Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-601/20 (Agencija za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Javna vlast
  • Građanski postupak
  • Raskid ugovora
  • Dionice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-601/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 601/20, rješavajući apelaciju Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 125398 19 Gž od 20. novembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Agencija za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Plamenko Čustović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 125398 19 Gž od 20. novembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Z. M., Z. P., A. R., D. T. M., M. A. i M. G. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 11. do 17. maja 2021 godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovor na apelaciju 20. i 25. maja 2021. godine. Tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 125398 17 P od 12. jula 2019. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obavežu da izdaju ispravu podobnu da se u Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine izvrši prenos vlasništva nad dionicama privrednih društava Konfekcija Borac d.d. Travnik i Konfekcija Borac d.d. Banovići sa imena tuženih u korist Federacije Bosne i Hercegovine (broj dionica, te vrsta i klasa dionica za svakog od tuženih bliže navedeni u izreci presude) u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, u protivnom ova presuda će zamijeniti takvu ispravu, pa će se na osnovu presude u Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine izvršiti prenos vlasništva na konkretnim dionicama sa tuženih na Federaciju Bosne i Hercegovine.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužba dostavljena na odgovor tuženim, a da niko od tuženih nije dostavio odgovor na tužbu. Dalje, istaknuto je da je apelantkinja predložila da sud donese presudu zbog propuštanja. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da, s obzirom na apelantkinjin zahtjev kojim traži utvrđenje činidbe, a imajući u vidu sve navode, činjenice i dokaze iznesene u tužbi, nisu ispunjene pretpostavke za donošenje presude zbog propuštanja. Zatim, istaknuto je da činjenica da tuženi nisu dostavili odgovor na tužbu nema za posljedicu da sud mora donijeti presudu zbog propuštanja, ukoliko osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica i dokaza navedenih u tužbi, što u konkretnoj pravnoj stvari nije slučaj, shodno odredbama člana 182. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je naveo dokaze koji su izvedeni tokom postupka, te je ukazao da su zaposlenici (radnici i menadžment) preduzeća Konfekcija Borac d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: Ortačka grupa) zaključili 3. septembra 2009. godine ugovor o zajedničkom učešću u kupovini državnog kapitala u preduzeću Konfekcija Borac d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: ugovor o zajedničkom učešću). Zatim, istaknuto je da je razlog zaključenja ugovora o zajedničkom učešću zajednička kupovina 67% državnog kapitala u preduzeću Konfekcija Borac d.o.o. Travnik putem metode neposredne pogodbe povodom javnog poziva objavljenog u dnevnim novinama, te da je ugovoreno da se vođenje poslova iz ugovora o zajedničkom učešću prenosi na ugovarača Mehmeda Čorhodžića koji se ujedno smatra i punomoćnikom ove ugovorne zajednice. Nadalje, istaknuto je da sudu nije dostavljen kompletan primjerak ugovora o zajedničkom učešću, već samo prve tri stranice, te kopije s potpisima na kojima su označene stranice 4, 10, 21, 24, 46. i 57. i jedna stranica bez broja, a na kojim stranicama se nalaze imena i potpisi tuženih. Zatim, istaknuto je da je na glavnoj raspravi ugovor o zajedničkom učešću samo dat na uvid sudu jer se, prema apelantkinjinim navodima, radi o obimnom dokumentu koji je nepotrebno kopirati i prilagati u spis. Općinski sud je naveo da je apelantkinja bila dužna dostaviti sudu kao dokaz kompletan ugovor o zajedničkom učešću, a ne samo dijelove tog ugovora, te je istakao da obimnost dokumenta ne može predstavljati opravdan razlog da se takav dokaz ne dostavi uz tužbu i da se dostavi tuženim na izjašnjenje.

7. Nadalje, istaknuto je da su apelantkinja kao prodavac i Ortačka grupa kao kupac, koju je na osnovu ovlaštenja zastupao Mehmed Čorhodžić, zaključili ugovor o kupoprodaji dionica od 23. januara 2003. godine. U vezi s tim, istaknuto je da je predmet kupoprodaje 67% ukupnog kapitala preduzeća Konfekcija Borac d.o.o. Travnik na dan 31. decembar 1999. godine. Zatim da se ugovorom o kupoprodaji dionica apelantkinja obavezala da proda i prenese na kupca 67% ukupnog osnovnog kapitala preduzeća na dan određen konkretnim ugovorom. Takođe, istaknuto je da su ugovoreni razlozi raskidanja ugovora o kupoprodaji dionica (da se može raskinuti od prodavca zbog neispunjenja obaveza od kupca, da prodavac ima pravo tražiti naknadu štete od kupca, te da ugovor može raskinuti i kupac zbog neispunjenja obaveza od prodavca, a kupac ima pravo tražiti povrat bankovne garancije). Zatim, istaknuto je da je 24. oktobra 2007. godine zaključen Aneks I ugovora o kupoprodaji dionica (u daljnjem tekstu: Aneks I) kojim su produženi rokovi izvršenja ugovornih obaveza. Općinski sud je naveo da je Odlukom o podjeli društva Konfekcija Borac d.d. Travnik od 28. juna 2005. godine navedeno društvo podijeljeno na tri nova društva (Konfekcija Borac d.d. Travnik, Tvornica konfekcije Borac d.d. Zenica i Tvornica konfekcije Borac d.d. Banovići), te je utvrđena ukupna imovina i obaveze i podjela imovine i obaveza na tri navedena društva. Dalje, istaknuto je da je 26. septembra 2011. godine Ortačka grupa podnijela apelantkinji zahtjev za sporazumni raskid ugovora o kupoprodaji državnog kapitala (u potpisu zahtjeva predsjednik Ortačke grupe Mehmed Čorhodžić), u kojem su navedeni razlozi za raskid tog ugovora.

8. Općinski sud je ukazao da je izvršio uvid u Sporazum o raskidu ugovora o kupoprodaji dionica i Aneksa I (u daljnjem tekstu: sporazum o raskidu) kao notarske isprave sačinjene kod notara H. G. iz Travnika, pod brojem OPU-IP548/2012 od 23. maja 2012. godine. Općinski sud je istakao da je sudu dostavljen samo dio sporazuma o raskidu, tj. dostavljene su stranice 6, 7, 44, 45. i 46. od ukupno 46 stranica. U vezi s tim, istaknuto je da se na osnovu takvog dokaza nije moglo utvrditi ko su ugovorne strane, već se iz potpisa na sporazumu o raskidu može zaključiti da je za prodavca navedeni sporazum potpisala apelantkinja (direktor Šuhret Fazlić), a za kupce – vlasnike dionica punomoćnik Osman Helda i punomoćnik Mustafa Sefer, pri čemu se nije moglo utvrditi ko je i za šta dao punomoć. Zatim, istaknuto je da je kao predmet sporazuma navedeno da su se ugovorne strane sporazumjele i potvrdile da se ugovor o kupoprodaji dionica i Aneks I raskida zbog neispunjavanja obaveza od kupca po osnovu investiranja i neizmirenja obaveza. Takođe, istaknuto je da je na stranici 44. sporazuma o raskidu navedeno da su ugovorne strane saglasne da se bez bilo kakvih daljnjih odobrenja u Registru vrijednosnih papira Federacije BiH izvrši prenos vlasništva na dionicama sa Konfekcije Borac d.d. Travnik, Tvornice konfekcije Borac d.d. Zenica i Tvornice konfekcije Borac Banovići na Federaciju BiH – Vladu Federacije BiH kao titulara državnog kapitala, te da potpisom ovog sporazuma ovlašćuju i zahtijevaju od Registra vrijednosnih papira Federacije BiH da izvrši prenos vlasništva na dionicama. Takođe, istaknuto je da su prema stanju na računima kod Registra vrijednosnih papira Federacije BiH od 12. novembra 2018. godine svi tuženi upisani kao vlasnici dionica Konfekcije Borac d.d. Travnik i Tvornice konfekcije Borac d.d. Banovići – u stečaju, po vrsti i količini kako je označeno u tužbenom zahtjevu.

9. Općinski sud je naveo da je prilikom donošenja odluke imao u vidu odredbe člana 2. stav 1. ZPP-a kojima je propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Takođe, istaknuto je da sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na osnovu usmene, neposredne i javne rasprave. Dalje, članom 7. stav 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Nadalje, istaknuto je da je prilikom donošenja odluke imao u vidu sadržaj tužbenog zahtjeva, te u vezi s tim zaključio da apelantkinja nije dokazala činjenice na koje se pozvala u tužbi, a koje bi trebale biti osnov za usvajanje konkretnog tužbenog zahtjeva. Općinski sud je naveo da je apelantkinja u toku postupka isticala kako smatra da je ugovor o kupoprodaji dionica raskinut po osnovu sporazuma o raskidu. U vezi s tim, iz sporazuma o raskidu proizlazi, odnosno iz dijela koji je dostavljen sudu, da je sporazum potpisan od punomoćnika vlasnika dionica (Osman Helda i Mustafa Sefer), dakle nije potpisan od lica koje je ovlašćeno za zastupanje po osnovu ugovora o zajedničkom učešću (Mehmed Čorhodžić, Ortačka grupa). Nadalje, istaknuto je da se ne vidi ko je dao punomoći i u čije ime, niti se vidi sadržaj, odnosno ovlaštenja za navedene punomoćnike. Općinski sud je ukazao da se ne može smatrati da je ugovor o kupoprodaji dionica raskinut i pri tome se samo pozivati na odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Zatim, istaknuto je da je odredbama člana 125. ZOO-a propisano da kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Općinski sud je naveo da ukoliko jedna ugovorna strana nije ispunila svoje obaveze u određenom roku, to je potrebno utvrditi u određenom postupku uz prezentovanje činjenica i dokaza kojima će se dokazati da obaveze zaista nisu ispunjene, pa se ne može smatrati da su dovoljni apelantkinjini navodi kako bi se zaključilo da je ugovor o kupoprodaji dionica raskinut.

10. Općinski sud je ukazao da apelantkinjini navodi da su menadžment Konfekcije Borac d.d. Travnik i većina zaposlenika vratili dionice Federaciji BiH ne predstavlja dokaz o raskidu ugovora o kupoprodaji dionica jer se radi o dobrovoljnom prenosu dionica, a što tuženi očito nisu voljni učiniti. Općinski sud je ukazao da su tuženi upisani kao vlasnici dionica u Registar vrijednosnih papira Federacije BiH i da kao takvi imaju pravo raspolagati sa svojim dionicama kao vlasnici pokretnih stvari shodno članu 17. Zakona o stvarnim pravima, kojim je propisano da je vlasništvo stvarno pravo koje vlasniku daje ovlašćenje da slobodno i po svojoj volji stvar posjeduje, koristi i da njom raspolaže, a svakog od tog prava isključi u granicama određenim zakonom. Takođe, ukazao je na odredbe člana 23. Zakona o stvarnim pravima kojima je propisano da se pravo vlasništva stiče na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa ili nasljeđivanjem uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom. Dakle, istaknuto je da je za eventualni prenos vlasništva po bilo kojem osnovu potrebno dokazati da su ispunjeni zakonski uslovi za prenos, a što u konkretnom slučaju apelantkinja nije dokazala. U odnosu na apelantkinjine navode da je putem suda izdejstvovala povrat dionica od jednog broja dioničara, Općinski sud je naveo da mu to nije poznato, te je ukazao da se apelantkinja nije pozvala na bilo kakve sudske odluke vezano za povrat dionica u istoj ili sličnoj pravnoj stvari.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 125398 19 Gž od 20. novembra 2019. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je citirao sadržaj člana 182. st. 1. i 2. ZPP-a, te je ukazao da iz konkretnih zakonskih odredaba proizlazi da sud nije dužan donijeti presudu zbog propuštanja u svakom slučaju kada tuženi ne dostavi odgovor na tužbu, već samo onda ako iz dokaza koji su dostavljeni uz tužbu utvrdi da tužbeni zahtjev nije očigledno neosnovan. Kantonalni sud je naveo da iz dokaza koje je apelantkinja dostavila uz tužbu prvostepeni sud nije mogao utvrditi da tužbeni zahtjev nije očigledno neosnovan, pa je pravilan zaključak da nisu bili ispunjene pretpostavke za donošenje presude zbog propuštanja, zbog čega je prvostepeni sud proveo postupak, održao pripremno ročište i glavnu raspravu, te nakon toga odlučio o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu. Nadalje, istaknuto je da iz odredaba člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP-a proizlazi da sud nije ovlašćen da mimo dokaznih prijedloga stranaka izvodi dokaze, osim ako iz rezultata raspravljanja i predloženih dokaza proizlazi namjera stranaka da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati. Zatim, istaknuto je da je teret dokaza bio na apelantkinji, koja je, s obzirom na predmet tužbenog zahtjeva, morala dokazati da je raskinut ugovor o kupoprodaji dionica i iz kojih razloga, odnosno da su tuženi odgovorni za raskidanje navedenog ugovora.

13. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantkinja, na kojoj je bio teret dokaza, nije dokazala odlučnu činjenicu da je raskinut ugovor o kupoprodaji dionica. Zatim, istaknuto je da se tužbeni zahtjev temelji upravo na apelantkinjinoj tvrdnji da je po sili zakona raskinut ugovor o kupoprodaji dionica jer tuženi nisu ispunili ugovornu obavezu, na koje okolnosti je apelantkinja i predložila izvođenje materijalnih dokaza. Dalje, nisu osnovani žalbeni navodi da provedeni dokazi nisu cijenjeni na propisani način i da zbog toga činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno. Kantonalni sud je naveo da to što apelantkinji ne idu u prilog činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud, na osnovu dokaza koje je upravo apelantkinja izvela i što van razumne sumnje nije dokazala navode iz tužbe, nije od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Kantonalni sud je citirao sadržaj člana 125. ZOO-a, te je naveo da je odredbama člana 132. stav 2. ZOO-a propisano da ugovorna strana koja u cijelosti ispuni svoju obavezu od drugog ugovarača ima pravo zahtijevati da joj vrati ono što je dala. Kantonalni sud je naveo da su članom 3.3. ugovora o kupoprodaji dionica utvrđene obaveze kupaca (Ortačka grupa) da u roku od 30 dana izvrše uplatu kupoprodajne cijene, u protivnom prodavac (apelantkinja) može odustati od ugovora uz prethodno pismeno obavještenje kupaca. Zatim, istaknuto je da apelantkinja nije predlagala dokaze na okolnosti da tuženi nisu ispunili svoju obavezu iz ugovora o kupoprodaji dionica i da je obavijestila tužene o odustajanju od ugovora o kupoprodaji dionica, niti dokaz da su tuženi potpisali sporazum o raskidu ugovora o kupoprodaji dionica i Aneksa I, na osnovu čega bi se moglo utvrditi da tuženi nisu ispunili ugovornu obavezu i da su potpisali sporazum o raskidu. Dalje, istaknuto je da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantkinja nije dokazala da postoji pravni osnov za prenos prava vlasništva na predmetnim dionicama na Federaciju BiH. U odnosu na apelantkinjine žalbene navode da je sporazum o raskidu potpisalo preko 1600 članova Ortačke grupe, Kantonalni sud je naveo da to nije dokaz da je ugovor o kupoprodaji dionica raskinut i prema tuženim, a pogotovo nije dokaz da tuženi nisu ispunili svoju obavezu zbog čega bi ugovor o kupoprodaji dionica bio raskinut ex lege. Takođe, istaknuto je da se volja ugovarača koji su raskinuli ugovor ne može po automatizmu prenositi na ostale članove Ortačke grupe. Kantonalni sud je istakao da apelantkinja nije tražila da se utvrdi da je raskinut ugovor o kupoprodaji dionica u odnosu na tužene, što bi predstavljalo osnov za donošenje presude kojom bi se obavezali tuženi da izvrše prenos predmetnih dionica na Federaciju BiH. Općinski sud je naveo da je prvostepeni sud, krećući se u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, shodno odredbama člana 2. ZPP-a, donio pravilnu i zakonitu odluku, te da stoga nisu osnovani žalbeni navodi da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelantkinja je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

15. Apelantkinja je navela da je u konkretnom slučaju nastala pravna situacija iz člana 182. ZPP-a, te da su bili ispunjeni zakonski uslovi da se donese presuda zbog propuštanja. Nadalje, istaknuto je da je odbijanjem da donese presudu zbog propuštanja, sud uskratio apelantkinji pravo na pravičan postupak. Apelantkinja smatra da se radi o proizvoljnoj primjeni člana 182. ZPP-a koja precizno određuje u kojim slučajevima je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan. Zatim, istaknuto je da se Ortačka grupa sastojala od oko 2000 zaposlenika, te da je s apelantkinjom zaključila ugovor o kupoprodaji dionica, na osnovu kojeg su zaposlenici, među kojima i tuženi, stekli određeni broj predmetnih dionica. Dalje, sporazum o raskidu potpisalo je više od 1600 zaposlenika, na osnovu čega je u odnosu na te zaposlenike izvršen prenos dionica u državno vlasništvo. Takođe, istaknuto je da određeni broj zaposlenika nije bio dostupan za potpisivanje, među koje spadaju i tuženi, pa je apelantkinja bila prinuđena da putem suda traži vraćanje dionica. Apelantkinja je navela da se tuženi nikada i ni na koji način nisu izjasnili da osporavaju zahtjev ili bilo šta drugo. Nadalje, tuženi, kao ni ostali koji nisu potpisali sporazum o raskidu, ni na koji način nisu iskazali volju da će na sebe preuzeti ugovorne obaveze, a što bi bilo i besmisleno ako se ima u vidu veličina i težina obaveza. Apelantkinja je navela da je sud presuđivao površno jer se ona nije pozivala da su tuženi potpisali sporazum o raskidu, odnosno da je tužba podnesena upravo zbog toga što tuženi nisu potpisali sporazum o raskidu (koji je potpisan od preko 80% članova Ortačke grupe). Pored toga, apelantkinja je navela da nije sporno da je zaključen sporazum o raskidu za koji je Vlada FBiH dala saglasnost („Službene novine Federacije BiH“ broj 46/12). Nadalje, istaknuto je da je drugostepeni sud proizvoljno tumačio odredbe materijalnog prava koje regulišu pitanje raskida ugovora zbog neispunjenja, tj. da je ugovor o kupoprodaji dionica raskinut zbog neizvršenja obaveza kupca, što znači da u smislu člana 132. stav 2. ZOO-a nastaje njihova obaveza da vrate ono što su na osnovu tog ugovora primili.

II.Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelacioni navodi jer apelantkinja pokušava dovesti u pitanje zakonitost sudskih odluka koristeći apelaciju kao vrstu pravnog lijeka, u koju svrhu apelacija ne može biti korišćena. Nadalje, istaknuto je da ostaje pri pravnom stajalištu koji je izražen u osporenoj odluci u kojoj je dato detaljno obrazloženje o apelantkinjinim žalbenim navodima. Kantonalni sud je naveo da primjena prava u konkretnom slučaju nije bila proizvoljna, te da nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje.

17. Općinski sud je naveo da je apelantkinja predložila donošenje presude zbog propuštanja. U vezi s tim, dokazi na kojima je apelantkinja zasnivala svoj tužbeni zahtjev nisu bili dovoljni niti su predstavljali valjan osnov da bi sud donio presudu zbog propuštanja. Nadalje, istaknuto je da je apelantkinji tokom postupka omogućen pristup sudu, da je o svemu blagovremeno bila obaviještena, te je imala mogućnost da dokaže odlučne činjenice u pogledu tužbenog zahtjeva. Općinski sud je naveo da je u prvostepenoj presudi obrazloženo zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev, te je ukazao da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123. stav (1) (1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Presuda zbog propuštanja Član 182.

(1) Kad tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan.

(2) Tužbeni zahtjev je očigledno neosnovan:

1) ako je tužbeni zahtjev očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi;

2) ako su činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev u očiglednoj protivnosti s dokazima koje je sam tužilac predložio ili s činjenicama koje su općepoznate.

(3) Ako je zahtjev očigledno neosnovan, sud će donijeti presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev.

(4) Presuda zbog propuštanja neće se donijeti o zahtjevu ili dijelu zahtjeva kojim stranke ne mogu raspolagati.

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 125. stav (1) (1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

Član 132. stav (2) (2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 P 125398 19 Gž od 10. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelantkinjin punomoćnik je primio 17. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 15. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Ustavni sud podsjeća na stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantkinjino ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak pokrenut radi činidbe koja se odnosi na izdavanje isprave podobne za prenos prava vlasništva nad dionicama, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

28. Apelantkinja, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.

29. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja pokrenula predmetni parnični postupak podnošenjem tužbe radi činidbe. Naime, apelantkinja je tužbenim zahtjevom tražila da se obavežu tuženi da izdaju ispravu podobnu da se u Registru vrijednosnih papira Federacije BiH izvrši prenos vlasništva nad dionicama privrednih društava s imena tuženih u korist Federacije BiH. Ustavni sud zapaža da je presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, odbijen kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev.

31. U odnosu na apelacione navode o povredi odredaba ZPP-a, odnosno da je prvostepeni sud trebao donijeti presudu zbog propuštanja jer niko od tuženih nije dostavio odgovor na tužbu, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 182. stav 1. ZPP-a regulisano da će sud donijeti presudu zbog propuštanja (usvojiti tužbeni zahtjev) kada tuženi, kojem je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje takve presude, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu, osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan (stavom 2. istog člana je regulisano kada je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da apelantkinja jest predložila da sud u skladu sa članom 182. ZPP-a donese presudu zbog propuštanja ukoliko tuženi ne dostave odgovor na tužbu. Međutim, prvostepeni sud nije donio presudu zbog propuštanja iz razloga što za to u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke. Naime, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud zaključio da osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, odnosno iz dokaza koji su dostavljeni uz tužbu. Takođe, iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je Kantonalni sud ukazao da, shodno odredbama člana 182. ZPP-a, sud nije dužan da u svakom slučaju kada tuženi ne dostavi odgovor na tužbu da donese presudu zbog propuštanja, a da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nisu bile ispunjene pretpostavke za donošenje presude zbog propuštanja, te da je shodno tome proveo postupak (pripremno ročište i glavna rasprava) i nakon toga odlučio o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu. Dovodeći u vezu navedene odredbe ZPP-a sa obrazloženjima koja su redovni sudovi u vezi s tim dali, Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni procesnog prava.

32. Nadalje, što se tiče konkretnog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud zapaža da apelantkinja, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je apelantkinja svoj tužbeni zahtjev (vidi tačku 28) zasnivala na tvrdnji da je ugovor o kupoprodaji dionica raskinut po sili zakona jer tuženi nisu ispunili ugovornu obavezu, a da su redovni sudovi odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev, u suštini, jer nije dokazala da je ugovor o kupoprodaji dionica raskinut u odnosu na tužene.

33. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ukazao da je apelantkinja u toku postupka isticala kako smatra da je ugovor o kupoprodaji dionica raskinut po osnovu sporazuma o raskidu. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da sporazum o raskidu (apelantkinja nije dostavila kompletan sporazum, već pet stranica od ukupno 46 stranica) nije potpisalo lice koje je ovlašteno za zastupanje po ugovoru o zajedničkom učešću (Mustafa Čorhodžić), već da je potpisan od punomoćnika Osmana Helde i Mustafe Sefera, pri čemu se iz takvog dokaza nije moglo utvrditi ko je dao punomoć za navedena lica, niti koja su ovlaštenja ovih punomoćnika. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se prvostepeni sud pozvao na odredbu člana 125. stav 1. ZOO-a, obrazlažući šta je u konkretnom slučaju trebalo dokazati da bi se smatralo da je predmetni ugovor raskinut (vidi tačku 9), a što apelantkinja u konkretnom slučaju nije dokazala. Dalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud istakao, a vezano za odredbu člana 132. ZOO-a (na koju se apelantkinja pozivala), da apelantkinja nije predlagala dokaze na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da tuženi nisu ispunili obaveze po osnovu ugovora o kupoprodaji dionica, te da nije dokazala da su tuženi potpisali sporazum o raskidu ugovora, slijedom čega je pravilan zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju ne postoji pravni osnov za prenos vlasništva na predmetnim dionicama. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio i apelantkinjine navode kojima je ukazala da je sporazum o raskidu potpisalo više od 1600 članova Ortačke grupe, te je u vezi s tim obrazložio da navedena činjenica nije dokaz da je ugovor o kupoprodaji dionica raskinut u odnosu na tužene, niti je dokaz da tuženi nisu ispunili svoju obavezu, slijedom čega bi ugovor o kupoprodaji dionica bio raskinut po zakonu. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i navedene odredbe ZOO-a na koje su se redovni sudovi pozvali u konkretnom slučaju, te obrazloženje koje su u vezi s tim dali redovni sudovi, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova ni u ovom dijelu.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali zadovoljavajuće i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, zbog čega su neosnovani apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje.

35. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju presuda Općinskog i Kantonalnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa na apelantkinjinu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi dali jasne razloge zašto u okolnostima konkretnog slučaja nije osnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-601/20 (Agencija za privatizaciju u Federaciji… | Sudska praksa | Aktio