Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2895/21 (O. H.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2895/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2895/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Omer Hubanić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Omer Hubanić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 005458 20 U 2 od 20. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Omer Hubanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nermin Dizdar advokat iz Mostara, podnio je 9. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 005458 20 U 2 od 20. maja 2021. godine.
2. Služba za zaštitu prava branilaca i njihovih porodica Grada Mostara je Rješenjem broj UP-I- 09-43-2073/06 od 14. augusta 2006. godine apelantu priznala svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta i pravo na ličnu vojnu invalidninu u određenom mjesečnom iznosu.
3. Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta, je Rješenjem UP-I-03-41-ZKZ-6472/14-1 od 3. marta 2020. godine ukinulo konačno rješenje od 14. augusta 2006. godine i upravnu stvar riješilo tako da je apelantu priznalo svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobivenog u vrijeme vojne službe u Armiji Republike Bosne i Hercegovine i pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 42,50 KM, kao i ostala prava propisana zakonom počev od 3. marta 2020. godine i traju dok za to postoje zakonom propisani uslovi.
4. U upravnom sporu apelanta, kao tužioca, protiv rješenja od 3. marta 2020. godine, Vrhovni sud je donio osporenu presudu od 20. maja 2021. godine kojom je apelantova tužba odbijena.
5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom postupku prvostepena ljekarska komisija na osnovu pregleda apelanta i kompletne medicinske dokumentacije dala svoj nalaz i mišljenje od 30. januara 2019. godine u kojem je apelantov vojni invaliditet cijenila u visini od 20% X grupe-trajno po osnovu ranjavanja. Zatim da se drugostepena ljekarska komisija (odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv nalaza i mišljenja od 30. januara 2019. godine) svojim nalazom i mišljenjem od 22. marta 2019. godine, nakon neposrednog pregleda apelanta i ponovnog uvida u medicinsku dokumentaciju, saglasila sa nalazom i mišljenjem prvostepene ljekarske komisije u pogledu utvrđenog vojnog invaliditeta apelanta i na pregledu apelantov vojni invaliditet, primjenom člana 1. stav 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, cijenila u visini od 20%.Vrhovni sud je naveo da su nadležne ljekarske komisije u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava svojim saglasnim nalazima i mišljenjem apelantov vojni invaliditet po osnovu ranjavanja cijenile u visini od 20% (jer je apelant ranije bio cijenjen po tačkama za čiju primjenu su nadležne ljekarske komisije u predmetnom postupku utvrdile da nema osnova). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije od 22. marta 2019. godine (postao konačan 22. marta 2019. godine) potpun, jasan i dovoljno obrazložen i da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja u skladu sa članom 8. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da nalazi i mišljenja nisu zakoniti i da nemaju nikakva obrazloženja, da nisu u skladu sa pravilnicima koji se primjenjuju u ovim postupcima, te da su dati suprotno odredbama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Zakona o upravnom postupku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog kojih smatra da je nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije (kojim je u svemu suglasan sa nalazom i mišljenjem prvostepene ljekarske komisije) jasan i potpun, a u takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić