Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-90/20 (A. Š.)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Miješanje u pravo na dom
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Povrat stana
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova · čl. 18d
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-90/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 90/20, rješavajući apelaciju Amira Šutrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Amira Šutrovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 027496 16 U od 8. novembra 2019. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo broj 05/02-23-2033/16 od 1. novembra 2016 godine i Rješenja Uprave za stambene pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/1-23-138/05-1262 od 5. oktobra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Amir Šutrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Fahrudin Ibrišimović, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 027496 16 U od 8. novembra 2019. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05/02-23-2033/16 od 1. novembra 2016. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/1-23-138/05-1262 od 5. oktobra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 14. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Traženi odgovori su dostavljeni Ustavnom sudu u periodu od 19. jula do 9. augusta 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Uprave broj 23-04/1-23-138/05-1262 od 5. oktobra 2016. godine, donesenim povodom zahtjeva Općine Centar za vraćanje raspolaganja stanom, utvrđeno je da je Općina Centar Sarajevo davalac stana na korištenje stana u Ulici Hadži Idrizova broj 18/prizemlje, po strukturi jednosoban stan, kvadrature 39m (u daljnjem tekstu: predmetni stan) ranijeg nosioca stanarskog prava B.P. i dozvoljeno je vraćanje predmetnog stana davaocu stana na korištenje. Istim rješenjem je utvrđeno da apelant koristi predmetni stan bez pravnog osnova definiranog odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), utvrđen je prestanak bespravnog korištenja predmetnog stana apelantu, te je određeno da je kao bespravni korisnik dužan napustiti stan u roku od 15 dana od dana dostavljana rješenja, slobodan od lica i stvari, uz upozorenje da troškove prinudnog iseljenja snosi izvršenik, a da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.
6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da se Općina Centar Sarajevo u svojstvu vlasnika stana obratila Upravi 4. augusta 2005. godine zahtjevom za vraćanje na raspolaganje predmetnog stana ranijeg nosioca stanarskog prava B.P. U vezi s tim je navedeno da je Uprava nakon uvida u dokumentaciju koja se nalazi u spisu utvrdila, a na osnovu uvida u potvrdu o vlasništvu KSF Sarajevo od 30. marta 2011. godine da je Općina Centar Sarajevo vlasnik predmetnog stana. Prema podacima iz službene evidencije Uprave, utvrđeno je da za predmetni stan nema evidentiran zahtjev za povrat ranijeg nosioca stanarskog prava B.P., kao ni zahtjev preuzet od CRPC-a. Nadalje je navedeno da je na raspravi održanoj 23. augusta 2016. godine donesen zaključak kojim je naloženo apelantovom punomoćniku „da se u roku od 25 dana očituje na prezentirane dokaze od strane voditelja postupka koji su izvedeni iz službene evidencije ovog organa“. Ukazano je da apelant svojim podneskom od 29. septembra 2016. godine „nije se očitovao na prezentirane dokaze, već je uglavnom prigovarao da se na jednak način ne tretiraju svi učesnici u postupku, te da organ po slobodnom nahođenju vrši uvid u službene evidencije“, te je ukazao da je povrijeđeno „pravo na jednak pristup jer se rasprava nije mogla okončati bez prethodnog saslušanja korisnika stana“, što je suprotno prijedlogu njegovog punomoćnika od 2. marta 2016. godine. Uprava je ukazala da je nakon provedenog postupka i dokaza priloženih u spis predmeta utvrdila da je korisnik predmetnog stana, apelant, na 30. april 1991. godine živio u stanu u Sarajevu, u Ulici Akifa Šeremeta broj 8, na kojem je nosilac stanarskog prava bio M.Š., apelantov otac (dokaz: uvjerenje MUP-a Kantona Sarajevo od 29. marta 2016. godine). Na osnovu izvoda iz baze podataka Federalnog zavoda za statistiku od 15. marta 2016. godine utvrđeno je da su aprila 1991. godine na adresi Ulica Akifa Šeremeta broj 8 popisani: M.Š., S.Š., I.Š. i apelant. Zatim je utvrđeno da je na adresi Ulica Hadži Idrizova broj 18 (predmetnog stana) apelant imao prijavljeno prebivalište od 7. marta 2000. godine. Uvidom u potvrdu o vlasništvu stana KSF Sarajevo od 30. marta 2011. godine utvrđeno je da je na adresi predmetnog stana u svojstvu korisnika stana navedena apelantova majka S.Š. Uvidom u službenu evidenciju Uprave utvrđeno je da je S.Š. 25. septembra1998. godine podnijela zahtjev Upravi za vraćanje u posjed stana u Ulici Akifa Šeremeta broj 8 u kojem je navela da se na adresu tog stana vraćaju tri člana porodičnog domaćinstva, uključujući i apelanta. Rješavajući o zahtjevu S.Š. Uprava za stambena pitanja je donijela rješenje kojim se udovoljava zahtjevu, a S.Š. je uvedena u posjed stana 1. septembra 2003. godine, što je zapisnički konstatirano. Također, iz presude Općinskog suda u Sarajevu od 9. marta 2016. godine utvrđeno je da je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu.
7. Na osnovu izloženog, pozivajući se na odredbe čl. 2. i 5. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova (u daljnjem tekstu: Zakon o vraćanju stanova), te člana 11a. tačka 5. Zakona o prestanku primjene, Uprava je odlučila kao u dispozitivu prvostepenog rješenja.
8. Rješenjem Ministarstva broj 05/02-23-2033/16 od 1. novembra 2016 godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Uprave.
9. Ministarstvo je ocijenilo da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da je apelant bespravni korisnik i višestruki korisnik u smislu odredaba člana 3. stav 3. i člana 11a. tačka 5. Zakona o prestanku primjene. Apelantov žalbeni navod da prvostepeni organ nije obrazložio takav status apelanta je, po ocjeni Ministarstva, neprihvatljiv s obzirom na činjenicu da je u toku postupka utvrđeno da apelant ne posjeduje bilo kakvo rješenje za korištenje predmetnog stana, već da se iz potvrde KSF Sarajevo od 30. marta 2011. godine može utvrditi da se kao korisnik navedenog stana vodi S.Š., apelantova majka, koja je ostvarila povrat svog prijeratnog stana u kojem je živjela sa sinom, na osnovu rješenja Uprave od 17. jula 2003. godine, i da je uvedena u posjed svoga stana, dok je apelant neosnovano zadržao u posjedu predmetni stan na kojem namjerava da uspostavi stanarsko pravo, što se vidi iz presude Općinskog suda u Sarajevu od 9. marta 2016. godine protiv koje je apelant izjavio žalbu. Ministarstvo je ocijenilo neosnovanim apelantov navod istaknut u žalbi protiv prvostepenog rješenja da se pravosnažnost presude u navedenom sudskom postupku prihvati kao prethodno pitanje, jer odluka o zahtjevu za vraćanje stana na raspolaganje ne zavisi od ishoda tog sudskog postupka, već od činjenice da li su ispunjeni uvjeti za vraćanje stana, propisani odredbama Zakona o vraćanju stanova.
10. U pogledu apelantovih žalbenih navoda koji su se odnosili na povredu odredaba upravnog postupka a koji se tiču provođenja postupka koji je prethodio donošenju prvostepene odluke, Ministarstvo je istaklo da se iz spisa predmeta može utvrditi da je prvostepeni organ proveo poseban ispitni postupak, da je omogućio učešće strankama u postupku i dao im mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i okolnostima na kojima je zasnovao svoje rješenje.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 027496 16 U od 8. novembra 2019. godine odbijena je apelantova tužba protiv Rješenja Ministarstva broj 05/02-23-2033/16 od 1. novembra 2016. godine.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je odredbom člana 2. stav 1. Zakona o vraćanju stanova propisano da se stanovi iz člana 13. Zakona o prestanku primjene, to jest stanovi na kojima je prestalo stanarsko pravo i za koje zahtjev za povrat stana nije podnesen, kao i stanovi za koje je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, povučen vraćaju davaocu stana za korištenje pod uvjetom da su na području općine na čijoj se teritoriji nalaze takvi stanovi izvršena rješenja po svim zahtjevima za vraćanje stana u posjed. Kod činjenice da je nesporno da je vlasnik stana Općina Centar Sarajevo, odnosno podnosilac zahtjeva, da za ranijeg nosioca stanarskog prava nije evidentiran zahtjev za povrat stana, te da je apelant bespravni korisnik stana, Kantonalni sud je zaključio da je Uprava ispravno postupila kada je, shodno čl. 2. i 5. Zakona o vraćanju stanova, dozvolila vraćanje stana davaocu stana na korištenje - Općini Centar Sarajevo i istim rješenjem utvrdila da apelant koristi predmetni stan bez pravnog osnova, prestanak bespravnog korištenja predmetnog stana i da je dužan napustiti stan u roku od 15 dana, slobodan od lica i stvari, te je stoga i Ministarstvo ispravno postupilo kada je odbilo žalbu kao neosnovanu.
13. Navod tužbe da presuda donesena u parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi utvrđenja statusa nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nije pravosnažna i da je stoga ona prethodno pitanje, po ocjeni Kantonalnog suda, nije od utjecaja, jer se u parničnom postupku i ovom postupku ne utvrđuju iste činjenice. Naime, odluka o vraćanju stana na raspolaganje ne zavisi od ishoda sudskog postupka, već od činjenice da li su ispunjeni uvjeti za vraćanje stana, a koji su u konkretnom slučaju bili ispunjeni.
14. Neosnovanim je ocijenjen navod tužbe da su povrijeđene odredbe čl. 8. i 141. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), jer je nesporno utvrđeno da je apelantu omogućeno učestvovanje u postupku i da je imao mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i dokazima.
15. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. Navodi da su Ministarstvo i Kantonalni sud propustili ocijeniti njegov navod da je na dan 31. aprila 1991. godine bio malodoban, te da samim time nije na isti dan ni mogao biti prijavljen na drugoj adresi različitoj od one na kojoj su mu živjeli roditelji. Činjenica da je apelantovoj majci tokom 2003. godine vraćen u posjed stan ne mora nužno dovesti do zaključka da je apelant višestruki i bespravni korisnik predmetnog stana. Nadalje, iako je apelant u toku postupka više puta predlagao provođenje posebnog ispitnog postupka u skladu sa relevantnim odredbama ZUP-a, a kako bih se ispitale sve relevantne činjenice bitne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, a prvenstveno da li je predmetni stan mogao biti proglašen napuštenim, odnosno status stana u odnosu na ranijeg nositelja stanarskog prava, a nižestepeni organi su to propustili uraditi.
18. Dalje, navodi da se nalazi u mirnom i nesmetanom posjedu predmetnog stana u čiji posjed je ušao zajedno sa svojom majkom 1992. godine. Nakon što je njegova majka napustila predmetni stan, apelant je zajedno sa svojom suprugom i djecom (koja su se rodila na adresi predmetnog stana) nastavio da nesmetano koristi predmetni stan. Stoga, smatra da ima pravni osnov za korištenje navedenog stana, jer je članom 30. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisano da, u slučaju nezakonitog korištenja stana, deložacija je moguća u roku od tri godine (od stambenog organa) ili u roku od daljih pet godina (od vlasnika stana). Sve vrijeme u kojem je apelant sa članovima porodičnog domaćinstva nesmetano koristio predmetni stan vlasnik stana, odnosno stambeni organ su prešutno prihvatali apelantovo trajno posjedovanje i nesmetano korištenje stana, jer je evidentno da je vlasnik stana, odnosno Općina Centar Sarajevo izgubila to pravo već u junu 2000. godine, a apelant je već tada stekao status nosioca stanarskog prava, a sve u skladu sa istaknutim članom 30. Zakona o stambenim odnosima. Isključivanjem deložacije stvoren je čvrst pravni i imovinski status apelanta koji je jednak statusu nosioca stanarskog prava, i to predstavlja stečenu ekonomsku vrijednost u smislu ,,imovine“ iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te bi se u ovom slučaju trebalo smatrati i pravno potvrditi da se navedeni stan koji koristi apelant ima smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
II.Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud, Ministarstvo i Uprava smatraju da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije na čiju povredu je ukazao u apelaciji.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 3. stav (3) Nosilac stanarskog prava na stanu u kojem stanuje osoba koja koristi stan bez pravnog osnova ili koji je prazan, danom stupanja na snagu ovog zakona može bez ikakvih ograničenja, ponovo stupiti u posjed stana na kojem ima stanarsko pravo. Osoba koja stan koristi bez pravnog osnova će se po službenoj dužnosti prinudno iseliti odmah ili najkasnije u roku od 15 dana, a nadležni organ nije dužan da osigura alternativni smještaj za ove osobe.
Član 11. stav (4) tačka 3) Višestruki korisnik je, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji: 3. ima u posjedu kuću ili stan u kojem je živio na dan 30. aprila 1991. godine (u daljem tekstu: dom u kojem je živio 1991. godine); ili kada je član njegovog porodičnog domaćinstva u posjedu njegovog doma u kojem je živio 1991. godine, u slučajevima kada je njegov dom u kojem je živio 1991. godine dovoljno sačuvan ili može sa manjim popravkama biti takav, da mu omogućava osnovne uslove za život; ili Član 11a. tačka 5) Privremeni korisnik čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, između ostalog je:
5. privremeni korisnik koji je bio podstanar 1991. godine;
Član 13.
Nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5., kao i stanarskog prava za kojeg je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 18d.
ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove.
Vraćanje stanova pod upravom organa nadležnog za stambene poslove davaocu stana na korištenje nakon proteka roka iz člana 18d. ovog zakona, urediće se uputstvom federalnog Ministarstva prostornog uređenja i okoliša.
Svaka dodjela stana suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana i člana 18d. ovog zakona, ništava je.
21. Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine Federacije BiH“ br. 28/05, 2/08 i 49/08 – odluka USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Stanovi navedeni u članu 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima vraćaju se davaocu stana na korištenje pod uvjetom da su na području općine na čijoj se teritoriji nalaze takvi stanovi izvršena rješenja po svim zahtjevima za vraćanje u posjed stana.
Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, ukoliko stan koristi lice koje po zakonu ima pravo na alternativni smještaj, stan se vraća davaocu stana na korištenje po prestanku prava na alternativni smještaj, a najkasnije u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
Član 5.
Zahtjev za vraćanje stana na raspolaganje podnosi davalac stana na korištenje organu nadležnom za stambene poslove u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
Davalac stana na korištenje može podnijeti jedan zahtjev za vraćanje svih stanova koji se nalaze na području jedne općine.
Nadležni organ iz stava 1. ovog člana donosi odluku o vraćanju stana na raspolaganje davaocu stana na korištenje u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva.
22. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99) glasi: Član 8.
(1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
Član 141.
(1) Stranka ima pravo da učestvuje u ispitnom postupku i, radi ostvarenja cilja postupka, da daje potrebne podatke i brani svoja prava i zakonom zaštićene interese, a službena osoba je obavezna to omogućiti.
(2) Stranka može iznositi činjenice koje mogu uticati na rješenje stvari i pobijati tačnost navoda koji se ne slažu s njenim navodima. Ona ima pravo da sve do donošenja rješenja dopunjuje i objašnjava svoja tvrđenja, a ako to čini poslije održane usmene rasprave, dužna je da opravda zbog čega to nije učinila na raspravi.
(3) Službena osoba koja vodi postupak dužna je da pruži mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njenom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 027496 16 U od 8. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 10. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda i rješenja upravnih organa, tvrdeći u suštini da je pogrešnom ocjenom dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da je višestruki, odnosno bespravni korisnik, i da kao takav nema pravo na korištenje predmetnog stana, a da davaocu stana na korištenje pripada raspolaganje na predmetnom stanu.
31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
33. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, suprotno apelantovim navodima, proizlazi da je dokazni postupak proveden u skladu sa relevantnim procesnim odredbama, da su u konkretnom predmetu razmotrena sva sporna pitanja i da su, s tim u vezi, data jasna i argumentirana obrazloženja za zaključak da je apelant višestruki, odnosno bespravni korisnik i da kao takav nema pravo na korištenje predmetnog stana, a da davaocu stana na korištenje pripade raspolaganje na tom predmetnom stanu. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Općina Centar Sarajevo vlasnik predmetnog stana, da za predmetni stan nema evidentiran zahtjev za povrat od ranijeg nosioca stanarskog prava, da je apelant na dan 30. april 1991. godine živio u drugom stanu u Sarajevu u na kojem je nosilac stanarskog prava bio apelantov otac, te da je na adresi predmetnog stana apelant imao prijavljeno prebivalište od 7. marta 2000. godine, te da je apelantovoj majci vraćen u posjed predratni stan (uvedena u posjed 1. septembra 2003. godine), a da je u zahtjevu za vraćanje tog stana navela da se u taj stan vraćaju tri člana porodičnog domaćinstva. Također, iz presude Općinskog suda u Sarajevu od 9. marta 2016.godine utvrđeno je da je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu.
34. Shodno navedenom, u osporenim odlukama je zaključeno da je apelant bespravni korisnik i višestruki korisnik predmetnog stana u smislu odredaba člana 3. stav 3. i člana 11a. tačka 5. Zakona o prestanku primjene i Uprava je, shodno čl. 2. i 5. Zakona o vraćanju stanova, dozvolila vraćanje stana davaocu stana na korištenje Općini Centar Sarajevo. Za navedeno utvrđenje su u osporenim odlukama data detaljna i jasna obrazloženja, naglašavajući da se, suprotno apelantovim navodima, pravosnažnost presude u parničnom postupku, koji je apelant pokrenuo radi utvrđivanja statusa nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, ne može prihvatiti kao prethodno pitanje, jer odluka o zahtjevu za vraćanje stana na raspolaganje ne zavisi od ishoda tog sudskog postupka, već od činjenice da li su ispunjeni uvjeti za vraćanje stana, propisani odredbama Zakona o vraćanju stanova. Dovodeći navedena obrazloženja osporenih odluka u vezu sa odredbama Zakona o prestanku primjene i Zakona o vraćanju stanova na koje su se Kantonalni sud i organi Uprave pozvali prilikom odlučivanja o konkretnoj pravnoj stvari, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti, a time ni razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje sudova i organa Uprave. Ovo pogotovo zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u postupku u kojem su donesene osporene odluke, a koje su organi Uprave i redovni sud ispitali u osporenim odlukama i dali jasne razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, u apelaciji nije ponudio drugu relevantnu argumentaciju u prilog svojim navodima o proizvoljnosti utvrđenja da je višestruki, bespravni korisnik.
35. Također, iz osporenih odluka proizlazi da je, suprotno apelantovim navodima, Uprava provela posebni ispitni postupak i da je apelantu omogućeno ravnopravno učestvovanje u postupku, te da je imao mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i dokazima na kojima je zasnovano prvostepeno rješenje, a kasnije i drugostepeno rješenje, te osporena presuda Kantonalnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na dom
36. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
37. Član 8. Evropske konvencije glasi:
Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
38. Ustavni sud podsjeća na to da je svrha člana 8. Evropske konvencije da zaštiti pojedinca od arbitrarnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-S). S ciljem da se utvrdi da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje apelantovog „doma“.
39. Shodno praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, Serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, br. 297-S, stav 31). U skladu s ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99).
40. Nadalje, ukoliko utvrdi da se radi o domu, Ustavni sud treba da utvrdi da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u prava na dom a kod procjene da li je miješanje bilo opravdano, Ustavni sud prvenstveno treba da utvrdi da li je ono izvršeno „u skladu sa zakonom“, koji pojam u skladu s Evropskom konvencijom sublimira nekoliko elemenata u smislu da: a) miješanje mora da bude osnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i c) zakon mora da bude formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A-30, stav 49).
41. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da predmetni stan može da se smatra apelantovim „domom“ u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant u njemu stanovao od 1992. godine i dalje u vrijeme podnošenja predmetne apelacije Ustavnom sudu.
42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u apelantovo pravo na dom i da li je ono bilo izvršeno „u skladu sa zakonom“, odnosno u skladu s članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetnom postupku osporenim odlukama utvrđeno da apelant koristi predmetni stan bez pravnog osnova definiranog odredbama Zakona o prestanku primjene, utvrđen je prestanak bespravnog korištenja predmetnog stana apelantu i apelantu naloženo da napustiti stan u roku od 15 dana, a dozvoljeno je vraćanje predmetnog stana davaocu stana na korištenje, Općini Centar Sarajevo. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da osporena odluka predstavlja „miješanje“, u smislu člana 8. Evropske konvencije, u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te da je to miješanje bilo „u skladu sa zakonom“, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su predmetni propisi na kojima su zasnovane osporene odluke (Zakon o prestanku primjene i Zakon o vraćanju stanova), u smislu navedenih kriterija Evropskog suda, objavljeni u službenim glasilima i da su bez sumnje bili primjereno dostupni apelantu, tako da je mogao biti upućen na okolnosti tih zakona koje se mogu primijeniti na konkretnu situaciju, a predmetni propisi su formulirani s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom, te je apelant bio u mogućnosti da prilagodi svoje ponašanje prema navedenim propisima. Dakle, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantov dom utemeljeno na zakonu.
43. Ustavni sud dalje ukazuje, vezano za pitanje da li miješanje u pravo na dom ima legitiman cilj od općeg interesa, da je u svojoj praksi već iskazao stav da osporena odluka kojom je apelantima kao privremenim korisnicima naloženo da se isele iz spornog stana predstavlja „legitiman cilj u javnom ili općem interesu“, odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 706/11 od 24. aprila 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 38), tj. u konkretnom slučaju radi zaštite prava vlasnika spornog stana, odnosno njegovog prava da predmetni stan dodijeli licima koja ispunjavaju uvjete za dodjelu takvih stanova.
44. Pri tome Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije narušen princip „proporcionalnosti“ između apelantovog interesa koji se ogleda u njegovom nastojanju da nastavi da koristi predmetni stan i općeg interesa zajednice. Taj opći interes se ogleda u pravu vlasnika stana da raspolaže predmetnim stanom u skladu s relevantnim propisima u smislu njegove dodjele licima koja po važećim propisima imaju pravo na dodjelu stana, odnosno onemogućavanju da takve stanove dobiju lica koja ne zadovoljavaju uvjete za njihovu dodjelu, u konkretnom slučaju apelant za kojeg je u postupku okončanom osporenom odlukom utvrđeno da je zapravo višestruki, odnosno bespravni korisnik (Odluka Ustavnog suda broj AP 69/15 od 18. jula 2017. godine, tačka 39, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
46. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje u ovom dijelu svode na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke prilikom ispitivanja navoda u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su u obrazloženjima osporenih odluka dati jasni i argumentirani razlozi za zaključak da je apelant višestruki, odnosno bespravni korisnik i da kao takav nema pravo na korištenje predmetnog stana, te da davaocu stana na korištenje pripade vraćanje predmetnog stana na raspolaganje, a iz kojih obrazloženja ne proizlazi proizvoljnost u pogledu ocjene dokaza, te u vezi s tim utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom relevantnih propisa prilikom donošenja takvog zaključka.
48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u apelantovo pravo na dom zasnovano na zakonu, te da predstavlja neophodnu mjeru koja je proporcionalna u smislu da opći interes zajednice, odnosno davaoca – vlasnika stana u smislu dodjele stana licima koje na to imaju pravo preteže nad apelantovim interesom, koji je, kako je utvrđeno, višestruki, odnosno bespravni korisnik.
49. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pogrešnom ocjenom dokaza i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3). Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić