Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1338/20 (Bihaćka pivovara d.d. Bihać)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Troškovi i izdaci
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1338/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-1338/20, rješavajući apelaciju Bihaćke pivovara d.d. Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bihaćke pivovara d.d.

Bihać podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 140879 18 Rev od 18. februara 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bihaćka pivovara d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Vesna Pehar i Zoran Lesko Mostar, podnio je 8. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 140879 18 Rev od 18. februara 2020. godine. Apelant je dostavio podneske 10. juna i 8. oktobra 2020. godine, te 26. maja 2021. godine.

2. Postupajući u postupku po apelantovoj tužbi protiv tuženog Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (kasnije Addiko Bank d.d. Sarajevo, u daljnjem tekstu: tuženi), Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom broj 58 0 Ps 140879 13 Ps od 3. decembra 2015. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kreditu, čiji broj je preciziran u izreci presude, koji je sklopljen između apelanta i tuženog 31. januara 2007. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), a slijedom ovog utvrđenja da je ništav Aneks ugovora broj 1 od 15. oktobra 2007. kao i Aneks broj 2 od 24. septembra 2009.godine, te da se tuženi obveže da apelantu isplati iznos od 1.275.981,00 KM uz zakonsku zateznu kamatu, i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je dalje usvojen dio supsidijarnog tužbenog zahtjev apelanta i s tim u vezi Općinski sud je naložio tuženom da apelantu isplati iznos od 946.732,35 KM, na ime neosnovano naplaćenog iznosa kreditne obveze po predmetnom ugovoru, za period od 31. januara 2007. godine (dan nastanka obveze) do 1. jula 2015. godine, i to: na ime neosnovano naplaćenih tečajnih razlika iznos od 706.980,79 KM, i na ime neosnovano naplaćenih kamata iznos od 239.751,56 KM, a sve uz zakonsku zateznu kamatu od 22. oktobra 2013. godine. Presudom je dalje odbijen dio supsidijarnog tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da se naloži tuženom da apelantu isplati određeni iznos na ime neosnovano naplaćenih troškova obrade kredita, uz zakonsku zateznu kamatu, te je naloženo tuženom da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u predmetnom ugovoru naznačen iznos kredita i namjena kredita, da je ugovorena redovna kamatna stopa na kredit u iznosu od 2.067.000 CHF u visini šestomjesečnog Libora za CHF + 3,20 postotnih poena te da je Libor zaokružen na četvrtinu, usklađivanje svakih 30. juna i 31. decembra (član 3.). Dalje je naveo da je apelant, kao korisnik kredita, potpisivanjem predmetnog govora prihvatio primjenu Odluke o kamatnim stopama i sve njene kasnije izmjene i dopune, te da ako dođe do promjene kamatne stope tuženi će apelanta izvijestit pismenim putem bez odgode (član 12.). Istaknuo je da se apelant obvezao vršiti otkup CHF preko HAAB a tužena se obavezala apelantu omogućiti otkup CHF po tržišnom tečaju (član 9.). Općinski sud je naveo da iz Aneksa ugovora broj 1 vidljivo da se njim mijenjaju: odredbe vrste kredita novi naziv glasi „dugoročni kredit uz valutnu klauzulu u CHF“ i iznos u valuti - izmijenjen je iznos 2.050.193,49 CHF, uz dodatak teksta u protuvrijednosti u KM po srednjem tečaju Centralne banke. Dalje je naveo da su Aneksom ugovora broj 2 promijenjene odredbe redovne kamatne stope, marža se mijenja u 5,20 %, a primjena ove odredbe ugovorena je 1. jula 2009. godine. Istaknuo je da je tuženi uputio apelantu obavijest od 19. januara 2009. u kojoj se obavještava apelant o povećanju kamatne marže zbog „trenutnih tržišnih uvjeta“.

4. Općinski sud je naveo da je predmetni ugovor zaključen u pismenoj formi, sadržava sve informacije iz člana 54. Zakona o zaštiti potrošača u BiH i nesporno je da je apelantu uručen primjerak potpisanog ugovora. Dalje je naveo da je tuženi oba aneksa ugovora uredno potpisao. Stoga je zaključio da iz navedenih razloga ne stoje navodi apelanta iz kojih se traži ništavost predmetnog ugovora. Po mišljenju Općinskog suda, također ne stoje razlozi za ništavost predmetnog ugovora propisani člana 47. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), budući da su obveze iz ovog predmetnog ugovora jasno određene i odredive za obje ugovorne strane. Istaknuo je da je nesporna i činjenica među strankama da je predmetni ugovor zaključen sa valutnom klauzulom. Međutim, po mišljenju Općinskog suda, predmetni ugovor nije apsolutno ništav zbog ove činjenice, iz razloga kako to navodi apelant pozivajući se na odredbe člana 65. ZOO. S tim u vezi, ukazao je da potpisivanjem predmetnog ugovora apelant nije doveden u zabludu, jer je za sve nejasne odredbe predmetnog ugovora mogao dobiti obrazloženje. Dalje je ukazao da kako ugovaranje valutne klauzule nije u suprotnosti sa zakonima koji su važili u vrijeme potpisivanja predmetnog ugovora o (Zakona o centralnoj banci BiH, Zakona o deviznom poslovanju i Zakona o bankama), te je Općinski sud zaključio da nije moguća u konkretnom slučaju primjena odredbe člana 395. ZOO. Po mišljenju Općinskog suda, predmetni ugovor ne predstavlja kreditiranje u devizama tj. devizni kredit, iako je predmetni kredit plasiran u CHF valuti sa namjerom plaćanja koja se neće vršiti u inostranstvu, što je detaljno obrazložio.

5. Međutim, Općinski sud je ocijenio osnovanim i usvojio dio supsidijarnog zahtjeva apelanta. S tim u vezi, citirao je odredbu člana 100. ZOO, te ukazao da je predmetni ugovor nesporno sačinjen po tuženom i u dijelu nejasno ugovorenih kamata treba ga tumačiti u korist apelanta. Dalje je ukazao na član 101. ZOO, te da je predmetni ugovor nesporno teretan i treba ga tumačiti u smislu u kojem se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja. Stoga je Općinski sud zaključio da je tuženi zloupotrebom ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sebe doveo u povlašten položaj u odnosu na apelanta, tako da je apelant po tom osnovu oštećen u skladu sa nalazom vještaka za određene iznose na ime neosnovano naplaćenih tečajnih razlika i na ime neosnovano naplaćenih kamata. Slijedom navedenog Općinski sud je utvrdio i dosudio visinu tužbenog zahtjeva zbrajanjem ova dva iznosa koji u suštini predstavljaju razliku ekvivalentnosti uzajamnih prestacija tuženog i apelanta na štetu apelanta. Istaknuo je da bi pravni osnov za udovoljavanje tužbenom zahtjevu apelanta bio u institutu neosnovanog obogaćenja iz člana 210. ZOO-a vezano za člana 395. ZOO-a, ali je pravo vraćanja isplaćenog bez osnova ograničeno odredbom člana 211. ZOO-a. Općinski sud je odbio dio drugog supsidijarnog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na iznos neosnovano plaćenih troškova obrade kredita, jer je apelant prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat sa odredbom člana 3. predmetnog ugovora koja regulira troškovi obrade i pristao na navedene troškove, pa se sada nema pravo pozivati na nerazmjer obračunatog iznosa troškova sa nužnim troškovima tuženog.

6. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 140879 16 Pž od 6. marta 2018. godine, odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je udovoljio supsidijarnom tužbenom zahtjevu apelanta ne samo po osnovu kursnih razlika nego i u dijelu više naplaćene ugovorene kamate. Po mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju ne da nema jednakosti uzajamnih davanja nego se s pravom može govoriti o ekstra profitu tuženog po osnovu predmetnog ugovora, jer je na osnovu samo kursnih razlika apelant platio tuženom više od onog što je primio za čak 706.980,79KM.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 140879 18 Rev od 18. februara 2020. godine, usvojena je revizija tuženog i obje nižestepene presude preinačene tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Presudom je dalje obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u revizionoj fazi postupka sporan dosuđujući dio sekundarnog zahtjeva za isplatu tečajnih razlika i kamata. Dalje je naveo da nije pravilan pravni stav nižestepenih sudova o postojanju osnova za isplatu kursne razlike uz dospjelu kamatu za utuženi period kursnih razlika, zbog čega su osnovani revizioni prigovori pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazao je na čl. 394. i 395. ZOO, te ukazao da ni drugim materijalno-pravnim propisima koji regulišu ovu oblast (kao Zakon o bankama, Zakon o deviznom poslovanju), nije zabranjeno ugovaranje valutne klauzule. Vrhovni sud je naveo da prema stanju spisa apelant u toku postupka nije tvrdio, niti dokazivao da je tuženi posebno insistirao na ugovaranju valutne klauzule i da je ona ugovorena radi obezbjeđenja i sticanja imovinske koristi za račun tuženog, kao davaoca kredita. Dalje je naveo da u postupku apelant nije isticao ni da mu odredbe ugovora nisu bile jasne, niti da ugovor nije prihvatio slobodnom voljom, samo je isticao da mu je suprotno njegovom zahtjevu ponuđen devizni ugovor u valuti CHF od strane tuženog. Kod utvrđenih činjenica da je tuženi svoju obavezu iz ugovora o kreditu uredno ispunio, te da je apelant također svoju obavezu vraćanja kredita pod dogovorenim uslovima uredno ispunjavao bez ikakvih primjedbi i prigovora, Vrhovni sud je zaključio da se u okolnostima predmetnog slučaja ne mogu prihvatiti zaključci nižestepenih sudova da je tuženi iskoristio svoj monopolski položaj na tržištu novca, te da je došlo do povrede načela jednake vrijednosti davanja.

10. Vrhovni sud je naveo da kod činjenice da apelant ne spori da je ugovor pročitao, potpisao, a imajući u vidu jasne zakonske odredbe koje regulišu ugovor o kreditu i mogućnost ugovaranja valutne klauzule, proizilazi da su mu trebale biti jasne pravne posljedice ugovaranja tzv. valutne klauzule u CHF i ekonomske posljedice zaključenja takvog ugovora (da će anuiteti kredita zavisiti od kretanja ove valute). Kako je valutna klauzula pravno dopušteno sredstvo ugovaranja, koja predmetnom ugovoru o kreditu zbog njegove dugoročnosti daje elemente aleatornosti, zaključio je da su ugovorne strane morale iskazati posebnu pažnju prilikom njegovog zaključenja (član 18. ZOO), zbog čega ni ekonomske posljedice zaključenja takvog ugovora nisu davale osnov nižestepenim sudovima za usvajanje tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je ukazao da u okolnostima konkretnog slučaja nije bila primjenjiva odredba člana 395. ZOO na kojoj je apelant tokom postupka insistirao, jer se ona može primijeniti samo i jedino pod uslovom da je ugovaranje valutne klauzule zabranjeno nekim drugim zakonom, što u konkretnim okolnostima nije slučaj. Dalje je ukazao da ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je prekršeno načelo monetarnog nominalizma iz člana

394. ZOO budući da je apelant nesporno vraćao dug u KM u kojima je i primio predmetni kredit s tim što je kao korisnik kredita (u smislu člana 1065. ZOO) obavezan „da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom“.

11. Vrhovni sud je ocijenio da je pogrešan i stav nižestepenih sudova da je ugovorena valutna klauzula bila nepoštena. Po mišljenju Vrhovnog suda, ni ekonomske i pravne posljedice enormnog rasta kursa švicarskog franka, koje su nastale nakon zaključenja predmetnog ugovora, a za vrijeme njegovog važenja, nisu opravdavale usvajanje tužbenog zahtjeva za isplatu kursne razlike i kamata, jer su predstavljale samo objektivne nepredvidive okolnosti koje su nastale tokom trajanja ugovornog odnosa koje su mogle samo otežati ispunjenje obaveze apelanta. Istaknuo je da su ove okolnosti, radi zaštite načela jednakosti uzajamnih davanja, savjesnosti i poštenja, predstavljale samo zakonski osnov apelantu za raskid ili izmjenu predmetnog ugovora u smislu odredbe člana

133. ZOO (koji zahtjev nije postavljen u ovoj parnici) i nastupanja pravnih posljedica iz člana 132. ZOO, ali one nisu mogu biti osnov za usvajanja u ovom dijelu tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je također ukazao da je odluka nižestepenih sudova i u njoj izraženi stav u pogledu valutne klauzule predmetnog ugovora suprotna pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u odluci broj 58 0 P 135023 16 Spp od 25. maja 2016. godine po ovom spornom pitanju, te da je isti pravni stav Ustavni sud izrazio u svojim odlukama br. AP-328/15 od 13. marta 2018. godine, AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, AP-3131/19 od 15. oktobra 2019. godine i AP-39/18 od 27. novembra 2019. godine. Stoga je Vrhovni sud zaključio da nema osnova za dosudu isplate kursnih razlika sa redovnim kamatama, na način da se apelant obaveže da mjesečne anuitete po predmetnom ugovoru veže za kurs CHF na dan sklapanja ugovora, jer su parnične stranke saglasnošću volja odredile da se mjesečne anuiteti kredita po otplatnom planu otplaćuju prema kursu CHF, i apelant vrši otkup CHF valute od tuženog a tuženi apelantu omogući otkup CHF po tržišnom tečaju.

12. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelant navodi da je Vrhovni sud bez ikakvog obrazloženja odbio tužbeni zahtjev koji se odnosi na neosnovano povećanje kamate i postupio različito od vlastite prakse. S tim u vezi, navodi da je osporena odluka Vrhovnog suda suprotna pravnom stajalištu istog suda na koje se u obrazloženju poziva, presudi broj 58 0 P 135 023 16 Spp od 25. maja 2016. godine, prema kojem je nezakonita promjena visine kamatne marže za vrijeme otplate kredita. Također ukazuje i na presude Vrhovnog suda br. 58 0 P 101911 od 17. septembra 2020. godine i 58 0 P 102683 18 Rev od 19. februara 2019. godine. Apelant smatra i da je Vrhovni sud pogrešno konstatirao supsidijarni tužbeni zahtjev, jer apelant nije tražio da se tuženi obaveže samo da isplati „kursne razlike uz dospjelu redovnu zakonsku zateznu kamatu“, već je istaknuo poseban zahtjev za pogrešno obračunatu kamatu. Posebno ističe da Vrhovni sud nije obrazložio razloge odbijanju dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na pogrešan obračun kamata. Apelant smatra da je predmetnim kreditnim odnosom narušen čitav niz osnovnih načela obaveznog prava (savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti, jednake vrijednosti uzajamnih davanja, pažnja dobrog stručnjaka). Također ukazuje i na okolnost da kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, što je detaljno pojasnio u apelaciji. Ističe i da pravno mišljenje Vrhovnog suda oko ocjene zakonitosti valutne klauzule u CHF nije uopće cijenilo monetarno uređenje Bosne i Hercegovine, koje je propisano Zakona o Centralnoj banci i da je u tom pravcu površno i paušalno (dato isključivo tumačenje ZOO). Apelant posebno ukazuje da je tuženi predmetnim ugovorom apelantu ponudio čitav niz pogrešnih, nestručnih i nepotpunih odredbi koje je u postupku realizacije primjenjivala na samo njoj poznat način (plan otplate iskazan u CHF, konverzija obaveza po neodređenom tečaju, po danu dospijeća i promijenjenoj kamati koji tuženi odredi).

13. Apelant u podnesku od 10. juna 2020. godine ukazuje na odluku Ustavnog suda broj AP- 1371/20, dok u podnesku od 8. oktobra 2020. godine ponavlja navode iz apelacije te ukazuje da je tek po presudi Vrhovnog suda nastupila diskriminacija u odnosu na sve prethodne presude istog suda po istom pitanju. Apelant u dopuni apelacije od 26. maja 2021. godine ukazuje na odluku Ustavnog suda AP-2041/19, kojom su potvrđeni navodi izneseni u apelaciji i podnescima, te navodi da očekuje od Ustavnog suda da prepozna ovu diskriminaciju i ujednači sudsku praksu.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Ustavni sud podsjeća da je u konkretnom slučaju presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora i njegovih aneksa i dio supsidijarnog tužbenog zahtjeva za isplatu na ime neosnovano naplaćenih troškova obrade kredita, dok je usvojen dio supsidijarnog tužbenog zahtjeva apelanta za isplatu na ime neosnovano naplaćenog iznosa kreditne obaveze po predmetnom ugovoru za određeni period (na ime neosnovano naplaćenih tečajnih razlika i na ime neosnovano naplaćenih kamata). Postupajući po reviziji tuženog samo u dijelu koji se odnosi na usvajajući dio supsidijarnog tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je osporenom odlukom preinačio nižestepene presude i odbio u cijelosti tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede načela jednake vrijednosti davanja, da ugovorena valutna klauzula nije bila nepoštena, kao i da ekonomske posljedice zaključenja predmetnog ugovora nisu davale osnov nižestepenim sudovima za usvajanje tužbenog zahtjeva. Također je ukazao da da nema osnova za dosudu isplate kursnih razlika sa redovnim kamatama, na način da se apelant obaveže da mjesečne anuitete po predmetnom ugovoru veže za kurs CHF na dan sklapanja ugovora, jer su parnične stranke saglasnošću volja odredile da se mjesečne anuiteti kredita po otplatnom planu otplaćuju prema kursu CHF, i apelant vrši otkup CHF valute od tuženog a tuženi apelantu omogući otkup CHF po tržišnom tečaju. Dovodeći navedeno obrazloženje u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta i relevantnim zakonskim obrazloženjima, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u stavovima Vrhovnog suda. Suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci u pogledu odbijanja dijela supsidijarnog tužbenog zahtjeva dao valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-902/20 od 4. juna 2020. godine i AP-1371/20 od 20. maja 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).

18. U pogledu apelantovog ukazivanja na presudu Vrhovnog suda broj 58 0 P 135 023 16 Spp od 25. maja 2016. godine, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio navedenu presudu. U pogledu apelantovog ukazivanja na presude Vrhovnog suda br. 58 0 P 101911 od 17. septembra 2020. godine i 58 0 P 102683 18 Rev od 19. februara 2019. godine (protiv koje je odbijena apelacija u Odluci o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-2041/19 od 7. aprila 2021. godine), Ustavni sud zapaža da se ne radi o istovjetnom činjeničnom stanju. Naime, presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 101911 od 17. septembra 2020. godine, obavezan je isti tuženi da tužitelju isplati određeni iznos na ime neosnovano naplaćenih kamata, jer je u toku postupka utvrđeno da tuženi nije mogao mijenjati kamatnu maržu tokom trajanja ugovora o kreditu te da je za promjenu kamatne stope po osnovu promjene marže bila potrebna saglasnost obje ugovorne strane. Nadalje, presudom Vrhovnog suda 58 0 P 102683 18 Rev od 19. februara 2019. godine (protiv koje je odbijena apelacija tužiteljice-korisnice kredita u Odluci o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP- 2041/19 od 7. aprila 2021. godine), obavezan je isti tuženi da tužiteljici isplati određeni novčani iznos na ime sticanja bez osnova, jer se tuženi obračunom kamate po kamatnoj marži većoj od ugovorene po zaključenom ugovoru o kreditu neosnovano obogatio za dosuđeni iznos. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju apelant potpisao Aneks ugovora broj 2 kojim su promijenjene odredbe redovne kamatne stope, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1338/20 (Bihaćka pivovara d.d. Bihać) | Sudska praksa | Aktio