Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1503/20 („Eta-Energy“ d.o.o. Zvornik)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Kamata
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1503/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1503/20, rješavajući apelaciju „Eta-Energy“ d.o.o. Zvornik, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Eta-Energy“ d.o.o.
Zvornik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 030398 19 Rev od 28. januara 2020. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 030398 18 Gž od 18. aprila 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Eta-Energy“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 13. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 030398 19 Rev od 28. januara 2020. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 030398 18 Gž od 18. aprila 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te tužilaca u predmetnom postupku Ž. S., M. S. i Đ. S. (u daljnjem tekstu: prvotužilac, drugotužilac i trećetužilac ili tužioci) zatraženo je 21. i 30. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, prvotužilac i trećetužilac su u periodu od 28. juna do 13. jula 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Postupajući po tužbi tužilaca protiv apelanta radi povrata zajma, Osnovni sud je donio Presudu broj 83 0 P 030398 16 P od 22. maja 2018. godine kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi prvotužioca i drugotužioca kojim su tražili da se obaveže apelant da im isplati određene novčane iznose na ime duga po ugovorima o zajmu, koji su precizirani u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama (st. I i II). Presudom je dalje obavezan apelant da trećetužiocu isplati iznos od 11.000,00 evra sa zakonskim zateznim kamatama od 21. septembra 2014. godine, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva da apelant trećetužiocu isplati iznos od 11.000,00 evra u protivvrijednosti u KM na dan nastanka obaveze 20. avgusta 2014. godine (stav III). Presudom su obavezani prvotužilac i drugotužilac da apelantu nadoknade troškove parničnog postupka u određenim iznosima, obavezan apelant da trećetužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu, odbijeni zahtjevi prvotužioca i drugotužioca za nadoknadu troškova parničnog postupka, te odbijen apelantov zahtjev za nadoknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog do potraživanog iznosa (stav IV).
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz ugovora o zajmu navedenih u izreci presude (koji su sklopljeni 2012, 2013. i 2014. godine) utvrdio da je apelant zaključio ugovore o zajmu sa prvotužiocem i sa drugotužiocem, kojim oni apelantu pozajmljuju određene novčane iznose, koje je apelant dužan da vrati do 31. decembra 2013/2014. godine bez kamate, i koji su uplaćeni istog dana kada su zaključeni ugovori. Dalje je naveo da su trećetužilac kao zajmodavac i apelant kao zajmoprimac zaključili ugovor o pozajmici novčanih sredstava od 20. avgusta 2014. godine, kojim se trećetužilac obavezao da pozajmi iznos od 61.000,00 evra. Osnovni sud je dalje ukazao da su M. O., V. T., B. P., prvotužilac i drugotužilac zaključili ugovor o osnivanju apelanta kao višečlano društvo 30. oktobra 2012. godine kod notara. Takođe je ukazao da je iz ugovora o pozajmici radi izgradnje male hidroelektrane (u daljnjem tekstu: MHE) na rijeci Drinjači, opština Zvornik, od 30. oktobra 2012. godine utvrdio da su M. O., V. T., B. P., prvotužilac i drugotužilac zaključili ugovor o pozajmici na osnovu kojeg se prvotužilac obavezao uplatiti iznos od 150.000,00 evra, a drugotužilac iznos od 100.000,00 evra, koje će uplaćivati na račun zajedničke firme sukcesivno prema stepenu izgradnje objekta, a za uplatu navedenih iznosa prvotužilac će biti suvlasnik 3%, a drugotužilac 2%. U vezi s tim, ukazao je da je članom 8 navedenog ugovora ugovoreno da će se uložena pozajmica vraćati od zarade ostvarene od MHE, i to od samog početka ostvarivanja prihoda, s tim što će se visina iznosa koji se vraća cijeniti prema visini pozajmice i biće isplaćivana od cjelokupnog prihoda izuzev nužnih troškova za rad i održavanje MHE. Dalje je ukazao da je iz dopune ugovora o regulisanju prava i obaveza osnivača i vlasnika apelanta od 16. septembra 2014. godine utvrdio da su M. O., V. T., B. P., prvotužilac i drugotužilac zaključili ugovor, čiji je predmet regulisanje međusobnih prava i obaveza po osnovu prava svojine, uslova uplaćene novčane pozajmice za finansiranje izgradnje MHE „Ispod Kušlata”, kao i prava po osnovu učešća o raspodjeli dobiti iz ovog projekta. U vezi s tim, obrazložio je da se u navedenom ugovoru konstatuje da su ugovarači uplatili dodatna sredstva, i to prvotužilac 150.000,00 evra, a drugotužilac 100.000,00 evra, na osnovu kojeg prvotužilac ima udio od 7,54%, a drugotužilac 5%, te da su ugovarači saglasni da se uplaćena pozajmica prioritetno vraća suvlasnicima iz poslovanja MHE „Ispod Kušlata” od prihoda od proizvodnje i prodaje električne energije, prema planu i datumima uplaćenih pozajmica kao obezbjeđenje, a za uplaćena sredstva ostaje ranije ugovorena oprema, čija se vrijednost uvećava za naknadno kupljenu opremu od firme ,,Monti“ d.o.o. iz Zvornika sa ugradnjom i puštanjem u eksploataciju u vrijednosti od 800.000,00 evra koja glasi na suvlasnike firme prvotužioca 300.000,00 evra, B. P. 300.000,00 evra i drugotužioca 200.000,00 evra.
7. Osnovni sud je naveo da su u ovoj pravnoj stvari tužioci fizička lice iz Republike Srbije, što ukazuje da je ovo slučaj sa elementom inostranosti i da je potrebno utvrditi koje je pravo mjerodavno. U vezi s tim, citirao je odredbe člana 20 stav 1 tačka 3) Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, te ocijenio da je u konkretnom slučaju mjerodavno pravo Republike Srbije. Dalje je citirao član 99 st. 1 i 2 i član 557 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima Republike Srbije (u daljnjem tekstu: ZOORS). Osnovni sud je dalje ukazao da je između prvotužioca, drugotužioca i apelanta sporno vrijeme vraćanja zajma. U vezi s tim, obrazložio je da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da su uplate izvršene na osnovu ugovora od pozajmici od 30. oktobra 2012. godine, pojedinačnih ugovora o zajmu od 1. novembra 2013. godine, 2. decembra 2013. godine, 14. januara 2014. godine i 7. februara 2014. godine, dok su ugovorom o regulisanju prava i obaveza osnivača i apelanta od 16. septembra 2014. godine konstatovane uplate od strane prvotužioca i drugotužioca u korist apelanta. Dalje je obrazložio da su u navedenim ugovorima sadržani različiti rokovi za vraćanje pozajmljenih novčanih sredstava, pa zbog razlike u pogledu vremena vraćanja zajma potrebno je utvrditi zajedničku namjeru ugovarača. U vezi s tim, obrazložio je da je evidentno da se ugovorna namjera ugovarača mijenjala, te da se namjera ugovarača može utvrditi na osnovu principa lex posterior derogat legi priori, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na ugovornu odredbu, a ne na pravnu normu. Dalje je obrazložio da je krajnja namjera ugovarača iskazana u ugovoru od 16. septembra 2014. godine, koji je zaključen nakon što su sve isplate izvršene, u kojem se navode sve uplate prvotužioca i drugotužioca, što ukazuje da su obuhvaćene sve ranije uplate tužilaca.
8. Imajući u vidu da je ugovorom od 16. septembra 2014. godine ugovoren način vraćanja pozajmice od strane prvotužioca, drugotužioca i apelanta, i to da se uplaćena pozajmica prioritetno vraća suvlasnicima iz poslovanja MHE „Ispod Kušlata” od prihoda od proizvodnje i prodaje električne energije, Osnovni sud je odbio tužbene zahtjeve prvotužioca i drugotužioca kao neosnovane. Osnovni sud je naveo da je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev trećetužioca jer iz ugovora o pozajmici novčanih sredstava od 20. avgusta 2014. godine proizlazi da je trećetužilac pozajmio iznos od 61.000,00 evra koji je apelant bio obavezan da vrati u roku od 30 dana od dana potpisa ugovora, to jeste do 20. septembra 2014. godine, što apelant nije u cijelosti učinio, vratio je iznos od 50.000,00 evra. Dalje je naveo da nije obavezao apelanta da isplati iznos od 11.000,00 evra u protivvrijednosti u KM na dan 20. avgust 2014. godine s obzirom na to da trećetužilac nije dokazao koji je to iznos u KM, te je u ovom dijelu odbijen zahtjev trećetužioca.
9. Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 030398 18 Gž od 18. aprila 2019. godine uvažena je žalba prvotužioca i drugotužioca i preinačena presuda Osnovnog suda, tako da je uvažen njihov tužbeni zahtjev i obavezan apelant da prvotužiocu i drugotužiocu isplati dug po preciziranim ugovorima o zajmu u određenim novčanim iznosima sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok su odbijeni zahtjevi prvotužioca i drugotužioca za naknadu troškova postupka preko dosuđenog. Presudom je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv presude Osnovnog suda, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka s obzirom na to da su tužioci uspjeli u parničnom postupku. Presudom je takođe potvrđena presuda Osnovnog suda u dijelu kojim je uvažen tužbeni zahtjev trećetužioca i prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je, s obzirom na sve izvedene dokaze, ocijenio da su prvotužilac i drugotužilac dali apelantu kao privrednom društvu bez kamate zajam na određeni rok, odnosno oni su zaključenjem ugovora o zajmu kao pravnim poslom pozajmili apelantu novčana sredstva u obliku zajma, na šta upućuje i odredba da apelant nije bio dužan da vraća kamatu do određenog roka. Dalje je naveo da kako apelant nije u ugovorenom roku vratio zajam, bio je obavezan protekom tog roka i na odgovarajuću zateznu kamatu kao mjeru zbog toga što nije izvršio ugovor koji je zaključio. Istakao je da iz sadržaja izvedenih dokaza proizlazi da su tužioci dali novčana sredstva radi okončanja radova na hidrocentrali, a kasnije radi poboljšanja tekuće likvidnosti apelanta. Takođe je istakao da je namjera tužilaca prvotužioca i trećetužioca bila isključivo da davanjem na zajam svojih novčanih sredstava omoguće apelantu početak rada. Prema mišljenju Okružnog suda, u ovom slučaju potrebno je odvojiti pravni posao koji se odnosi na zajam koji su zaključivali prvotužilac i drugotužilac od njihovog udjela u susvojini u privrednom društvu. U vezi s tim, ukazao je da iz zaključenih ugovora uopšte ne proizlazi zaključak da su oni kao suvlasnici zaključivali zajam s ciljem sticanja povoljnijeg položaja u privrednom društvu. Dalje je ukazao da iz sadržaja i pravnog smisla ugovora o zajmu proizlazi da je to klasičan ugovor fizičkog lica kao zajmodavca sa privrednim društvom kao zajmoprimcem. Istakao je da se u ovom slučaju ugovori trebaju tumačiti u skladu sa sadržajem tih ugovora, pa je volja tužilaca bila u okviru principa obligatornosti.
11. Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, obrazložio je da su ugovori zaključeni u Zvorniku i određena je nadležnost Osnovnog suda, pa ne postoji nijedan razlog da prvostepeni sud u svojoj odluci primjenjuje „mjerodavno pravo“, odnosno pravo Republike Srbije. Dalje je obrazložio da u ovom slučaju pravne odnose između tužilaca kao zakupodavaca regulišu odredbe člana 557, člana 558, člana 562 i člana 563 Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema mišljenju Okružnog suda, u žalbi se pravilno ukazuje da se u postupcima sa elementima inostranosti uvijek primjenjuje lex fori, a to je u konkretnom slučaju zakon Republike Srpske, iz razloga što je prema Zakonu o međunarodnom privatnom pravu lex fori pravo države sjedišta suda, a lex cause mjerodavno pravo za određeni odnos. Imajući u vidu da su tužioci podnijeli sudu koji je ugovoren posebnom klauzulom u svakom pojedinačnom ugovoru o zajmu, Okružni sud je zaključio da je nesporno da je ugovoreno i pravo države sjedišta suda, pa je stoga bila pogrešna primjena materijalnog prava Republike Srbije koja je izvršena u prvostepenoj presudi. Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije mogao da odlučuje o pravima i obavezama po ugovoru i njegovoj dopuni o međusobnom regulisanju prava i obaveza osnivača jer ne postoji njegova stvarna i mjesna nadležnost za takvu vrstu odlučivanja. U vezi s tim, ukazao je da je Zakonom o sudovima Republike Srpske, član 33, određena stvarna nadležnost sudova koji u vezi sa članom 46 Zakona o privrednim društvima Republike Srpske određuje nadležnost Okružnog privrednog suda. Dalje je ukazao da je predmet ovog sudskog spora zajam koji je dat po pojedinačnim ugovorima, za koje je nižestepeni sud utvrdio da su punovažni i na koje se primjenjuje ZOO. Stoga je zaključio da je Osnovni sud iz navedenih razloga trebao na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijeniti materijalni propis o vraćanju zajma – ZOO, ne upuštajući se u odnose koji su predmet Zakona o privrednim društvima Republike Srpske iz razloga što oni nisu ni bili predmet tužbe i tužbenog zahtjeva.
12. Okružni sud je naveo da se u žalbi osnovano ukazuje da su ugovor o pozajmici radi izgradnje MHE na rijeci Drinjači, opština Zvornik, i njegova dopuna zaključeni između fizičkih lica. U vezi s tim, obrazložio je da je ugovor o pozajmici radi izgradnje MHE na rijeci Drinjači, opština Zvornik, zaključen 30. oktobra 2012. godine između fizičkih lica M. O., V. T., B. P. i prvotužioca i drugotužioca, zastupanih po trećetužiocu, i njime je ugovoreno da će prvotužilac i drugotužilac dati pozajmicu i da će se pozajmica vraćati od zarade ostvarene MHE. Dalje je obrazložio da se, prema navedenom ugovoru, ovdje radi o dogovoru osnivača kao fizičkih lica s međusobnom obavezama, te da u ugovoru nije ugovorena pozajmica osnivačima već zajedničkom pravnom licu koje treba osnovati i s kojim pravnim licem tužioci kao zajmodavci zasnivaju obligacioni odnos zajmodavca i zajmoprimca. Prema mišljenju Okružnog suda, prema izvedenim dokazima, između prvotužioca i drugotužioca, kao zajmodavca, i apelanta, kao zajmoprimca, nastao je obligacioni odnos zajmodavca i zajmoprimca u skladu sa članom 557 ZOO. Istakao je i da u ugovoru nije ugovoreno da će ugovarači lično vraćati zajam, već pravno lice koje treba osnovati i koje je osnovano. Okružni sud je ukazao da su prvotužilac i drugotužilac izvršili svoje ugovorne obaveze, dok ostali osnivači M. O., koji je i direktor apelanta, B. P. i V. T. nisu preduzeli radnje ni izvršili ugovorne obaveze i nije MHE puštena u rad do 18. juna 2014. godine, nije počela otplata zajma iako je počela da radi krajem 2017. godine i nisu upisani ugovoreni povećani susvojinski udjeli. Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je na osnovu izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica pogrešno izveo zaključak o postojanju drugih činjenica, to jeste da su navedenim ugovorima ugovoreni rokovi vraćanja zajma. Dalje je zaključio da je pogrešan stav suda da su između osnivača kao fizičkih lica po navedenim ugovorima nastali obligacioni odnosi zajmodavca i zajmoprimca jer se nijednom odredbom ugovorne strane nisu obavezale da one lično vrate zajam i nisu zajmoprimci. Istakao je da je zajmoprimac pravno ili fizičko lice koje ugovori zajam i koje primi zajam, a u ovom predmetu ugovorne strane M. O., V. T. i B. P. nisu zajmoprimci već su samo jedni od osnivača apelanta. Ocijenio je da je navedene ugovore u odnosu na zajam Osnovni sud mogao samo tretirati kao dogovor osnivača i odobrenje direktoru apelanta M. O. da zaključi ugovore o zajmu i da se zaduži.
13. Okružni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda o neprihvatanju apelantovog prigovora u vezi s vjerodostojnošću pojedinačnih ugovora o pozajmici zaključenih između prvotužioca i drugotužioca, kao zajmodavca, i apelanta, kao zajmoprimca. Dalje je ukazao da je u pojedinačnim ugovorima o zajmu jasno i nedvosmisleno ugovoreno da se novac daje na zajam s tačnim iznosima zajma i krajnjim rokovima vraćanja. Istakao je da su svi ugovori uredno potpisani od strane prvotužioca i drugotužioca i od zakonskog zastupnika apelanta direktora M. O., koji je prvenstveno imao ovlašćenje za potpis i zaduženje po osnovu zajma od svih osnivača, a takođe je imao ovlašćenje za zaključenje svih ugovora bez ograničenja, što je upisano u rješenje u registracionom sudu. Stoga je Okružni sud ocijenio da svi navedeni pojedinačni ugovori o zajmu ispunjavaju uslove iz člana 557 ZOO. Okružni sud je naveo da je među strankama nesporna činjenica da su iznosi navedeni u navedenim ugovorima uplaćeni na žiro račun apelanta, odnosno da su prvotužilac i drugotužilac ispunili svoju ugovornu obavezu iz pojedinačnih ugovora u skladu sa članom 559 stav 1 ZOO i apelant to ne spori. Okružni sud je ukazao da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je zakonski zastupnik apelanta direktor M.O., kao zajmoprimac, s punomoćnikom prvotužioca i drugotužioca, trećetužiocem, ugovorio formu ugovora o zajmu u skladu sa članom 69 ZOO i po tako zaključenim ugovorima su vršene uplate. Na osnovu svega, Okružni sud je zaključio da proizlazi da je nastao obligacioni odnos između prvotužioca i drugotužioca, kao zajmodavca, i apelanta, kao zajmoprimca, u skladu sa članom 557 ZOO, te da su prvotužilac i drugotužilac u skladu sa članom 559 stav 1 ZOO uplatili zajam apelantu, te da je apelant dužan u skladu sa članom 562 stav 1 ZOO u vezi sa članom 17 stav 1 ZOO da izvrši svoju obavezu i vrati zajam. Dalje je ukazao da apelant u ugovorenim rokovima navedenim u svakom pojedinačnom ugovoru nije vratio zajam tužiocima, čime je zapao u docnju u skladu sa članom 324 stav 1 ZOO, pa tužioci u skladu sa članom 277 stav 1 ZOO ostvaruju pravo na zakonske zatezne kamate. Istakao je da je odredio da kamate teku za svaki pojedinačni ugovor i iznos prvi naredni dan nakon isteka posljednjeg dana roka kada je apelant bio obavezan da vrati zajam.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 83 0 P 030398 19 Rev od 28. januara 2020. godine apelantova revizija je djelimično usvojena i presuda Okružnog suda preinačena u dijelu kojim je odlučeno o zateznoj kamati, tako da se zakonska zatezna kamata na ukupno dosuđene iznose prvotužiocu i drugotužiocu ima računati od 9. avgusta 2016. godine do isplate, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena. Presudom je takođe odbijen zahtjev tužilaca za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da kod nesporne činjenice da su prvotužilac i drugotužilac uplatili na račun apelanta, po osnovu zajma, ukupan iznos od 972.985,39 KM (prvotužilac 583.800,27 KM, a drugotužilac 389.185,12 KM), i da apelant do dana prvostepenog presuđenja nije vratio taj iznos, nije pogriješio drugostepeni sud kada ga je obavezao da im te iznose vrati. Dalje je naveo da ZOORS i ZOO koji se primjenjuje u Republici Srpskoj na identičan način i istim odredbama, od člana 557 do 566, regulišu zajam, pa pitanje primjene mjerodavnog materijalnog prava nije od uticaja na rješenje ove pravne stvari, zbog čega se tim pitanjem dalje neće baviti ovaj sud. Dalje je ukazao da se radi o obligacionopravnom odnosu koji ima u vidu odredba člana 557 ZOO (potpuno ista odredba sadržana u članu 557 ZOORS), te da je to odnos između prvotužioca i drugotužioca, kao fizičkih lica i zajmodavaca, i apelanta, kao privrednog društva i zajmoprimca. Istakao je da je navedeno bez obzira na činjenicu što su tužioci istovremeno i osnivači apelanta. Stoga je zaključio da je za rješavanje ovog spora nadležan redovni sud jer se ne radi o sporu koji je nastao u primjeni Zakona o privrednim društvima ili bilo kojeg drugog propisa koji se odnosi na organizaciju i status privrednih društava, rješavanju spora nastalog između članova privrednog društva međusobno, te između članova društva i privrednog društva, a tiče se položaja članova u privrednom društvu, upravljanja privrednim društvom i vođenja poslova koji proizlaze iz njihovog položaja u društvu, kada bi, shodno odredbi člana 33 tačka b) Zakona o sudovima Republike Srpske bio nadležan odlučivati privredni sud.
16. Vrhovni sud je naveo da su sporna sredstva uplaćena apelantu na ime zajma, slijedom čega, što se samih uplata tiče, nije bitno jesu li one izvršene na osnovu ugovora o pozajmici radi izgradnje MHE, koji je zaključen između osnivača apelanta 30. oktobra 2012. godine, ili na osnovu pojedinačnih ugovora o zajmu koji su kasnije zaključeni između tužilaca i apelanta, pa u vezi s tim, na obavezu apelanta da pozajmljene iznose vrati, nije od uticaja pitanje valjanosti tih pojedinačnih ugovora. Istakao je da ugovor o zajmu i nije morao biti zaključen u pismenoj formi, dovoljna je i usmena forma, a među strankama nije sporno da se radi o zajmu. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nije u pravu drugostepeni sud kada kaže da se uplata navedenih iznosa nije mogla izvršiti na osnovu navedenog ugovora o pozajmici od 30. oktobra 2012. godine, jer on nije zaključen s apelantom. U vezi s tim, obrazložio je da je odredbom člana 1 tog ugovora upravo regulisano da će prvotužilac i drugotužilac pozajmiti sredstva novoosnovanom zajedničkom preduzeću. Dalje je obrazložio da su sredstva i uplaćena apelantu kao novoosnovanom preduzeću koje je registrovano 3. decembra 2012. godine. Istakao je da se u krajnjem slučaju radi o ugovoru u korist treće osobe (koji je i izvršen) o kojoj govori odredba člana 149 ZOO (identična odredba i u ZOORS). Vrhovni sud je naveo da je dopunom ugovora o regulisanju međusobnih prava i obaveza osnivača i vlasnika apelanta od 16. septembra 2014. godine dopunjen ugovor o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću (osnivanju apelanta) od 30. oktobra 2012. godine, a ne navedeni ugovor o pozajmici radi izgradnje MHE, kako pogrešno tvrdi apelant. No, bez obzira na to, Vrhovni sud je ukazao da je činjenica da je članom 2 te dopune konstatovano da je prvotužilac uplatio dodatnih 150.000,00 evra, a drugotužilac 100.000,00 evra (protivvrijednost u KM), a članom 3 da će se pozajmica prioritetno vraćati iz poslovanja MHE „Ispod Kušlata“ od prihoda od proizvodnje i prodaje električne energije, prema planu i datumima uplaćenih pozajmica. Dalje je ukazao da su tužioci i apelant sa više različitih ugovora regulisali predmetnu pozajmicu. Istakao je da je pozajmica i realizovana, odnosno prvotužilac i drugotužilac su ispunili svoju obavezu – isplatili apelantu ugovoreni iznos, kako propisuje odredba člana 559 stav 1 ZOO (ista odredba i u ZOORS). Takođe je istakao da navedeno ne spori ni apelant, kao ni svoju obavezu vraćanja kako propisuje odredba člana 562 stav 1 ZOO (isto reguliše i ZOORS).
17. Vrhovni sud je naveo da je među strankama sporno kada se predmetni zajam treba vratiti. U vezi s tim, obrazložio je da odredbama pojedinačnih ugovora o zajmu, u članu 2 tih ugovora, naveden rok „vraćanja do 31. 12. 2013/2014. godine“. Dalje je obrazložio da je odredbom člana 8 ugovora o pozajmici radi izgradnje MHE na rijeci Drinjači, opština Zvornik, rečeno: „Uložena pozajmica će se vraćati od zarade ostvarene MHE i to od samog početka ostvarivanja prihoda, s tim što će se visina iznosa koji se vraća ceniti prema visini pozajmice i biće isplaćivana od celokupnog prihoda izuzev nužnih troškova za rad i održavanje MHE.“ Istakao je da je dopunom ugovora o regulisanju međusobnih prava i obaveza osnivača i vlasnika apelanta od 16. septembra 2014. godine (članom 3 stav 1) propisano: „Ugovarači su saglasni da se uplaćena pozajmica prioritetno vraća suvlasnicima iz poslovanja MHE 'Ispod Kušlata' od prihoda od proizvodnje i prodaje električne energije, prema planu i datumima uplaćenih pozajmica.“ Prema mišljenju Vrhovnog suda, nijednom navedenom odredbom ugovora, kojima je regulisano pitanje vraćanja zajma, nije jasno određen rok vraćanja, niti se taj rok, pogotovo s obzirom na naprijed izložene različite odredbe koje regulišu ovo pitanje, može odrediti iz nekih drugih okolnosti. U takvoj situaciji, saglasno odredbi člana 562 stav 2 ZOO (identična odredba i u članu 562 stav 2 ZOORS) Vrhovni sud je zaključio da je apelant dužan da vrati zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčevog traženja da mu se zajam vrati. U vezi s tim, ukazao je da su tužioci tužbom od 8. juna 2016. godine zatražili od apelanta da im se predmetni zajam vrati, pa je protekom dva mjeseca, shodno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi, nastala apelantova obaveza da zajam vrati. Dalje je ukazao da kada apelant nije vratio zajam, pao je u docnju, o kojoj govori odredba člana 324 stav 1 ZOO (istu sadrži i ZOORS) sa 9. avgustom 2016. godine, pa je u obavezi da od tog dana plati i zakonsku zateznu kamatu, kako propisuje odredba člana 277 stav 1 ZOO (isto reguliše i ZOORS) i kako je odlučio preinačavajući drugostepenu presudu. Vrhovni sud je istakao da sve navedeno ostale navode revizije čini irelevantnim za rješenje ovog spora, pa je u ostalom dijelu apelantova revizija odbijena na osnovu odredbe člana 248 Zakona o parničnom postupku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je arbitrarno tumačenje i utvrđenje Vrhovnog suda u vezi s primjenom prava i samom prirodom pozajmljenih novčanih sredstava, odnosno zajma i kamate na njega, kao i statusa lica koja su dali zajam u odnosu na apelanta. Navodi da Vrhovni sud nije dao razloge u pogledu odluke o potvrđivanja drugostepene presude, kao i u pogledu odluke kojom se mijenja drugostepena presuda u dijelu zakonske zatezne kamate, te pri tome nije dao objašnjenje ni koje pravo se primjenjuje, niti zbog čega se niti jedan od ugovorenih rokova u pogledu pozajmice ne može primijeniti, niti zbog čega za lica koja su članovi društva nisu relevantni propisi Zakona o privrednom društvu. Ističe da su nižestepeni sudovi zauzeli suprotan stav u pogledu primjene prava, pa Vrhovni sud, umjesto da riješi navedeno pitanje, arbitrarno zaključuje da je riječ o istim normama. Apelant posebno ukazuje da se ovdje ne radi o klasičnom ugovoru o zajmu jer su na osnovu istih novčanih sredstava i učinjene pozajmice, ulagači dobili i određene udjele u društvu koji su upisani u osnivački akt, pa je u vezi s tim primjena ZOO lex generali, a primjena odgovarajućeg zakona koji reguliše materiju privrednog prava lex specialis. Smatra da su Okružni sud i Vrhovni sud pogrešno interpretirali odredbe Zakona o sudovima Republike Srpske i u vezi s tim odredbe Zakona o privrednim društvima Republike Srpske, smatrajući da nema mjesta nadležnosti privrednog suda. U vezi s tim, ukazuje da i pojedinačni ugovori o zajmu i dva ugovora o zajmu i dopuni regulisanja međusobnih odnosa regulišu jedan pravni odnos, tj. radi se o svojevrsnom odnosu osnivača privrednog društva, odnosno suvlasnika u privrednom društvu i samog privrednog društva. Stoga smatra da je došlo do povrede odredbi procesnog prava jer bi sud tokom čitavog postupka trebalo da pazi na stvarnu nadležnost za postupanje.
20. Apelant smatra da se odredba člana 562 Zakona o obligacionim odnosima primjenjuje samo ako ugovarači nisu odredili rok za vraćanje zajma, što u konkretnom slučaju nije tačno (određen rok povrata pozajmice u ugovoru od 30. oktobra 2012. godine i dopuni ugovora od 16. septembra 2014. godine na početak rada i ostvarivanje prihoda MHE). Takođe ukazuje da se nijedan sud nije „bavio“ pozivom za rješavanje spornih pitanja, koji su tužioci uputili apelantu 21. aprila 2016. godine, kojim je traženo da se potpišu aneksi ugovora o zajmu radi preciziranja rokova vraćanja zajma, kamata i dr., a koji je izveden kao dokaz u toku postupka. Osim toga, apelant ukazuje da se redovni sudovi nisu bavili apsolutnom ništavošću pojedinačno zaključenih ugovora o zajmu jer su nastali krivičnim djelom i falsifikovanjem od strane tužilaca. U vezi s tim, ukazuje na okolnost da je trećetužilac izjavio da su predmetni ugovori rezultat kopiranja i umnožavanja blanko potpisa, bez apelantove saglasnosti, te da je trećetužilac potpisivao ugovore imenima prvotužioca i drugotužioca. Apelant traži od Ustavnog suda da obaveže tužioce da mu nadoknade troškove nastale povodom izjavljivanja apelacije.
b) Odgovori na apelaciju
21. Vrhovni sud navodi da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju revizione odluke. Smatra da su na utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te da je iscrpno i svestrano obrazložio svoju odluku. U vezi s tim je ukazao da su odredbe zakona koje regulišu sporni pravni odnos identične u zakonu Republike Srbije i Republike Srpske, pa je apelantovo insistiranje na tom pitanju bespotrebno, pri čemu ni sam apelant ne objašnjava koji bi zakon trebalo primijeniti, niti tvrdi da bi odluka bila drugačija. Takođe ističe i da samo insistiranje da je trebalo da sudi privredni sud a ne sud opšte nadležnosti, bez ikakvih navoda kako bi se to odrazilo na konačan ishod postupka, odnosno na prava i obaveze stranaka iz konkretnog pravnog odnosa, ne dovodi u pitanje pravilnost osporene odluke.
22. Okružni sud navodi da je prvostepeni sud u konkretnoj stvari primijenio zakon druge države, što je bilo nedopustivo, o čemu je dao razloge. Osim toga, ističe da se u konkretnom slučaju radi o situaciji gdje su pravni posao zaključili fizičko lice i privredno društvo, pa je za rješavanje spora povodom tog pravnog odnosa nadležan osnovni sud po tužbi, odnosno okružni sud po žalbi. Posebno ističe da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da su nesporno data sredstva po osnovu zajma, a da nisu vraćena, već je apelant na sve načine izbjegavao vraćanje tih sredstava. Navodi i da se, kako se u konkretnom slučaju radi i o određenoj vrsti poslovne prevare, protiv apelanta vodi i odgovarajući krivični postupak.
23. Osnovni sud navodi da se ne može izjašnjavati na navode iz apelacije jer se ne odnose konkretno na povrede prava tokom postupka pred tim sudom niti na povrede prava donošenjem odluke tog suda.
24. Prvotužilac i trećetužilac apelaciju smatraju neosnovanom. Navode da su redovni sudovi na ništavost predmetnih ugovora o zajmu pazili po službenoj dužnosti i zauzeli stav da nisu ništavi, dok je apelant podnio tužbu za utvrđenje ništavosti predmetnih ugovora pred Osnovnim sudom koja je odbijena (presuda Osnovnog suda dostavljena uz odgovor). Smatraju da je Vrhovni sud pravilno primijenio odredbu člana 532 stav 2 ZOO jer su rokovi za vraćanje pozajmica bili „nedoredivo određeni“. Posebno ističu i da je apelant počeo proizvodnju električne energije krajem 2017. godine i da zajmodavcima nije vraćena zajam. Takođe smatraju da su neosnovani navodi o falsifikovanju ugovora jer je utvrđeno da je potpis na ugovorima validan, odnosno da ih je potpisalo lice ovlašćeno za zastupanje apelanta.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/12, 14/14, 44/15 i 100/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 33. tačka b) Okružni privredni sudovi u prvom stepenu odlučuju:
b) u sporovima koji nastanu u primjeni Zakona o privrednim društvima ili bilo kojeg drugog propisa koji se odnosi na organizaciju i status privrednih društava, rješavanje sporova nastalih između članova privrednog društva međusobno, te između članova društva i privrednog društva, a tiču se položaja članova u privrednom društvu, upravljanja privrednim društvom i vođenja poslova koji proizlaze iz njihovog položaja u društvu,
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Ugovorena forma Član 69.
(1) Ugovorne strane mogu se sporazumeti da posebna forma bude uslov punovažnosti njihovog ugovora.
(2) Ugovor za čije je zaključenje ugovorena posebna forma može biti raskinut, dopunjen ili na drugi način izmenjen i neformalnim sporazumom. (3) Ako su ugovorne strane predvidele posebnu formu samo da osiguraju dokaz svoga ugovora, ili da postignu što drugo, ugovor je zaključen kad je postignuta saglasnost o njegovoj sadržini, a za ugovarače je u isto vreme nastala obaveza da ugovoru dadu predviđenu formu.
Kad se duguje Član 277. stav 1.
(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Kad dužnik dolazi u docnju Član 324.
(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.
(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga poverilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.
Član 557.
Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da preda u svojinu zajmoprimcu određenu količinu novca ili kojih drugih zamenjenih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati posle izvesnog vremena istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i istog kvaliteta.
Rok vraćanja zajma Član 562.
(1) Zajmoprimac je dužan vratiti u ugovorenom roku istu količinu stvari, iste vrste i kvaliteta.
(2) Ako ugovarači nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam po isteku primerenog roka koji ne može biti kraći od dva meseca, računajući od zajmodavčevog traženja da mu se zajam vrati.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 83 0 P 030398 19 Rev od 28. januara 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantova zastupnica je primila 13. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2020. godine (60. dan
– ponedjeljak), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na povrat zajma, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
35. Apelant ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava.
36. U pogledu ovih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
37. Ustavni sud podsjeća da je apelant osporenim odlukama obavezan da isplati određene novčane iznose tužiocima na ime povrata zajma, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka nesporno utvrđeno da su tužioci na apelantov račun uplatili određene novčane iznose na ime zajma i da im apelant nije vratio te iznose, ali da je u postupku bilo sporno kada se predmetni zajam treba vratiti. Razmatrajući ovo pitanje, Vrhovni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, ukazao je da nijednom odredbom ugovora, kojima je regulisano pitanje vraćanja zajma, nije jasno određen rok vraćanja, niti se taj rok može odrediti iz nekih drugih okolnosti, te da je u takvoj situaciji, saglasno odredbi člana 562 stav 2 ZOO apelant dužan da vrati zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčevog traženja da mu se zajam vrati. Takođe je ukazao da kako su tužioci tužbom od 8. juna 2016. godine zatražili od apelanta da im se predmetni zajam vrati, protekom dva mjeseca nastala je apelantova obaveza da vrati zajam. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, kao i Okružni sud u drugostepenoj odluci, detaljno i jasno analizirao sve zaključene ugovore u konkretnom slučaju, pitanje zajma u kontekstu zaključenih ugovora koji se odnose na osnivanje apelanta i regulisanje međusobnih odnosa osnivača, kao i rokove vraćanja zajma navedene u ugovorima, doveo ih u kontekst relevantnih odredbi ZOO, te detaljno obrazložio tumačenje i primjenu tih odredbi na konkretan slučaj. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su prethodno Vrhovni sud i Okružni sud detaljno analizirali pitanje primjene mjerodavnog materijalnog prava na konkretan slučaj i stvarne nadležnosti sudova, te dali razloge za svoje stavove koji se ne čine proizvoljnim, nego u skladu s relevantnim odredbama ZOO, Zakona o sudovima Republike Srpske i Zakona o privrednim društvima Republike Srpske i svim posebnim okolnostima ovog predmeta. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Okružni sud, suprotno apelantovim navodima, detaljno obrazložili i razloge zbog kojih je apelant dužan da plati i zakonsku zateznu kamatu, a koji se u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim.
38. Imajući u vidu sve navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud u osporenim odlukama odgovorili na svaki apelantov navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da su za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda i Okružnog suda.
39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
40. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Zahtjev za naknadu troškova apelacionog postupka
41. U vezi s traženjem apelanta od Ustavnog suda da obaveže tužioce da mu nadoknade troškove nastale povodom izjavljivanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanta.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su Vrhovni sud i Okružni sud detaljno obrazložili razloge zbog kojih je apelant obavezan da tužiocima vrati zajam sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, nakon isteka roka utvrđenog u skladu sa članom 562 stav 2 ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
43. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
44. Na osnovu člana 59 st. (1). i (3). Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić