Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2860/20 (R. A.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2860/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2860/20, rješavajući apelaciju Rade Aleksić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Rade Aleksić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 074356 19 Rev od 4. marta 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rada Aleksić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Jelena Stokić, advokat iz Doboja, podnijela je 5. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 Rs 074356 19 Rev od 4. marta 2020. godine. Apelantica je u periodu od maja do septembra 2021. godine podnescima dopunjavala apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog Ministarstva unutrašnjih poslova RS (u daljnjem tekstu: tuženi ili poslodavac) zatraženo je 17. septembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili 22., odnosno 30. septembra 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 21. avgusta 2018. godine podnijela tužbu protiv tuženog kao poslodavca radi poništenja javnog konkursa i isplate razlike plate.

6. Odlučujući o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu broj 85 0 Rs 074356 18 Rs od 5. jula 2019. godine kojom je utvrđeno da je tuženi kao poslodavac kontinuiranim uznemiravanjem apelantice stvarao neprijateljsko radno okruženje, degradirajući, ponižavajući i stvarajući uvredljiv ambijent na način da je apelanticu 29. maja 2015. godine Rješenjem broj 06/2-127.1-6706/15 rasporedio sa dotadašnjeg radnog mjesta „stručni saradnik za poslove putnih isprava“ za koje je predviđena viša stručna sprema na radno mjesto „stručni saradnik za poslove prebivališta, boravišta, ličnih karata i JMB“, te usmeno naložio doškolovanje i sticanje visoke stručne spreme, iako je apelantica imala pravosnažnu odluku Osnovnog suda u Tesliću broj R-25/97 od 25. juna 1997. godine kojom joj je utvrđena viša stručna sprema, koju je poslodavac posjedovao i posjeduje u apelanticinom dosjeu, pa je apelantica iskazala svoje moralno uvjerenje i stav da je prema njoj poslodavac postupao s diskriminacijom jer je i dalje nastavila da obavlja poslove koji odgovaraju višoj stručnoj spremi na radnom mjestu „stručni saradnik za putne isprave“, s naknadom koja je isplaćivana u visini primanja radnika sa srednjom stručnom spremom, pa sve tako do 1. januara 2017. godine, da bi nakon doškolovanja i sticanja diplome sa visokom stručnom spremom 22. novembra 2017. godine i nakon više zahtjeva za njeno raspoređivanje na upražnjeno radno mjesto na poslove i zadatke radnog mjesta „stručni saradnik za poslove putnih isprava“ nije udovoljeno, već je na navedeno radno mjesto 27. decembra 2017. godine rješenjima tuženog produžen radni odnos na određeno vrijeme Božani Vuković, te je navedenim postupanjem poslodavac povrijedio apelanticino pravo na jednako postupanje i propustio da apelanticu rasporedi na navedeno radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, te je donio Odluku broj C/M-120.1-11/18 od 23. februara 2018. godine po kojoj je postupala Agencija za državnu službu RS (u daljnjem tekstu: Agencija) koja je objavila javni oglas, a Božana Vuković je primljena u radni odnos na neodređeno vrijeme rješenjem MUPRS od 1. juna 2018. godine, pa se zbog takvog postupanja obavezuje tuženi da apelantici na ime naknada nematerijalne štete isplati iznos od 2.500,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude uz odbijanje viška apelanticinog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa.

7. Istom presudom poništen je javni konkurs za upražnjeno radno mjesto tuženog od 23. februara 2018. godine, kao i rješenje o prijemu u radni odnos Božane Vuković, uz obavezivanje tuženog da apelanticu rasporedi na upražnjeno radno mjesto „stručni saradnik za poslove putnih isprava“, te da joj počev od 21. februara 2018. godine isplati na ime razlike plate iznose precizirane u izreci presude zajedno sa zakonskim zateznim kamatama uz naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije u izreci presude).

8. Tuženi je u odgovoru na tužbu istakao prigovore aktivne i pasivne legitimacije navodeći, između ostalog, da se apelantica prijavila na konkurs čije poništenje traži, ali da je prijava odbačena kao nepotpuna, pri čemu je apelantici data mogućnost žalbe na tu odluku. Prigovor pasivne legitimacije temelji se na činjenici da tuženi nije provodio konkursnu proceduru, već Agencija. Još je istaknuto da apelantica nije i ne može dokazati činjenice koje bi mogle biti od uticaja za rješavanje konkretne pravne stvari, posebno kada se uzme u obzir da je apelantica znala da je potrebno izvršiti doškolovanje i da je sama napravila propust prilikom prijave na konkurs koji pokušava da ispravi u ovoj parnici.

9. Nakon ocjene provedenih dokaza, u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je utvrdio da je apelantica kod pravnog prednika tuženog zasnovala radni odnos 1983. godine. Prema uvjerenju poslodavca od 12. marta 2018. godine na poslovima i radnim zadacima putnih isprava sa predviđenom VŠS apelantica je radila u periodu od 1. maja 1998. godine do 31. decembra 2001. godine i od 16. decembra 2002. godine do 14. maja 2015. godine, dakle period od 15 godina i 11 mjeseci efektivnog rada. Prema provedenim dokazima apelantica je za to radno mjesto imala predviđenu školsku spremu, što je utvrđeno u sudskom postupku u kojem je utvrđeno da je apelantica u Sarajevu završila Višu upravnu školu školske 1989/90. Međutim, kako je naglasio Osnovni sud, i pored toga tuženi je apelantici u periodu od 2006. godine do 2014. godine izdao više rješenja kojim ju je kao zaposlenika sa završenom srednjom stručnom spremom privremeno raspoređivao na poslove radnog mjesta „stručni saradnik za putne isprave“ do konačnog rješavanja radnopravnog statusa, odnosno do okončanja postupka revizije.

10. Uvidom u materijalne dokaze tuženog, Osnovni sud je zaključio da je apelantica poslove i zadatke stručnog saradnika za poslove putnih isprava, za koje radno mjesto je predviđena viša stručna sprema, obavljala od 1. maja 1998. godine do 31. oktobra 2001. godine, a potom od 16. decembra 2002. godine do 14. maja 2015. godine kada je rješenjem tuženog raspoređena na radno mjesto „stručni saradnik za poslove prebivališta, boravišta, ličnih karata i JMB“, za čije je obavljanje predviđena SSS. Međutim, Osnovni sud je utvrdio da je apelantica nakon donošenja rješenja od 29. maja 2015. godine o rasporedu na radno mjesto sa srednjom stručnom spremom nastavila da obavlja poslove na radnom mjestu za koje je predviđena viša stručna sprema, a da platu prima po koeficijentu srednje stručne spreme, što predstavlja degradaciju apelantice. Navedeno je potvrdio i svjedok Goran Prodanović, rukovodilac odsjeka za upravne poslove, navodeći u svom iskazu da mu je bilo poznato da je jedno vrijeme apelantica obavljala poslove putnih isprava, a formalno rješenjem je bila raspoređena na radno mjesto izdavanja ličnih karata, prebivališta i JMB.

11. Utvrđeno je još da je od 1. januara 2017. godine rješenjem na određeno vrijeme na poslove putnih isprava primljena Božana Vuković, a apelantica je premještena na poslove ličnih karata, gdje, po njenim navodima, koje ni poslodavac nije sporio, nema ni stola, ni stolice i gdje su po sistematizaciji već zaposlene dvije radnice. Iz apelanticinih navoda proizašlo je da nema radno mjesto u šalter sali, već da boravi u prostoriji koja se vodi kao arhiva, a s radnicama zaposlenim na istim poslovima postigla je dogovor da ona svaki treći dan sjedi u šalter sali. Ovakav odnos poslodavca prema apelantici, koja ima 35 godina radnog staža, prema ocjeni Osnovnog suda, diskriminatorski je, odnosno predstavlja degradaciju i ponižavanje dugogodišnjeg radnika u odnosu na druge radnike. Posebno ako se uzme u obzir činjenica da je apelantica, iako je imala sudsko rješenje kojim je utvrđeno postojanje potrebne stručne spreme za poslove putnih isprava, upisala fakultet na kojem je diplomirala 16. novembra 2017. godine, što je od apelantice pismeno i usmeno zahtijevao poslodavac.

12. Iz provedenih dokaza utvrđeno je da je tuženi nakon premještaja apelantice na radno mjesto „stručni saradnik za poslove prebivališta, boravišta, ličnih karata i JMB“, bez javnog konkursa, rješenjem od 22. decembra 2017. godine primio u radni odnos na određeno vrijeme (najduže šest mjeseci) Božanu Vuković (koja je završila Visoku školu unutrašnjih poslova dobivši stručno zvanje „diplomirani pravnik unutrašnjih poslova“), zbog privremenog povećanja obima posla na apelanticino radno mjesto, navodeći da se radi o upražnjenom radnom mjestu, te joj je nakon toga ugovor produžavan više puta zbog povećanja obima posla, pri čemu je apelantica nakon diplomiranja u dva navrata 20. i 24. novembra 2017. godine od poslodavca tražila da je rasporedi na ranije mjesto „stručni saradnik za poslove putnih isprava“, koje je bilo upražnjeno. Osnovni sud je zaključio da ovakvo postupanje tuženog dovodi do degradacije radnih uslova i apelanticinog profesionalnog statusa, što je kod nje izazvalo psihičke probleme u vidu stresa, a što je proizašlo iz medicinske dokumentacije, a to je potvrđeno i u nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke koji je Osnovni sud prihvatio u cijelosti kao stručan i sačinjen u skladu s pravilima struke. Shodno navedenom, Osnovni sud je ocijenio da su se u radnjama poslodavca ostvarila sva obilježja diskriminacije iz člana 2. stav 1. i člana 4. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije BiH (u daljnjem tekstu: ZZD), zbog čega je usvojen tužbeni zahtjev jer je utvrđeno da je povrijeđeno apelanticino pravo na jednako postupanje. Shodno tome, budući da je apelantica prema nalazu i mišljenju vještaka pretrpjela duševnu patnju zbog koje se od 2013. godine liječi od depresije, apelantici je primjenom člana 12. stav 1. tačka c. ZZD-a, a u vezi sa članom 200. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) dosuđena pravična naknada.

13. U vezi s tužbenim zahtjevom kojim je apelantica tražila poništenje javnog konkursa, poništenje rješenja i raspoređivanje na upražnjeno radno mjesto „stručni saradnik za poslove putnih isprava“, Osnovni sud je zaključio da je i on osnovan. Osnovni sud je u vezi s tim, između ostalog, istakao da se apelantica po završetku fakulteta obratila poslodavcu zahtjevom da je rasporedi na radno mjesto koje je bilo upražnjeno i na kojem je radila skoro 16 godina, kojem nije udovoljeno, već je donio odluku o popuni upražnjenog radnog mjesta sa statusom državnog službenika putem javnog konkursa koja je dostavljena Agenciji, koja je provela konkursnu proceduru u kojoj je predložena Božana Vuković koja je 1. juna 2018. godine primljena u radni odnos na neodređeno vrijeme i raspoređena na radno mjesto stručnog saradnika za poslove i putne isprave.

14. S druge strane, Osnovni sud je naveo da je činjenica da apelantica prilikom prijave na konkurs nije napisala dokumentaciju koju je predala uz prijavu na javni oglas, ali kod činjenice da ona posjeduje uvjerenje o položenom stručnom ispitu, koje je ponovo dostavila uz žalbu, te ako se ima u vidu da je zbog radnog mjesta i izbjegavanja da tužbom traži zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, iako ima potrebnu višu školsku spremu i položen stručni ispit za VŠS 2001. godine, upisala i završila fakultet, malo je vjerovatno da uvjerenje nije dostavila. Stoga, prema ocjeni Osnovnog suda, apelantica opravdano sumnja da se uvjerenje slučajno ili namjerno zagubilo, posebno uzme li se u obzir da je na apelanticino radno mjesto primljena radnica Božana Vuković na određeno vrijeme zbog povećanog obima posla. Osnovni sud je imao u vidu i statističke podatke o obimu poslova kod poslodavca u vezi s brojem primljenih zahtjeva i brojem izdatih putnih isprava u periodu od 2016. godine do 2018. godine iz kojih je proizašlo da su tačni apelanticini navodi da su sve navedene radnje tuženog bile usmjerene da se na apelanticino radno mjesto nezakonito primi druga radnica, a da se apelantici iz procesnih razloga onemogući da učestvuje u konkursnoj proceduri. Odredbom člana 41. Zakona o državnim službenicima RS propisano je da se popunjavanje upražnjenih radnih mjesta državnih službenika vrši iz reda zaposlenih, i to, između ostalog, internim oglašavanjem i raspoređivanjem. Iako je apelantica ispunjavala sve zakonom propisane uslove za radno mjesto „stručni saradnik za putne isprave“ na kojem je apelantica radila skoro 16 godina, MUPRS se, suprotno članu 41. Zakona o državnim službenicima, obratio Agenciji koja je raspisala javni konkurs i primila drugu osobu. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da su neosnovani navodi svjedoka Verice Radić da je zakonito raspisan javni konkurs, te je Osnovni sud udovoljio tužbenom zahtjevu i u ovom dijelu. Iz svega iznesenog Osnovni sud je zaključio da je apelantica aktivno legitimisana da traži zaštitu svojih prava pa je neosnovan prigovor o nedostatku aktivne legitimacije na njenoj strani. Prema mišljenju Osnovnog suda, bez osnova je i prigovor o nedostatku pasivne legitimacije tuženog koji se temelji na činjenici da je Agencija raspisala i provela konkursnu proceduru jer je ona u smislu člana 32. stav 1. Zakona o državnim službenicima provedena na zahtjev tuženog, što ga čini pasivno legitimisanim.

15. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 85 0 Rs 074356 19 Rsž od 26. septembra 2019. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, uz istovremeno odbijanje zahtjeva parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

16. Okružni sud je nakon ispitivanja žalbenih razloga zaključio da oni nisu opravdani, te se u svim segmentima složio sa stavovima i zaključcima prvostepenog suda.

17. Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud je Presudom broj 85 0 Rs 07356 19 Rev od 4. marta 2020. godine reviziju uvažio, obje nižestepene presude preinačio tako što je u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev uz obavezivanje na naknadu troškova parničnog postupak (sve preciznije navedeno u izreci presude).

18. Nakon ispitivanja nižestepenih presuda u svjetlu revizionih razloga pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava, Vrhovni sud je zaključio da nižestepene presude nisu pravilne. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je pravo na dostojanstven rad pravo svakog radno angažovanog lica komplementarno obavezi poslodavca da stvori bezbjedne i zdrave uslove rada, odnosno povoljnu radnu sredinu. Na dostojanstvo zaposlenog negativno mogu uticati različita ponašanja, među kojima se posebno ističe diskriminacija, odnosno uznemiravanje i mobing, a njihova zajednička karakteristika su povreda prava na jednakost i ugrožavanje života i zdravlja, a bez obzira na njihovu pojmovne razlike i kod mobinga i kod uznemiravanja u osnovi je prisutno nedopušteno i neopravdano različito postupanje u odnosu na pojedinca čije se pravo vrijeđa. Dakle, kako je naveo Vrhovni sud, diskriminacija je svako različito postupanje, uključujući i svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi prava i sloboda u svim oblastima života (član 2. i 4. ZZD-a).

19. Lice ili grupa koja su izloženi bilo kojem obliku diskriminaciji prema ZZD-u ovlaštena su da podnesu tužbu (član 12), te da učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, a teret dokazivanja da do diskriminacije nije došlo leži na suprotnoj strani (član 15. stav 1. ZZD-a). Vrhovni sud je još naglasio da bitan segment dokazivanja različitog tretmana predstavlja postojanje lica i grupe lica u sličnim situacijama jer se samo u takvoj situaciji može upoređivati pristup određenim pravima pokretača postupka i tih lica ili grupa. Stoga je za uspjeh u predmetnoj parnici u smislu člana 15. ZZD-a, kako je istakao Vrhovni sud, apelantica bila dužna da učini vjerovatnim da je tuženi svojim radnjama (apelanticinim raspoređivanjem, uslovima rada, prijemom u radni odnos drugog zaposlenika) učinila sistemsko zlostavljanje, ponižavanje, uznemiravanje i diskriminaciju (mobing) apelantice dovodeći je u neravnopravan položaj na način propisan odredbama člana 2. u vezi sa članom 4. st. 1. i 4. ZZD-a, a na poslodavcu je da dokaže da nije prekršen princip jednakog postupanja.

20. Shodno navedenom, Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je apelantica zasnovala radni odnos kod pravnog prednika tuženog 1983. godine sa SSS III stepen – daktilokorespondent. Apelanticine tvrdnje o počinjenoj diskriminaciji temelje se na tome da je tuženi kao poslodavac načinom raspoređivanja apelantice u toku radnog odnosa (2006, 2007, 2008, 2012, 2013, 2014, 2015, 2017 godine), te prijemom u radni odnos prvo na određeno vrijeme, a zatim i na neodređeno vrijeme nakon raspisivanja javnog konkursa i prijema Božane Vuković na radno mjesto „stručni saradnik za poslove putnih isprava“ na koje je, prema navodima tužbe, apelantica trebala biti raspoređena, vršio kontinuirano uznemiravanje apelantice i stvarao neprijateljsko radno okruženje, degradirajući je i ponižavajući. Vrhovni sud je naglasio da se tuženi tokom postupka pozivao na to da su odluke o apelanticinom rasporedu donesene u skladu s Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta, kao i odlukom o visini plate, te da je konkursna procedura za prijem u radni odnos Božane Vuković bila u skladu sa zakonom, te da je apelantica imala mogućnost da zaštititi prava po tom osnovu, koju nije iskoristila u skladu sa zakonom, smatrajući da, shodno tome, nije bilo moguće utvrditi oblike diskriminacije, odnosno mobinga jer je poslodavac postupao u skladu sa zakonskim ovlaštenjima.

21. Vrhovni sud je naveo da radnik u toku trajanja radnog odnosa može tražiti zaštitu prava iz radnog odnosa tako što će u rokovima koji su predviđeni propisima o radnim odnosima podnijeti tužbu i tražiti poništenje odluka poslodavca kojima smatra da se krše njegova prava. Spor po tužbi kojom se pobija odluka o određenom pravu je spor o zakonitosti. U svakom sporu o zakonitosti odluke ne odlučuje se o samom pravu, nego o tome da li je odluka donosioca u skladu sa propisima ili ne, ispituje se njena formalna i materijalna zakonitost, od čega zavisi da li će sud takvu odluku poništiti. Međutim, kako je naglasio Vrhovni sud, tom prilikom sud ne može odlučiti o onome na što se ta odluka odnosi jer se sud u sporu o zakonitosti ne može upuštati u cjelishodnost odluke s obzirom na to da to spada u suverena ovlaštenja njenog donosioca osporenog akta. Shodno tome, kako je naveo Vrhovni sud, sud u sporu o zakonitosti odluke može npr. poništiti odluku o zasnivanju radnog odnosa, ali ne može naložiti poslodavcu da primi u radni odnos određenog radnika, zatim može poništiti odluku o rasporedu radnika, ali ne može radnika rasporediti na određeno mjesto i sl. Kako je apelantica kod poslodavca zasnovala radni odnos 1983. godine sa SSS, III stepen, činjenica da je nakon toga stekla VŠS, a kasnije u toku radnog odnosa i zvanje diplomiranog pravnika, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije obavezivala poslodavca da apelanticu rasporedi na određene poslove te stručne spreme jer je pitanje mogućnosti rasporeda stvar procjene poslodavca, koji ne smije prekršiti princip da radnika rasporedi na poslove niže stručne spreme od one sa kojom je radnik zasnovao radni odnos na određenim poslovima, a ukoliko radnik smatra da raspored nije izvršen u skladu sa zakonom, može voditi postupak za zaštitu prava iz radnog odnosa i tražiti poništenje rješenja o rasporedu.

22. U tom pravcu je Vrhovni sud naglasio da apelantica u vrijeme kada je raspoređivana na određena radna mjesta nije pobijala rješenje poslodavca o njenom rasporedu pa su ta rješenja postala konačna i pravosnažna zbog čega sadrže neoborivu pretpostavku o njihovoj zakonitosti. Stoga se, kako je naglasio Vrhovni sud, u predmetnom postupku nije mogla utvrđivati zakonitost apelanticinih ranijih raspoređivanja, niti je zakonitost raspoređivanja mogla biti predmet utvrđivanja kao prethodnog pitanja, od čega bi zavisila odluka o tužbenom zahtjevu, kako su to pogrešno zaključili nižestepeni sudovi, koji su se neosnovano upuštali u ocjenu da li je apelantica ispunjavala uslove da je poslodavac u određenom periodu rasporedi na određeno radno mjesto.

23. Shodno navedenom Vrhovni sud je zaključio da apelantica u situaciji kada ne postoji pravosnažna odluka suda ili drugog nadležnog organa kojom je utvrđeno da nisu zakoniti njeni rasporedi po rješenjima na koja se poziva, koja po apelanticinim tvrdnjama predstavljaju radnje diskriminacije, te o provedenom konkursu i o prijemu u radni odnos Božane Vuković, apelantica nije učinila vjerojatnim da je tuženi svojim radnjama učinio diskriminaciju i doveo je u neravnopravni položaj u smislu člana 4. ZZD-a, odnosno da je prema apelantici učinjena diskriminacija na način na koji to u tužbi tvrdi, a tuženi je dokazao da nije prekršen princip jednakog postupanja iz čega proizlazi da apelantica nije tretirana drugačije u odnosu na druge zaposlenike i da njeno raspoređivanje na drugo radno mjesto nije učinjeno iz nedozvoljenih motiva i zloupotrebom prava koji bi mogli dovesti do diskriminacije.

24. Vrhovni sud je još naglasio da se o zakonitosti raspisivanja konkursa i zasnivanja radnog odnosa Božane Vuković moglo odlučivati samo po tužbi koja se mogla podnijeti pod uslovima i rokovima propisanim Zakonom o državnim službenicima od lica koje je učesnik konkursa. Kako je tokom postupka utvrđeno da je apelanticina prijava po raspisanom konkursu odbačena kao nepotpuna, što je potvrdio i Odbor za žalbe, a apelantica tu odluku nije pobijala, što je i potvrdila u svom iskazu, u konkretnom slučaju ne može se ispitivati zakonitost takve odluke, pa ni kao o prethodnom pitanju za odluku o tužbenom zahtjevu. Iz toga razloga, kako je naveo Vrhovni sud, revizijom se osnovano ukazuje da apelantica nije aktivno legitimisana da traži poništenje konkursa, čiji učesnik nije bila, niti da traži da se ponište odluke o prijemu kandidata Božane Vuković, niti da traži raspoređivanje na radno mjesto „stručni saradnik za poslove putnih isprava“ i da joj se isplati razlika plata.

25. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da apelantica u situaciji kada ne postoji pravosnažna odluka suda ili drugog nadležnog organa kojom je utvrđeno da nisu zakoniti apelanticini rasporedi po rješenjima na koja se poziva, koja, po apelanticinim tvrdnjama, predstavljaju radnje diskriminacije, te o provedenom konkursu i o prijemu u radni odnos Božane Vuković, apelantica nije učinila vjerovatnim da je tuženi svojim radnjama učinio diskriminaciju i doveo je u neravnopravni položaj u smislu člana 4. ZZD-a, odnosno da je prema apelantici učinjena diskriminacija na način na koji to u tužbi tvrdi, a tuženi je dokazao da nije prekršen princip jednakog postupanja, iz čega proizlazi da apelantica nije tretirana drugačije u odnosu na druge zaposlenike i da njeno raspoređivanje na drugo radno mjesto nije učinjeno iz nedozvoljenih motiva i zloupotrebom prava koja bi mogla dovesti do diskriminacije.

26. Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude primjenom člana 250. stav 1. ZPP-a. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije, pravo iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana 5.e), i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (u daljnjem tekstu: Međunarodna konvencija) i pravo iz čl. 2, 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). U navodima apelacije se ističe da je apelantica pred prvostepenim sudom iznijela više nego dovoljno činjenica na temelju kojih se može sumnjati u postojanje diskriminacije od tuženog u primjeni odredaba Zakona o radu RS (u daljnjem tekstu: ZOR), te je teret dokazivanja trebalo prebaciti na tuženog. Navodi se potom da su nižestepeni sudovi proveli dokaz saslušavanjem svjedoka Gorana Prodanovića koji je potvrdio apelanticine navode da je bila raspoređena na „ličnim kartama“ a faktički radila na izdavanju „putnih isprava“ gdje je predviđena viša plata, a da je ostvarivala primanja niža za oko 250,00 KM, te je potvrdio da je tuženi apelantici usmeno naložio doškolovanje iako je imala višu stručnu spremu koja je dovoljna za radno mjesto „stručni saradnik za putne isprave“. Apelantica, također, tvrdi da je dokazala da se tuženoj bezuspješno obraćala nakon završetka fakulteta da je rasporedi na upražnjeno radno mjesto „stručni saradnik za putne isprave“. Prema apelanticinom mišljenju, tokom postupka je pružila dovoljno dokaza (uključujući i nalaze vještaka) da je od tuženog bila diskriminirana, ali se Vrhovni sud nije upuštao u provedene dokaze kršeći na taj način materijalni, a i procesni zakon. Apelantica se pita da li je moralno, pravedno i prihvatljivo da radnik bude rješenjem raspoređen na radno mjesto sa nižom platom, a da faktički obavlja poslove radnog mjesta za koje je predviđena viša plata, te se u vezi s tim pita da li je to diskriminacija. Apelantica smatra da se prema njoj drugačije postupalo. Zbog svega što je tokom postupka dokazano apelantici nije jasno kako je Vrhovni sud zaključio da nema diskriminacije i pri tome se pita koji je to dokaz tuženi pružio kako bi dokazao da apelantica nije diskriminisana, a prema apelanticinoj ocjeni, niti jedan. Uprkos činjenici da je apelantica završila fakultet i ispunjavala sve uslove za radno mjesto „stručni saradnik za putne isprave“ tuženi nezakonito preko Agencije raspisuje javni konkurs i na to radno mjesto zapošljava Božanu Vuković pa u vezi s tim apelantica postavlja pitanje kako to da apelantica nije diskriminisana i degradirana u odnosu na imenovanu. Potom, apelantica tvrdi da Vrhovni sud prilikom odlučenja nije uzeo u obzir da li je apelantica učinila vjerovatnim da je diskriminisana kako bi se teret dokazivanja prebacio na tuženog jer Vrhovni sud nije uzeo u obzir dokaze koji su provedeni pred prvostepenim sudom. Stoga apelantica smatra da osporena presuda Vrhovnog suda ostavlja utisak arbitrarnosti jer je sud prilikom odlučenja propustio uzeti u obzir relevantne okolnosti prilikom utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju došlo do diskriminacije. Netačne su tvrdnje Vrhovnog suda da apelantica nije aktivno legitimisana da traži poništenje konkursa i rješenja o prijemu Božane Vuković jer je bila učesnik konkursa bez obzira na to što je prijava odbačena. U tom pravcu apelantica naglašava da raspisivanje javnog konkursa direktno narušava apelanticina prava, te se u vezi s tim poziva na član 41. Zakona o državnim službenicima koji propisuje način popunjavanja upražnjenih radnih mjesta pa je stoga poništavanje konkursa moglo pokrenuti bilo koje zainteresovano lice iz reda zaposlenika tuženog, te je apelantica imala pravni interes za vođenje parnice i raspoređivanje na radno mjesto „stručni saradnik za putne isprave“ jer se tuženi oglušio o njene molbe. Apelantica se pozvala na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetu AP 4583/14 koju smatra primjenjivom u konkretnom slučaju.

28. U dopuni apelacije apelantica je dostavila nalaz i mišljenje vještaka iz oblasti medicinske psihologije od 2. juna 2021. godine iz kojeg je proizašlo da su u postupcima prema apelantici postojali modaliteti psihičkog zlostavljanja prema apelantici, zbog čega je apelantica preživljavala strah, duševnu bol i patnju.

b) Odgovor na apelaciju

29. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci i da se apelantica neosnovano poziva na kršenje prava na koje se u apelaciji pozvala. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

30. Tuženi je u cijelosti osporio navode iz apelacije kao neosnovane jer je osporena presuda Vrhovnog suda zakonita i donesena na osnovu pravilne primjene materijalnog prava na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, za što je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

31. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 2.

(Diskriminacija) (1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.

(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga. Član 4.

(Ostali oblici diskriminacije) (1) Uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekom od osnova iz člana 2. stav (1) ovog zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe i stvaranje zastrašujućeg, neprijateljskog, degradirajućeg, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja.

(2) Seksualno uznemiravanje je svaki oblik neželjenog verbalnog, neverbalnog ili fizičkog ponašanja spolne prirode čiji je cilj ili efekat povreda dostojanstva lica, posebno kada se njime stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

(3) Mobing je oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog.

(4) Segregacija je djelo kojim (fizičko ili pravno) lice odvaja druga lica na osnovu jedne od nabrojanih osnova iz člana 2. ovog zakona, u skladu s definicijom diskriminacije sadržanom u članu 2. ovog zakona.

(5) Izdavanje naloga drugima za vršenje diskriminacije i pomaganje drugima prilikom diskriminacije, poticanje na diskriminaciju smatra se oblikom diskriminacije.

(6) Težim oblikom diskriminacije smatrat će se diskriminacija počinjena prema određenom licu po više osnova iz člana 2. stav (1) ovog zakona (višestruka diskriminacija), diskriminacija počinjena više puta (ponovljena diskriminacija) i diskriminacija koja postoji duže vrijeme (produžena diskriminacija).

Član 12. st. (1) tač. a), b) i c) (Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) (1) Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:

a) utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije);

b) zabranu preduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije);

c) da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom (tužba za naknadu štete);

Član 15. stav (1) (Teret dokazivanja) (1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.

32. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 250. stav (1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

33. Zakon o državnim službenicima („Službeni glasnik RS“ br. 118/08, 117/11, 37/12 i 57/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

3. Popunjavanje upražnjenih radnih mjesta Član 41.

Popunjavanje upražnjenih radnih mjesta državnih službenika vrši se iz reda uposlenika, i to:

b)internim oglašavanjem,

v) napredovanjem u službi,

g) raspoređivanjem i

d) premještanjem VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 Rs 074356 19 Rev od 4. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropske konvencije, člana 5.e), i) Međunarodne konvencije i čl. 2, 6. i 7. Međunarodnog pakta.

Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

40. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

41. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje diskriminacije i naknadu štete, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

42. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da taj sud nije uzeo u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja niti je svoju odluku donio na podlozi činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova iz kojeg nesporno proizlazi da je apelantica diskriminisana od tuženog, odnosno da je učinila vjerojatnom diskriminaciju, a da tuženi nije dokazao suprotno. Apelantica zbog svega navedenog smatra da je obrazloženje Vrhovnog suda proizvoljno jer nije utemeljeno na odredbama materijalnog i procesnog prava niti na utvrđenom činjeničnom stanju. U vezi s diskriminacijom, smatra primjenjivom praksu iz Odluke Ustavnog suda broj AP 4583/14.

43. U vezi s iznesenim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do proizvoljne primjene prava.

45. Ustavni sud, također, podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav

1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti; vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama i AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).

46. Imajući u vidu navedena stajališta u vezi s konkretnim premetom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud usvojio reviziju tuženog i preinačio nižestepene presude tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je tuženi kao poslodavac kontinuiranim uznemiravanjem apelantice stvarao neprijateljsko radno okruženje, degradirao je i ponižavao na način kako je opisano u izreci prvostepene presude, tražeći na ime zaštite od diskriminacije isplatu nematerijalne štete. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u odluci iscrpno bavio odredbama ZZD-a, oblicima diskriminacije jasno naglasivši da je apelantica, shodno članu 15. stav 1. ZZD-a, u konkretnom slučaju bila u obavezi da učini vjerovatnim da je tuženi svojim radnjama (apelanticinim raspoređivanjem, uslovima rada, prijemom u radni odnos Božane Vuković) diskriminisao apelanticu i doveo je u neravnopravan položaj na način propisan članom 2. u vezi sa članom 4. st. 1. i 4. ZZD-a, kako bi se teret dokazivanja da nije prekršen princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije prebacio na tuženog. Imajući u vidu obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, suprotno apelanticinim prigovorima, zapaža da je Vrhovni sud upravo na činjeničnom stanju nižestepenih sudova utvrdio relevantne činjenice, između ostalog, da je tuženi u skladu sa svojim internim aktima organizovao proces rada, što je uključivalo i apelanticino raspoređivanje na određena radna mjesta, prijem novih zaposlenika i sl., da je sve rađeno na temelju internih akata i odluka tuženog, koje apelantica u zakonom propisanoj proceduri nije osporavala, pa je pretpostavka da su odluke zakonite. U takvim okolnostima Vrhovni sud je izveo zaključak da apelantica nije učinila vjerovatnim da ju je tuženi svojim radnjama diskriminisao, pri čemu je tuženi dokazao da prema apelantici nije učinjena diskriminacija niti je doveo je u neravnopravni položaj u smislu člana

4. ZZD-a, niti su radnje koje je preduzimao s ciljem organizacije procesa rada učinjene iz nedozvoljenih pobuda i zloupotrebom prava. Pri tome je Vrhovni sud zaključio da nižestepeni sudovi nisu imali ovlaštenje da u predmetnom postupku ispituju zakonitost odluka tuženog jer je apelantica propustila da ih osporava u zakonom propisanoj proceduri i u rokovima koji su za to zakonom propisani, uključujući i zahtjev za poništenje konkursa u kojem apelantica nije učestvovala jer je njena prijava odbačena kao nepotpuna.

47. Dakle, Ustavni sud iz obrazloženja Vrhovnog suda (vidi tačke 18–25. ove odluke) ne može izvesti zaključak da je Vrhovni sud prilikom odlučenja zanemario neku bitnu okolnost koja je bila ključna za odlučenje, odnosno da razlozi navedeni u obrazloženju nisu obuhvatili sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti). Pri tome apelantica nije ni navela koji je to važan aspekt konkretnog slučaja Vrhovni sud zanemario, osim što iscrpno navodi činjenične okolnosti koje su je motivisale da pokrene predmetni parnični postupak. Shodno tome, Ustavni sud smatra da apelanticino pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 4583/14 od 14. juna 2017. godine nije primjenjivo jer za razliku od konkretnog slučaja u predmetu na koji se apelantica poziva Vrhovni sud FBiH prilikom odlučenja nije uzeo u obzir izjavu općinskog načelnika općine Glamoč koju je dao za javni RTV servis kojom je eksplicitno ukazano da njemu smeta apelanticina odora (apelantica u tom predmetu je bila časna sestra koja je na konkursu za direktora dječjeg vrtića imenovana za direktoricu vrtića od Upravnog odbora vrtića, ali općina Glamoč – tužena u tom predmetu, nije dala saglasnost za njeno imenovanje) i da je izjava data u vrijeme procesa izbora direktora vrtića. Ustavni sud je u citiranom predmetu ocijenio da je navedena izjava bila relevantna jer se radi o izjavi lica koje se nalazi na čelu tužene općine Glamoč, odnosno da se radi o izjavi prvog čovjeka tužene koja treba da dâ saglasnost na odluku Upravnog odbora vrtića za imenovanje apelantice na mjesto direktorice vrtića zbog čega je Ustavni sud u citiranom predmetu utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na odluku Vrhovnog suda FBiH. Shodno tome, u okolnostima konkretnog slučaja u situaciji kada iz obrazloženje osporene presude ne proizlazi da je Vrhovni sud prilikom odlučenja zanemario neki važan aspekt koji bi bio značajan, odnosno ključan za odlučenje, Ustavni sud apelanticino pozivanje na praksu Ustavnog suda smatra neosnovanim.

48. U vezi s dokazom koji je apelantica dostavila u dopuni apelacije (nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke od 21. juna 2021. godine), Ustavni sud zapaža da se radi o dokazu koji sudeći po datumu njegovog donošenja nije proveden tokom predmetnog parničnog postupka, odnosno urađen je izvan predmetnog parničnog postupka. Osim toga, utvrđivanje činjenice mobinga kao jednog od oblika diskriminacije pravno je pitanje koje može utvrditi samo sud u parničnom postupku, a ne vještak medicinske struke u svom nalazu i mišljenju.

49. Kako Ustavni sud iz obrazloženja Vrhovnog suda ne zapaža proizvoljnost u primjeni odredaba ZZD-a i ZPP-a, pri čemu je taj sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, dao obrazloženje iz kojih razloga je preinačio nižestepene presude te odbio tužbeni zahtjev, a dato obrazloženje se ne doima proizvoljnim, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

50. Ustavni sud zapaža da se apelantica poziva na kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zatim člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, člana 5.e), i) Međunarodne konvencije), te čl. 2, 6. i 7. Međunarodnog pakta. Međutim, Ustavni sud iz navoda apelacije zapaža da apelantica ničim posebno nije obrazložila u čemu se ogleda kršenje navedenih prava, osim što navode o proizvoljnoj primjeni prava i izostanku relevantnog obrazloženja u kontekstu kršenja prava na pravično suđenje dovodi u vezu i s kršenjem navedenih prava. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije prekršeno pravo na pravično suđenje u segmentima na koje je apelantica neosnovano ukazala, Ustavni sud iz istog razloga smatra neosnovanim i pozivanje na krašenje navedenih prava.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud postupajući u granicama svojih ovlaštenja iz člana 250. stav 1. ZPP-a preinačio nižestepene presude odbivši apelanticin tužbeni zahtjev jer je na činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova utvrdio da apelantica nije učinila vjerovatnim da ju je tuženi svojim radnjama diskriminisao i doveo u neravnopravan položaj na način propisan odredbama ZZD-a, pri čemu je tuženi dokazao da prema apelantici nije prekršen princip jednakog postupanja, niti je tretirana drugačije u odnosu na druge zaposlenike u istoj situaciji.

52. Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju, člana 5.e), i) Međunarodne konvencije), te čl. 2, 6. i 7. Međunarodnog pakta budući da apelantica navode o kršenju navedenih prava temelji na istim navodima kao i pravo na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2860/20 (R. A.) | Sudska praksa | Aktio