Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2009/20 (B. B.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2009/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2009/20, rješavajući apelaciju Brune Batinića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Brune Batinića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Pr 308905 19 Pžp od 17. februara 2020. godine.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bruno Batinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Jovana Kisin, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 308905 19 Pžp od 17. februara 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUPRS) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Apelant je (po braniocu) podnio zahtjev za sudsko odlučivanje (28. juna 2019. godine) u skladu sa članom 154 Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima). U zahtjevu je navedeno da mu je prekršajni nalog uručen tokom lišenja slobode i zadržavanja od oko četiri sata u Policijskoj stanici, suprotno Zakonu o prekršajima, te je prihvatanje prekršajne odgovornosti iznuđeno i nije odraz apelantove slobodne volje te, s obzirom na to da apelant nije platio novčanu kaznu, niti naknadno obavijestio organ da je prihvatio krivičnu sankciju, smatra (kako je navedeno u zahtjevu) da nisu ispunjeni uslovi iz člana 151 Zakona o prekršajima, na osnovu kojih bi prekršajni nalog postao konačan. Dalje je ukazano da je apelantu, s obzirom na činjenicu lišenja slobode i zadržavanja, morao biti omogućen pristup sudu u skladu sa čl. 171, 172 i 175 Zakona o prekršajima. Takođe je navedeno da je punomoć predata nadležnom organu u Policijskoj stanici u noći kada je apelant lišen slobode, ali nije uložena u policijski spis, jer je braniocu bilo zabranjeno da ostvari kontakt s apelantom i učestvuje u postupku. Uz zahtjev je apelant priložio sljedeće dokaze: punomoć, izjavu apelanta, kopiju prekršajnog naloga, potvrde o lišenju slobode i otpustu lica lišenog slobode, kao i medicinsku dokumentaciju.

5. Po apelantovom zahtjevu za sudsko odlučivanje Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 Pr 308905 19 Pr-IX od 1. oktobra 2019. godine kojim je odbacio apelantov zahtjev za sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu 003.267.985.2 kao nedozvoljen.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je uvidom u prekršajni nalog (naveden broj), koji je dostavila Policijska stanica Banja Luka – Centar, vidljivo da je apelant 20. juna 2019. godine lično primio i potpisao prijem prekršajnog naloga, te da se svojeručno potpisao u rubrici kojom prihvata odgovornost za prekršaj opisan u tom prekršajnom nalogu i odriče se prava na sudsko odlučivanje.

7. Osnovni sud se u rješenju pozvao na član 151 st. 1 i 3 Zakona o prekršajima, član 151 stav 2 i član 156 stav 1 Zakona o prekršajima. Osnovni sud je naveo da je apelant bio u obavezi pročitati prekršajni nalog i upoznati se s njegovim sadržajem prije potpisivanja jer se radi o potencijalnom inicijalnom aktu kojim se izriče određena sankcija i stavljanje potpisa na određeno mjesto ima konačan i imperativan karakter, kako je propisano članom 151 Zakona o prekršajima. Svako lice koje prihvati odgovornost ne može kasnije odbijati odgovornost, niti se žaliti na visinu kazne ili vrstu bilo koje sankcije ili troškova. Kako apelant, kako je naveo Osnovni sud, nije doveo u sumnju da je potpisao prekršajni nalog u rubrici kojom priznaje odgovornost za prekršaj i odriče se prava na sudsko odlučivanje, to podnijeti zahtjev za sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu nije dozvoljen, pa je sud, u skladu sa članom 156 stav 3 Zakona o prekršajima, odlučio kako je navedeno.

8. Apelant je na predmetno rješenje izjavio žalbu u kojoj je ukazao na bitne povrede prekršajnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pozivajući se na odredbe člana 9 u vezi sa članom 209 stav 1 tačka 2), člana 10, člana 105, člana 148 stav 1 člana 151, člana 170 stav 2 i član 175 Zakona o prekršajima, koje je u nastavku žalbe detaljno razradio. Takođe, apelant je u žalbi, između ostalog, ukazivao da je i pored svih dokaza odbrane sud netačno naveo da je apelant prihvatio odgovornost, jer dokazi odbrane ukazuju da je potpis na prekršajnom nalogu iznuđen. Detaljno ukazujući na povrede (gore navedenih) članova Zakona o prekršajima, apelant navodi da su mu prilikom lišenja slobode slomljene naočare, da nije vidio šta potpisuje, da su policijski službenici pozvali hitnu pomoć jer je izgubio svijest, da je napustio Policijsku stanicu u pratnji hitne pomoći, a sud je bio dužan da utvrdi istinitost ovih navoda. Dalje je ukazivao da je sud bio dužan da riješi meritorno u ovoj pravnoj stvari jer izdavanje prekršajnog naloga licu lišenom slobode zakon ne predviđa. Nadalje, apelant navodi: „Sud je bio dužan da na osnovu čl. 105 Zakona o prekršajima ovaj postupak sprovede pravično i to, ukoliko postoji situacija formalnog prihvatanja prekršajne odgovornosti u smislu potpisa na prekršajnom nalogu, a koja izjava volje okrivljenog je itekako dovedena u pitanje, da u konkretnom slučaju primijeni Zakon o krivičnom postupku u kojem je sud dužan da utvrdi da je izjava o priznanju krivice data svjesno, slobodno, bez prisile i prinude te da je okrivljeni bio poučen o svim pravnim posljedicama davanja takve izjave. Bez obzira na sporazum sa tužilaštvom u krivičnom postupku, sud uvijek provjerava istinitost i slobodnu volju optuženog/okrivljenog i prvostepeni sud je u ovom slučaju trebao primijeniti pravila krivičnog postupka, a koja se na osnovu čl. 105 i primjenjuju u ovakvim spornim situacijama. Pogotovo kada je okrivljeni iste večeri, čim je napustio policijsku stanicu, dao izjavu da je potpis na prekršajnom nalogu iznuđen i da ne predstavlja izraz njegove slobodne volje, uz priloženu medicinsku dokumentaciju o zadobijenim povredama te večeri.“ Ovakvo priznanje, kako je apelant naveo u žalbi, u smislu Zakona o prekršajima, Zakona o krivičnom postupku, Ustava Republike Srpske i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, nikako ne može predstavljati slobodno, voljno i svjesno priznanje i ne može dovesti do okončanja prekršajnog postupka bez mogućnosti pristupa sudu.

9. Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 Pr 308905 19 Pžp od 17. februara 2020. godine kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.

10. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je postupanje prvostepenog suda pravilno i zakonito jer je apelant prihvatio odgovornost u smislu člana 151 st. 1 i 3, kako to propisuje član 156 stav 1 tačka 3) Zakona o prekršajima, a što proizlazi iz prekršajnog naloga koji je svojeručno potpisao.

11. Okružni sud je dalje naveo, kako je u prekršajnom nalogu, na mjestu gdje je označeno da lice prihvata odgovornost, jasno naznačeno da se stavljanjem svog potpisa lice odriče prava na sudsko odlučivanje. U sekciji „Pravna pouka“ upozoren je da, ukoliko prihvati odgovornost i u roku od osam dana plati polovinu izrečene kazne, oslobodiće se plaćanja druge polovine izrečene kazne u skladu sa članom 149 stav 3 Zakona o prekršajima, ili može podnijeti zahtjev za sudsko odlučivanje u roku od osam dana od prijema istog na način što će jednu kopiju naloga potpisati u sekciji naznačenoj kao „Ne prihvatam odgovornost za prekršaj i zahtijevam sudsko odlučivanje“, u skladu sa članom 149 st. 4 i 5 istog zakona.

12. Okružni sud je naveo da se žalbom apelantovog branioca neosnovano ukazuje na to da je potpis na prekršajnom nalogu iznuđen i da je apelant iste večeri, čim je napustio Policijsku stanicu, dao izjavu kojom potvrđuje ove navode. Naime, iz priložene apelantove izjave evidentno je da je sačinjena 26. juna 2019. godine, dakle šest dana nakon spornog događaja, a iz njenog sadržaja proizlaze apelantove pritužbe protiv policijskih službenika koje je apelant mogao uputiti Sektoru unutrašnje kontrole policije i prijaviti nezakonito ili nepravilno postupanje policijskih službenika.

13. Okružni sud je naveo: „Tačno je da odredba člana 170 Zakona o prekršajima propisuje da su ovlašćena lica dužna da o zadržavanju lišenja slobode lica koje je počinilo prekršaj sačine službenu zabilješku, koja sadrži vrijeme i mjesto lišenja slobode, i da to lice, odmah, bez odgađanja, uz zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, dovedu u sud, međutim, u konkretnom slučaju, okrivljeni je potpisao prekršajni nalog.“

14. Dakle, imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbacio apelantov zahtjev za sudsko odlučivanje jer se on prihvatajući odgovornost u skladu sa članom 151 stav 1 Zakona o prekršajima odrekao prava na sudsko odlučivanje o predmetnom prekršajnom nalogu, čime je prekršajni nalog postao konačan i izvršan, a što proizlazi i iz ROF pretrage prekršajnog naloga, gdje je vidljivo da je predmetni prekršajni nalog postao konačan 20. juna 2019. godine budući da je tog dana unesen i datum prihvatanja odgovornosti.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, kao i prava iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant u apelaciji navodi kako se događaj dešavao. Da je boravio u Banjoj Luci, na godišnjem odmoru, da su na gradskom šetalištu prišli policijski službenici (20. juna 2019. godine) koji su mu tražili lična dokumenta. Apelant je pitao šta je uradio (apelant se poziva na član 32 Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima Republike Srpske), ali je policijski službenik njegovo pitanje protumačio kao da odbija dati lični dokument, te su prišla još tri službenika policije, oborila apelanta na zemlju, te ga primjenom nepotrebne i prekomjerne sile lišili slobode i odvezli u policijsku stanicu. Apelant navodi da za sve postoje snimci na internet portalima (u prilogu apelacije dostavljen je USB, za čijim pregledom Ustavni sud nije imao potrebu). Dalje, apelant navodi da je u Policijskoj stanici proveo oko četiri sata tokom kojih je trpio torturu i batine, prijetnje i druge oblike psihičkog i fizičkog maltretiranja, kao i da opunomoćeni advokat, koji se nalazio u hodniku i ispred zgrade Policijske uprave Banja Luka, nije mogao da ostvari kontakt s apelantom (što dalje pojašnjava u apelaciji). Kako apelant navodi, nakon nepuna četiri sata u Policijskoj stanici, po apelanta je došla služba Hitne pomoći jer je izgubio svijest boraveći u ćeliji, izložen torturi i nehumanim uslovima. Apelant navodi da o ovom događaju takođe postoje medijski izvještaji, a u prilog tvrdnjama svjedoči i medicinska dokumentacija (dostavljena u prilogu apelacije). Nakon ambulantne intervencije, apelant je sproveden na Urgentni centar, a nakon toga, u velikom strahu i panici, u ranim jutarnjim časovima 21. juna 2019. godine iz Tuzle avionom leti za Švedsku, gdje boravi. Isto veče je odmah po izlasku iz bolnice usmeno pred svjedocima potvrdio da je pretrpio fizičko i psihičko maltretiranje i mučenje, batine, da su ga natjerali da potpisuje neke papire, ali da ne zna o čemu se radi, te je opunomoćio branioca da preuzme dalje radnje.

16. Apelant ukazuje da je tokom nezakonitog pritvaranja od njega iznuđeno priznanje batinama i prijetnjama, a apelant nije ni vidio šta potpisuje od udaraca u glavu i bez naočara koje su razbijene tokom lišenja slobode.

17. Apelant je podnio krivičnu prijavu 28. juna 2019. godine protiv imenovanih i nepoznatih policijskih službenika (čiji se identitet, kako je navedeno, može utvrditi na video-snimku) zbog zloupotrebe službenog položaja i ovlašćenja (član 315 Krivičnog zakonika Republike Srpske), u sticaju s povredom ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlašćenja (član 329) i iznuđivanjem iskaza (član 328 istog zakona).

18. Kako apelant ukazuje, s obzirom na to da su postojali relevantni dokazi da je lišen slobode nezakonito, da je prekršajni nalog izdat nezakonito, da postoje brojni svjedoci, snimci i medicinska dokumentacija o povredi prekršajnog postupka i torturi apelanta – apelantov branilac je nadležnom Osnovnom sudu podnio zahtjev za sudsko odlučivanje, koji je u konačnici odbačen kao nedozvoljen, čime su povrijeđena apelantova prava. Dalje, apelant navodi i povrede zakonskih odredbi koje su prekršene (Zakon o prekršajima član 9 i član 170 koji ne daje mogućnost da se licu lišenom slobode izda prekršajni nalog, već da se isto lice odmah sprovede pred dežurnog sudiju). Apelant ukazuje na povredu prava na odbranu jer je apelantov branilac onemogućen da učestvuje u postupku, kao što je apelantu povrijeđeno i pravo pristupa sudu (da sud odluči o njegovoj nevinosti). Osim toga, apelant ukazuje na povredu prava na efikasan pravni lijek jer redovni sud nije odlučio u meritumu, a apelant nakon iznuđenog potpisa na prekršajnom nalogu nije imao niti jedno efektivno pravno sredstvo na raspolaganju. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha, fizičkog bola i javnog poniženja, te zbog nanesenih tjelesnih povreda, torture, prijetnji iznude i postupanja koje ponižava ljudsko dostojanstvo obaveže Republiku Srpsku na obeštećenje u iznosu od 10.000,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je sud postupio u skladu sa zakonskom odredbom, kao i da se nije mogao baviti postupanjem policije. Suština odgovora Osnovnog suda se svodi na isto – da je postupak sproveden u skladu sa zakonom, Evropskom konvencijom, Ustavom Bosne i Hercegovine i Ustavom Republike Srpske.

20. MUPRS u veoma opširnom odgovoru na apelaciju najprije ukazuje na čl. 29 stav 1, 27 i 41 Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima Republike Srpske. Uvidom u spis predmeta izdavanja prekršajnog naloga na ime apelanta, te u vezi s tim okolnosti lišenja slobode apelanta, MUPRS smatra da su postojali zakonski razlozi za primjenu policijskih ovlašćenja i lišenje slobode lica, te da postupanjem policijskih službenika nije došlo do povrede apelantovih prava zagarantovanih Ustavom. Iz spisa predmeta (kako je naveo MUPRS) vidi se da apelantu nisu uskraćena prava koja pripadaju licu lišenom slobode, poput prava na odbranu, medicinsku pomoć, zahtjev za branioca itd., kao ni ostala prava koja pripadaju građanima BiH, što potvrđuje apelantov svojeručni potpis na formalnostima koje prate postupak lišenja slobode lica (što je dostavljeno uz odgovor). Dalje, MUPRS ukazuje na apelantov navod da je u sprovedenom postupku došlo do pogrešne primjene odredbe čl. 9, 170 i 172 Zakona o prekršajima uz paušalno citiranje odredbe u smislu da je nadležni organ bio dužan da lice lišeno slobode odmah, bez odgađanja, uz zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka dovede u sud. Iako je o lišenju slobode lica obaviješten dežurni sudija, što potvrđuje spis predmeta, MUPRS našao je za potrebno naglasiti da je zadržavanje lišenjem slobode iz člana 170 Zakona o prekršajima mjera obezbjeđenja prisustva okrivljenog za vođenje prekršajnog postupka, koja gubi smisao postojanja ako okrivljeni prihvati odgovornost za počinjeni prekršaja. Ukoliko su ispunjeni uslovi iz člana 148 za izdavanje prekršajnog naloga, nijedna odredba Zakona o prekršajima ne ograničava ovu mogućnost bez obzira na fazu postupanja ili preduzete mjere, iz razloga što je prekršajni nalog, imajući u vidu visinu kazne koja se njim može izreći, za okrivljenog povoljnija opcija, što apelantove navode čini pogrešnim i neosnovanim. U pogledu člana 9 Zakona o prekršajima koji propisuje da svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo da zahtijeva da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud u razumnom roku, apelant ne daje razloge zbog kojih smatra da mu je povrijeđeno ovo pravo upravo zato što navedeni razlozi ne postoje. U skladu sa članom 149 stav 4 istog zakona svaki prekršajni nalog sadrži upozorenje da okrivljeni ima pravo da podnese zahtjev za sudsko odlučivanje u roku od osam dana od dana uručenja, s naznakom kojem sudu okrivljeni treba da podnese zahtjev, te je na taj način okrivljenom omogućeno pravo da zahtijeva da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud, kojeg prava se apelant odrekao prihvatanjem odgovornosti. Shodno navedenom, MUPRS smatra da su apelantovi navodi paušalni, površni i neosnovani, te da ne postoji povreda apelantovih prava. MUPRS takođe navodi da je apelant podnio zahtjev Okružnom sudu za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom Republike Srpske (istih koje navodi u apelaciji), te je Okružni sud odbio njegov zahtjev kao neosnovan, zbog čega je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 63/14, 36/15 – odluka USRS, 110/16 i 100/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Prava lica okrivljenih za prekršaje Član 9.

(1)Svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo da zahtijeva da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud u razumnom roku.

(2)Okrivljeno lice iz stava 1. ovog člana ima pravo da:

1)se smatra nevinim dok se ne dokaže njegova odgovornost u skladu sa zakonom, 2)u najkraćem roku bude obaviješteno, detaljno i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlogu optužbi protiv njega, 3)mu se da odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu odbrane, te da bude upoznato sa svim pravima, kao i pravom na ćutanje, 4)se brani osobno ili putem branioca po vlastitom izboru ili, ukoliko nema dovoljno sredstava, da mu se on osigura besplatno kada to zahtijevaju interesi pravde, 5)ispita ili da se u njegovo ime ispitaju svjedoci koji ga terete i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima kao i svjedoka koji ga terete i 6)dobije besplatnu pomoć prevoditelja ako ne razumije jezik koji se upotrebljava u sudu ili tumača ukoliko je riječ o gluvonijemom ili slabovidom licu.

Prava zadržanih lica Član 10.

(1) U slučaju da je lice lišeno slobode i zadržano, ima pravo na:

1)kontaktiranje konzularnog predstavnika, ukoliko je riječ o stranom državljaninu, 2)kontaktiranje samo jednog lica, 3)pristup hitnoj medicinskoj pomoći ukoliko je to potrebno i 4)da bude obaviješteno o maksimalnom broju sati ili dana koje kao okrivljeni može da provede na zadržavanju prije izvođenja na sud.

(2)U slučaju da lice bude lišeno slobode i zadržano zbog učinjenog prekršaja, odmah će mu se uručiti Dokument o pravima okrivljenih i zadržanih lica.

(3)Izgled i detaljan sadržaj Dokumenta o pravima okrivljenih i zadržanih lica propisuje ministar pravde posebnim pravilnikom.

OSNOVNA PRAVILA PREKRŠAJNOG POSTUPKA

Pravično vođenje postupka Član 105.

(1)Pravilima prekršajnog postupka ovog zakona omogućava se pravično vođenje prekršajnog postupka, zaštita ljudskih prava, pravilno utvrđivanje činjenica i zakonito odlučivanje o prekršajnoj odgovornosti, tako da niko nevin ne bude kažnjen, a da se počiniocu prekršaja izrekne kazna ili da se prema njemu primijeni druga prekršajna sankcija.

(2)Prije donošenja pravosnažne odluke o prekršaju, okrivljenom može biti ograničeno ostvarivanje sloboda i prava samo pod uvjetima propisanim ovim zakonom.

(3)Ako ovim zakonom nisu uređena pojedina pitanja prekršajnog postupka, na ta pitanja shodno se primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske: Osnovna načela, Mjesna nadležnost, Spajanje i razdvajanje postupka, Prenošenje mjesne nadležnosti, Posljedice nenadležnosti, Izuzeće, Branilac, Podnesci i zapisnici, Rokovi, Troškovi krivičnog postupka, Imovinskopravni zahtjevi, Pretresanje stana, prostorija i lica, Privremeno oduzimanje predmeta i imovine, Ispitivanje osumnjičenog, Saslušanje svjedoka, Uviđaj i rekonstrukcija, Vještačenje, Glavni pretres, Žalba na presudu prvostepenog suda, Postupak protiv pravnih lica, Postupak za primjenu mjera sigurnosti, za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i za opozivanje uvjetne osude, Postupak za pružanje međunarodne pravne pomoći, Postupak za naknadu štete, rehabilitaciju i ostvarivanje drugih prava lica bez osnova osuđenih i neosnovano lišenih slobode.

(4)Ovlaštenja tužioca uređena Zakonom o krivičnom postupku Republike Srpske, shodno se primjenjuju i na ovlašteni organ u prekršajnom postupku.

Prekršajni nalog Član 148. stav (1) (1)Ovlašteni organ izdaje prekršajni nalog ako je prekršaj iz njegove nadležnosti utvrđen:

1)neposrednim opažanjem od ovlaštenog službenog lica prilikom vršenja inspekcijskog nadzora, nadzora i pregleda, kao i uvida u službenu evidenciju nadležnog organa, 2)na osnovu podataka koji su dobiveni uređajima za nadzor ili mjerenje, 3)pregledom dokumentacije, prostorija i robe ili na drugi zakonom propisan način i 4)na osnovu priznanja o počinjenom prekršaju od okrivljenog pred ovlaštenim organom na licu mjesta ili u nekom drugom sudskom ili upravnom postupku.

Prihvaćanje odgovornosti Član 151.

(1)Okrivljeni može prihvatiti odgovornost za prekršaj plaćanjem novčane kazne i izvršenjem drugih obaveza utvrđenih prekršajnim nalogom u određenom roku ili obavijestiti ovlašteni organ da prihvaća sankciju koja je određena u prekršajnom nalogu ili odreći se zahtjeva za sudsko odlučivanje.

(2)Okrivljeni koji prihvati odgovornost u skladu sa stavom 1. ovog člana ne može kasnije negirati odgovornost, niti se žaliti na visinu kazne ili vrstu bilo koje sankcije ili troškova.

(3)U slučaju prihvaćanja odgovornosti okrivljenog u skladu sa stavom 1. ovog člana, prekršajni nalog postaje konačan i izvršan.

Ispitivanje zahtjeva za sudsko odlučivanje Član 156. stav (1) (1)Sud će odbaciti zahtjev za sudsko odlučivanje ako:

1)zahtjev nije podnesen u roku koji je određen zakonom, 2)je zahtjev podnesen od neovlašćenog lica, 3)je okrivljeni prihvatio odgovornost u smislu člana 151. stav 2.

ovog zakona.

Zadržavanje lišenjem slobode Član 170. st. (1),(2), (3) i (7) (1)Ovlašteni policijski službenici ili druga službena lica, koja su ovlaštena posebnim zakonom, mogu lice zatečeno u vršenju prekršaja zadržavanjem lišiti slobode, ako:

1)nije poznat identitet tog lica, 2)to lice nema prebivalište ili boravište u Republici Srpskoj, odnosno Bosni i Hercegovini, ili koje privremeno boravi u inozemstvu i želi da napusti Bosnu i Hercegovinu prije okončanja postupka, a postoje okolnosti koje ukazuju da će pobjeći ili otići u drugu državu radi izbjegavanja odgovornosti za prekršaj, 3)postoje okolnosti koje ukazuju da će ponoviti prekršaj ili dovršiti pokušani prekršaj i 4)postoji opasnost da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze koji su važni za prekršajni postupak.

(2)Ovlaštena lica iz stava 1. ovog člana dužna su da o zadržavanju lišenja slobode lica koje je počinilo prekršaj sačine službenu zabilješku, koja sadrži vrijeme i mjesto lišenja slobode i da to lice, odmah, bez odgađanja, uz zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, dovedu u sud.

(3)Ako se lice lišeno slobode ne može odmah privesti u sud, a postoje neke od okolnosti iz stava 1. ovog člana, ovlašteni policijski službenik može počinioca prekršaja zadržati najduže 12 sati.

(7)Lice lišeno slobode mora biti odmah obaviješteno na svom jeziku ili na jeziku koji razumije o razlozima lišenja slobode i istovremeno upoznato s tim da nije dužno ništa da izjavi, da ima pravo da uzme branioca kojeg samo izabere, da zahtijeva da se o lišenju slobode obavijesti lice koje samo odredi, kao i diplomatski, odnosno konzularni predstavnik države čiji je državljanin, odnosno predstavnik odgovarajuće međunarodne organizacije, ako je riječ o licu bez državljanstva.

Naredba o zadržavanju okrivljenog Član 172.

(1)O zadržavanju okrivljenog sudija koji vodi prekršajni postupak donosi naredbu u kojoj označava dan i sat kada je naređeno zadržavanje, kao i zakonski osnov zadržavanja.

(2)Naredba o zadržavanju saopćava se okrivljenom uz potpis.

(3)Okrivljenom koji je zadržan dopustit će se da, bez odgađanja, o zadržavanju obavijesti lice po svom izboru, kao i diplomatskog, odnosno konzularnog predstavnika države čiji je državljanin, odnosno predstavnika odgovarajuće međunarodne organizacije ako je u pitanju izbjeglica ili lice bez državljanstva ili branioca, ako branilac nije bio prisutan prilikom njegovog ispitivanja.

Hitni prekršajni postupak Član 175.

(1)U slučajevima iz čl. 170. do 174. ovog zakona, kao i u drugim opravdanim slučajevima, sud može provesti hitni prekršajni postupak po dežurnom sudiji, pri čemu se prekršajni postupak može voditi i van radnog vremena.

(2)Hitni prekršajni postupak će sud provesti i u slučaju ako ovlašteni organ podnese zahtjev za izdavanje naredbe prije pokretanja prekršajnog postupka.

(3)Prije pokretanja prekršajnog postupka, odluke po zahtjevu stranaka donosi dežurni sudija, shodno primjeni odredaba Zakona o krivičnom postupku.

Sporazum o priznanju odgovornosti Član 182 (1) Kada se prekršajni postupak vodi za jedan prekršaj ili za više prekršaja u sticaju, ovlašćeni podnosilac zahtjeva može predložiti okrivljenom i njegovom braniocu, ukoliko ga ima, zaključivanje sporazuma o priznanju odgovornosti, odnosno oni mogu ovlašćenom podnosiocu zahtjeva predložiti zaključivanje takvog sporazuma.

(2) Kada se uputi prijedlog iz stava 1. ovog člana, stranke i branilac mogu pregovarati o uslovima priznanja odgovornosti za prekršaj, odnosno prekršaje koji se okrivljenom stavljaju na teret.

(3) Sporazum o priznanju odgovornosti mora biti sačinjen u pisanom obliku i može se podnijeti najkasnije do završetka prvog ročišta za održavanje pretresa.

(4) Sporazum o priznanju odgovornosti podnosi se sudu.

Shodna primjena Zakona o krivičnom postupku Član 183 U pogledu predmeta sporazuma, odlučivanja o sporazumu i odluke donesene na osnovu sporazuma o priznanju odgovornosti shodno se primjenjuju odredbe pregovaranja o krivici Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.

22. Zakon o javnom redu i miru Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 11/15 i 58/19), u relevantnom dijelu, koji je važio u relevantnom periodu, glasi: Ometanje državnih organa, privrednih društava i drugih pravnih lica u vršenju javnih funkcija Član 24.

Ko ometa ili sprečava djelovanje državnih organa, privrednih društava i drugih pravnih lica koja vrše javna ovlašćenja ili njihove službenike da vrše svoje funkcije, ili ko ne postupi na licu mjesta po zakonitom zahtjevu ili naređenju njihovog službenog lica, kazniće se novčanom kaznom od 500 KM do 1.500 KM ili kaznom zatvora do 60 dana.

23. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 53/12, 91/17 i 66/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Zakonitost dokaza Član 10.

(1)Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu. (2)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Pregovaranje o krivici Član 246. st. (1) i (6) (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branilac mogu do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa pred vijećem drugostepenog suda pregovarati sa tužiocem o uslovima priznavanja krivice za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi tereti.

(6) Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivice, sud provjerava:

a) da li je do sporazuma o priznanju krivice došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja sa mogućim posljedicama, uključujući i posljedice u vezi sa imovinskopravnim zahtjevom i troškovima krivičnog postupka,

b) da li postoji dovoljno dokaza o krivici optuženog,

v) da li optuženi razumije da se sporazumom o priznanju krivice odriče prava na suđenje i da ne može uložiti žalbu na krivičnopravnu sankciju koja će mu se izreći,

g) da li je predložena krivičnopravna sankcija u skladu sa stavom 3. ovog člana i

d) da li je oštećenom pružena mogućnost da se pred tužiocem izjasni o imovinskopravnom zahtjevu.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 15. aprila 2020. godine, a apelacija je podnesena 12. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3b), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5, 6 i 13 Evropske konvencije.

29. Ustavni sud, kao prvo, mora da naglasi da sva dešavanja prije donošenja osporenog rješenja, odnosno postupanje policijskih službenika prema apelantu, njegovo lišenje slobode, kao i pravo na odbranu (nemogućnost advokata da pristupi apelantu u Policijskoj stanici) u vrijeme događaja 20. juna 2019. godine, neće biti predmet ispitivanja u ovoj odluci. Ovi navodi su sadržani u okviru apelantovih apelacionih navoda, da Ustavni sud može bolje razmotriti suštinu problema koji će se ispitivati u ovoj odluci, a to je nemogućnost apelanta da dođe do meritorne sudske odluke zbog odbacivanja njegovog zahtjeva za sudsko odlučenje iz formalnih razloga. Naime, imajući u vidu osporena rješenja, navode iznijete u apelaciji za koje je Ustavni sud vezan, kao i sam datum podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da je jedino pitanje koje se može pokrenuti apelacijom pitanje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i člana 13 Evropske konvencije.

30. Ustavni sud, najprije, ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, u vezi s tim, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije.

31. U praksi Evropskog suda postavljena su tri mjerila koja su opštepoznata kao „mjerila Engel“ (vidi Evropski sud, Engel i drugi protiv Holandije, 8. april 1976, serija A, broj 22), koja treba razmotriti pri utvrđivanju da li se radi o „optužbi za krivično djelo“. Prvo mjerilo je pravno razvrstavanje djela prema nacionalnom pravu, drugo je sama priroda djela, a treće stepen težine kazne kojoj je navedeno lice izloženo. Drugo i treće mjerilo je alternativno, oni nisu nužno kumulativni. Međutim, to ne isključuje kumulativni pristup kad odvojena analiza svakoga mjerila ne omogućava postizanje jasnog zaključka u pogledu postojanja optužbe za krivično djelo (vidi Evropski sud, Jussila protiv Finske [GC] broj 73053/01, st. 30-31, ECHR 2006. i Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC] br. 39665/98 i 40086/98, st. 82-86, ECHR 2003 X). Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Jussila protiv Finske (vidi Evropski sud, presuda od 23. novembra 2006. godine, stav 43) Evropski sud ukazao da je, bez obzira na značaj koji je dat krivičnom postupku koji se tiče utvrđivanja krivične odgovornosti i izricanja sankcije u svrhu kažnjavanja i odvraćanja, očigledno da postoje krivični predmeti koji ne nose značajan stepen stigme. Jasno je da postoje „krivične optužbe“ različite težine. Autonomno tumačenje o smislu „krivične optužbe“ koje su usvojili organi Konvencije primjenom „kriterijuma Engel“ poduprlo je postepeno širenje krivičnog djela u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije i na slučajeve koji izričito ne pripadaju tradicionalnim kategorijama krivičnog prava, kao što su upravni prekršaji (vidi Evropski sud, Öztürk protiv Njemačke, 21. februar 1984. godine, serija A, broj 73), zatvorski disciplinski postupci (vidi Evropski sud, Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28. juni 1984. godine, serija A, broj 80), carinski zakon (vidi Evropski sud, Salabiaku protiv Francuske, 7. oktobar 1988, serija A, broj 141-A), konkurencijsko pravo (vidi Evropski sud, Société Stenuit protiv Francuske, 27. februar 1992. godina, serija A, broj 232-A) i kazne nametnute od sudova koji imaju nadležnost u finansijskim stvarima (vidi Evropski sud, Guisset protiv Francuske broj 33933/96, ECHR 2000-IX). Na osnovu razlikovanja „krivičnih predmeta koji ne nose značajan stepen stigme“ i ostalih koji čine „srž krivičnog prava“ Evropski sud je u predmetu Jussila zaključio da se javna rasprava ne zahtijeva u predmetima koji uključuju nametanje poreske globe, kao ni u već pobrojanim slučajevima.

32. U konkretnom slučaju apelantu je izdat prekršajni nalog zbog počinjenog prekršaja iz člana 24 Zakona o javnom redu i miru – ometanje državnih organa, privrednih društava i drugih pravnih lica u vršenju javnih funkcija. Uključivanje konkretnog djela u navedeni zakon poslužilo je kao jemstvo zaštite rada, između ostalog, državnih organa, a što spada i u sferu zaštite u krivičnom zakonu. Ova zakonska odredba usmjerena je prema svim građanima. Zakonom o javnom redu i miru propisano je da se kao kazna mogu izreći novčana kazna i kazna zatvora. Svrha kazne u prekršajnom postupku je da spriječi djelatnosti kojim se vrši povreda javnog poretka, da spriječi učinioca da čini prekršaje i da ga prevaspita, te da vaspitno utiče na druge da ne čine prekršaje, da jača moral i utiče na razvijanje odgovornosti i discipline građana, a što čini obilježja i krivične sankcije. Dakle, svrha kazne u prekršajnom postupku je odvraćanje i kažnjavanje bez obzira na stepen njene težine.

33. Imajući u vidu navedene principe Evropskog suda i postojeća zakonska rješenja, Ustavni sud zaključuje da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o „krivičnoj optužbi“ u smislu autonomnog značenja koje ovaj pojam ima prema Evropskoj konvenciji. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju član 6 Evropske konvencije primjenljiv.

34. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

35. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

[...]

36. Apelant u apelaciji navodi da je sud, koji je trebao odlučiti o apelantovom zahtjevu za sudsko odlučenje, imao dovoljno dokaza da je apelant prekršajni nalog potpisao pod prisilom, odnosno da postoje svjedoci i dokumentacija o torturi apelanta i da je odlukom suda – kojom je apelantov zahtjev odbačen – apelant izgubio pravo da o njegovoj nevinosti odlučuje sud.

37. Ustavni sud primjećuje da je redovni sud, Osnovni sud, a zatim Okružni sud, pozivajući se na odredbu člana 151 st. 1 i 3 Zakona o prekršajima (koja propisuje da okrivljeni može prihvatiti odgovornost za prekršaj, čime je prekršajni nalog postao konačan i izvršan, dok se prvostepeni sud pozvao i na odredbu istog člana stav 2), utvrdio da je apelant potpisao prekršajni nalog, te je, pozivajući se na član 156 stav 1 istog zakona, zaključio da takav zahtjev za sudsko odlučivanje treba odbaciti. Prvostepeni sud je zaključio da je apelant bio u obavezi pročitati prekršajni nalog i upoznati se sa sadržajem prije potpisivanja, a drugostepeni sud je potvrdio prvostepeno rješenje.

38. Ustavni sud primjećuje da je apelant u zahtjevu za sudsko odlučivanje jasno naveo da je prekršajni nalog potpisao u specifičnim okolnostima (za vrijeme dok je bio priveden u policijskim prostorijama, iznuđeno i nije odraz apelantove slobodne volje), pri čemu je dostavio i određenu dokumentaciju kojom je svoje navode potkrepljivao. Stoga se postavlja pitanje da li je stav redovnog suda strogo formalistički i da li su njim dovedena u pitanje apelantova prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

39. Ustavni sud mora da podsjeti na svoj ranije iznijeti stav da prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom ne smiju biti iluzorna, već djelotvorna i primjenljiva. Ustavni sud je u svojim ranijim odlukama ukazao da bi supremacija Evropske konvencije (koja se direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini) nad svim ostalim zakonima bila iluzorna ukoliko organi javne vlasti u Bosni i Hercegovini, posebno sudovi, ne bi imali pravo, mogućnost i obavezu da je primijene direktno u svom radu, prilikom odlučivanja o pravima i obavezama zaštićenim Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom (vidi AP 1383/20, odluka od 6. maja 2020. godine, tačka 41).

40. Ustavni sud konstatuje da nije sporno da je apelant potpisao prekršajni nalog. Međutim, ono što je sporno je način kako je apelant prihvatio prekršajnu odgovornost, odnosno kako je potpisao prekršajni nalog (dobrovoljno ili pod prisilom). U tom dijelu se nalazi i suština apelantovog zahtjeva za sudsko odlučivanje. Pri tome je apelant učinio svoje navode vjerovatnim, na šta upućuje apelantova izjava i potvrda o lišenju slobode apelanta, kao i medicinska dokumentacija koju je dostavio (dalje je u žalbi ukazivao i da su mu slomljene naočare i nije vidio šta potpisuje). Dakle, iako je Zakon o prekršajima regulisao da lice koje je prihvatilo odgovornost iz prekršajnog naloga nema pravo na sudsko odlučivanje, ovdje je sud trebao uzeti u obzir veoma ozbiljne navode o tome kako je apelant potpisao prekršajni nalog, a za šta je apelant ponudio i određene dokaze.

41. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da Zakon o prekršajima proklamuje prava, kao što su prava okrivljenih lica, prava zadržanih lica, osnovna pravila vođenja prekršajnog postupka – pravično vođenje prekršajnog postupka, zaštita ljudskih prava, pravilno utvrđivanje činjenica i zakonito odlučivanje o prekršajnoj odgovornosti, tako da niko nevin ne bude kažnjen, a da se počiniocu prekršaja izrekne kazna ili da se prema njemu primijeni druga prekršajna sankcija i drugo (čl. 9, 10, 105), što je garantovano i članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud mora da napomene da Zakon o prekršajima (i to na više mjesta u tekstu zakona) upućuje na primjenu odredbi Zakona o krivičnom postupku. Tako je u članu 105 stav 3 navedeno: „Ako Zakonom o prekršajima nisu uređena pojedina pitanja prekršajnog postupka, na ta se pitanja shodno primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske“ (i dalje navedeno na šta se to odnosi – osnovna načela, mjesna nadležnost, spajanje i razdvajanje postupka i drugo). Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o prekršajima u članu 182 ukazao na mogućnost zaključenja sporazuma o priznanju prekršajne odgovornosti u toku prekršajnog postupka, te uputio na relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku RS i ovom dijelu (član 183 koji propisuje da se u pogledu sporazuma shodno primjenjuju odredbe pregovaranja o krivici Zakona o krivičnom postupku RS). Ustavni sud naglašava da je Zakonom o krivičnom postupku propisana jasna zabrana (od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku) iznuđivanja priznanja ili kakve druge izjave (član 10), što predstavlja jedno od osnovnih načela krivičnog postupka, te jasna zabrana da sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. U Zakonu o krivičnom postupku (član 246 stav 6) propisano je da prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivice, sud provjerava (između ostalog) da li je do sporazuma o priznanju krivice došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem i da li optuženi razumije da se sporazumom o priznanju krivice odriče prava na suđenje i da ne može uložiti žalbu na krivičnopravnu sankciju koja će mu se izreći (a na ove odredbe jasno upućuje i Zakon o prekršajima). Osim navedenog, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj ranijoj praksi (vidi AP 1480/13 od 1. decembra 2016. godine) utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije, kada Vrhovni sud (ni u ponovnom postupku, u odnosu na apelantove navode da mu je iskaz iznuđen) nije otklonio razumnu sumnju da je apelant dao izjavu pod pritiskom, odnosno da se izjave saoptuženih ne mogu koristiti kao podrška apelantovom priznanju.

42. Slijedom navedenog, sasvim je logično i očekivano da postoji obaveza suda (i) u prekršajnom postupku da razmotri apelantove navode koji ozbiljno dovode u sumnju dobrovoljnost potpisa na prekršajnom nalogu (a prihvatanje prekršajnog naloga predstavlja jednostrano prihvatanje odgovornosti), shodno čemu se zahtijeva sudsko odlučivanje. Ovo pogotovo ako se ima u vidu da Zakon o prekršajima predviđa mogućnost zaključenja sporazuma o prihvatanju odgovornosti, te nalaže obavezu sudu da ispita dobrovoljnost upućujući na relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku. Shodno navedenom, Ustavni sud ne može naći, niti je redovni sud ponudio valjano opravdanje i obrazloženje zašto bi drugačiji pristup bio kada se apelantovim navodima dovodi u pitanje dobrovoljnost potpisa na prekršajnom nalogu, uz određenu konkretizaciju navoda, kao što je to u apelantovom slučaju.

43. Pri tome, Ustavni sud napominje da nije na redovnom sudu u okviru ovog postupka da razmatra da li je ili nije bilo mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja. Ovdje treba samo utvrditi da li postoje okolnosti koje dovode u sumnju „dobrovoljnost“ potpisivanja prekršajnog naloga, odnosno da li postoje okolnosti koje i pored de facto potpisanog prekršajnog naloga ukazuju da sud ipak može donijeti meritornu odluku.

44. Suprotno, a priori odbijanje zahtjeva za sudsko odlučivanje iz formalnih razloga, prema mišljenju Ustavnog suda, vodilo bi nesporno pretjeranom formalizmu koji može dovesti do daleko težih povreda.

45. Dalje, iz obrazloženja osporene odluke vidi se da je drugostepeni sud nastojao da opravda svoj stav (da u konkretnom slučaju ne treba ulaziti u ispitivanje merituma apelantovog zahtjeva) ukazujući na izjavu apelanta koja je data šest dana kasnije 26. juna 2019. godine (vidi tačku 12 ove odluke), iz čega, prema mišljenju drugostepenog suda, proizlazi da je apelant mogao podnijeti pritužbu Sektoru unutrašnje kontrole policije. Dakle, jedan od ponuđenih apelantovih dokaza (priložena izjava), kojim je apelant potkrepljivao svoje navode, drugostepeni sud je razmotrio ali nedovoljno kada se ima u vidu da je apelant naveo da je iste večeri „dao izjavu kojom je potvrdio navode o iznuđenom iskazu“, a uz zahtjev je dostavio (i) pisanu izjavu od 26. juna 2019. godine. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je, s druge strane, drugostepeni sud potvrdio (što navodi i apelant) da odredba člana 170 Zakona o prekršajima propisuje da su ovlašćena lica dužna da lice lišeno slobode odmah, bez odgađanja, uz zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, dovedu pred sud. Ipak, drugostepeni sud u nastavku obrazloženja samo navodi da je apelant potpisao prekršajni nalog, što, prema mišljenju Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nije dovoljno. Konačno, ako se drugostepeni sud već i upustio u obrazlaganje, onda se trebao osvrnuti i na priloženu apelantovu medicinsku dokumentaciju, odnosno uzeti u obzir sve što je apelant naveo, te osim pukog formalizma dati jasno i valjano obrazloženje zašto u okolnostima konkretnog slučaja nije sporno da je apelantov potpis dobrovoljan, a što je u okolnostima konkretnog predmeta izostalo.

46. Ustavni sud primjećuje da je u svojoj ranijoj praksi već utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje kada je sud u okviru prekršajnog postupka (u kojem je bilo nesporno da apelant nije prijavio promjenu adrese stanovanja, što je bila njegova obaveza u skladu sa članom 6 Zakona o prebivalištu i boravištu) sa neprihvatljivim formalizmom primijenio zakonske odredbe o dostavljanju poziva i rješenja (vidi AP 3502/12 od 31. januara 2013. godine), a što se desilo i u konkretnom predmetu.

47. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije osnovani.

48. Imajući u vidu zaključak o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud ne nalazi za potrebno da dodatno ispituje navode o povredi člana 13 Evropske konvencije.

49. Ustavni sud smatra da je utvrđena povreda dovoljna satisfakcija apelantu.

50. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastavljanje apelacije Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da te troškove isključivo snose apelanti.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je, pukim formalizmom, pozivajući se na zakonsku odredbu, bez valjanog obrazloženja, redovni sud zanemario apelantove navode da je njegovo priznanje prekršaja iznuđeno, te odbacio zahtjev za sudsko odlučivanje, čime je apelantu kao licu pod krivičnom optužbom uskratio pravo da učestvuje u postupku.

52. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2009/20 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio