Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2924/21 (S. L.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zakup
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Aktivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2924/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2924/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Samir Lokvančić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Samir Lokvančić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 071920 21 Gž 3 od 27. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Samir Lokvančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 19. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 071920 21 Gž 3 od 27. aprila 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da na ime duga po osnovu korištenja poslovnog prostora u Sarajevu za period od 1. aprila 2003. do 30. septembra 2004. godine isplati tužiocu (Općina Novo Sarajevo) iznos od 10.767,24 KM sa zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka utvrdio da je tužilac kao zakupodavac sa apelantom kao zakupcem zaključio ugovor o zakupu poslovnih prostorija od 8. januara 2001. godine (na period od 1. januara do 31. decembra 2001. godine) kojim je tužilac dao a zakupac primio u zakup poslovni prostor, te da se apelant obavezao za korištenje poslovnog prostora plaćati mjesečnu zakupninu propisanu Odlukom o načinu i visini plaćanja zakupnine poslovnih prostora i Odlukom o izmjenama i dopunama te odluke i to u iznosu od 598,17 KM. Zatim da je tužilac izdejstvovao pravosnažnu presudu zbog propuštanja Općinskog suda II u Sarajevu broj P 1020/03 od 23. jula 2003. godine kojom je apelant obavezan da tužiocu preda u posjed predmetni poslovni prostor slobodan od ljudi i stvari. Dalje je utvrdio da je u izvršnom postupku na osnovu Zaključka Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 086634 04 I od 22. novembra 2013. godine, te zapisnika sudskog izvršioca od 19. decembra 2013. godine utvrđeno da je tužilac tek 19. decembra 2013. godine preuzeo poslovni prostor od apelanta. Također je utvrdio da apelant nije izmirivao ugovorene obaveze po osnovu korištenja poslovnog prostora na ime zakupnine za utuženi period u iznosu od 10.767,24 KM, te da je tužilac visinu duga dokazao uvidom i čitanjem finansijske kartice zakupca, kao i vještačenjem po vještaku finansijske struke. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno raspravio prigovor aktivne legitimacije, te naglasio da apelantov prigovor koji se odnosi na vlasništvo nije od uticaja na odluku suda o obavezi apelanta da plati ugovorenu zakupninu za utuženi period. U tom pogledu je naveo da je tužilac predmetni poslovni prostor dao u zakup apelantu, da je apelant isti koristio po osnovu zaključenog ugovora o zakupu, te da samim tim nije potrebno dokazivati pravo vlasništva tužioca na predmetnom poslovnom prostoru jer se radi o obligaciono-pravnom, a ne o stvarno-pravnom odnosu, te se odnos zakupca i zakupodavca rješava na osnovu ugovora o zakupu. Kantonalni sud je ukazao da se ugovor o zakupu poslovnih prostorija koji je zaključen na određeno vrijeme smatra po isteku vremena na koje je zaključen prešutno obnovljenim ako zakupac i poslije vremena na koji je ugovor zaključen nastavi da koristi poslovne prostorije, a zakupodavac se tome ne protivi (član 33. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i član 596. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO). U tom smislu je naveo da je apelant nastavio da koristi poslovni prostor i nakon isteka perioda na koji je ugovor zaključen čime je nesumnjivo izrazio svoju volju, odnosno nije dokazao da je poslovni prostor prestao koristiti 2001. godine, dok je tužilac dokazao da je apelant tek 19. decembra 2013. godine predao tužiocu poslovni prostor po osnovu pravosnažne presude, pa su neosnovani apelantovi navodi da tužilac nije dokazao činjenice na kojima je zasnovao tužbeni zahtjev. U konačnom, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, pravilno utvrdio da je, u smislu člana 583. stav 1. ZOO, apelant dužan da tužiocu plati zakupninu onako kako je ugovoreno, na šta upućuje i član 17. ZOO, te da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da apelant uopće nije koristio predmetni poslovni prostor u utuženom periodu, tj. da je prestao koristi predmetni poslovni prostor 2001. godine. Također navodi da tužilac nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora, te da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je tužilac dokazao činjenice na kojima je zasnovao svoj tužbeni zahtjev.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, u obrazloženju svoje presude dao jasne razloge zbog kojih smatra da je u konkretnom slučaju apelant dužan da tužiocu plati zakupninu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja sve navode koje je isticao tokom postupka, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke po žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2924/21 (S. L.) | Sudska praksa | Aktio