sud postupao in mala fide, odnosno da je zanemario pokušati pravilno primijeniti relevantne odredbe procesnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi u ovom dijelu neutemeljeni.

40. Dalje, prvoapelant problematizira donijeto rješenje o određivanju jamstva, ukazujući da je jamstvo određeno bez odluke o pritvoru (sa posebnim akcentom na stavove redovnih sudova u rješenju o određivanju jamstva), a apelanti su bili prinuđeni ponuditi jamstvo iz pozicije „nazakonito oduzete slobode“.

41. Ustavni sud podsjeća da članak 5. Europske konvencije garantira da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Ustavni sud podsjeća da pojmovi "zakonit" i "u skladu sa procedurom propisanom zakonom", korišteni u članku 5. stavak 1. Europske konvencije, suštinski upućuju na domaći zakon i obvezu usklađenosti s materijalnim i procesnim pretpostavkama uspostavljenim njime. Dodatno, Europska konvencija zahtijeva da svako lišavanje slobode treba biti i u skladu sa svrhom članka 5, a to je sprečavanje da osoba koja je u pitanju bude lišena slobode na arbitraran način (vidi, pored ostalih, Europski sud, Erkalo protiv Nizozemske, presuda od 2. rujna 1998. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1998-VI, p. 2477, stavak 52). Zbog toga je na prvom mjestu na domaćim organima, prije svega sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Međutim, kako članak 5. stavak 1. određuje kao povredu Europske konvencije propust da se postupi u skladu s domaćim pravom, Europski sud smatra da može i da treba primijeniti ovlaštenja da preispita je li postupljeno u skladu s ovim pravom (vidi, Europski sud, Lebedev protiv Rusije, presuda od 25. listopada 2007. godine, stavak 54).

42. U svezi sa navedenim stavovima, a imajući u vidu navode prvoapelanta, Ustavni sud će ispitati da li je postupljeno u skladu sa relevantnim domaćim pravom kada je sud nakon rješenja od 18. svibnja 2021. godine predmet vratio na ponovno odlučivanje i da li je u skladu sa zakonom donio rješenje kojim određuje jamstvo od 25. svibnja 2021. godine.

43. Ustavni sud primjećuje da je sudac za prethodni postupak Općinskog suda prvoapelantu odredio inicijalni pritvor u trajanju od mjesec dana. Odluka o određivanju pritvora je ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Dinamika postupanja Tužiteljstva u konkretnom predmetu uvjetovala je da Tužiteljstvo, nakon što je podiglo optužnicu, u skladu sa novom fazom postupka zatraži produljenje pritvora nakon podizanja optužnice. Općinski sud (ne sudac pojedinac, nego vijeće od trojice sudaca nadležno za ovu fazu postupka) donijelo je rješenje kojim je apelantu određeno jamstvo. Prvostupanjski sud, imajući u vidu dosadašnji tijek postupka, jasno je naveo da zbog razvoja događaja (podizanja optužnice) sudac za prethodni postupak „nije odlučivao ponovno o prijedlogu tužitelja za određivanje pritvora, kao ni o prijedlogu branitelja za donošenje jamstva“, već je o njima odlučilo vijeće.

44. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud konstatira da je nakon što je rješenjem vijeća Općinskog suda od 18. svibnja 2021. godine (kojim je ukinuto rješenje od 14. svibnja 2021. godine koje je donio sudac za prethodni postupak i predmet vraćen na ponovni postupak) novo rješenje (nakon prijedloga tužitelja za produljenje pritvora, kao i ranijeg prijedloga obrane za određivanje jamstva) donijelo vijeće Općinskog suda 25. svibnja 2021. godine. Ustavni sud ne može pronaći, a niti apelant ukazuje na odredbu ZKPFBiH koja eksplicitno zabranjuje da zbog nove faze u postupku (podignuta optužnica) sudsko vijeće ne može donijeti odluku kako o prijedlogu za produljenje pritvora, tako i o ranije podnijetom prijedlogu za određivanje jamstva. Ustavni sud ne može zaključiti da je ovakvo postupanje suprotno domaćem zakonu. Osim toga, kako je na redovnom sudu da tumači domaće pravo a redovni sudovi su prvi tumači zakona, samo postupanje vijeća Općinskog suda (uz tijek postupka koji je naveden) jasno govori da je ovaj sud smatrao sebe nadležnim da odluči o pritvoru, tj. da donese novu odluku nakon odluke od 18. svibnja 2021. godine. Dakle, rješenje o određivanju pritvora, kao i novo rješenje o jamstvu od 25. svibnja 2021. godine je donijeto unutar zakonom propisanog roka i posljedica je činjenice da je drugostupanjski sud uočio grešku suca za prethodni postupak i vratio da se ona otkloni, odnosno da se ispita mogućnost određivanja jamstva prvoapelantu, a što je zatim uradilo sudsko vijeće u novoj fazi postupka.

45. Što se tiče suštine samih garancija koje nudi članak 5. Europske konvencije, a u danim okolnostima, Ustavni sud primjećuje da je rješenje od 25. svibnja 2021. godine (jamstvo) nesporno donio sud zakonom ustanovljen, kao i da je nova odluka donijeta unutar zakonom propisanog roka od mjesec dana. Stoga su neutemeljeni navodi apelanta da je rješenje o jamstvu nastavak nezakonitog pritvora.

46. U odnosu na navode prvoapelanta da prvostupanjski, a zatim i drugostupanjski sud nisu odlučili o pritvoru, pa se slijedom toga nije moglo odrediti ni jamstvo, Ustavni sud ističe kako slijedi.

47. Okolnosti konkretnog predmeta se ne mogu promatrati odvojeno, već u cjelini. Dalje, Ustavni sud opet ponavlja da je postojala sudska odluka o određivanju pritvora (koja je predstavljala osnovu za određivanje pritvora, bez obzira što je ukinuta), te je po toj sudskoj odluci prvoapelant bio u pritvoru u momentu kada je donijeto rješenje o određivanju jamstva. Dalje, rješenje o određivanju jamstva sadrži sve potrebne elemente - pozivanje na relevantne zakonske odredbe, kao i upućivanje na prijedlog Tužiteljstva (koji je osim postojanja utemeljene sumnje naveo da postoje i posebni razlozi za produljenje pritvora, odnosno posebne okolnosti koje opravdavaju bojazan od bjekstva), zatim, sadrži konstataciju da je prvoapelant u pritvoru po ranijem rješenju, te sud se pozivao na članak 146. stavak 1. točka a) ZKPFBiH (strana 5. prvostupanjskog rješenja). Dalje je Općinski sud jasno obrazložio postojanje utemeljene sumnje i postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će prvoapelant, ukoliko se nađe na slobodi, postati nedostupan, ali je primjenom odredaba čl. 137, 141, 142. i 144. ZKPFBiH odlučio kao u izreci. Dalje, Ustavni sud nalazi da je nesporno neadekvatna konstatacija drugostupanjskog suda (na strani 5, na koju ukazuje prvoapelant) da je prvostupanjski sud propustio navesti odluku o prijedlogu za produljenje pritvora „ali se iz sadržaja i obrazloženja pobijanog rješenja zaključuje da se samim usvajanjem prijedloga za određivanje jamstva podnesenog od branitelja [apelanta] 'prešutno' odbija prijedlog za produljenje pritvora“. Međutim, ova konstatacija koju apelant osporava donijeta je u odnosu na prizivne navode Tužiteljstva (jer ovaj pasus počinje: „Suprotno navodu Tužiteljstva“), pa je Ustavni sud neće dalje ispitivati, zato što smatra da je suština osporenog rješenja takva da ne pokreće pitanje garancija iz članka 5. Europske konvencije.

48. Iz svega navedenog Ustavni sud nalazi da u odnosu na ovaj dio navoda prvoapelanta ne postoji povreda, već da su u svemu poštovane garancije članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije.

Pravo prvoapelanta da mu sud brzo odluči o zakonitosti pritvaranja

49. Ustavni sud podsjeća kako je svrha članka 5. stavak 4. Europske konvencije u garanciji da osobe koje su u pritvoru imaju pravo da pokrenu postupak kojim će osporiti zakonitost tog pritvora, kao i pravo, nakon pokretanja takvog postupka, da se u što kraćem roku donese sudska odluka u pogledu zakonitosti pritvora i, ako se dokaže da je nezakonita, da se naloži njezino ukidanje (vidi, Europski sud Baranowski protiv Poljske [Veliko vijeće], br. 28358/95, ECHR 2000, Petkov i Profirov protiv Bugarske, br. 50027/08 i 50781/09, stavak 66. od 24. lipnja 2014). Postojanje pravnog sredstva koje zahtijeva članak 5. stavak 4. mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji nego i u praksi, u suprotnom, nedostajat će mu dostupnost i učinkovitost koje se zahtijevaju tom odredbom (vidi, Europski sud, Vachev protiv Bugarske broj 42987/98, stavak 71, ECHR 2004-VIII, i Margaretić protiv Hrvatske broj 16115/13, stavak 113. od 5. lipnja 2014). Dostupnost pravnog sredstva podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti dragovoljno stvorile moraju biti takve da podnositeljima pruže stvarnu mogućnost korištenja tog pravnog sredstva (vidi, primjerice,, predmete Čonka protiv Belgije broj 51564/99, st. 46. i 55, ECHR 2002-I, i Stephens protiv Malte (broj 2) broj 33740/06, stavak 83. od 21. travnja 2009).

50. Nadalje, članak 5. stavak 4. u sebi sadrži, kao i članak 6. stavak 1, pravo na pristup sudu koje može biti podložno samo razumnim ograničenjima koja ne narušavaju samu njegovu bit (vidi predmete Shishkov protiv Bugarske broj 38822/97, st. 82-90, ECHR 2003-I, i Bochev protiv Bugarske broj 73481/01, stavak 70, 13. studeni 2008). Iako članak 5. stavak 4. ne obvezuje države ugovornice da uspostave drugu razinu nadležnosti za preispitivanje zahtjeva za puštanje iz pritvora, ipak, zahtijeva da država koja uspostavi takav sustav mora, u načelu, pritvorenicima omogućiti ista jamstva u prizivnom postupku kao i u prvom stupnju (vidi, Europski sud, Peša protiv Hrvatske broj 40523/08, stavak 126. od 8. travnja 2010).

51. Ustavni sud primjećuje da iz navoda prvoapelanta proizlazi da je osporavao duljinu perioda u kojem je sudu bilo potrebno da donese novo rješenje kojim je odredio jamstvo (od 18. svibnja 2021. godine, kada je ukinuto rješenje o određivanju pritvora i predmet vraćen na ponovni postupak, do donošenja odluke o određivanju jamstva od 25. svibnja 2021. godine).

52. Prije razmatranja konkretnog predmeta, Ustavni sud mora da ukaže na zaključak Europskog suda u predmetu McKay protiv Ujedinjenog Kraljevstva (već citiran, toč. 41-46) u kojem se aplikant pozvao na članak 5. stavak 3. Europske konvencije, zbog nemogućnosti osobe pred koju je izveden nakon uhićenja da odluči o ponuđenom jamstvu. Nakon što je naveo stavove iz svojih prethodnih odluka, Europski sud je ukazao da sudska praksa Europskog suda još nije imala prilike da u ovom kontekstu razmotri vrlo ranu fazu pritvora prije suđenja, vjerojatno jer, u većini slučajeva, postojanje sumnje pruža dovoljnu osnovu za pritvor i svaka nemogućnost određivanja jamstva ne bi mogla biti dovoljno osporena. Međutim, Europski sud je ukazao da nema sumnje da mora postojati mogu ćnost za sudsko razmatranje puštanja na slobodu do suđenja, jer će čak i u ovoj fazi biti slučajeva u kojima su priroda kaznenog djela ili osobne okolnosti osumnjičenog takve da je određivanje pritvora nerazumno ili nepodržano relevantnim ili dovoljnim osnovama. Ne postoji izričit zahtjev „žurnosti“ kao u prvoj rečenici stavka 3. članka 5. Međutim, takvo razmatranje, bilo na zahtjev podnositelja predstavke ili suca mora se obaviti uz propisnu brzinu, kako bi se svako neopravdano lišavanje slobode svelo na prihvatljiv minimum. Dalje je Europski sud naveo - kako bi se osiguralo da je zagarantirano pravo praktično i efikasno, a ne teorijsko i iluzorno, nije samo dobra praksa ve ć je i veoma poželjno kako bi se smanjilo kašnjenje da sudski službenik koji izvrši prvu provjeru zakonitosti i postojanje razloga za pritvor, također, ima nadležnost da razmotri puštanje uz jamstvo. Međutim, to nije uvjet Europske konvencije. U svakom slučaju, ne može se zahtijevati da se određivanje jamstva obavi brzinom ve ćom od one koja se zahtijeva „prvom automatskom kontrolom“, za koji je Europski sud utvrdio da traje najviše četiri dana (vidi, Brogan i drugi, 29. studeni 1988, Serija A br. 145-B).

53. Opet se vraćajući na garancije članka 5. stavak 4. Europske konvencije, prethodno navedeni stav Europskog suda, a imajući uvidu navod apelanta o „nepostojanju“ rješenja o pritvoru (od 18. svibnja do 25. svibnja 2021. godine), Ustavni sud primjećuje da je apelant lišen slobode i izveden pred suca za prethodni postupak koji je odredio pritvor (rješenjem od 14. svibnja 2021. godine). Rješenje koje je donio Općinski sud, sudac za prethodni postupak, ukinulo je vijeće Općinskog suda (18. svibnja 2021. godine) i vratilo na ponovno odlučivanje.

54. Ustavni sud dalje primjećuje da je nova odluka od vijeća Općinskog suda donijeta 25. svibnja 2021. godine, kada je apelantu određeno ja,mstvo te je pušten na slobodu 26. svibnja 2021. godine. Stoga, period od 18. svibnja 2021. godine do 25. svibnja 2021. godine predstavlja period koji treba ispitati sa aspekta brzine odlučivanja.

55. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da ZKPFBiH propisuje veoma kratke proceduralne rokove za odlučivanje suda, podnošenje priziva i odlučivanje o prizivu kada je u pitanju lišavanje slobode i određivanje pritvora (propisani su rokovi za odlučivanje od 24 do 48 sati). Dalje, Ustavni sud primjećuje da ZKPFBiH ne propisuje rok u kojem treba početi ponovni postupak, nakon što se predmet uvažavanjem priziva vrati na ponovno odlučivanje Međutim, ovdje treba imati u vidu standarde brzine koje propisuje članak 5. Europske konvencije, sudovi moraju biti svjesni činjenice da su „pritvorski“ predmeti u svakoj fazi postupka žurni i da zaslužuju da se o rješenjima kojima se pritvor određuje/produljava rješava na takav način, ali i relevantne odredbe ZKPFBiH koje nalažu da se pritvor svede na najkraću moguću mjeru. Stoga, u situaciji kada je vijeće Općinskog suda ukinulo rješenje o određivanju pritvora 18. svibnja 2021. godine i predmet vratilo na ponovno odlučivanje sucu za prethodni postupak, Ustavni sud nalazi da period od sedam dana, koliko je Općinskom sudu bilo potrebno da donese novu odluku, od dana kada je predmet vraćen na ponovno odlučivanje, ne ispunjava zahtjev da se zakonitost pritvora (odnosno mogućnost određivanja jamstva, u konkretnom slučaju) ispita bez odlaganja, odnosno da odluka bude donijeta „brzo“. Stoga i bez jasno propisanih rokova u odnosu na „ponovno odlučivanje“ sudovi bi se trebali rukovoditi već propisanim rokovima, bez znatnijeg odstupanja od njih, pogotovo jer se radi o određivanju pritvora. Dakle, period od 18. svibnja 2021. godine do 25. svibnja 2021. godine (kada je sud donio rješenje kojim je jamstvo određeno) predstavlja period u kojem je apelant bio u pritvoru, a da Općinski sud nije brzo odlučio o zakonitosti pritvora, nakon što je predmet vraćen na ponovno odlučivanje, kako to zahtjeva članak 5. stavak 4. Europske konvencije.

56. Stoga, Ustavni sud nalazi da, zbog činjenice da Općinski sud, nakon što je prvostupanjsko rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, nije reagirao brzo i analognom primjenom rokova iz čl. 148. i 153. ZKPFBiH obzirom da je još uvijek odlučivao o „određivanju“ pritvora, odnosno jamstva, zbog čega je došlo do povrede prava prvoapelanta iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 4. Europske konvencije.

Pravo na imovinu drugoapelanta

57. Apelacijom je ukazano da je drugoapelantu nezakonito ograničeno pravo na imovinu i to „poglavito u odnosu na jamca“.

58. Ustavni sud primjećuje da je drugoapelant dragovoljno, kao jamac, stavio pod kontrolu svoju imovinu. Navedeni iznos koji je dao drugoapelant je garancija da prvoapelant neće pobjeći. Dakle, Ustavni sud primjećuje da drugoapelant nije morao garantirati za prvoapelanta, već da je to njegov slobodni izbor. Činjenica da je drugoapelant nudio jedan iznos, a da je sud odredio drugi pozivajući se na osobne i obiteljske prilike apelanata, a radi osiguranja prisustva prvoapelanta u kaznenom postupku, također ne pokreće pitanje prava na imovinu. Ovo stoga što će imovina drugoapelanta koja je datn kao jamstvo biti vraćena drugoapelantu na oncu kaznenog postupka (osim ukoliko prvoapelant pobjegne), a sud je dao valjeno i adekvatno obrazloženje zašto smatra da je upravo iznos koji je naveo garancija da će se apelant pojaviti na suđenju.

59. Suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud nalazi da se ne radi o nametnutom nezakonitom jamstvu, već nalazi da se radi o imovini koju je drugoapelant slobodnom voljom odlučio da stavi pod kontrolu države do okončanja postupka, a u odnosu na visinu utvrđenog jamstva redovni sud je dao valjano obrazloženje.

60. Stoga, Ustavni sud nalazi da je apelacija drugoapelanta u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljena.

Kompenzacija

61. Iako je Ustavni sud utvrdio povredu prava na osobnu slobodu i sigurnost u dijelu u kojem redovni sud nije poštovao standard brzine u odlučivanju, nakon što je rješenjem od 18. svibnja 2021. godine prvostupanjsko rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak, Ustavni sud ukazuje da ova odluka predstavlja dovoljnu satisfakciju apelantu u postupku pred Ustavnim sudom, te eventualno, pravo na naknadu prvoapelant treba prvo pokušati ostvariti pred domaćim organima, u skladu sa odredbom članka 439. ZKPFBiH. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da troškovi sastava apelacije nisu predviđeni Pravilima Ustavnog suda.

VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3. (d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 4. Europske konvencije zbog toga što Općinski sud, nakon što je drugostupanjskim rješenjem od 18. svibnja 2021. godine usvojen priziv i prvostupanjsko rješenje o određivanju pritvora ukinuto i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, nije bez odlaganja, „brzo“ odlučio o zakonitosti pritvora osobe lišene slobode, već tek nakon sedam dana donošenjem Rješenja broj 25 0 K 053745 21 Kv 2 od 25. svibnja 2021. godine.

63. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na osobnu slobodu i sigurnost kada je prvoapelantu nakon što je pritvor određen, pa navedeno rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak, sud donio rješenje kojim mu se određuje jamstvo, za što je dao relevantne i dovoljne razloge, uz pozivanje na relevantne odredbe ZKPFBiH, kao i poštivanje svih garancija iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije u odnosu na samu suštinu ovog prava.

64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu drugoapelanta iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je kao jamac doragovoljno stavio svoju imovinu pod kontrolu države, a odluka o visini imovine koju treba staviti pod kontrolu je donijeta uz valjano i adekvatno obrazloženje suda.

65. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3078/21 (A. M. i M. J.) | Sudska praksa | Aktio