Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-969/20 (N. O.)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Doživotno izdržavanje
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-969/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 969/20, rješavajući apelaciju Naila Osmanbašića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Naila Osmanbašića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 098143 19 Gž od 1. avgusta 2019.
godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 098143 16 P od 8. oktobra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nail Osmanbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 14. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 098143 19 Gž od 1. avgusta 2019. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 098143 16 P od 8. oktobra 2018. godine. Apelant je 2. i 28. aprila 2020. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Osmana Mulahalilovića, advokata iz Brčkog, kao pravnog zastupnika pred redovnim sudovima tužene N. O. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 27. maja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Apelacioni sud je 2. juna 2021. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Osnovni sud 5. jula 2021. godine. Tužena u ostavljenom roku nije dostavila odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 098143 16 P od 8. oktobra 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 3. juna 2003. godine između I. O. (apelantov brat) kao primaoca izdržavanja i tužene (supruga apelantovog brata) kao davaoca izdržavanja (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), pa da se u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu uspostavi pređašnje stanje, te je obavezan apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka (sve bliže precizirano u izreci presude).
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo, između ostalog, da nije prihvatio da apelant kao dokaz pročita nalaz i mišljenje ljekara specijaliste dr F. H., koji je nalaz i mišljenje dostavio na glavnoj raspravi, s obzirom na to da taj dokaz nije predložen, pa samim tim ni određen rješenjem suda na pripremnom ročištu. Zatim je naveo da iz spornog ugovora proizlazi da je I. O. kao primalac izdržavanja za slučaj svoje smrti ostavio tuženoj određene nepokretnosti (bliže precizirane u obrazloženju presude), kao i sve pokretne stvari, predmete domaćinstva i gotov novac koji se zatekne kod njega u momentu smrti, a da se tužena obavezala da će primaoca izdržavanja izdržavati, pomagati u bolesti, liječiti i njegovati, za slučaj smrti ukopati po mjesnim vjerskim običajima, te mu podići nadgrobni spomenik – nišan. Nadalje je naveo šta proizlazi iz ostalih dokaza koji su provedeni pred tim sudom (rješenja o nasljeđivanju od 5. jula 2005. godine, određenih zk. izvadaka, ovjerenog prevoda pet nalaza ljekara Odjela hirurgije donesenih u periodu od 22. februara do 8. marta 2005. godine, dijagnoze pri otpustu od 24. februara 2005. godine, uvjerenja o zaposlenju za I. O., ugovora o poklonu od 13. jula 2009. godine, te iskaza parničnih stranaka i svjedoka R. Č., Š. T. i I. O., sve bliže navedeno u obrazloženju presude).
7. Osnovni sud je ukazao da iz činjeničnog opisa tužbe proizlazi da apelant smatra da je sporni ugovor ništav jer u vrijeme njegovog zaključenja I. O nije bio sposoban za rasuđivanje zbog teške bolesti od koje je bolovao, te da nije imao drugog izbora pa je pristao na zaključenje spornog ugovora. U vezi s tim je istakao da je iz provedenih dokaza utvrdio da su se zdravstveni problemi kod I. O. pojavili od kraja 2004. godine, a da su kulminirali u februaru i početkom marta 2005. godine (prema provedenoj medicinskoj dokumentaciji, I. O. se prvi put obratio ljekaru 22. februara 2005. godine, te je u njoj ljekar konstatovao da je pacijent unazad dva mjeseca osjetio određene zdravstvene probleme). Naime, I. O. Je, prema medicinskoj dokumentaciji koja je dostavljena u spis predmeta, bolovao od teže bolesti što je dovelo do njegove smrti 8. marta 2005. godine, a da do decembra 2004. godine I. O. nije imao zdravstvenih problema, što proizlazi iz iskaza tužene, ali prije svega iz materijalnih dokaza, odnosno prevoda medicinske dokumentacije dostavljene u spis suda (I. O. se liječio u Švedskoj, gdje je i živio zajedno s tuženom), kao i potvrde firme u kojoj je I. O. bio zaposlen (da je u periodu od 15. aprila 2002. godine do 8. marta 2005. godine I. O. obavljao svoj posao, te da je u tom periodu bilo samo 12 izostanaka zbog bolesti od kojih je 10 dana izostao u periodu od 22. februara 2005. godine do 8. marta 2005. godine).
8. Osnovni sud je ukazao da je teret dokazivanja da je I. O. u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju bio nesposoban za rasuđivanje na apelantu, a da apelant tokom postupka tu činjenicu nije dokazao. Naprotiv, apelant je nakon što je vještak neuropsihijatrijske struke D. B. utvrdio da je I. O. u vrijeme zaključenja ugovora bio sposoban za rasuđivanje odustao od provođenja tog dokaza. Naime, sporni ugovor za koji apelant traži utvrđivanje ništavosti zaključen je u svemu po odredbama člana 120 Zakona o nasljeđivanju jer je on sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije (17. jula 2003. godine). Prilikom ovjere sudija je ugovor pročitao i upozorio kako tuženu tako i I. O. na posljedice ugovora. Osnovni sud je naglasio da je u vrijeme zaključenja ugovora I. O. bio zdrav jer drugačije ne proizlazi iz dokaza u spisu predmeta. Nadalje je istakao da je apelant u tužbi naveo da je sporni ugovor ništav jer je u vrijeme zaključenja smrt I. O. za tuženu bila izvjesna, što je razlog zbog čega je tužena zaključila sa njim ugovor o doživotnom izdržavanju. U vezi s tim je istakao da sporni ugovor ima elemente aleatornosti, što je za ovu vrstu ugovora bitno jer u vrijeme zaključenja ugovora (3. juna 2003. godine) I. O. nije dijagnosticirana teška bolest (dijagnoza da je obolio od karcinoma je postavljena u februaru 2005. godine), tako da za tuženu, u vrijeme zaključenja spornog ugovora, smrt I. O. kao primaoca izdržavanja nije bila izvjesna. Takođe je istakao da sporni ugovor nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, pa je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio na osnovu odredbe člana 103 Zakona o obligacionim odnosim (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi sa članom 120 Zakona o nasljeđivanju.
9. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 098143 19 Gž od 1. avgusta 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
10. U obrazloženju presude Apelacioni sud je istakao da su odredbom člana 103 ZOO-a propisani razlozi ništavosti, i to ako je ugovor protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, a što u postupku pred prvostepenim sudom nije utvrđeno. Nadalje je istakao da postojanje elementa aleatornosti u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju (3. juna 2003. godine) nije upitno, kako je pravilno zaključio i prvostepeni sud, jer kako je tužena u vrijeme zaključenja spornog ugovora mogla znati da I. O. predstoji smrt, kad ni on to nije znao sve dok nije ustanovljena dijagnoza da se radi o kanceru želuca (februar 2005. godine), a što ranije nije bilo dijagnosticirano, tako da je ubrzo nakon ustanovljene dijagnoze i umro.
11. Apelacioni sud je ukazao da nesposobnost I. O. za rasuđivanjem u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (što je isticao apelant) nije utvrđena i apelant je bio u obavezi da to dokaže. Zatim je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi da je bila obaveza suda da pribavi medicinsku dokumentaciju od bolnice u Švedskoj u kojoj je I. O. liječen, te potom izvede dokaz vještačenjem po vještaku neuropsihijatru jer je to isključivo obaveza stranke koja se na to poziva. U vezi s navodom u žalbi da je prvostepeni sud odbio da provede dokaz vještačenjem po vještaku dr F. H. hirurgu i da se pročita nalaz i mišljenje ovog vještaka od 10. septembra 2018. godine, Apelacioni sud je ukazao da je u obrazloženju pobijane presude prvostepeni sud dao razloge zašto nije prihvatio navedeni apelantov prijedlog. Nadalje je ukazao da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora I. O. bio zaposlen i da je išao na posao sve do uspostavljene dijagnoze, pa se ne može prihvatiti apelantov navod da je tužena „iskoristila teško zdravstveno stanje svog supruga i zaključila taj ugovor“, kao ni navode kako bi na taj način „isključila njegove roditelje kao nasljednike“ kod toga da predmet ugovora o izdržavanju nisu bile sve nepokretnosti apelantovog brata. Naime, iza smrti I. O. vođen je ostavinski postupak i na ostavinsku raspravu pozvani su tužena kao njegova supruga i njegovi roditelji, koji su svoje nasljedne dijelove ustupili tuženoj kao snahi (rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda od 5. jula 2005. godine tužena je naslijedila zaostavštinu I. O. sa 1/1 dijela), koja je dio naslijeđenih nepokretnosti poklonila bratiću od I. O. Stoga je, najblaže rečeno, neumjesno da apelant ističe da je tužena zaključila sporni ugovor kako bi na taj način isključila roditelje od I. O. kao nasljednike, kad oni ni ono što su mogli naslijediti iza svog sina nisu prihvatili, nego su tuženoj kao snahi ustupili svoje nasljedne dijelove. Naime, tužena je živjela sa umrlim I. O. u Švedskoj, pa je sasvim logično da je I. O. bio upućen na suprugu u svakom vidu pomoći, ali to ne znači da „nije imao izbora“, te da je pristao na zaključenje spornog ugovora jer je „zbog bolesti zavisio od svoje supruge“, niti je tužena mogla „privoliti ga“ na zaključenje tog ugovora s njom da on to nije želio.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
13. Apelant je istakao da, između ostalog, prvostepeni sud nije dao „dovoljno razloga“ zašto nije prihvatio njegov iskaz, kao i iskaze svjedoka R. Č. i T. Š. u dijelu koji se odnose na dužinu i vrstu bolesti od koje je bolovao I. O., osim što je naveo da je u suprotnosti sa medicinskom dokumentacijom koja je provedena u predmetnom parničnom postupku. Nadalje je istakao da je pred prvostepenim sudom provedena samo medicinska dokumentacija koja potvrđuje liječenje I. O. od nekih 15 dana, a da je on predlagao da se pribavi cjelokupna medicinska dokumentacija, ali je to sud odbio, čime je povrijeđena odredba člana 7 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, apelant nije mogao pribaviti raniju medicinsku dokumentaciju od koje je i zavisio ishod spora, pa ju je sud bio dužan pribaviti, odrediti potrebna vještačenja, a sve s ciljem pravilnog i zakonitog vođenja postupka. Zatim je istakao da je u početku imao advokata, ali da se kasnije na glavnoj raspravi sam zastupao, pa da nije mogao na adekvatan način štititi svoja prava i pravne interese, na šta ga prvostepeni sud nije upozorio i nije mu dao mogućnost da angažuje stručno lice (advokata) koje bi ga zastupalo, pa da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na drugu stranu koju je zastupao advokat. Na ovaj način je povrijeđeno raspravno načelo, te načelo kontradiktornosti jer nije data mogućnost apelantu da se izjasni o svim prijedlozima i zahtjevima suprotne strane, te da pravilno štiti svoje interese.
14. Zatim je istakao da se sud uopšte nije osvrnuo na pitanje dopuštenosti zaključivanja ugovora o doživotnom izdržavanju između bračnih drugova. Apelant smatra da tužena umrlom suprugu nije pružala nikakvo izdržavanje jer mu nikakvo izdržavanje nije bilo potrebno. Dakle, ne radi se o ugovoru o doživotnom izdržavanju, već se radi o simulovanom ugovoru i ovaj ugovor ne može nikako biti ugovor o doživotnom izdržavanju. Nadalje je istakao da je u konkretnom slučaju umrli I. O. bio bolestan od teške i neizlječive bolesti, da je njegova smrt bila izvjesna i da je tužena htjela sebi pribaviti imovinsku korist zaključenjem spornog ugovora, a I. O. bio primoran to učiniti, a moguće i „da je koristio terapiju koja je umanjivala i potpuno onemogućavala njegovu moć rasuđivanja“. Naime, navedeno daje osnov za utvrđenje ništavosti spornog ugovora, tačnije za njegovu rušljivost zbog postojanja mana volje. Takođe je ukazao da je prvostepeni sud odbio da se provede dokaz vještačenje po vještaku hirurgu dr F. H., a da nije obrazložio zašto je odbio provođenje tog dokaza. Apelant smatra da su mu povrijeđena osnovna procesna prava, te da „sud nije ni primjenjivao materijalno pravo, osim odredbe člana 120 Zakona o nasljeđivanju“, a da pri tome nije imao u vidu da prilikom zaključenja spornog ugovora nije obavljen nikakav ljekarski pregled I. O., utvrđeno njegovo zdravstveno stanje, kao i druge činjenice koje se tiču dopuštenosti ugovora. Pored navedenog je ukazao da drugostepeni sud uopšte nije uzeo u obzir koji je to motiv i razlog za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju I. O. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, na pristup sudu i na djelotvoran pravni lijek, te da drugostepeni sud nije odgovorio na njegove žalbene navode, tako da nije imao ni pristup drugostepenom sudu.
15. U prvoj dopunio apelacije apelant je obavijestio Ustavni sud da je protiv tužene podnio krivičnu prijavu Tužilaštvu Brčko distrikta zbog osnovane sumnje da je počinila više protivpravnih djela u slučaju bolesti, smrti i podjele zaostavštine I. O. U drugoj dopuni je istakao da se obraćao Osnovnom sudu zahtjevima da mu da informacije ko je bio stručni saradnik u predmetu u kojem je sačinjen i ovjeren sporni ugovor i u ostavinskom predmetu koji je vođen iza umrlog I. O. (jer smatra da je u oba slučaja stručni saradnik bila sutkinja koja je kasnije bila sudija u osporenom parničnom postupku), te da su mu na dva zahtjeva nadležni dali pogrešne informacije, a na jedan zahtjev mu nisu ni odgovorili.
b) Odgovor na apelaciju
16. Apelacioni sud je istakao da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već iznio u prvostepenom i žalbenom postupku, na koje je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude odgovorio, a žalbeno vijeće tog suda ih prihvatio kao potpune i pravilne, pa stoga je nepotrebno ponavljati iste razloge na apelantove navode iznesene u apelaciji.
17. Osnovni sud je istakao da su na pripremnom ročištu izvedeni svi apelantovi predloženi dokazi, koje je sud cijenio kroz svoju odluku, da je apelant imao punomoćnike (tokom postupka je promijenio tri punomoćnika), prvog je opozvao i angažovao drugog punomoćnika koji ga je zastupao na glavnoj raspravi 29. maja 2018.godine. U pogledu nalaza i mišljenje vještaka neuropsihijatra dr D. B., napomenuo je da je apelant na pripremnom ročištu predložio ličnost vještaka i na koje okolnosti da taj vještak vještači, da bi nakon što je vještak izradio nalaz i odbranio ga na glavnoj raspravi, prilikom čitanja dokaza na posljednjem ročištu odustao od tog dokaza (razlog je vjerovatno što nalaz nije išao u prilog navodima iz tužbe). Apelant je na glavnoj raspravi posredstvom punomoćnika predložio da se provede dokaz čitanjem nalaza i mišljenja vještaka dr F. H., specijaliste opšte hirurgije, što sud nije prihvatio jer je taj dokaz predložen na glavnoj raspravi, a nalaz je urađen bez rješenja suda. Naime, apelantu je tokom postupka omogućeno slobodno raspolaganja zahtjevom, izvođenje dokaza koje je blagovremeno predložio na pripremnom ročištu, te izjašnjenje o navodima i dokazima druge strane. Stoga, Osnovni sud smatra da odlukom tog suda nisu učinjene povrede prava na koje se apelant u apelaciji poziva.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Ništavost Član 103. stav 1.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
19. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 – prečišćeni tekst i 15/80
– ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
C. UGOVOR O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU
Uslovi za punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanju Član 120. st. 2., 3. i 5.
Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije.
Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora.
Ovaj ugovor mogu međusobno zaključiti lica koja su po zakonu obavezna da se međusobno izdržavaju.
20. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5 Svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kad je to ovim zakonom određeno, sud je ovlašten da odluči o zahtjevu o kome protivnoj stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.
Član 7 stav (1) (1)Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 207 stav (1) tačka 3) (1) Na pripremnom ročištu sud će rješenjem odrediti:
3)dokaze koji će se izvesti na glavnoj raspravi;
Član 215 stav (2) (2)Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
Član 236 (1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 098143 19 Gž od 1. avgusta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 14. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobija osporene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i iz člana 13 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak odnosio na utvrđivanje ništavost predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
29. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise, da redovni sudovi nisu adekvatno obrazložili osporene presude, te da mu je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku, kao i pravo na pristup sudu.
30. U vezi s apelacionim navodima da je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud najprije zapaža da apelant ove navode posebno ne obrazlaže, osim što ukazuje kako drugostepeni sud nije adekvatno obrazložio svoju odluku, odnosno odgovorio na sve njegove žalbene prigovore. Međutim, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
31. Ustavni sud zapaža da apelant svojim apelacionim navodima ukazuje i na povredu načela jednakosti stranaka. Naime, u vezi s tim navodima apelant je istakao kako mu je od prvostepenog suda povrijeđeno raspravno načelo, načelo kontradiktornosti, da se nije mogao izjasniti o svim prijedlozima i zahtjevima suprotne strane, kao i da mu prvostepeni sud nije dao mogućnost da angažuje stručno lice (advokata), čime je bio u neravnopravnom položaju u odnosu na drugu stranu koju je zastupao advokat. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelant, osim paušalnih navoda, ničim nije potkrijepio da mu je prvostepeni sud i na koji način uskratio pravo da bude zastupan od advokata. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da iz odgovora Osnovnog suda proizlazi da je sam apelant tokom trajanja predmetnog parničnog postupka promijenio tri punomoćnika. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljenih dokumenata uz apelaciju ne proizlazi da je apelantu na bilo koji način onemogućeno da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima suprotne strane. Takođe, ne proizlazi da je apelantu onemogućeno da predlaže i izvodi svoje dokaze, odnosno da je prvostepeni sud proveo sve dokaze koje je apelant predložio da se provedu na pripremnom ročištu. Nadalje, vezano za nalaz i mišljenje vještaka dr F. H., specijaliste opšte hirurgije, Osnovni sud je jasno obrazložio zašto nije prihvatio da se provede taj dokaz, a koji je dokaz apelant predložio tek na glavnoj raspravi (vidi tačku 6 ove odluke). Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud jasno u drugostepenoj presudi obrazložio da nije bila obaveza suda da pribavi dodatnu medicinsku dokumentaciju od I. O., nego da je to isključivo obaveza stranke koja se na to poziva, odnosno apelanta. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz odluke prvostepenog suda ne proizlazi da je apelant predložio Osnovnom sudu da traži dostavu dodatne medicinske dokumentacije jer on to nije bio u mogućnosti pribaviti, a apelant nije dostavio neke druge dokumente iz kojih bi to proizlazilo (npr. zapisnike sa ročišta, dopise i sl.). Dovodeći u vezu obrazloženja koja su redovni sudovi dali u osporenim odlukama sa odredbama čl. 5 i 7, 207, 215 i 236 ZPP-a, Ustavni sud ne nalazi da su odredbe ZPP-a proizvoljno primijenjene u konkretnom slučaju, odnosno da je načelo jednakosti stranaka povrijeđeno na apelantovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su ovi navodi neosnovani.
32. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obvezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
34. Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju podnio tužbu protiv tužene radi utvrđenja da je sporni ugovor ništav, te da je prvostepenom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev, a koja presuda je potvrđena presudom Apelacionog suda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud tokom predmetnog parničnog postupka izvršio uvid u materijalne dokaze predložene od parničnih stranaka, saslušao parnične stranke i svjedoke, kao i da je proveo vještačenje po vještaku neuropsihijatrijske struke (od kojeg dokaza je apelant naknadno odustao), te da je na osnovu tako provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud jasno obrazložio da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je I. O. u trenutku zaključivanja spornog ugovora bio nesposoban za rasuđivanje, niti da je bio bolestan, kao ni da je tužena iskoristila teško zdravstveno stanje svog supruga i zaključila sporni ugovor. Takođe je jasno obrazložio da je sporni ugovor zaključen u skladu sa odredbom člana 120 Zakona o nasljeđivanju, odnosno da apelant nije dokazao da je sporni ugovor ništav u smislu člana 103 ZOO-a, pa je u smislu navedenih odredbi odbio apelantov tužbeni zahtjev. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud u osporenoj drugostepenoj presudi, ocijenivši da je prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 103 ZOO-a propisano kada su ugovori ništavni, a da odredba člana 120 Zakona o nasljeđivanju propisuje uslove za punovažnost ugovora za doživotno izdržavanje. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe s obrazloženjem koje su dali redovni sudovi u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni pozitivnopravnih propisa u konkretnom slučaju. Pri tome Ustavni sud naglašava da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu ni bili u obavezi da iznesu sve detalje i daju odgovore na sve iznesene apelantove prigovore i argumente, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode i obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili. Dakle, redovni sudovi su u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih odluke nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.
35. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant 2. i 28. aprila 2020. godine dostavio dopune apelacije. Ustavni sud podsjeća da je odredbama 22 stav (3) Pravila Ustavnog suda propisano da se apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18 stav (1) ovih pravila (60 dana od dana prijema presude koja se osporava). Kako je apelant osporenu presudu zaprimio 14. januara 2020. godine, a navedene dopune apelacije dostavio 2. i 28. aprila 2020. godine, dakle nakon proteka više od 60 dana od prijema osporene presude, te kako Ustavni sud nije od apelanta zahtijevao navedene dopune, to se Ustavni sud ne može baviti razmatranjem predmetnih dopuna apelacije.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
37. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija o kršenju tog prava zasniva na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljna primjena pozitivnopravnih propisa, da nisu adekvatno obrazložene osporene odluke itd.), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek
38. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da apelant (iako to u apelaciji nije eksplicitno naveo) ukazuje na povredu ovog prava u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravni lijek propisan zakonom budući da je izjavio žalbu protiv prvostepene presude, a koju žalbu je razmotrio drugostepeni sud. Činjenica da korišćenje navedenog pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga su i ovi apelacioni navodi neosnovani. VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nema ničeg što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, odnosno kada su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentovane i jasne razloge zašto smatraju da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, imajući u vidu odredbe člana 103 ZOO-a i člana 120 Zakona o nasljeđivanju. Takođe, Ustavni sud smatra da iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je tokom postupka narušeno načelo ravnopravnosti strana u postupku, niti raspravno načelo, načelo kontradiktornosti, kao ni pravo na pristup sudu.
40. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisani pravni lijek, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u predmetnom postupku per se ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić