Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-540/20 (Ž. M. i TP „Oris“ d.o.o. Brčko)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
  • Zakup
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Naknada
  • Pasivna legitimacija
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-540/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 540/20, rješavajući apelacije Željka Mičića i TP „Oris“ d.o.o. Brčko, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Željka Mičića i TP „Oris“ d.o.o. Brčko podnesene protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 083121 19 Rev od 25. oktobra 2019. godine i broj 96 0 P 083121 17 Gž od 27.

decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 083121 15 P 2 od 23. aprila 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željko Mičić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Brčkog podnio je 8. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 083121 19 Rev od 25. oktobra 2019. godine i broj 96 0 P 083121 17 Gž od 27. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 083121 15 P 2 od 23. aprila 2018. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 540/20.

2. TP „Oris“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: drugoapelant) podnio je 14. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 083121 19 Rev od 25. oktobra 2019. godine i broj 96 0 P 083121 17 Gž od 27. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda broj 96 0 P 083121 15 P 2 od 23. aprila 2018. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 991/20.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su u apelacijama registrovanim pod br. AP 540/20 i AP 991/20 osporene iste odluke donesene u istom postupku koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 540/20.

4. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužilac), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, zatraženo je 14. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Apelacioni sud, Osnovni sud i tužilac su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 21. juna do 14. jula 2021. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 093121 15 P 2 od 23. aprila 2018. godine obavezani su apelanti da tužiocu na ime naknade za korišćenje poslovnog prostora u periodu od 18. januara 2013. do 30. juna 2015. godine isplate iznos od 121.740,55 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da plate troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužilac obaveže da im isplati određene novčane iznose na ime nužnih i korisnih ulaganja, kao i na ime podizanja poslovne aktivnosti i vrijednosti određene novčane iznose, te da im naknadi troškove parničnog postupka.

8. Razmatrajući prigovor prvoapelanta da nije mogao biti ponovo označen kao tuženi, Osnovni sud je naveo da je tužilac u početnom stadijumu postupka povukao tužbu u odnosu na prvoapelanta, ali da je nakon uređenja tužbe podneskom od 16. jula 2015. godine kao tuženog ponovno označio i prvoapelanta. Pored toga, iz stanja spisa proizlazi da su tokom postupka prvoapelant i drugoapelant podnijeli protivtužbeni zahtjev protiv tužioca. Prema tome, Osnovni sud je istakao da je taj prigovor neosnovan zato što se prvoapelant po uređenoj tužbi upustio u raspravljanje, a na ročištu od 6. aprila 2017. godine prihvatio je dotadašnje zastupanje od strane advokata S. R. koju je ranije bio opunomoćio za zastupanje po povučenoj tužbi. U vezi s prijedlogom prvoapelanta za spajanje konkretnog predmeta s drugim predmetom tog suda, Osnovni sud je naveo da nema uslova za spajanje postupaka jer se radi o dva različita činjenična i pravna osnova, bez obzira na to što iste stranke učestvuju u oba postupka, te da nije ekonomično spajati ta dva predmeta.

9. Osnovni sud je zatim u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je izveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da su tužilac kao zakupodavac i prvoapelant kao zakupac 26. juna 2006. godine zaključili Ugovor o zakupu poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: ugovor) koji se nalazi u Brčkom. Članom 3 ugovora je bilo određeno da će zakupac plaćati mjesečnu zakupninu uvećanu za PDV, članom 4 ugovora je bilo određeno da se ugovor zaključuje na određeno vrijeme u trajanju od pet godina počev od dana uvođenja u posjed, a članom 9 ugovora je bilo određeno da zakupac nema pravo da vrši bilo kakve prepravke ili adaptacije prostorija bez pismene saglasnosti zakupodavca, a zakupodavac nema obavezu povrata uloženih sredstava ili drugih troškova koje je imao zakupac. Tužilac je s prvoapelantom 21. jula 2006. godine zaključio Aneks ugovora kojim je dogovoreno da se mjesečna zakupnina neće uplaćivati sve dok zakupac (prvoapelant) ne vrati sredstva u iznosu od 50.900,00 KM, koja će zakupac uložiti u adaptaciju poslovnog prostora, a ukoliko troškovi adaptacije pređu navedeni iznos, oni se neće uzimati u iznos zakupnine i idu na teret zakupca. Apelanti su zapisnički uvedeni u posjed poslovnog prostora 18. januara 2008. godine. Međutim, kada je istekao Ugovor o zakupu 18. januara 2013. godine apelanti nisu tužiocu predali u posjed i slobodno raspolaganje sporni poslovni prostor, već su ga predali 30. juna 2015. godine. Dopisom od 13. februara 2013. godine prvoapelant je, na zahtjev za produženje ugovora, od strane Kancelarije za upravljanje javnom imovinom obaviješten da se ugovor ne može produžiti jer je evidentiran dug po osnovu neplaćene zakupnine.

10. U vezi s navedenim činjeničnim stanjem, Osnovni sud je istakao da nije osnovan prigovor nepostojanja pasivne legitimacije prvoapelanta s obzirom na to da je on zaključio ugovor i aneks i obavezao se na plaćanje naknade za zakupninu, dok je drugoapelant pasivno legitimisan jer je bio u posjedu poslovnog prostora. S obzirom na to da je tokom postupka utvrđeno da apelanti, nakon što je 18. januara 2013. godine prestao Ugovor o zakupu protekom petogodišnjeg roka na koji je bio zaključen, nisu napustili odnosno tužiocu vratili poslovni prostor sve do 30. juna 2015. godine, to nesumnjivo postoji njihova pasivna legitimacija. U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da su apelanti, jer je otpao osnov njihovog korišćenja poslovnog prostora, bili dužni da nakon isteka ugovora predmetni poslovni prostor vrate u posjed tužiocu, a kako to nisu učinili obogatili su se za iznos zakupnine koju bi morali plaćati da ugovor nije raskinut, a kako taj iznos nisu plaćali došlo je do umanjenja imovine tužioca. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud se prilikom donošenja odluka pozvao na odredbe čl. 25 i 32 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekst: Zakon o zakupu) u vezi s odredbama čl. 210-219, člana 567, člana 568, člana 581 i člana 585 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te odredbama člana 42 stav 1, člana 43 i člana 44 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu), te je obavezao apelante da tužiocu na ime naknade za korišćenje poslovnog prostora u spornom periodu isplate određeni novčani iznos sa kamatom.

11. Odlučujući o visini zakupnine, Osnovni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio dopunski nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke iz februara 2017. godine. U tom smislu je ocijenio neosnovanim prigovore apelanata u dijelu u kojem su tražili da vještak izvrši dopunu i utvrdi prosječnu cijenu poslovnog prostora, i pozivali se na sadržaj te dopune. Naime, visinu naknade tužilac je dokazao vještačenjem, a vještak je u nalazu od februara 2017. godine i dopuni od maja 2017. godine jasno i nedvosmisleno naveo zašto je uzeo prosječnu cijenu zakupa 8,00 KM po 1 m . Naime, vještak je pri izračunavanju prosječne cijene zakupa uzeo u obzir poslovne prostore koji se nalaze na području Distrikta Brčko, približne veličine ili lokacije, i jasno obrazložio zašto nije poredio prostore u Kolobari, gdje se sporni poslovni prostor nalazi, jer u tom dijelu grada, osim prostora bivše samoposluge u soliteru „Kolobara“, nema poslovnog prostora te veličine, pa je takvo obrazloženje kao logično, jasno i stručno prihvatio i sud. Osnovni sud je takođe naveo da apelanti neosnovano osporavaju tužiočevo potraživanje za PDV, a s obzirom na to da je taj porez ugovoren ugovorom o zakupu i aneksom istog ugovora, te bi taj porez apelanti svakako plaćali da su po valjanom osnovu bili u posjedu predmetnog poslovnog prostora, a osim toga taj iznos tužiocu pripada u slučaju izdavanja poslovnog prostora u zakup.

12. Odlučujući o protivtužbenom zahtjevu apelanata, Osnovni sud je naveo da su tužilac i apelanti zaključenjem Aneksa ugovora kompenzirali međusobna potraživanja neplaćanjem zakupnine sa izvršenim ulaganjima, zbog čega se protivtužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim. U odnosu za iznos ulaganja koji prelazi navedeni iznos, Osnovni sud je istakao da je u Aneksu bilo jasno ugovoreno da se zakupac obavezuje da prilikom adaptacije ne odstupa od procjene, a ukoliko troškovi adaptacije pređu navedeni iznos, ti troškovi idu na teret zakupca. Pored toga, apelanti nisu dokazali da su, osim radova koji su određeni procjenom i prihvaćeni od strane tužioca u Aneksu ugovora, ostali radovi bili nužni i neophodni da bi poslovni prostor uopšte funkcionisao. Takođe, apelanti nisu dokazali na šta se odnosi uvećanje poslovne vrijednosti spornog poslovnog prostora budući da nisu tražili vještačenje na okolnosti koliko je tužilac stekao koristi od toga što je drugoapelant dobro poslovao. U tom smislu, Osnovni sud je istakao da je vještak u svom nalazu nedvosmisleno naveo da se poslovna vrijednost u ekonomskom smislu u konkretnom slučaju ne može primijeniti na vrednovanje ulaganja u tuđu imovinu jer imovina nema poslovnu vrijednost koja se može vezati za procjenu cijelog preduzeća ili njegovog dijela, pa je i taj dio protivtužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan jer apelant nije dokazao svoje tvrdnje.

13. Presudom Apelacionog suda 96 0 P 083121 18 Gž od 27. decembra 2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata i potvrđena je prvostepena presuda.

14. Apelacioni sud je u obrazloženju naveo da nisu osnovani navodi prvoapelanta da prvostepeni sud nije mogao tokom postupka dozvoliti proširenje tužbe i na njega, odnosno da je time prvostepeni sud postupio protivno procesnim garancijama postupka. Naime, nije sporno da je tužilac u tužbi kao tužene označio prvoapelanta i drugoapelanta i da je na pripremnom ročištu održanom 1. marta 2015. godine povukao tužbu u odnosu na prvoapelanta, kojeg je u toj fazi postupka zastupala advokat S. R. Međutim, tužilac je nakon toga podneskom od 16. jula 2015. godine tužbu proširio u subjektivnom smislu (u fazi dok još nije bilo zaključeno pripremno ročište) i kao tuženog ponovo označio i prvoapelanta, a prvostepeni sud je tako proširenu tužbu dostavio advokatu S. R. koja je, imajući u vidu tu činjenicu (proširenje tužbe), podneskom od 25. avgusta 2015. godine uredila protivtužbeni zahtjev na način da je pored drugoapelanta, kao protivtužioca označila i prvoapelanta. Zatim, Apelacioni sud je naveo da je imao u vidu i činjenicu da se tuženi prvoapelant po proširenju tužbe upustio u raspravljanje, prvo posredstvom punomoćnika, a nakon toga i samostalno kada je na ročištu od 6. aprila 2017. godine otkazao zastupanje punomoćniku, s tim da je prihvatio sve radnje koje je punomoćnik do tada preduzimala. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i u skladu s odredbom člana 155 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) postupio kada je dozvolio proširenje tužbe i u odnosu na prvoapelanta.

15. Dalje, Apelacioni sud je naveo da su neosnovani i prvoapelantovi navodi da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je on pasivno legitimisan i da se prvostepeni sud morao odrediti prema njegovom podnesku od 21. marta 2018. godine u kojem je predložio prekid ovog postupka do okončanja postupka broj 96 0 P 112892 18 P, koji se vodio radi utvrđenja posjeda na spornom poslovnom prostoru, a što predstavlja prethodno pitanje za ocjenu postojanja pasivne legitimacije tuženih u ovom sporu. Naime, tačno je da se prvostepeni sud nije odredio prema zahtjevu prvoapelanta za prekid ovog postupka. Međutim, imajući u vidu razloge zbog kojih je prvoapelant tražio da se prekine postupak (utvrđenje njegove pasivne legitimacije u ovom sporu), takav propust ne predstavlja povredu odredbe člana 318 ZPP, odnosno povredu koja bi uticala na donošenje zakonite i pravilne presude. Ovo pogotovo što je tužilac svoj tužbeni zahtjev usmjerio protiv drugoapelanta zato što je navedeno pravno lice bilo u posjedu spornog poslovnog prostora, a protiv prvoapelanta jer je kao zakupac zaključio ugovor i aneks s tužiocem, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda da su apelanti pasivno legitimisani.

16. Odlučujući o navodima apelanata da ih prvostepeni sud nije mogao obavezati da tužiocu plate naknadu za korišćenje poslovnog prostora, Apelacioni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima apelanata, u prvostepenom postupku utvrđene činjenice opravdavaju zaključak da su tuženi, zbog korišćenja spornog poslovnog prostora i nakon prestanka ugovora, dužni da tužiocu nadoknade novčani iznos kao u izreci presude. Naime, nesporno je da apelanti nakon isteka ugovora nisu predali poslovni prostor, što je suprotno odredbi čl. 14 i 19 Zakona o zakupu, te da su nastavili da ga koriste bez plaćanja zakupnine, iz čega slijedi da su se apelanti na taj način neosnovano obogatili u smislu člana 210 ZOO. U pogledu navoda apelanata da sporni objekat u navedenom periodu tuženi nisu koristili (kako to navode u žalbi), Apelacioni sud je naveo da je to irelevantno za pravilnost i zakonitost odluke o tužbenom zahtjevu kod činjenice da nakon prestanka ugovora poslovni prostor nisu vratili tužiocu. Nadalje, prvostepeni sud je pravilno utvrdio visinu naknade koju su apelanti dužni da plate, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke koji je pravilno postupio kada je prilikom određivanja visine mjesečne zakupnine uzeo polaznu licitacijsku cijenu mjesečne zakupnine za poslovne prostore utvrđenu Pravilnikom o izmjeni i dopuni Pravilnika o postupku redovnog raspolaganja imovinom Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i na osnovu te cijene odredio mjesečnu zakupninu koju bi tužilac mogao dobiti da je sporni prostor izdavao. Takođe, jasno je navedeno zbog čega se prilikom određivanja mjesečne zakupnine nisu mogle uzeti u obzir druge cijene na koje su se apelanti pozivali. Naposljetku, Apelacioni sud je naveo da je vještak pravilno postupio i kada je prilikom određivanja visine mjesečne zakupnine uračunao i PDV, budući da je ugovorom bilo određeno da će mjesečna zakupnina biti uvećana za iznos PDV-a.

17. Najzad, u pogledu protivtužbenog zahtjeva, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio i odredbe čl. 43 i 44 Zakona o vlasništvu kojima su propisane obaveze koje nesavjesni posjednik treba da ispuni vlasniku stvari i kada savjesni posjednik postaje nesavjestan, te je utvrdio od kada su apelanti u konkretnom slučaju postali nesavjesni posjednici. Te okolnosti opravdavaju zaključak o neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva, naročito činjenice koje se odnose na mogućnosti i pravo apelanata da uređuju, adaptiraju i vrše prepravke na predmetnom poslovnom prostoru. Naime, kada su tužilac i prvoapelant u članu 9 ugovora odredili da zakupac nema pravo da vrši bilo kakve prepravke ili adaptacije prostora bez pismene saglasnosti zakupodavca i kada su nakon toga zaključili aneks u kojem su odredili da ukoliko troškovi adaptacije ipak pređu dogovoreni iznos, oni se neće računati u iznos zakupnine i oni idu na teret zakupca, onda apelanti nisu mogli bez znanja i odobrenja tužioca naknadno vršiti radove na poslovnom prostoru. Prema tome, prvostepeni sud je pravilno zaključio da te izdatke tuženi ne mogu osnovano potraživati u ovoj parnici. U vezi s tim nije osnovano ni pozivanje apelanata na stav iz Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 000040 10 Rev od 6. aprila 2011. godine, s obzirom na to da objekat koji je bio predmet tog spora, a koji je u tom postupku tuženi renovirao, nije bio predmet zaključenih ugovora o zakupu, pa se u tom predmetu nisu mogle primijeniti ugovorne obaveze iz ugovora, zbog čega se stavovi o pogledu prava na troškove adaptacije izneseni u toj odluci ne mogu primijeniti na konkretan slučaj. Kako je vještak ekonomske struke jasno obrazložio da se poslovna vrijednost u ekonomskom smislu ne može primijeniti na vrednovanje ulaganja u tuđu imovinu jer imovina nema poslovnu vrijednost, te kako tuženi u toku postupka nisu predložili vještačenje na okolnosti utvrđivanja koristi koju je tužilac stekao zbog poslovanja tuženog u spornom poslovnom prostoru, onda je pravilna i zakonita odluka prvostepenog suda da odbije i taj dio protivtužbenog zahtjeva kao neosnovan.

18. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 083121 19 Rev od 25. oktobra 2019. godine revizije apelanata su odbijene kao neosnovane.

19. Apelacioni sud je prihvatio činjenične i pravne zaključke iz drugostepene presude, te je naveo da obrazloženje drugostepene presude sadrži odgovore na žalbene razloge i navode od odlučnog značaja. U tom pogledu, Apelacioni sud je naveo da se drugostepeni sud, potvrđujući pravilnost i zakonitost prvostepene presude, izjasnio na sve prigovore apelanata o postavljenom tužbenom zahtjevu, pri čemu reviziono vijeće prihvata i ubraja odgovore na navode vezane za povredu odredbi parničnog postupka (proširenje tužbe na prvoapelanta i prekid postupka), te je ocijenio sve žalbene razloge i one žalbene navode koji su bitni s aspekta značenja predmeta spora (isplata naknade za korišćenje poslovnog prostora i isplata protivvrijednosti nužnih i korisnih ulaganja u poslovni prostor i ulaganja u podizanje poslovne aktivnosti i poslovne vrijednosti poslovnog prostora) i sa tog stanovišta se osvrnuo kako na sve relevantne dokaze na osnovu kojih je presuđeno o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu. Prema tome, Apelacioni sud je naveo da činjenično stanje utvrđeno u obrazloženju prvostepene presude, koje se u revizionom postupku mora uvažavati, opravdava zaključak prvostepenog i drugostepenog suda o osnovanosti tužbenog i neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacija

20. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije te član 17 Evropske konvencije.

21. U vezi s prednjim apelanti najprije tvrde da su 7. marta 2019. godine izjavili revizije, te da su nakon toga 7. juna 2019. godine podnijeli prijedlog za ponavljanje postupka, zbog čega je apelaciono vijeće koje je odlučivalo o reviziji, u smislu člana 374 stav 4 ZPP trebalo odlučiti koji će postupak nastaviti, a koji prekinuti, što u konkretnom slučaju nije učinilo. U vezi s tim, apelanti ističu da su prijedlog za ponavljanje postupka zasnovali na pravosnažnoj presudi iz postupka 96 0 P 112982 18 P od 29. januara 2019. godine kojom je utvrđeno da je drugoapelant stupio u posjed poslovnog prostora i da taj posjed nije stekao ugovornim odnosom s prvoapelantom, te da su tokom postupka pred Osnovnim sudom predlagali prekid postupka do pravosnažnog okončanja navedenog predmeta, ali da je Osnovni sud propustio da odluči o tom prijedlogu, što je bilo od uticaja na utvrđivanje svih relevantnih činjenica, te im je povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno pravo na djelotvoran pravni lijek. Takođe, prvoapelant navodi da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o prigovoru kojim se osporava proširenje tužbe zanemarili njegove navode da iz stanja u spisu proizlazi da mu Osnovni sud nije dostavio uređenu tužbu na izjašnjenje, da nije donio rješenje kojim se prijedlog za proširenje tužbe prihvata ili odbija, da redovni sudovi proizvoljno zaključuju da se upustio u raspravljanje, te da nije prihvatio dotadašnje zastupanje od strane advokata S. R., već je izjavio da ostaje pri navodima sa prvog ročišta koje je održano 1. juna 2015. godine kada je tužba povučena, niti je tog advokata ovlastio da ga zastupa u postupku povodom uređene tužbe.

22. Nadalje, u odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, prvoapelant ističe da on nije bio uveden u posjed poslovnog prostora već da je to bio drugoapelant, da je tužilac zakupninu fakturisao drugoapelantu koji je plaćao zakup, iz čega se može zaključiti da tužilac nije ispunio Ugovor o zakupu, te da zbog neispunjenja nije došlo do obaveze prvoapelanta kao zakupca, te da zbog toga nije postojala njegova obaveza da vrati poslovni prostor po isteku ugovora, odnosno proizvoljno je zaključeno da postoji njegova pasivna legitimacija. S druge strane, drugoapelant tvrdi da sa tužiocem nije imao potpisan ugovor o zakupu i da prema tome nije došlo do nastanka obaveza u odnosu na njega, te da tužilac u odnosu na njega nije imao pravo na sudsku zaštitu. Takođe, drugoapelant ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili praksu kada su odbili njegov protivtužbeni zahtjev zasnivajući svoju odluku na spornom ugovoru kojim je bilo ugovoreno da se zakupcu neće priznati ulaganja, ali taj ugovor drugoapelant nije bio zaključio, pa smatra da su redovni sudovi njegov protivtužbeni zahtjev trebali cijeniti kao da ugovora o zakupu nema. Nadalje, apelanti ističu da su sudovi svoje odluke zasnovali primjenom člana 32 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, ali da su zanemarili primjenu člana 33 kojom je određeno pod kojim uslovima se ugovor o zakupu zaključen na određeno vrijeme može prećutno obnoviti. Pored toga, apelanti navode da su zadržali posjed na poslovnom prostoru po osnovu prava zadržavanja u smislu člana 286 ZOO, ali da sporni poslovni prostor nisu koristili, pri čemu redovni sudovi nisu obrazložili iz kojih dokaza su utvrdili činjenicu da su sporni poslovni prostor koristili. U vezi s utvrđenom visinom naknade za korišćenje poslovnog prostora, ukazuju da je vještak izradio osnovni nalaz i mišljenje u pogledu cijene zakupa, te da je taj nalaz i mišljenje više puta dopunjavan, pri čemu apelant smatra da su redovni sudovi trebali svoje presuđenje zasnovati na nalazu i mišljenju vještaka od 3. septembra 2017. godine (predat sudu 3. oktobra 2017. godine) kojim je utvrđena mjesečna cijena zakupnine u iznosu od 2.153,56 KM, ali se redovni sudovi nisu izjasnili o tom nalazu, već da su svoju odluku zasnovali na nalazu iz maja 2017. godine (19. maja 2017. godine) u kojem naknada nije bila utvrđena u skladu s odredbama ZOO i rješenju suda kojim je bilo naloženo vještačenje. Takođe, smatraju i da prilikom obavezivanja da plate zakupninu uvećanu za PDV redovni sudovi nisu obrazložili kakve veze ima ugovor o zakupu kada se radi o tužbi po osnovu korišćenja bez pravnog osnova ili bez ugovornog odnosa, što nisu doveli u vezu s odredbama Zakona o PDV-u, niti su naveli na koji način se stvara obaveza PDV-a. Naposljetku, apelanti smatraju da redovni sudovi nisu dali odgovore na njihove argumente koji su na odlučujući način mogli uticati na ishod konkretnog postupka, čime im je takođe povrijeđeno i pravo na obrazloženu odluku.

b) Odgovori na apelaciju

23. Apelacioni sud je dostavio odgovore na apelacije revizionog vijeća koje je navelo da sadržaj apelacija odgovara sadržaju žalbe i revizije, te da je u osporenim odlukama apelantu u postupku pred redovnim sudovima odgovoreno na sve te navode. S obzirom na to, Apelacioni sud smatra da reviziono vijeće nije počinilo propuste materijalno-pravne ili procesno-pravne propuste koji su bili od uticaja na donošenje pravilne i zakonite odluke. Imajući to u vidu, apelaciono vijeće smatra da su neosnovani navodi apelanata da su im povrijeđena prava na koja su se pozvali u apelacijama.

24. Osnovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i neargumentovani s obzirom na to da je apelantima omogućeno učestvovanje u postupku, provedeni su dokazi koje su predložili, a sud je prilikom donošenja odluke cijenio sve provedene dokaze u skladu s važećim propisima donio odluku, zbog čega smatra da apelantima niti jednom radnjom nije uskraćeno pravo na pravično suđenje, pristup sudu ili djelotvoran pravni lijek.

25. Tužilac je naveo da se podnesenim apelacijama dovoljnom jasnoćom ne ukazuje da postoje povrede ljudskih prava na koje su se pozvali, te da iz navoda apelacija proizlazi da apelanti iznose činjenice vezane za sam tok postupka pri čemu ne navode u kojem dijelu postupka su povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju. Takođe, tužilac smatra da su apelanti sve činjenice koje su iznijeli u žalbi i reviziji ponavljali i u apelaciji, o čemu su se redovni sudovi jasno izjasnili. S obzirom na to, tužilac predlaže da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH” br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 2 (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7 stav (1) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 155 st. (1) i (3) (1) Tužilac može da preinači tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.

(3) Smatraće se da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinačenju.

XVII SUPARNIČARI

Član 160 stav (1) tačka 1) i stav (2) (1) Više lica mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari):

1) ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze, proističu iz istog činjeničnog i pravnog osnova (materijalni suparničari);

(2) Do zaključenja pripremnog ročišta, može pod uslovima iz stava 1 ovog člana, uz tužioca pristupiti novi tužilac, ili tužba može biti proširena na novog tuženog s njegovim pristankom.

3. Odnos između predloga za ponavljanje postupka i revizije Član 374 stav (4) (4) U svim ostalim slučajevima u kojima stranka izjavi reviziju i istovremeno ili nakon toga podnese predlog za ponavljanje postupka, sud će odlučiti koji će postupak nastaviti, a koji prekinuti, uzimajući u obzir sve okolnosti, a posebno razloge zbog kojih su oba pravna lijeka podnesena i dokaze, koje su stranke predložile.

Član 376 stav (1) (1) Rješenje iz člana 374 ovog zakona donosi sudija Osnovnog suda ako je predlog za ponavljanje postupka podnesen Osnovnom sudu prije nego što je predmet povodom revizije upućen Apelacionom sudu. Ako je predlog za ponavljanje postupka podnesen nakon što je predmet povodom revizije upućen Apelacionom sudu, rješenje iz člana 374 ovog zakona donosi revizijsko vijeće Apelacionog suda.

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Sticanje bez osnova

OPŠTE PRAVILO

Član 210.

(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi.

(2) Odredba prethodnog stava shodno se primenjuje kad je neki deo imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.

(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.

(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Obim vraćanja Član 214.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahteva.

Naknada troškova Član 215.

Sticalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nesavestan, naknada za korisne troškove mu pripada samo do iznosa koji predstavlja uvećanje vrednosti u trenutku vraćanja.

Upotreba stvari u tuđu korist Član 217.

Ako je neko svoju ili tuđu stvar upotrebio na korist trećeg, a nema uslova za primenu pravila o poslovodstvu bez naloga, treći je dužan vratiti stvar, odnosno, ako to nije mogućno, naknaditi njenu vrednost.

PRAVO ZADRŽAVANJA

Vršenje prava zadržavanja Član 286.

(1) Poverilac dospelog potraživanja u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude isplaćeno potraživanje.

(2) U slučaju da je dužnik postao nesposoban za plaćanje, poverilac može vršiti pravo zadržavanja iako njegovo potraživanje nije dospelo.

ZAKUP […]

Član 567.

(1) Ugovorom o zakupu obavezuje se zakupodavac da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu za-kupninu.

(2) Upotreba obuhvata i uživanje stvari (pribiranje plodova), ako nije drukčije ugovoreno ili uobičajeno.

28. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 12/87, 30/90). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Zakup poslovnih zgrada i poslovnih prostorija (u daljem tekstu: poslovne prostorije) zasniva se ugovorom između zakupodavca i zakupca.

Visinu zakupnine za poslovne prostorije određuju sporazumno zakupodavac i zakupac ako posebnim propisima nije drukčije određeno.

III - PRAVA I OBAVEZE ZAKUPODAVCA I ZAKUPCA

Član 14.

Zakupodavac je dužan da preda zakupcu poslovnu prostoriju u stanju u kome se ona može upotrijebiti za svrhu određenu ugovorom i u tom stanju je održavati, ako nije drukčije ugovoreno.

Član 25.

Po prestanku zakupa zakupac je dužan, da preda zakupodavcu poslovnu prostoriju u stanju u kome je primio, ako nije drukčije ugovoreno ili ovim zakonom određeno.

2. Prestanak istekom ugovorenog vremena Član 32.

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koje je zaključen.

Ako po isteku ugovorenog vremena poslovne prostorije ne budu ispražnjene i predate, zakupodavac može tužbom kod nadležnog suda tražiti predaju ispražnjenih prostorija.

Propisom donesenim na osnovu člana 31. stav 1. ovog zakona može se predvidjeti da se zakupac može usprotiviti zahtjevu za predaju poslovnih prostorija, ako za taj zahtjev ne postoje razlozi iz kojih bi zakupodavac mogao otkazali ugovor o zakupu poslovnih prostorija ili odustati od tog ugovora.

Sporovi po tužbi za predaju poslovnih prostorija smatraju se hitnim.

Član 33.

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme smatra se, po isteku vremena na koje je zaključen, prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme ako zakupac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavi da koristi poslovnu prostoriju, a zakupodavac se tome ne protivi.

Smatra se da se zakupodavac ne protivi ako do isteka vremena na koje je ugovor zaključen ili 15 dana po isteku toga vremena, nije pismeno ili preko suda zahtijevao da mu zakupac preda prostorije.

29. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 43.

(1) Lice čiji posjed nije savjestan (nesavjestan posjednik) dužno je da stvar vrati vlasniku sa svim plodovima koje je stvar dala za vrijeme njegovog posjeda.

(2) Nesavjestan posjednik dužan je naknaditi vlasniku vrijednost ubranih plodova koje je potrošio, outuđio ili uništio, kao i vrijednost plodova koje je propustio da ubere.

(3) Nesavjestan posjednik dužan je naknaditi štetu nastalu pogoršanjem ili propašću stvari, osim ako bi ta šteta nastala i da se stvar nalazila kod vlasnika.

(4) Nesavjestan posjednik ima pravo zahtijevati naknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega.

(5) Nesavjestan posjednik ima pravo zahtijevati naknadu korisnih troškova samo ako su korisni lično za vlasnika.

(6) Nesavjestan posjednik nema pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari. Ako se ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšanja stvari može odvojiti od stvari bez njenog oštećenja, nesavjestan posjednik ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe.

Član 44.

Savjestan posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjestan posjednik postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju apelanti osporavaju Presudu Apelacionog suda broj 96 0 P 083121 19 Rev od 25. oktobra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Apelacionog suda dostavljena prvoapelantu 11. decembra 2019. godine i da je apelacija u predmetu broj AP 540/20 podnesena 8. februara 2020. godine, te da je osporena presuda Apelacionog suda dostavljena punomoćniku drugoapelanta 14. januara 2020. godine, te da je apelacija u predmetu AP 991/20 podnesena 14. marta 2020. godine, proizlazi da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojih apelacije nisu dopustive, niti su očito (prima facie) neosnovane.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije te član 17 Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

36. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio po tužbenom zahtjevu radi isplate naknade za korišćenje poslovnog prostora i protivtužbenom zahtjevu radi isplate novčanih iznosa na ime nužnih i korisnih ulaganja, kao i na ime podizanja poslovne aktivnosti i vrijednosti određene novčane iznose, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije odnosno član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

38. Navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo.

39. Razmatrajući prvenstveno navode apelanata kojima ukazuju da su nakon izjavljene revizije podnijeli i prijedlog za ponavljanje postupka, te da je Apelacioni sud propustio da u smislu čl. 374 stav 4 i 376 ZPP odluči koji će postupak nastaviti, a koji prekinuti, Ustavni sud primjećuje da je tačno da iz sadržaja navedenih odredbi proizlazi obaveza suda da u slučaju kada je nakon revizije podnesen i prijedlog za ponavljanje postupka, rješenjem odluči koji će postupak nastaviti, a koji prekinuti. Međutim, Ustavni sud zapaža da taj propust u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje pravo apelanata na pristup sudu, odnosno pravo na djelotvoran pravni lijek, s obzirom na to da donošenjem odluke Vrhovnog suda nije prestajala postojati obaveza redovnih sudova da odluče i o apelantovom prijedlogu za ponavljanje postupka, tako da će u tom stadijumu postupka (koji je prema navodima apelacije započeo nakon donošenja konačne presude) biti odlučeno o argumentima na kojima je apelant zasnivao svoj prijedlog. Stoga, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je usljed navedenog propusta apelacionog vijeća, u stadijumu kada se postupak nalazio na odlučivanju o reviziji, dovedena u pitanje ukupna pravičnost postupka prema apelantima.

40. Nadalje, razmatrajući navode prvoapelanta kojima ukazuje na povredu procesnih odredbi prilikom dopuštanja proširenja tužbe u odnosu na njega, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno i logično obrazloženje kada su zaključili da je taj prigovor neosnovan. Pri tome, Ustavni sud zapaža da prvoapelantovi argumenti (da mu sud nije dostavio uređenu tužbu na izjašnjenje, da nije donio rješenje kojim se prijedlog za proširenje tužbe prihvata ili odbija, da redovni sudovi proizvoljno zaključuju da se upustio u raspravljanje, te da nije prihvatio dotadašnje zastupanje od strane advokata S. R.) ne mogu dovesti u pitanje saglasne zaključke redovnih sudova koji su na osnovu činjenica konkretnog predmeta (kako su prikazane u tač. 8 i 14 ove odluke) utvrdili da se apelant upustio u raspravljanje o proširenom tužbenom zahtjevu. Ovo naročito kod činjenice da ti zaključci imaju svoje utemeljenje u članu 155 stav (3) ZPP kojim je propisano da će se smatrati da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinačenju, te na odredbi člana 58 stav 4 ZPP iz koje proizlazi da ako sud utvrdi da lice koje se pojavljuje kao opunomoćenik nije ovlašćeno za zastupanje, ukinuće parnične radnje koje je to lice preduzelo, osim ako te radnje nije stranka naknadno odobrila. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da ukupnu pravičnost parničnog postupka ne dovode u pitanje ni tvrdnje apelanata da je prvostepeni sud propustio da odluči o njihovom prijedlogu za prekid postupka s obzirom na to da su i u tom pogledu redovni sudovi, kod činjenice da je prekid tražen radi utvrđenja njegove pasivne legitimacije u drugom sporu, dali jasno obrazloženje (kako je prikazano u tač. 8 i 15 ove odluke) iz kojeg proizlazi na osnovu kojih razloga je u konkretnom predmetu utvrđena pasivna legitimacija prvoapelanta. S obzirom na to, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju neosnovane tvrdnje apelanata da im je usljed proizvoljne primjene procesnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

41. Nadalje, razmatrajući navode apelanata kojima ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematizuju, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

43. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje zaključke o osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva i neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva apelanata, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je dato jasno obrazloženje o postojanju pasivne legitimacije prvoapelanta, te je s pozivanjem na odredbe čl. 25 i 32 Zakona o zakupu, člana 210 ZOO te čl. 43 i 44 Zakona o vlasništvu jasno navedeno na osnovu čega su redovni sudovi zaključili da su apelanti dužni da tužiocu na ime naknade za korišćenje poslovnog prostora isplate naknadu kao u izreci presude. Pri tome, u pogledu tvrdnji prvoapelanta i drugoapelanta da pojedinačno nisu mogli biti obavezani na plaćanje sporne naknade (koje zasnivaju na činjenici da je ugovor zaključio prvoapelant, a da je poslovni prostor koristio drugoapelant čiji je, prema stanju spisa, prvoapelant bio zakonski zastupnik), Ustavni sud zapaža da apelanti na taj način nastoje dovesti u pitanje valjanost poslovnog odnosa na štetu tužioca, istovremeno ukazujući da je njihov protivtužbeni zahtjev trebao biti razmatran kao da spornog ugovora nije bilo. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti takvim tvrdnjama u suštini zanemaruju da je iz stanja spisa očigledno da su oni u spornom poslovnom odnosu učestvovali prvenstveno na osnovu ugovora i na način kako je to saglasno obrazloženo u osporenim odlukama.

44. Nadalje, u pogledu tvrdnji apelanata kojima osporavaju zaključak o visini određene naknade, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi takođe jasno naveli zbog čega su prihvatili kao pravilan način obračuna visine naknade zakupnine koji je naveden u nalazu mišljenju iz februara 2017. godine, odnosno zbog čega nisu prihvatili načine obračuna na koje je apelant ukazivao tokom postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta kojima polemiše o visini zakupnine svode na način na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i cijenili dokaze, što je primarni zadatak redovnih sudova, a ne Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća da njegova uloga nije činjeničnu ocjenu redovnih sudova zamijeniti sopstvenom i opšte je pravilo da je na redovnim sudovima da cijene dokaze, pa bi stoga bili potrebni uvjerljivi razlozi da Ustavni sud odstupi od činjenica koje su utvrdili redovni sudovi, a koje Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije pronašao. U konačnici, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili i navode apelanata da je sporni ugovor prećutno obnovljen, da nisu koristili sporni poslovni prostor, te da su proizvoljno postupili prilikom određivanja obaveze plaćanja PDV-a, za što su dali jasno obrazloženje iz kojeg ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost. Prema tome, u nedostatku drugih argumenata kojima bi se doveli u pitanje razlozi koje su naveli redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti navodi apelanata da su ti zaključci proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud sopstvenim tumačenjem spornih odredbi i činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.

45. U odnosu na navode iz apelacije da se redovni sudovi nisu izjasnili na njihove argumente, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Takođe, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant te navode o nedostatku obrazloženja osporenih odluka ukazivao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, te da su drugostepeno i reviziono vijeće Apelacionog suda, suprotno navodima apelacije, u osporenim odlukama odgovorili na sve žalbene odnosno revizione navode koje su ocijenili relevantnim za odluku, pa Ustavni sud i te prigovore smatra neosnovanim. Konačno, apelanti identične prigovore iznose i u apelaciji i oni, prema ocjeni Ustavnog suda, ne mogu dovesti do drugačije odluke, o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio.

46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

47. Razmatrajući navode apelanata da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, u suštini, vezuju za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu takođe neosnovani.

c) Pravo na djelotvoran pravni lijek

48. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi s drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud dalje zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi odlučivali o tužiočevom tužbenom zahtjevu i protivtužbenom zahtjevu apelanata, da je relevantnim odredbama ZPP propisano da stranke protiv prvostepene odnosno drugostepene presude mogu podnijeti žalbu, odnosno izjaviti reviziju, koje pravo su apelanti koristili budući da su bili nezadovoljni donesenim presudama. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu zadovoljni ishodom predmetnog postupka, što ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova koje su nesporno koristili. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

d) Zabrana zloupotrebe prava

49. U odnosu na član 17 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17 Evropske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi iz apelacija neosnovani.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, usvajajući tužiočev tužbeni zahtjev i odbijajući protivtužbeni zahtjev apelanata, za svoje odluke dali jasna i argumentovana obrazloženja, iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni procesnog ili materijalnog prava na koju su apelanti neosnovano ukazivali.

51. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju toga prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su apelanti isticali u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njihovog prava u tom pogledu.

52. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su ti apelanti u parničnom postupku imali na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava, koje su i koristili.

53. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da nisu osnovani navodi o kršenju zabrane zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.

54. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-540/20 (Ž. M. i TP „Oris“ d.o.o. Brčko) | Sudska praksa | Aktio