Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2811/21 (M. M.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2811/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2811/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Muamer Memišević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muamer Memišević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 367703 16 Rsž od 11. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muamer Memišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 5. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 367703 16 Rsž od 11. maja 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi ("Nesel Company" d.o.o. Sarajevo) da na ime razlike plaće sa naknadom za minuli rad za navedeni period apelantu isplati iznos od 5.300,39 KM sa zateznom kamatom, te da na ime razlike obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za naznačeni period apelantu isplati iznos od 1.766,62 KM. Odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da na ime troškova prijevoza na posao i sa posla za period od 1. jula 2010. do 31. marta 2012. godine apelantu isplati iznos od 583,00 KM, te da na ime razlike naknade za godišnji odmor za 2010. i 2011. godinu apelantu isplati iznos od 453,35 KM, sve sa zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da apelant nije dokazao, a što mu je bila obaveza u smislu člana 7. stav 1, člana 123. stav 1. i člana 126. Zakona o parničnom postupku, relevantne činjenice za odbijeni dio tužbenog zahtjeva, koji isključivo osporava u žalbi. U vezi s tim je naveo da je apelant bio obavezan dokazati da je koristio godišnji odmor za 2010. i 2011. godinu, kao i to da je ostvario pravo na naknadu troškova prijevoza, jer je to uslov za isplatu navedenih naknada. Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao ključnu činjenicu korištenja godišnjeg odmora, bez obzira što smatra da je to učinio nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke. U tom smislu je istakao da navedeni dokaz nije adekvatan, odnosno podoban za dokazivanje činjenice korištenja godišnjeg odmora, jer je vještak izvršila zadatak koji se u pretežnom dijelu sastoji od izračuna, a nije joj zadato da utvrdi u konkretnom slučaju da li je apelant i koristio godišnji odmor. Također je istakao da je vještak na osnovu parametara i formule iz važećeg propisa matematičkom operacijom utvrdila visinu eventualne razlike, čime je njen zadatak završen, jer se vještak ne bavi osnovanošću tužbenog zahtjeva, s obzirom da je to posao suda. Budući da apelant nije dokazao da je u 2010. i 2011. godini koristio godišnji odmor, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov zahtjev za isplatu naknade u vezi korištenja godišnjeg odmora, jer je pravo na tu naknadu akcesorno i vezano je za korištenje godišnjeg odmora, pa su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori u tom pogledu. Također je naveo da je neosnovan i apelantov žalbeni prigovor koji se odnosi na naknadu za prijevoz, jer apelant i taj dio tužbenog zahtjeva smatra dokazanim na isti način kao i prethodni. Kantonalni sud je naveo da je u prilog navedenom i sadržina zapisnika o glavnoj raspravi od 18. novembra 2015. godine gdje je vještak navela slijedeće: „prilikom izrade nalaza i mišljenje, konkretno za naknadu prijevoza i regresa ističem da sam obračunala iznose navedenih naknada, a u slučaju ukoliko sud utvrdi da apelantu pripada pravo na navedene naknade, tj. ukoliko apelant dokaže isto, a ističem da se radi o matematičkom obračunu te da nisam utvrđivala dakle niti sam dostavljala i pribavljala materijalnu dokumentaciju te se ista ne nalazi u spisu suda a što može se utvrditi neposrednim uvidom”. Kantonalni sud je naveo da ostali apelantovi žalbeni navodi nisu od značaja za ishod spornog odnosa i tog žalbenog postupka, radi čega ih, saglasno članu 231. Zakona o parničnom postupku, nije posebno ni cijenio. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud donoseći osporenu presudu potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice, prethodno navedene, vezane za apelantov tužbeni zahtjev, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo i donio pravilnu i zakonitu odluku.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da je sud propustio utvrditi da je apelant ostvario pravo da koristi godišnji odmor za 2010. i 2011. godinu. Također navodi da je sud pogrešno utvrdio da apelant nema pravo na zahtijevane troškove prijevoza.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na odredbe Zakona o parničnom postupku, jasno obrazložio da apelant nije dokazao da je koristio godišnji odmor za utužene godine, odnosno nije dokazao da je ostvario pravo na naknadu troškova prijevoza, zbog čega je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu predmetnih naknada, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić